Ley de Procedimiento Penal y Leyes por la que se modifica la Ley de Procedimiento Penal, Croacia

HRVATSKI SABOR 4149

Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

Proglašavam Zakon o k aznenom postupku, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 15. prosinca 2008. godine.

Klasa: 011-01/08-01/186

Urbroj: 71-05-03/1-08-2

Zagreb, 18. prosinca 2008.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, v. r.

ZAKON

O KAZNENOM POSTUPKU

Prvi dio OPĆE ODREDBE

Glava I. UVODNE ODREDBE

Članak 1.

(1) Ovaj Zakon utvrđuje pravila kojima se osigurava da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom.

(2) Prije donošenja pravomoćne presude okrivljenik može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo uz uvjete koje određuje ovaj Zakon, razmjerno težini kaznenog djela, stupnju sumnje i jačini ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra.

(3) Uz uvjete propisane ovim i drugim zakonom mogu se poduzeti radnje radi otkrivanja počinitelja kaznenog djela.

Članak 2.

(1) Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj je privatni tužitelj.

(3) Ako ovaj Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Za kaznena djela propisana zakonom državni odvjetnik poduzima kazneni progon samo na prijedlog oštećenika (članak 197.).

(5) Kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205. stavak 4.) ili svakom radnjom ili mje rom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Kazneni progon završava odustajanjem državnog odvjetnika ili drugog ovlaštenog tužitelja od progona ili sudskom odlukom.

(6) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog progona, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.

Članak 3.

(1) Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok m u se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

(2) Dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

Članak 4.

(1) Sud, stranci i branitelju osigurava jednake mogućnosti dokazivanja na raspravi u skladu s ovim Zakonom.

(2) Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.

(3) Državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Ta tijela su dužna s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.

Članak 5.

(1) Okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabire iz reda odvjetnika. Ako sam ne uzme branitelja, okrivljeniku će se radi osiguranja obrane postaviti branitelj kad je to određeno ovim Zakonom.

(2) Pod uvjetima koje određuje ovaj Zakon okrivljeniku koji ne može podmiriti troškove branitelja, postavit će se, na njegov zahtjev, branitelj na teret proračunskih sredstava.

(3) Sud ili drugo državno tijelo koje provodi radnje u ka znenom postupku dužno je prije ispitivanja okrivljenika, poučiti ga o pravu na branitelja i u svezi s braniteljem.

(4) Okrivljeniku se mora osigurati dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu obrane.

Članak 6.

Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva.

Članak 7.

(1) Svaka osoba protiv koje su poduzete mjere ograničenja osobne slobode ili druge prisilne mjere ima pravo da u skladu sa Zakonom bude saslušana pred sudom ili drugim nadležnim državnim tijelom, obaviještena o r azlozima poduzimanja mjere i na pouku o pr avima u postupku.

(2) Osoba uhićena pod sumnjom da je počinila kazneno djelo mora biti odmah:

1) na njoj razumljiv način obaviještena o razlozima uhićenja,

2) poučena da nije dužna iskazivati,

3) poučena da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojega može sama izabrati,

4) poučena da će nadležno tijelo na njezin zahtjev, o uhićenju izvijestiti njezinu obitelj ili drugu osobu koju ona odredi.

Članak 8.

(1) U kaznenom postupku u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo, ako za uporabu u pojedinim područjima nije zakonom uveden i drugi jezik ili pismo.

(2) Stranke, svjedoci i ostali sudionici u postupku imaju pravo služiti se svojim jezikom. Ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku osobe, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona odnosno drugi iznosi te isprava i drugoga pisanoga dokaznog materijala. Prevođenje obavlja tumač.

(3) O pravu na prevođenje poučit će se prije prvog ispitivanja osoba iz stavka 2. ovog članka, koja se može odreći toga prava ako zna jezik na kojem se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je dana pouka i izjava sudionika.

(4) Odluke i dopise (pozive i druga pismena) upućuje tijelo koje vodi postupak na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu dostavljaju se sudu tužbe, žalbe i drugi podnesci. Ako je na pojedinom sudskom području u službenu uporabu zakonom uveden i drugi jezik ili pismo, podnesci se mogu sudu dostavljati i na tome jeziku ili pismu.

Nakon početka rasprave podnositelj podneska ne može bez dopuštenja suda opozvati svoju odluku o jeziku kojim će se u postupku služiti.

(5) Uhićeniku, okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru kao i osobi na izdržavanju kazne dostavit će se prijevod odluka, dopisa i poziva na jeziku kojim se služi u postupku.

(6) Stranac lišen slobode može na raspravi dostavljati sudu podneske na svom jeziku, a prije i nakon toga samo pod uvjetom uzajamnosti.

Članak 9.

(1) Pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(2) Sud i druga državna tijela dužni su jasno izložiti razloge za odluke koje donose.

Članak 10.

(1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti su dokazi:

1) koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja,

2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom,

4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.

(3) Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz stavka 2. točke 2. ovog članka:

1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost,

2) u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela.

(4) Sudska odluka ne može se temeljiti isključivo na dokazu iz stavka 3. točke 2. ovog članka.

Članak 11.

(1) Okrivljenik ima pravo da u najkraćem roku bude izveden pred nadležni sud koji će odlučiti o optužbi. Trajanje istražnog zatvora ili druge mjere lišenja ili ograničenja slobode mora biti ograničeno na najkraće nužno vrijeme.

(2) Postupak se mora provesti bez odugovlačenja, a sud i druga državna tijela dužni su onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju sudionicima u postupku. U postupcima u kojima je okrivljeniku privremeno oduzeta sloboda, sud i državna tijela postupat će osobito žurno.

(3) Stranci, branitelju, oštećeniku, opunomoćeniku ili zakonskom zastupniku koji u kaznenom postupku svojom radnjom očigledno zloupotrebljava pravo iz ovog Zakona, sud će rješenjem uskratiti pravo na tu radnju. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(4) Ako je u slučaju iz stavka 3. ovog članka okrivljenik ostao bez branitelja, predsjednik suda će na zahtjev tijela koje vodi postupak, postaviti branitelja po službenoj dužnosti.

Članak 12.

(1) Nitko ne može biti ponovno kazneno progonjen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.

(2) Ne može se obnoviti kazneni postupak protiv osobe koja je pravomoćno oslobođena od optužbe.

Članak 13.

Ako Zakon drukčije ne propisuje (članak 544. stavak 2.), povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu.

Članak 14.

Osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

Članak 15.

Okrivljenika ili drugu osobu koja sudjeluje u p ostupku, a iz neznanja bi mogla propustiti kakvu radnju ili se zbog toga ne bi koristila svojim pravima, sud ili drugo tijelo koje provodi radnju poučiti će o pravima koja joj prema ovom Zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje.

Članak 16.

(1) Žrtva i oštećenik imaju u kaznenom postupku prava u skladu s ovim Zakonom.

(2) Policija, istražitelj, državno odvjetništvo i sud postupaju s posebnim obzirom prema žrtvi kaznenog djela. Ta tijela dužna su žrtvi dati pouke iz stavka 3. ovog članka i članka 43. do 46. ovog Zakona i skrbiti za interese žrtve pri donošenju odluka o poduz imanju kaznenog progona protiv okrivljenika, odnosno pri poduzimanju radnji u kaznenom postupku u kojima žrtva mora osobno sudjelovati.

(3) Žrtva koji trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela ima pravo na stručnu pomoć besplatnog savjetnika za svrhe davanja iskaza u kaznenom postupku.

(4) Žrtva teškog kaznenog djela nasilja ima pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Sredstva se prikupljaju iz novčanih kazni i oduzete imovinske koristi stečene kaznenim djelom u posebnom fondu.

(5) Osoba može sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik pod uvjetima koje propisuje ovaj Zakon.

(6) Državno odvjetništvo i sud dužni su u s vakom stadiju postupka ispitati postoji li mogućnost nagodbe između okrivljenika i oštećenika oko popravljanja štete uzrokovane kaznenim djelom te ih, uz izričitu privolu oštećenika, uputiti u tom cilju u savjetovalište za psihosocijalnu pomoć ovlaštene fizičke ili pravne osobe. Izvješće savjetovališta mora se nadležnom državnom tijelu podnijeti u roku od šest mjeseci.

Članak 17.

(1) Kazneni postupak započinje:

1) izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela (članak 217.),

2) potvrđivanjem optužnice,

3) određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe,

4) donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. stavak 1.).

(2) Kad je propisano da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, te posljedice, ako zakonom nije drukčije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice, a za kaznena djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili zatvor do pet godina, od dana kad je donesena osuđujuća presuda.

Članak 18.

(1) Ako primjena kaznenog zakona zavisi od prethodnog rješenja pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku ili drugo državno tijelo, kazneni sud može sam riješiti to pitanje prema odredbama koje važe za dokazivanje u ka znenom postupku. Rješenje tog pravnog pitanja od strane kaznenog suda ima učinak samo za kazneni predmet o kojem taj sud raspravlja.

(2) Ako je o takvu prethodnom pitanju već donio odluku sud u kojem drugom postupku ili drugo državno tijelo, takva odluka ne veže kazneni sud što se tiče ocjene je li počinjeno određeno kazneno djelo.

(3) Ako sud smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Europskog suda pravde o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom te podnijeti zahtjev Vrhovnom sudu da od Europskog suda pravde zatraži odluku ili mišljenje. Ako Vrhovni sud ocijeni da je zahtjev opravdan, zatražit će odgovarajuće tumačenje od Europskog suda pravde.

Glava II. NADLEŽNOST SUDOVA

1. Stvarna nadležnost i sastav sudova

Članak 19.

Stvarna nadležnost i sastav sudova uređuju se posebnim zakonom.

2. Mjesna nadležnost

Članak 20.

(1) Mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano.

(2) Privatna tužba može se podnijeti i sudu na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište.

(3) Ako je kazneno djelo počinjeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja, ili se ne zna na kojem je području počinjeno ili pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak, a ako postupak još nije započet, sud kojem je prije podnesen zahtjev za pokretanje postupka.

(4) Za odlučivanje u postupku izvršenja kazne zatvora nadležan je sud određen posebnim zakonom.

(5) Ako je kazneno djelo počinjeno na domaćem brodu ili domaćem zrakoplovu dok se nalazi u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište. U ostalim slučajevima kad je kazneno djelo počinjeno na domaćem brodu ili zrakoplovu, nadležan je sud na čijem se području nalazi matična luka broda odnosno zrakoplova ili domaće pristanište u kojem se brod odnosno zrakoplov prvi put zaustavi.

(6) Ako je kazneno djelo počinjeno u prostoru mora u kojemu Republika Hrvatska ima suverena prava, nadležan je sud koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak.

Članak 21.

(1) Ako je kazneno djelo počinjeno tiskom, nadležan je sud na čijem je području spis tiskan. Ako to mjesto nije poznato ili je spis tiskan u stranoj državi, nadležan je sud na čijem se području tiskani spis raspačava.

(2) Ako prema zakonu odgovara sastavljač spisa, nadležan je i sud mjesta u kojem sastavljač ima prebivalište ili sud mjesta gdje se odigrao događaj na koji se spis odnosi.

(3) Odredbe stavka 1. ovog članka primijenit će se ako je spis ili iz java objavljena putem elektronskih medija.

Članak 22.

(1) Ako nije poznato mjesto počinjenja kaznenog djela ili je to mjesto izvan teritorija Republike Hrvatske nadležan je sud na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište.

(2) Ako je sud na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, ostaje nadležan i ako se saznalo za mjesto počinjenja kaznenog djela.

(3) Ako nije poznato mjesto počinjenja kaznenog djela ni prebivalište ili boravište okrivljenika, ili su oba izvan teritorija Republike Hrvatske, nadležan je sud na čijem se području okrivljenik uhiti ili se sam prijavi.

Članak 23.

Ako je neka osoba počinila kaznena djela u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu, nadležan je sud koji je nadležan za kazneno djelo počinjeno u Republici Hrvatskoj.

Članak 24.

Ako se prema odredbama ovog Zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud odredit će jedan od stvarno nadležnih sudova pred kojim će se provesti postupak.

3. Spajanje i razdvajanje postupka

Članak 25.

(1) Jedinstveni postupak u pravilu će se provesti:

1) ako je ista osoba okrivljena za više kaznenih djela,

2) ako je više osoba okrivljeno za jedno kazneno djelo,

3) protiv počinitelja, sudionika, prikrivatelja, osoba koje su pomogle počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, te osoba koje nisu prijavile pripremanje kaznenog djela, počinjenje kaznenog djela ili počinitelja,

4) ako je oštećenik istovremeno počinio kazneno djelo prema okrivljeniku.

(2) Jedinstveni postupak može se provesti i ako je više osoba okrivljeno za više kaznenih djela, ali samo ako između počinjenih kaznenih djela postoji međusobna veza i ako postoje isti dokazi.

(3) Ako je za neka od djela iz stavka 1. i 2. ovog članka nadležan niži, a za neka viši sud, za provođenje jedinstvenog postupka nadležan je viši sud. Ako su nadležni sudovi iste vrste, za provođenje jedinstvenog postupka nadležan je onaj sud koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak, a ako postupak još nije započet, nadležan je sud kojem je prije podnesen zahtjev za pokretanje postupka.

(4) O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka. Protiv rješenja kojim je određeno spajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za spajanje nije dopuštena žalba.

Članak 26.

(1) Sud nadležan prema članku 25. ovog Zakona može iz važnih razloga ili iz razloga svrhovitosti do završetka rasprave odlučiti da se postupak za pojedina kaznena djela ili protiv pojedinih okrivljenika razdvoji i posebno dovrši ili preda drugom nadležnom sudu.

(2) Rješenje o r azdvajanju postupka donosi sud nakon saslušanja prisutnih državnog odvjetnika i okrivljenika.

(3) Protiv rješenja kojim je određeno razdvajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za razdvajanje postupka nije dopuštena žalba.

4. Prenošenje nadležnosti

Članak 27.

Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen postupati, o tome će izvijestiti neposredno viši sud, koji će nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika za postupanje u tom predmetu ili za poduzimanje određenih radnji u postupku odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

Članak 28.

(1) Zajednički neposredno viši sud može za vođenje postupka ili za poduzimanje određenih radnji u postupku odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovog članka, sud može donijeti na prijedlog suca istrage, suca pojedinca, predsjednika vijeća ili na prijedlog stranaka.

(3) Na prijedlog Glavnog državnog odvjetnika, Vrhovni sud može za postupanje u pojedinom predmetu iz nadležnosti općinskog suda odrediti županijski sud kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, kad za to postoje naročito važni razlozi.

(4) Protiv rješenja iz stavka 1. i 2. ovog članka, žalba nije dopuštena.

5. Posljedice nenadležnosti i sukob nadležnosti

Članak 29.

(1) Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost te čim ustanovi da nije nadležan, proglasit će se nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja dostaviti predmet nadležnom sudu.

(2) Ako u tijeku rasprave sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži sud, neće predmet dostaviti tom sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti odluku.

(3) Nakon što je optužnica potvrđena, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

(4) Nenadležni sud dužan je poduzeti one radnje u pos tupku za koje postoji opasnost od odgode.

Članak 30.

(1) Ako sud kojem je predmet ustupljen kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili koji drugi sud, pokrenut će postupak za rješavanje sukoba nadležnosti.

(2) Kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on og lasio nenadležnim odluku donio viši sud, za tu odluku vezan je u pitanju nadležnosti i sud kojem je predmet ustupljen ako je viši sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

Članak 31.

(1) Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud.

(2) Prije nego što donese rješenje u povodu sukoba nadležnosti, sud će zatražiti mišljenje državnog odvjetnika koji je nadležan postupati pred tim sudom kad se postupak vodi na njegov zahtjev. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

(3) Pri odlučivanju o sukobu nadležnosti sud može istovremeno po službenoj dužnosti donijeti odluku o prenošenju mjesne nadležnosti ako je udovoljeno uvjetima iz članka 28. stavka 1. ovog Zakona.

(4) Dok se ne riješi sukob nadležnosti između sudova, svaki od njih dužan je poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

Glava III. IZUZEĆE

Članak 32.

(1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:

1) ako je oštećen kaznenim djelom;

2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, žrtva, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja;

3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem, žrtvom ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja, hranjenika, smještene osobe ili udomitelja;

4) ako je u tom kaznenom predmetu u prethodnom postupku obavljao dokazne radnje, ili je odlučivao o potvrđivanju optužnice, ili je sudjelovao u pos tupku kao tužitelj, branitelj,

zakonski zastupnik, savjetnik žrtve ili opunomoćenik oštećenika, odnosno tužitelja, ili je ispitan ili treba biti ispitan kao svjedok ili vještak, a drukčije nije propisano ovim Zakonom;

5) ako je u i stom predmetu sudjelovao u donoš enju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

(2) Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovog članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.

Članak 33.

(1) Sudac ili sudac porotnik čim sazna da postoji koji od razloga za isključenje iz članka 32. stavka 1. ovo g Zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o t ome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu. Ako je riječ o isključenju predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika između sudaca tog suda, a ako to nije moguće, zatražit će od predsjednika neposredno višeg suda da odredi zamjenu.

(2) Ako sudac ili sudac porotnik smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (članak 32. stavak 2.), izvijestit će o tome predsjednika suda.

Članak 34.

(1) Izuzeće mogu tražiti i stranke.

(2) Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, a ako su za razlog isključenja (članak 32. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.

(3) Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu, ali najkasnije do početka sjednice tog suda.

(4) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog suca ili suca porotnika koji u predmetu postupa, odnosno suca višeg suda.

(5) Stranka je dužna u zahtjevu navesti dokaze i okolnosti zbog kojih smatra da postoji kakva zakonska osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu navoditi razlozi koji su isticani u prijašnjem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.

Članak 35.

(1) O zahtjevu za izuzeće iz članka 34. ovog Zakona odlučuje predsjednik suda. Ako se traži izuzeće i predsjednika suda, odluku o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika donosi zamjenik predsjednika suda ili sudac kojeg je predsjednik suda sebi odredio kao zamjenika između sudaca tog suda.

(2) Ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku o izuzeću donosi predsjednik neposredno višeg suda, a ako se traži izuzeće predsjednika Vrhovnog suda, odluka o izuzeću donosi se na općoj sjednici tog suda. Protiv tih odluka žalba nije dopuštena.

(3) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava suca, suca porotnika, odnosno predsjednika suda, a prema potrebi provest će se i drugi izvidi.

(4) Protiv rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za izuzeće nije dopuštena posebna žalba.

(5) Ako je zahtjev za otklon iz članka 32. stavka 2. ovog Zakona podnesen nakon početka rasprave ili ako je postupljeno suprotno odredbama članka 34. stavka 4. i 5. ovog Zakona, zahtjev će se odbaciti u cijelosti, odnosno djelomično. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje žalba nije dopuštena. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi predsjednik suda, a na raspravi vijeće. U donošenju tog rješenja može sudjelovati sudac čije se izuzeće traži.

Članak 36.

Kad sudac ili sudac porotnik sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako je riječ o otklonu iz članka 32. stavka 2. ovog Zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.

Članak 37.

(1) Odredbe o izuzeću suca i sudaca porotnika primjenjivat će se i na državne odvjetnike i osobe koje su na temelju Zakona o državnom odvjetništvu ovlaštene zastupati državnog odvjetnika u postupku, istražitelje, zapisničare, tumače i stručne osobe, a i na vještake, ako za njih nije što drugo određeno (članak 311.).

(2) O izuzeću istražitelja, zapisničara, tumača, stručne osobe i vještaka, koji sudjeluju u istrazi koju provodi sudac istrage (članak 225. stavak 3.) odlučuje taj sudac. Kad radnju provodi sud, o izuzeću istražitelja, zapisničara, tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudac.

(3) O izuzeću osoba koje su na temelju Zakona o državnom odvjetništvu ovlaštene da ga zastupaju u kaznenom postupku, istražitelja, zapisničara, tumača, stručne osobe i vještaka prije podizanja optužnice, odlučuje državni odvjetnik. O izuzeću državnog odvjetnika odlučuje neposredno viši državni odvjetnik. O izuzeću Glavnoga državnog odvjetnika odlučuje kolegij svih zamjenika Glavnoga državnog odvjetnika.

(4) Istražitelj i druge osobe koje sudjeluju u istrazi koju provodi državni odvjetnik čim saznaju da postoji koji od razloga za izuzeće, dužni su o tome izvijestiti državnog odvjetnika i predložiti mu svoju zamjenu. Do odluke državnog odvjetnika one mogu poduzeti samo radnje koje ne trpe odgodu.

Glava IV. DRŽAVNI ODVJETNIK

Članak 38.

(1) Temeljno pravo i glavna dužnost državnog odvjetnika je progon počinitelja kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

(2) U predmetima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti državni odvjetnik ima pravo i dužnost:

1) poduzimanja potrebnih radnji radi otkrivanja kaznenih djela i pronalaženja počinitelja,

2) poduzimanja izvida kaznenih djela te nalaganja i nadzora provođenja pojedinih izvida radi prikupljanja podataka važnih za pokretanje istrage,

3) donošenja naloga i provođenja istrage,

4) provođenja i nadzora provođenja dokaznih radnji,

5) predlaganja privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi,

6) odlučivanja o odgodi kaznenog progona,

7) pregovaranja i sporazumijevanja s okrivljenikom o priznanju krivnje i sankciji,

8) podizanja i zastupanja optužnice, predlaganja izdavanja kaznenog naloga pred nadležnim sudom,

9) davanja izjava da neće poduzeti kazneni progon u slučaju iz članka 286. stavka 2. ovog Zakona,

10) podnošenja žalbi protiv nepravomoćnih sudskih odluka i izvanrednih pravnih lijekova protiv pravomoćnih sudskih odluka,

11) sudjelovanja u postupku povodom zahtjeva za sudsku zaštitu protiv odluke ili radnje tijela uprave nadležnog za izvršenje kazne ili mjere oduzimanja slobode izrečene pravomoćnom presudom u kaznenom postupku,

12) poduzimanja drugih mjera predviđenih zakonom.

(3) Državni odvjetnik pokreće posebne postupke i sudjeluje u posebnim postupcima kad je to predviđenom zakonom.

(4) Glavni državni odvjetnik odlučuje o davanju postupovnog imuniteta pripadniku zločinačke organizacije u skladu sa zakonom.

Članak 39.

(1) Stvarna nadležnost državnog odvjetnika u kaznenom postupku propisuje se posebnim zakonom.

(2) Mjesna nadležnost državnog odvjetnika određuje se prema odredbama koje važe za nadležnost suda područja za koje je državni odvjetnik postavljen.

(3) Sukob nadležnosti između državnih odvjetnika rješava zajednički neposredno viši državni odvjetnik.

Članak 40.

Kad postoji opasnost od odgode, radnje u postupku poduzet će i nenadležni državni odvjetnik, ali o tome mora odmah izvijestiti nadležnog državnog odvjetnika.

Članak 41.

(1) Državni odvjetnik poduzima sve radnje u postupku na koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje su na temelju posebnog zakona ovlaštene da ga zastupaju u ka znenom postupku.

(2) Državna tijela po nalogu državnog odvjetnika poduzimaju radnje sukladno ovom Zakonu.

Članak 42.

Državni odvjetnik može osim u slučajevima propisanim posebnim zakonom, odustati od kaznenog progona do završetka rasprave.

Glava V. ŽRTVA, OŠTEĆENIK I PRIVATNI TUŽITELJ

1. Žrtva

Članak 43.

(1) Žrtva kaznenog djela ima:

1) pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom,

2) pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik,

3) druga prava propisana zakonom.

(2) U skladu s posebnim propisima, žrtva kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina ima pravo:

1) na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku te pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, ako trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela,

2) na naknadu materijalne i nematerijalne štete iz državnog fonda pod uvjetima i na način uređen posebnim zakonom. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev uzet će se u obzir njegova visina, a tako će postupiti i sud ako je žrtva prethodno ostvarila naknadu štete iz državnog fonda.

(3) Sud, državno odvjetništvo, istražitelj ili policija dužni su pri poduzimanju prve radnje u kojoj sudjeluje, obavijestiti žrtvu:

1) o pravima iz stavka 1. i 2. ovog članka te članka 44. ovog Zakona,

2) o pravima koja ima kao oštećenik.

Članak 44.

(1) Dijete, ili maloljetnik žrtva kaznenog djela ima, osim prava koje ima žrtva iz članka 43. i drugih odredaba ovog Zakona, pravo na:

1) opunomoćenika na teret proračunskih sredstava,

2) tajnost osobnih podataka,

3) isključenje javnosti.

(2) Sud, državni odvjetnik, istražitelj i policija moraju prema djetetu ili mlađem maloljetniku, žrtvi kaznenog djela, postupati posebno obzirno imajući na umu dob, ličnost i druge okolnosti kako bi se izbjegle štetne posljedice za odgoj i razvoj djeteta ili mlađeg maloljetnika.

Članak 45.

(1) Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima uz prava iz članka 43. i 44. ovog Zakona pravo:

1) prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom ili opunomoćenikom na teret proračunskih sredstava ako u postupku sudjeluje kao oštećenik,

2) da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola,

3) uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve,

4) zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja prema članku 292. stavku 4. ovog Zakona,

5) na tajnost osobnih podataka,

6) zahtijevati isključenje javnosti s rasprave.

(2) Prije prvog ispitivanja sud, državni odvjetnik, istražitelj i policija moraju žrtvu kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, upozoriti na njezina prava iz ovog članka.

Članak 46.

(1) Žrtva koja nije obaviještena o pravu da u postupku sudjeluje kao oštećenik ima pravo prijaviti se kao oštećenik do podizanja optužnice, policiji ili državnom odvjetništvu, a do završetka rasprave, sudu.

(2) Prijavu iz stavka 1. ovog članka, sud će odbaciti ako je očigledno neosnovana ili je podnesena nakon okončanja rasprave.

2. Oštećenik

Članak 47.

U kaznenom postupku oštećenik ima pravo:

1) služiti se vlastitim jezikom i na pomoć prevoditelja,

2) podnošenja prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, te privremenih mjera njegova osiguranja,

3) imati opunomoćenika,

4) upozoravati na činjenice i predlagati dokaze,

5) prisustvovati dokaznom ročištu,

6) prisustvovati raspravi i sudjelovati u dokaznom postupku, te iznijeti završni govor,

7) razgledati spise i predmete,

8) podnijeti žalbu pod uvjetima propisanim ovim Zakonom,

9) podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama kaznenog zakona,

10) biti obaviješten o odba civanju kaznene prijave, ili odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona,

11) preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika,

12) zatražiti povrat u prijašnje stanje,

13) biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka.

Članak 48.

(1) Za kaznena djela za koja se progoni po prijedlogu, prijedlog za progon mora se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.

(2) Prijedlog za progon podnosi se državnom odvjetništvu.

(3) Ako je sam oštećenik podnio kaznenu prijavu ili je podnio prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, smatra se da je time stavio i prijedlog za progon.

(4) Pravovremena privatna tužba smatrat će se kao pravovremeno podnesen prijedlog oštećenika ako se u tijeku postupka utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po prijedlogu.

(5) Maloljetnik koji je navršio šesnaest godina života može i sam podnijeti prijedlog za progon.

Članak 49.

Ako oštećenik umre u tijeku roka za podnošenje prijedloga za progon ili u tijeku postupka, njegov bračni i izvanbračni drug, djeca, roditelji, braća i sestre, posvojitelj i posvojenik mogu u roku od tri mjeseca poslije njegove smrti podnijeti prijedlog za progon ili tužbu, odnosno dati izjavu da postupak nastavljaju.

Članak 50.

Ako je kaznenim djelom oštećeno više osoba, progon će se poduzeti, odnosno nastaviti po prijedlogu svakog oštećenika.

Članak 51.

Oštećenik može svojom izjavom tijelu koje vodi postupak odustati od prijedloga za progon, odnosno od privatne tužbe do završetka rasprave. U tom slučaju on gubi pravo da ponovno podnese prijedlog, odnosno privatnu tužbu.

Članak 52.

(1) Oštećenik ima pravo upozoriti na sve činjenice i predlagati dokaze važne za utvrđivanje kaznenog djela, pronalaženje počinitelja kaznenog djela i utvrđivanje njegova imovinskopravnog zahtjeva.

(2) Oštećenik ima pravo na raspravi predlagati dokaze, postavljati pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima te iznositi primjedbe i objašnjenja glede njihovih iskaza, davati druge izjave te stavljati prijedloge.

(3) Oštećenik ima pravo razgledati spise i predmete koji služe kao dokaz sukladno članku 184. stavku 2. točki 2. ovog Zakona.

(4) Državni odvjetnik i sud upoznat će oštećenika s pravima navedenim u stavku 1. do 3. ovog članka.

Članak 53.

(1) Ako je oštećenik maloljetnik ili osoba koja je lišena poslovne sposobnosti, njegov zakonski zastupnik ovlašten je davati sve izjave i poduzimati sve radnje na koje je prema ovom Zakonu ovlašten oštećenik.

(2) Oštećenik koji je navršio šesnaest godina života može sam davati izjave i poduzimati radnje u postupku.

Članak 54.

(1) Opunomoćenik oštećenika može biti samo odvjetnik, a odvjetnika može zamijeniti odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom u postupku pred općinskim sudom.

(2) Oštećenik, njegov zakonski zastupnik i opunomoćenik dužni su o svakoj promjeni adrese ili boravišta izvijestiti sud.

3. Oštećenik kao tužitelj

Članak 55.

(1) Osim u slučajevima iz članka 212., 521. i 522. ovog Zakona, kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova za progon za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili kad utvrdi da nema osnova za progon protiv neke od prijavljenih osoba, dužan je u roku od osam dana o tome izvijestiti oštećenika i uputiti ga da može sam poduzeti progon. Tako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obus tavi postupka zbog odustajanja državnog odvjetnika od progona u drugim slučajevima.

(2) Oštećenik ima pravo poduzeti, odnosno nastaviti progon za djelo iz stavka 1. ovog članka, u roku od osam dana od primitka obavijesti iz stavka 1. ovog članka.

(3) Ako je državni odvjetnik odustao od optužnice, oštećenik može, preuzimajući progon, ostati pri podignutoj optužnici. Ako oštećenik podigne novu optužnicu postupit će se prema članku 354. do 358. ovog Zakona.

(4) Oštećenik koji nije upoznat da državni odvjetnik nije poduzeo progon ili da je odustao od progona može svoju izjavu da nastavlja postupak dati pred nadležnim sudom u r oku od t ri mjeseca od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka, odnosno šest mjeseci od dana kad je državni odvjetnik odbacio prijavu.

(5) Kad državni odvjetnik, odnosno sud obavještava oštećenika da može poduzeti ili nastaviti progon, dostavit će mu i naputak koje radnje može poduzeti radi ostvarivanja toga prava, te mu u tu svrhu omogućiti razgledavanje i prepisivanje spisa te presnimavanje snimki.

(6) Ako oštećenik umre u tijeku postupka, njegov bračni, izvanbračni drug, djeca, roditelji, posvojenici, posvojitelji, braća i sestre mogu u roku od tri mjeseca od dana njegove smrti dati izjavu da postupak nastavljaju.

Članak 56.

(1) Kad državni odvjetnik odustane od optužbe na raspravi, oštećenik je dužan odmah se očitovati hoće li nastaviti progon. Ako oštećenik ne dođe na raspravu, a uredno je pozvan, ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da ne želi nastaviti progon.

(2) Predsjednik vijeća ili sudac pojedinac dopustit će povrat u prijašnje stanje oštećeniku koji nije uredno pozvan ili je uredno pozvan, a iz opravdanih razloga nije mogao doći na raspravu na kojoj je donesena presuda kojom se optužba odbija zbog odustajanja državnog odvjetnika od optužnice, ako oštećenik u roku od osam dana od primitka presude podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako u toj molbi izjavi da nastavlja progon. U tom slučaju zakazat će se ponovno rasprava i presudom donesenom na temelju nove rasprave ukinut će se prijašnja presuda. Ako uredno pozvani oštećenik ne dođe na novu raspravu, ostaje na snazi prijašnja presuda. Odredbe članka 63. stavka 3. i 4. ovog Zakona primijenit će se i u tom slučaju.

Članak 57.

(1) Ako oštećenik u zakonskom roku ne pokrene ili ne nastavi progon, ili ako oštećenik kao tužitelj ne dođe na raspravu iako je uredno pozvan, ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od progona.

(2) Ako oštećenik koji je preuzeo kazneni progon ne dođe na raspravu na koju je bio uredno pozvan, postupit će se prema članku 63. stavku 2. do 4. ovog Zakona.

Članak 58.

(1) Oštećenik koji je preuzeo kazneni progon ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo.

(2) U postupku koji se vodi na zahtjev oštećenika koji je preuzeo kazneni progon, državni odvjetnik ima pravo do završetka rasprave sam preuzeti progon i zastupanje optužbe.

Članak 59.

(1) Oštećeniku kao tužitelju kad se postupak vodi na njegov zahtjev za kazneno djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora više od pet godina, može se, na njegovo traženje, postaviti opunomoćenik ako je to u interesu postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svom imovnom stanju, ne može podmiriti troškove zastupanja.

(2) O zahtjevu iz stavka 1. ovog članka, odlučuje sud pred kojim se vodi postupak, a opunomoćenika postavlja predsjednik suda iz reda odvjetnika. Ako u sjedištu suda nema dovoljno odvjetnika, opunomoćenika će postaviti predsjednik neposredno višeg suda iz reda odvjetnika na području višeg suda.

4. Privatni tužitelj

Članak 60.

(1) Privatna tužba podnosi se nadležnom sudu.

(2) Privatni tužitelj ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu.

(3) Na privatnog tužitelja odgovarajuće se primjenjuju odredbe članka 55. do 59. ovog Zakona.

Članak 61.

(1) Za kaznena djela za koja se progoni po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.

(2) Ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i poslije proteka roka iz stavka 1. ovog članka, podignuti tužbu protiv

tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba). U takvu slučaju sud donosi jednu presudu.

(3) Kad je oštećenik podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o ka znenom djelu za koje se progoni po pr ivatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatra se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu.

Članak 62.

(1) Za maloljetnike i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik.

(2) Maloljetnik koji je navršio šesnaest godina života može i sam podnijeti privatnu tužbu.

Članak 63.

(1) Ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(2) Predsjednik vijeća ili sudac pojedinac dopustit će povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje.

(3) Nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.

(4) Protiv rješenja kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje žalba nije dopuštena.

Glava VI. OKRIVLJENIK I BRANITELJ

1. Prava okrivljenika

Članak 64.

(1) U kaznenom postupku okrivljenik ima pravo:

1. prije ispitivanja ili prije poduzimanja druge radnje za koju je to propisano ovim Zakonom, biti upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret,

2. slobodno iznositi obranu, uskratiti iskaz u c ijelosti ili uskratiti odgovor na postavljeno pitanje,

3. ne priznati krivnju,

4. uzeti branitelja po vlastitom izboru,

5. da mu se imenuje branitelj u slučajevima propisanim ovim Zakonom,

6. slobodno u p rivatnosti razgovarati s braniteljem, osim ako iznimno, sud ili državni odvjetnik nije odredio nadzor razgovora,

7. da branitelj može prisustvovati njegovu ispitivanju,

8. razgledati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu s ovim Zakonom,

9. predlagati dokaze,

10. sudjelovati u dokaznim i drugim postupovnim radnjama u skladu s ovim Zakonom,

11. predlagati provođenje radnji i donošenje odluka te podnositi prijedloge u postupku,

12. služiti se u pos tupku svojim jezikom i da mu se, kad to propisuje ovaj Zakon, osigura tumač,

13. podnijeti odgovor na optužnicu,

14. sudjelovati u sjednici na kojoj se ispituje optužnica,

15. priznati krivnju i sporazumjevati se o sankciji,

16. sudjelovati na raspravi i u izvođenju dokaza,

17. podnositi pravne lijekove i druga pravna sredstva.

(2) Zakonom se posebno propisuje:

1. način ostvarenja prava iz stavka 1. ovog članka,

2. kad se okrivljenik mora obavijestiti o pravima iz stavka 1. ovog članka i posljedice u slučaju propuštanja obavijesti,

3. prava koja ima okrivljenik koji je lišen slobode ili je prema njemu primijenjena druga mjera lišenja ili ograničenja temeljnih prava.

2. Branitelj

Članak 65.

(1) Okrivljenik može imati branitelja prije početka i tijekom cijelog kaznenog postupka u skladu s ovim Zakonom, kao i u postupku izvršenja kazne, mjera upozorenja ili sigurnosnih mjera sukladno posebnim propisima.

(2) Okrivljenika se prije prvog ispitivanja ili druge radnje za koju to predviđa ovaj Zakon, mora poučiti da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može biti prisutan njegovu ispitivanju.

(3) Branitelja okrivljeniku, osim ako se on tome izričito protivi, mogu uzeti i njegov zakonski zastupnik, bračni ili izvanbračni drug, srodnik u uspravnoj liniji, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra hranitelja, hranjenika, smještene osobe ili udomitelja.

(4) Za branitelja se može uzeti samo odvjetnik, a odvjetnika može zamijeniti odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom u postupku pred općinskim sudom. Pred županijskim sudom branitelj može biti samo odvjetnik. U postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora branitelj može biti samo odvjetnik s najmanje deset godina prakse.

Članak 66.

(1) Okrivljenik mora imati branitelja pri prvom ispitivanju:

1) ako je nijem, gluh, slijep, gluhoslijep ili nesposoban da se sam brani,

2) ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisan redoviti postupak.

(2) Okrivljenik mora imati branitelja:

1) ako je okrivljenik ostao bez branitelja jer je rješenjem uskraćeno pravo branitelja na radnju ili zastupanje (članak 11. stavak 4.),

2) od dostave naloga o provođenju istrage za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora do pravomoćnog okončanja postupka,

3) ako je protiv okrivljenika određen pritvor ili istražni zatvor, od donošenja odluke o lišenju slobode,

4) u slučajevima donošenja naloga o prekidu istrage propisanih ovim Zakonom (članak 223. stavak 1. i 2.),

5) od dos tave optužnice do pravomoćnog okončanja postupka za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset ili više godina,

6) tijekom pregovora o uvj etima priznavanja krivnje, sporazumijevanja o s ankciji i potpisivanja izjave za donošenje presude na temelju sporazuma (članak 360. stavak 1. i 3. i članak 374.),

7) od donošenja rješenja o suđenju u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.),

8) ako se rasprava održava u njegovoj odsutnosti uslijed raspravne nesposobnosti koju je sam uzrokovao (članak 404. stavak 3. i članak 531. stavak 2.),

9) nakon podizanja optužnice u postupku prema okrivljeniku s duševnim smetnjama (članak 550. stavak 2.),

10) u drugim slučajevima koje propisuje ovaj Zakon.

(3) Ako u slučajevima kada je obrana obvezna, okrivljenik nije sam uzeo ili je ostao bez branitelja, postavit će mu se branitelj po službenoj dužnosti. Branitelja postavlja na prijedlog suda ili državnog odvjetnika, predsjednik suda. Protiv rješenja o postavljanju branitelja žalba nije dopuštena.

Članak 67.

(1) Branitelj je ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti sam okrivljenik.

(2) U svrhu pripremanja obrane branitelj može tražiti obavijesti od građana, osim žrtve i oštećenika kaznenog djela.

(3) U pozivu građaninu radi traženja obavijesti iz stavka 2. ovog članka, mora se naznačiti razlog pozivanja. Branitelj u pozivu ne smije prijetiti posljedicama za slučaj neodazivanja. Osoba koja se odazvala pozivu, a odbije dati obavijest, ne može se ponovno pozivati zbog istog razloga. Nakon što okrivljenik ili branitelj primi optužnicu, branitelj ne može pozivati građane.

(4) Oblik i sadržaj poziva iz stavka 3. ovog članka, utvrđuje Hrvatska odvjetnička komora uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe.

Članak 68.

(1) Branitelj je dužan podnijeti punomoć tijelu koje vodi postupak. Okrivljenik može branitelju dati i usmenu punomoć na zapisnik kod tijela koje vodi postupak.

(2) Prava i dužnosti branitelja prestaju kad okrivljenik opozove punomoć ili kad branitelj otkaže zastupanje i o tome obavijesti sud, odnosno kad branitelj po službenoj dužnosti bude razriješen.

(3) Okrivljenik može naknadnom izjavom opozvati izjavu ili radnju branitelja. Opoziv izjave ili radnje je valjan samo ako je dan u roku za poduzimanje radnje.

(4) Okrivljenik se može odreći ili odustati od pravnog lijeka samo nakon prethodnog savjetovanja s braniteljem.

(5) Okrivljenik uvijek može opunomoćiti drugog izabranog branitelja. Ako sud utvrdi da radnjom otkaza punomoći okrivljenik namjerno odugovlači kazneni postupak, odredit će mu rok da uzme novog branitelja te ga upozoriti da će nakon proteka roka postupiti prema odredbama članka 11. stavka 4. ovog Zakona.

Članak 69.

(1) Više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja ako se protiv njih ne vodi postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane.

(2) Ako više okrivljenika ima zajedničkog branitelja u slučaju iz točke 1. i 2. ovog članka, tijelo koje vodi postupak će ih pozvati da u određenom roku imenuju drugog branitelja, a u slučaju obvezne obrane postupit će prema članku 66. stavku 3. ovog Zakona.

(3) Jedan okrivljenik može imati istodobno najviše tri branitelja, a smatra se da je obrana osigurana kad u postupku sudjeluje jedan od branitelja.

(4) Ako više okrivljenika ima više branitelja sud će ih pozvati da u određenom roku usklade svoje obrane i izbjegnu ponavljanja. U slučaju opetovanog propuštanja tog roka sud može postupiti prema odredbi članka 11. stavka 3. ovog Zakona.

Članak 70.

(1) Branitelj ne može biti žrtva, oštećenik, bračni, odnosno izvanbračni drug oštećenika, privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja ni njihov srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do drugog stupnja.

(2) Branitelj ne može biti ni osoba koja je pozvana kao svjedok, osim ako je prema ovom Zakonu oslobođena dužnosti svjedočenja i izjavila da neće svjedočiti ili ako se branitelj ispituje kao svjedok u slučaju iz članka 284. točke 2. ovog Zakona.

(3) Branitelj ne može biti ni osoba koja je u istom predmetu suokrivljena ili je postupala kao sudac, državni odvjetnik, istražitelj ili policijski službenik.

(4) Branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz članka 279. Kaznenog zakona.

Članak 71.

(1) O isključenju branitelja u slučajevima iz članka 68. do 70. ovog Zakona sud odlučuje na prijedlog državnog odvjetnika ili po službenoj dužnosti rješenjem nakon saslušanja branitelja i okrivljenika ili nakon saslušanja okrivljenika na ročištu održanom bez branitelja koji je prethodno u pozivu bio upozoren na mogućnost održavanja ročišta u njegovoj odsutnosti. Žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) O isključenju branitelja iz stavka 1. ovog članka, prije podizanja optužnice odlučuje sudac istrage, a nakon toga sud koji vodi postupak.

(3) U opravdanom slučaju, isključenje branitelja sud može opozvati rješenjem.

Članak 72.

(1) Kad obrana nije obvezna, okrivljeniku se može, ako to posebne okolnosti slučaja opravdavaju, na njegov zahtjev postaviti branitelj ako prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove obrane.

(2) Zahtjev za postavljanje branitelja prema stavku 1. ovog članka može se staviti samo nakon podizanja optužnice za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina. O zahtjevu okrivljenika odlučuje sudac istrage predsjednik vijeća ili sudac pojedinac. Branitelja postavlja rješenjem predsjednik suda. Žalba protiv tog rješenja nije dopuštena.

Članak 73.

(1) Umjesto postavljenog branitelja okrivljenik može sam uzeti drugog branitelja. U tom slučaju postavljenom branitelju prestaju prava i dužnosti. O razrješenju će sud donijeti posebno rješenje.

(2) Ako je očito da je okrivljenik uzeo drugog branitelja radi odugovlačenja postupka, tijelo koje vodi postupak postupit će prema članku 11. stavku 3. ovog Zakona.

(3) Postavljeni branitelj može samo iz opravdanih razloga tražiti da bude razriješen.

(4) Sud će razriješiti postavljenog branitelja, čim prestanu razlozi iz kojih je postavljen.

(5) O razrješenju branitelja u slučaju iz stavka 1. do 4. ovog članka, odlučuje odlučuje sudac istrage predsjednik vijeća ili sudac pojedinac. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

(6) Predsjednik suda može, razriješiti postavljenog branitelja koji neuredno obavlja dužnost. Umjesto razriješenog branitelja predsjednik suda postavit će drugog branitelja. O razrješenju branitelja će se izvijestiti Hrvatska odvjetnička komora.

Članak 74.

Branitelj ima pravo razgledavanja spisa i predmeta koji služe kao dokaz u s kladu s ovim Zakonom (članak 184. stavak 2. točka 1.).

Članak 75.

(1) Uhićenik ima pravo slobodnog i neometanog razgovora s braniteljem čim je uhićenik imenovao branitelja, odnosno čim je donesena odluka o imenovanju branitelja.

(2) Državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire o čemu prije početka razgovora, dostavom rješenja, obavještava uhićenika i branitelja. Razgovor se može prekinuti ako:

1) uhićenik narušava sigurnost i red,

2) je usmjeren na počinjenje kaznenih djela prikrivanja (članak 236. i 279. Kaznenog zakona), ili pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela (članak 301. Kaznenog zakona),

3) je usmjeren na ometanje kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače.

(3) Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 76.

(1) Ako se okrivljenik nalazi u pr itvoru ili istražnom zatvoru branitelj se može s njime dopisivati i razgovarati bez nadzora.

(2) Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:

1) u postupku za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak

138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), protudržavnog terorizma (članak 141.), kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), krivotvorenja novca (članak 274.) i prikrivanja protuzakonito dobivenog novca (članak 279.),

2) u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počiniteljima nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.

(3) Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se, prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

(4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.

Članak 77.

Okrivljenik može branitelju izdati punomoć i za primitak dopisa, poziva, optužnih akata i odluka od čije dostave teče žalbeni rok.

Glava VII. PODNESCI, ELEKTRONIČKA ISPRAVA I ZAPISNIK

1. Podnesci

Članak 78.

(1) Privatne tužbe, optužnice, prijedlozi za progon, pravni lijekovi te druge izjave i priopćenja podnose se pisano ako zakonom nije drukčije propisano.

(2) Podnesci iz stavka 1. ovog članka, moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se na temelju njih moglo postupiti.

(3) Ako u ovom Zakonu nije drukčije propisano, tijelo koje vodi postupak će podnositelja podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako on to ne učini u određenom roku, podnesak će se odbaciti.

(4) U pozivu za ispravak, odnosno dopunu podneska podnositelj će se upozoriti na posljedice propuštanja.

(5) Podnesci koji se prema ovom Zakonu dostavljaju protivnoj stranci, predaju se tijelu koje vodi postupak u dovoljnom broju primjeraka za to tijelo i drugu stranku. Ako takvi podnesci nisu predani u dovoljnom broju primjeraka, umnožit će se na trošak podnositelja.

2. Elektronička isprava

Članak 79.

(1) Podnesci koji se prema ovom Zakonu pisano sastavljaju i potpisuju, mogu se podnijeti u obliku elektroničke isprave ako su izrađeni, otpremljeni, primljeni i pohranjeni primjenom dostupne informacijske tehnologije, i osiguravaju utvrđivanje jednoznačnog obilježja kojim se utvrđuje sastavljač elektroničke isprave (elektronički potpis).

(2) Podnesak u obliku elektroničke isprave smatra se zaprimljenim u informacijskom sustavu ili uređaju suda, državnog odvjetništva, policije ili odvjetničkog ureda, trenutkom registracije njihovog prijema u tom sustavu ili uređaju. Primatelj osigurava uredno djelovanje automatiziranog sustava potvrde prijema. Ako pošiljatelj ne zaprimi potvrdu prijema, obavijestit će o tome primatelja, pa ukoliko u roku kojeg je odredio ne primi tu potvrdu, smatra se da podnesak u obliku elektroničke isprave nije poslan.

(3) O podnesku u obliku elektroničke isprave iz stavka 2. ovog članka, sud, državno odvjetništvo i policija sastavljaju službenu zabilješku. U slučaju nerazumljivog ili nepotpunog podneska postupit će se prema članku 78. stavku 3. i 4. ovog Zakona.

(4) U ocjeni pitanja pravne valjanosti, uporabe, prometa, čuvanja i tajnosti podnesaka u obliku elektroničke isprave odgovarajuće se primjenjuju odredbe posebnih propisa.

(5) Ministar nadležan za pravosuđe donijet će posebne propise o tehničkim uvjetima za podnošenje elektroničke isprave.

Članak 80.

(1) Sud će kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kuna, branitelja, opunomoćenika, zakonskog zastupnika, oštećenika, privatnog tužitelja, oštećenika kao tužitelja, istražitelja, svjedoka, vještaka ili drugu osobu koja sudjeluje u postupku koji u podnesku, elektroničkoj ispravi ili u usmenoj riječi odnosno na drugi način vrijeđa sud ili sudionika u postupku. Rješenje o kažnjavanju donosi sud pred kojim je dana izjava, a ako je ona učinjena u podnesku, sud koji o podnesku treba odlučiti. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba. O kažnjavanju odvjetnika, odnosno odvjetničkog vježbenika izvijestit će se Hrvatska odvjetnička komora.

(2) Ako državni odvjetnik ili osoba koja ga zastupa vrijeđa drugoga, o tome će se izvijestiti nadležni državni odvjetnik i Državno odvjetničko vijeće.

(3) Kažnjavanje prema stavku 1. ovog članka ne utječe na progon i izricanje kazne za kazneno djelo počinjeno vrijeđanjem.

3. Zapisnik

Članak 81.

(1) O izjavama osoba, koje su važne za kazneni progon ili za pokretanje kaznenog postupka, te o drugim važnim radnjama prije započinjanja kaznenog postupka, sastavlja se službena

zabilješka o bitnom sadržaju izjave ili radnje u koju se unose podaci iz članka 83. stavku 1. ovog Zakona.

(2) Zakonom je određeno kad se o radnji poduzetoj prije započinjanja kaznenog postupka sastavlja zapisnik i kad se ta radnja ima snimiti.

Članak 82.

(1) O svakoj radnji poduzetoj tijekom kaznenog postupka sastavit će se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno nakon toga.

(2) Zapisnik piše zapisničar. Samo kad se obavlja pretraga stana ili osoba ili se radnja poduzima izvan službenih prostorija tijela, a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja poduzima radnju.

(3) Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja tako da osoba koja poduzima radnju govori glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik, osim kad zapisnik prema ovom Zakonu može sastaviti sudski savjetnik ili sudački vježbenik.

(4) Osobi koja se ispituje dopustit će se da sama kazuje odgovore u zapisnik. U slučaju zlouporabe to joj se pravo može uskratiti.

Članak 83.

(1) U zapisnik se unosi naziv državnog tijela pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem su svojstvu prisutne, te naznaka kaznenog predmeta u kojem se poduzima radnja.

(2) Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o tijeku i sadržaju poduzete radnje. U zapisnik se unosi u obl iku pripovijedanja samo bitni sadržaj danih iskaza i izjava. Pitanja se unose u zapisnik samo ako je potrebno da se razumije odgovor. Ako je potrebno, u zapisnik će se doslovno unijeti pitanje koje je postavljeno i odgovor koji je dan. Ako su pri poduzimanju radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari priključit će se zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.

(3) Pri poduzimanju radnji kao što je očevid, pretraga, privremeno oduzimanje predmeta ili prepoznavanje u z apisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na značenje takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmete i dr.), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmske ili druge tehničke snimke, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.

(4) Posebne odredbe o zapisniku vrijede za zapisnik o raspravi (članak 409. do 412.), o vijećanju i glasovanju (članak 88.) te za druge zapisnike za koje to propisuje ovaj Zakon.

Članak 84.

(1) Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa dodati ili mijenjati. Prekrižena mjesta moraju ostati čitljiva.

(2) Sve preinake, ispravci i dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju ih ovjeriti osobe koje potpisuju zapisnik.

Članak 85.

(1) Ispitana osoba, osobe koje su obvezno prisutne radnjama u postupku te stranke, branitelj i oštećenik, ako su prisutni, imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se pročita. Na to ih je dužna upozoriti osoba koja poduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti je li upozorenje učinjeno i je li zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.

(2) Zapisnik potpisuje ispitana osoba. Ako se zapisnik sastoji od više stranica, ispitana osoba potpisuje svaku stranicu.

(3) Na kraju zapisnika potpisat će se tumač, ako ga je bilo, svjedoci čija je prisutnost obvezna pri poduzimanju radnji, a pri pretrazi i osoba koja se pretražuje ili čiji se dom ili druge prostorije pretražuju, ako je prisutna. Ako zapisnik ne piše zapisničar (članak 82. stavak 2.), zapisnik potpisuju osobe koje su prisutne radnji. Ako takvih osoba nema ili ne mogu shvatiti sadržaj zapisnika, zapisnik potpisuju dva svjedoka, osim ako nije moguće osigurati njihovu prisutnost.

(4) Osoba koja ne zna pisati umjesto potpisa stavlja otisak kažiprsta desne ruke, a zapisničar ispod otiska upisuje njezino ime i prezime. Ako se zbog nemogućnosti da se stavi otisak desnog kažiprsta stavlja otisak kakva drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku će se naznačiti od kojeg je prsta i s koje ruke uzet otisak.

(5) Ako ispitana osoba nema obje ruke, pročitat će zapisnik, a ako ne zna čitati, zapisnik će joj se pročitati, i to će se zabilježiti u zapisniku. Ako ispitana osoba odbije potpisati zapisnik ili staviti otisak prsta, to će se zabilježiti u zapisniku i navesti razlog odbijanja.

(6) Ako se radnja nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti dan i sat kad je nastao prekid te dan i sat kad se radnja nastavlja.

(7) Ako je bilo prigovora u svezi sa sadržajem zapisnika, navest će se u zapisniku i ti prigovori.

(8) Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je poduzela radnju i zapisničar.

Članak 86.

(1) Kad je u ovom Zakonu propisano da se na nekom dokazu ne može utemeljiti sudska odluka, sudac istrage će na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti rješenjem izdvojiti taj dokaz iz spisa najkasnije do z avršetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.). Protiv rješenja suca istrage o prijedlogu stranaka ili o izdvajanju dopuštena je posebna žalba. O žalbi odlučuje viši sud.

(2) Nakon pravomoćnosti rješenja izdvojeni se dokazi čuvaju kod tajnika suda odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se njima može služiti u pos tupku. Zapisnici o izdvojenim dokazima zatvaraju se u poseban omot i čuvaju kod tajnika suda.

(3) Nakon završene istrage, sudac istrage će postupiti prema odredbama stavka 1. i 2. ovog članka i glede svih obavijesti koje su u skladu sa člankom 208. ovog Zakona dali građani, te u odnosu na zapisnik iz članka 206. stavka 9. ovog Zakona. Ako nije provedena istraga, sudac istrage će tako postupiti nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.).

(4) Ako sudac istrage nije postupio prema stavku 1. do 3. ovog članka, izdvajanje dokaza iz stavka 1. ovog članka, te obavijesti i zapisnika iz stavka 3. ovog članka, provest će sud na način propisan ovim Zakonom.

Članak 87.

(1) Kad je to propisano ovim Zakonom, rasprava, dokazna radnja ili druga radnja snima se uređajima za audio-video ili audio snimanje.

(2) Izvan slučajeva iz stavka 1. ovog članka, tijelo koje provodi dokaznu radnju, uvijek može odrediti da se izvođenje dokazne radnje snimi uređajima za audio ili audio-video snimanje.

(3) O snimanju radnje iz stavka 1. i 2. ovog članka, tijelo koje provodi radnju prethodno će upozoriti osobe koje sudjeluju u radnji, da se radnja snima određenim tehničkim uređajem i da snimka može biti upotrijebljena kao dokaz u postupku.

(4) Snimka mora sadržavati podatke iz članka 83. stavka 1. ovog Zakona, podatke potrebne za identificiranje osobe čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu ta osoba daje izjavu. Kad se snimaju izjave više osoba, mora se osigurati da se iz snimke može jasno razaznati tko je dao koju izjavu. Na zahtjev ispitane osobe snimka će se odmah reproducirati, a ispravci ili objašnjenja te osobe će se snimiti.

(5) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, u zapisnik o dokaznoj radnji, osim podataka iz članka 83. stavka 1. ovog Zakona, unosi se i da je obavljeno tehničko snimanje, tko je snimanje obavio, kojim je uređajem snimanje obavljeno, da je osoba koja se ispituje prethodno upoznata o snimanju, kratki sadržaj danih iskaza i iz java i je li s nimka reproducirana te gdje se snimka čuva ako nije priložena spisima predmeta.

(6) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, tijelo iz stavka 2. ovog članka, može odrediti da se snimka u cijelosti ili djelomično prepiše te preda stranci na njezin zahtjev. Prijepis će se pregledati, ovjeriti potpisom osobe koja je provela radnju i priključiti zapisniku o poduzimanju radnje.

(7) Snimka učinjena prema odredbama stavka 2. do 6. ovog članka, čuva se, dok se čuva i kazneni spis.

(8) Ministar nadležan za pravosuđe donijet će posebne propise kojima će odrediti tehničke uvjete, način snimanja, zaštitu snimke od brisanja ili oštećenja.

Članak 88.

(1) O vijećanju i glasovanju sastavlja se posebni zapisnik.

(2) Zapisnik o vijećanju i glasovanju sadrži tijek glasovanja i odluku koja je donesena.

(3) Zapisnik o vijećanju i glasovanju potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Odvojena mišljenja priključit će se zapisniku o vijećanju i glasovanju ako nisu unesena u zapisnik.

(4) Zapisnik o vijećanju i glasovanju zatvorit će se u posebni omot. Taj zapisnik može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku i u tom slučaju dužan je zapisnik ponovno zatvoriti u posebni omot i na omotu naznačiti da je razgledao zapisnik.

Glava VIII. ROKOVI

Članak 89.

(1) Rokovi predviđeni ovim Zakonom ne mogu se produljiti, osim kad to Zakon izričito dopušta. Ako je riječ o roku koji je ovim Zakonom propisan radi zaštite prava obrane i drugih prava okrivljenika u po stupku, taj se rok može skratiti ako to zahtijevaju okrivljenik ili branitelj pisano ili usmeno na zapisnik pred sudom.

(2) Kad je izjava vezana za rok, smatra se da je dana u roku ako je prije nego što rok protekne predana onome tko je ovlašten da je primi.

(3) Kad je izjava predana poštom preporučenom pošiljkom, brzojavom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom, dan predaje pošti odnosno dan slanja telekomunikacijskim sredstvom sukladno odredbi članka 79. stavka 2. ovog Zakona smatra se danom predaje onomu komu je dostavljena. Smatra se da pošiljatelj izjave nije propustio rok ako primatelj poslanu izjavu nije dobio na vrijeme zbog pogrešnog rada uređaja za predaju ili prijam poruka, a za koji pošiljatelj nije znao.

(4) Okrivljenik koji se nalazi u pr itvoru ili istražnom zatvoru izjavu koja je vezana za rok predat će pritvorskom nadzorniku, ili upravi zatvora, a osoba koja se nalazi na izdržavanju kazne ili u ustanovi radi primjene odgojne mjere, ili je prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi, takvu će izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smještena. Dan i sat predaje takve izjave upravi ustanove smatra se trenutkom predaje tijelu koje je nadležno da je primi.

(5) Ako je podnesak koji je vezan za rok zbog neznanja ili očite pogreške podnositelja, predan ili dostavljen nenadležnom tijelu prije proteka roka, pa nadležnom tijelu stigne nakon proteka roka, uzet će se da je podnesen na vrijeme.

Članak 90.

(1) Rokovi se računaju na sate, dane, mjesece i godine.

(2) Sat ili dan kad su dostava ili priopćenje obavljeni, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi sljedeći sat, odnosno dan.

(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovog članka, rokovi za računanje uhićenja, zadržavanja, pritvora te istražnog zatvora, počinju teći od trenutka lišenja slobode.

(4) Kao dan računaju se dvadeset četiri sata, a mjesec se računa po kalendarskom vremenu.

(5) Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po s vom broju odgovara danu kad je rok počeo (sukladno stavku 2. ovog članka). Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok završava posljednjeg dana tog mjeseca, a ako se zbrajaju dani, kao mjesec se računa trideset dana.

(6) Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan ili u subotu ili u nedjelju, ili u koji drugi dan kad državno tijelo nije radilo, rok istječe protekom prvog sljedećeg radnog dana.

Članak 91.

Ako je dopis od kojega teče rok dostavljen i okrivljeniku i njegovu branitelju, ali u različite dane, rok se računa od kasnijeg dana.

Članak 92.

(1) Okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje žalbe protiv presude ili protiv rješenja, sud će dopustiti povrat u prijašnje stanje radi podnošenja žalbe ako u roku od osam dana nakon prestanka uzroka zbog kojega je propustio rok podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu. Isto će dopustiti sud i branitelju okrivljenika koji u slučaju iz članka 174. stavka 2. ovog Zakona nije iskoristio svoje pravo na žalbu.

(2) Nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.

Članak 93.

(1) O povratu u prijašnje stanje odlučuje sud koji je donio presudu ili rješenje koje se pobija žalbom.

(2) Protiv rješenja kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje žalba nije dopuštena.

(3) Kad je podnesena žalba protiv rješenja kojim se ne dopušta povrat u prijašnje stanje, sud je dužan tu žalbu, zajedno sa žalbom protiv presude ili protiv rješenja o primjeni odgojne mjere ili o oduzimanju predmeta, te s odgovorom na žalbu i svim spisima, dostaviti višem sudu na rješavanje.

Članak 94.

Molba za povrat u prijašnje stanje u pravilu ne zadržava izvršenje presude, odnosno rješenja o primjeni odgojne mjere ili o oduzimanju predmeta, ali sud nadležan za rješavanje molbe može donijeti odluku da se s izvršenjem zastane do donošenja odluke o molbi.

Glava IX. MJERE OSIGURANJA PRISUTNOSTI OKRIVLJENIKA I DRUGE MJERE

OPREZA

1. Zajednička odredba

Članak 95.

(1) Sud i druga državna tijela pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza po službenoj dužnosti paze da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(2) Sud i druga državna tijela po službenoj će dužnosti ukinuti mjere iz stavka 1. ovog članka, ili ih zamijeniti blažim mjerama ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu, ili ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) O uhićenju, primjeni pritvora i istražnog zatvora okrivljenik ima pravo zahtijevati da se obavijesti obitelj ili druga bliska osoba (članak 7. stavak 2. točka 4.).

2. Poziv okrivljeniku

Članak 96.

Prisutnost okrivljenika pri obavljanju radnji u kaznenom postupku osigurava se njegovim pozivanjem. Poziv okrivljeniku upućuje se prema članku 175. ovog Zakona.

3. Dovođenje

Članak 97.

(1) Dovedbeni nalog izdaje sud:

1) ako je doneseno rješenje o istražnom zatvoru,

2) ako uredno pozvani okrivljenik ne dođe, a svoj izostanak ne opravda,

3) ako se nije mogla obaviti uredna dostava poziva, a iz okolnosti očito proizlazi da okrivljenik izbjegava primiti poziv,

4) u slučaju iz članka 129. stavka 2. ovog Zakona.

(2) O izdavanju dovedbenog naloga sud odlučuje u roku od dvanaest sati od primitka zahtjeva.

(3) Dovedbeni nalog iznimno, pod uvjetima iz članka 208. stavka 3. ovog Zakona, mogu izdati državni odvjetnik, ili policija.

(4) Dovedbeni nalog izdaje se u pi sanom obliku i sadrži: ime i prezime okrivljenika kojeg treba dovesti te druge potrebne podatke koji su poznati, naziv kaznenog djela koje mu se

stavlja na teret uz navođenje odredaba Kaznenog zakona, razlog zbog kojeg se nalaže dovođenje, službeni pečat tijela i potpis osobe koja izdaje nalog.

(5) Dovedbeni nalog izvršava policija. Osoba kojoj je povjereno izvršenje naloga, predaje nalog okrivljeniku i poziva ga da pođe s njim. Ako okrivljenik to odbije, dovest će se prisilno.

(6) Policija može bez dovedbenog naloga u s voje službene prostorije dovesti okrivljenika kojem treba uručiti poziv prema članku 169. stavku 3. ovog Zakona. O predaji poziva sastavit će se službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, predaje poziva ili razloga odbijanja primitka te vremena napuštanja službenih prostorija.

(7) Policija može bez dovedbenog naloga radi provjere prebivališta, boravišta, ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, u svoje službene prostorije dovesti okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo. Dovedeni okrivljenik može se zadržati do šest sati. O zadržavanju će se sastaviti službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, poduzetim radnjama ili mjerama te vremena napuštanja službenih prostorija. Službena zabilješka se odmah dostavlja državnom odvjetniku, a nakon podizanja optužnice sudu.

4. Mjere opreza

Članak 98.

(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 123. ovog Zakona zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je zatvor već određen, sud i državni odvjetnik će, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, obrazloženim rješenjem odrediti primjenu jedne ili više takvih mjera. Pritom će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom.

(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta,

2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,

3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu,

4) zabrana približavanja određenoj osobi,

5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,

6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti,

7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice,

8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom.

(3) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti stan te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba. Zabrana obavljanja poslovne aktivnosti može obuhvatiti i zakonitu

profesionalnu djelatnost ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog u okviru te djelatnosti.

(4) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na nesmetano općenje s braniteljem.

(5) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije započinjanja kaznenog postupka mjere opreza određuje i ukida državni odvjetnik. Tijekom istrage te mjere određuje sudac istrage. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, mjere određuje sud pred kojim se vodi postupak.

(6) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca sudac istrage, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu.

(7) Protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje mjere.

Članak 99.

(1) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabrane napuštanja boravišta, nadležno tijelo će odrediti mjesto u kojem okrivljenik mora boraviti dok traje mjera opreza i granice izvan kojih se ne smije udaljavati.

(2) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, nadležno tijelo će odrediti mjesto ili područje te udaljenost ispod koje im se okrivljenik ne smije približiti.

(3) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza obvezom okrivljenika da se redovito javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, nadležno tijelo će odrediti službenu osobu kojoj se okrivljenik mora javljati, rok u kojemu se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju okrivljenika.

(4) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabranom približavanja određenoj osobi, nadležno tijelo će odrediti razdaljinu ispod koje se okrivljenik ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabranom uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, nadležno tijelo će zabraniti uspostavljanje ili održavanje izravne ili neizravne veze s određenom osobom.

(6) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabranom poduzimanja određene poslovne aktivnosti, nadležno tijelo će potanje odrediti vrstu i predmet poslovne aktivnosti.

(7) U rješenju kojim nalaže mjeru opreza privremenim oduzimanjem putne i druge isprave za prijelaz državne granice, nadležno tijelo navest će osobne podatke, tijelo koje je izdalo ispravu, broj i datum izdavanja.

(8) U rješenju kojim se nalaže mjera opreza privremenim oduzimanjem dozvole za upravljanje motornim vozilom, nadležno tijelo navest će podatke o toj dozvoli (osobni podaci, tijelo koje je izdalo dozvolu, broj, datum, vrsta vozila i drugo).

Članak 100.

(1) Rješenje kojim nalaže mjeru opreza nadležno tijelo dostavlja i tijelu koje izvršava mjeru opreza.

(2) Mjeru opreza zabrane napuštanja boravišta, zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane približavanja određenoj osobi i zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, privremenog oduzimanja putne i druge isprave za prijelaz državne granice, te privremenog oduzimanja dozvole za upravljanje motornim vozilom koju je odredio sud ili državni odvjetnik, izvršava policija.

(3) Mjeru opreza obveze okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu izvršava policija ili drugo državno tijelo označeno u rješenju kojemu se okrivljenik mora javljati.

(4) Mjeru opreza zabrane poduzimanja poslovnih aktivnosti izvršava tijelo nadležno za nadzor nad poslovnom aktivnosti.

(5) Ministar nadležan za pravosuđe, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za unutarnje poslove i ministra nadležnog za obranu, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja mjera opreza.

Članak 101.

(1) Tijelo koje je naložilo mjeru opreza može naložiti provjeru njezinog izvršavanja i zatražiti izvješće od policije ili drugog tijela koje ju izvršava. Tijelo koje izvršava mjeru opreza odmah će provesti naložene provjere i odmah o tome obavijestiti nadležno tijelo.

(2) O postupanju okrivljenika protivno zabrani ili neispunjavanju obveze naložene mjerom opreza, tijelo koje izvršava mjeru opreza odmah obavještava nadležno tijelo.

(3) Osobi različitoj od okrivljenika sudac istrage može posebnim rješenjem zabraniti aktivnosti kojima se narušavaju mjere opreza prema okrivljeniku. Ako ta osoba postupi protivno rješenju, kaznit će se novčanom kaznom do 50.000,00 kuna.

5. Jamstvo

Članak 102.

(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. do 3. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.

(2) U rješenju o određivanju istražnog zatvora, sud će odrediti visinu jamstva koje ima zamijeniti istražni zatvor. Jamstvo uvijek glasi na svotu novca koja se određuje s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje okrivljenika.

(3) Ako ocijeni da jamstvo ne može zamijeniti pritvor sud će navesti okolnosti zbog kojih nalazi da je isključena zamjena istražnog zatvora jamstvom.

(4) Uz jamstvo sud može odrediti jednu ili više mjera opreza kao uvjet jamstva.

Članak 103.

(1) Sud će rješenjem odrediti jamčevinu koja se sastoji u pol aganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo.

(2) Protiv odluke o visini jamstva stranke imaju pravo žalbe u roku od t ri dana. Nakon što rješenje o određivanju visine jamstva postane pravomoćno te okrivljenik dade obećanje iz članka 102. stavka 1. ovog Zakona, a jamčevina bude položena, sud će donijeti rješenje o ukidanju istražnog zatvora u kojem će navesti osnovu zbog koje je protiv okrivljenika bio određen istražni zatvor i uvjete kojih se okrivljenik mora pridržavati.

Članak 104.

(1) Policija nadzire postupa li okrivljenik u skladu s uvjetima određenima rješenjem o jamstvu. O okolnostima koje upućuju na mogućnost okrivljenikovog kršenja uvjeta jamstva policija odmah obavještava sud.

(2) Ako postoji vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor.

Članak 105.

(1) Visina jamčevine može se izmijeniti rješenjem ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti.

(2) Ako se utvrdi da je okrivljenik prikrio prave okolnosti odlučne za odmjeravanje jamčevine, ili ako se utvrdi postojanje razloga za istražni zatvor različitih od onih zbog kojih je bio određen istražni zatvor koji je zamijenjen jamstvom, a visina danog jamstva nije primjerena novim okolnostima, protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor, a nakon zatvaranja okrivljenika, jamstvo će se ukinuti, položena jamčevina, dragocjenosti, vrijednosni papiri ili druge pokretnine vratit će se, a hipoteka će se brisati. Tim rješenjem može se odrediti nova visina jamstva koje bi zamijenilo istražni zatvor.

(3) Jamstvo se ukida i kad kazneni postupak pravomoćno završi rješenjem o obustavi postupka ili presudom.

(4) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida kad osuđenik stupi na izdržavanje kazne.

6. Uhićenje

Članak 106.

(1) Svatko smije spriječiti bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti.

(2) Zatečena u kaznenom djelu je osoba koju netko opazi u radnji kaznenog djela, odnosno osoba koja je neposredno nakon kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju na to da je počinila kazneno djelo.

(3) Osoba spriječena u bijegu predaje se policiji i može se zadržati do dolaska policije.

Članak 107.

Policija je ovlaštena uhititi:

1) osobu protiv koje izvršava dovedbeni nalog te rješenje o pritvoru ili istražnom zatvoru,

2) osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, za koje je propisana kazna zatvora tri ili više godina, kad postoji neki od razloga za određivanje istražnog zatvora iz članka 123. ovog Zakona,

3) osobu zatečenu u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Članak 108.

(1) Prilikom uhićenja, uhićena osoba se mora odmah upoznati s razlozima uhićenja te mora biti poučena o pravima iz članka 7. stavka 2. ovog Zakona, osim ako to, s obzirom na okolnosti, nije nikako moguće.

(2) Ako se uhićenje provodi na temelju dovedbenog naloga, nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode, osim ako to s obzirom na okolnosti uhićenja nije nikako moguće.

(3) Prilikom uhićenja smije se upotrijebiti samo ona sila na koju policiju ovlašćuje posebni zakon.

(4) O uhićenju će se odmah obavijestiti:

1) osoba iz članka 7. stavka 2. točke 4. ovog Zakona, osim ako se uhićenik tome protivi,

2) nadležno tijelo socijalne skrbi ako je potrebno poduzeti mjere za zbrinjavanje djece i drugih članova obitelji uhićenika o kojima se on brine.

Članak 109.

(1) Policijski službenik koji je proveo uhićenje mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti.

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi:

1) dvanaest sati, ako je osoba uhićena na području policijske uprave kojoj se dovodi,

2) dvadeset i četiri sata, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi.

(3) Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku 272. stavku 1. ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah čim je provedeno uhićenje.

(4) Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika. Uhićenik se ima odmah pustiti na slobodu ako to naloži državni odvjetnik. Ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka 2. točke 1. ovog članka, odnosno 32 sata od trenutka uhićenja iz stavka 2. točke 2. ovog članka, pritvorski nadzornik će odmah po isteku roka, pustiti uhićenika na slobodu i o tome obavijestiti višeg državnog odvjetnika.

(5) Pritvorski nadzornik će sastaviti posebni zapisnik o prijemu predmeta koji služe kao dokaz i drugih predmeta i predati zapisnik i predmete državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Primjerak zapisnika predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

Članak 110.

(1) Pritvorski nadzornik nalaže pretragu uhićenika prilikom njegova dovođenja u pritvorsku policijsku jedinicu. Prema potrebi naložit će liječnički pregled uhićenika.

(2) Predmeti i tragovi koji bi mogli poslužiti kao dokaz ili koji mogu poslužiti za ugrožavanje sigurnosti ili ugrožavanje tijeka postupka, privremeno će se oduzeti uz potvrdu.

Članak 111.

(1) Pritvorski nadzornik će dovedenog uhićenika upozoriti na njegova prava iz članka 7. stavka 2. ovog Zakona.

(2) Pritvorski nadzornik će uhićeniku koji je strani državljanin priopćiti da ima pravo na komunikaciju s konzularnim predstavnikom svoje države.

(3) Ako je uhićenik strani državljanin, a Republika Hrvatska s njegovom državom ima međunarodni ugovor prema kojem je propisano uzajamno obavještavanje o uhićenju, odmah će se obavijestiti nadležno tijelo strane države, osim ako je uhićenik izbjeglica iz rasnih, nacionalnih, političkih ili vjerskih razloga, ili ako traži politički azil i protivi se takvom obavještavanju.

(4) Pritvorski nadzornik u pritvorski zapisnik unosi zabilješku o poukama koje su uhićeniku priopćene prema odredbama ovog Zakona te o njegovim zahtjevima u s kladu s odredbama ovog članka. Zabilješku potpisuje i uhićenik.

(5) Ministar nadležan za unutarnje poslove donosi propise o pr ijamu i postupanju s uhićenikom i pritvorenikom u pritvorskoj policijskoj jedinici.

7. Pritvor

Članak 112.

(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a postoji neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1. do 4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od osam sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o ka znenom djelu za koje propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Žalbu iz stavka 1. i 2. ovog članka, pritvorenik može izjaviti i na zapisnik.

Članak 113.

(1) Pritvorski nadzornik podatke o pr itvoreniku, vremenu, razlozima i trajanju pritvaranja unosi u e videnciju pritvorenih osoba, koja se vodi u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

(2) Pritvor se mora ukinuti i pritvorenik se mora odmah pustiti na slobodu ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen. Pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu ako je pritvor ukinut.

(3) Ministar nadležan za unutarnje poslove donosi propise o e videnciji pritvorenika u pritvorskoj policijskoj jedinici.

Članak 114.

Pritvorenik ima pravo slobodno, neometano i bez nadzora razgovarati s braniteljem, osim u slučaju iz članka 75. stavka 2. i članka 76. stavak 2. ovog Zakona.

Članak 115.

(1) Tijekom trajanja pritvora pritvoreniku se mora osigurati neprekidan odmor u trajanju od najmanje osam sati u svakih dvadeset četiri sata.

(2) Pritvorski nadzornik skrbi za potrebnu medicinsku pomoć i njegu pritvorenika.

Članak 116.

Konzularni i diplomatski predstavnici mogu, u s kladu s međunarodnim pravom, posjećivati svoje državljane koji su pritvoreni, razgovarati s njima te im pomoći u uzimanju branitelja.

Članak 117.

Policija može radi utvrđivanja istovjetnosti uhićenika postupiti prema članku 211. ovog Zakona.

Članak 118.

(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu.

(2) Na temelju naloga suca istrage pritvorenik će se zadržati u pritvoru do održavanja ročišta za odlučivanje o istražnom zatvoru, a najdulje dvanaest sati.

(3) Ako protiv pritvorenika nije u roku iz stavka 2. ovog članka, rješenjem suca istrage određen istražni zatvor, istekom tog roka pritvorenik se mora pustiti na slobodu.

8. Kućni zatvor

Članak 119.

(1) Kad postoje okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 1. do 4. ovog Zakona, sud može odrediti kućni zatvor ako je za ostvarenje svrhe istražnog zatvora dovoljna zabrana okrivljeniku da se udaljuje iz doma.

(2) Prije određivanja kućnog zatvora sud će zatražiti od okrivljenika pisanu suglasnost punoljetnih osoba koje borave u domu okrivljenika o primjeni tehničkih sredstava nadzora iz stavka 3. ovog članka.

(3) Rješenje o kućnom zatvoru sadrži zabranu okrivljeniku da se udaljuje iz doma. Tim rješenjem sud može odrediti primjenu tehničkih sredstava nadzora kojim se osigurava provođenje kućnog zatvora.

(4) Osobi u kućnom zatvoru, sud može iznimno odobriti da se za određeno vrijeme udalji iz doma ako:

1) je to neophodno potrebno radi liječenja osobe, ili

2) to nalažu posebne okolnosti uslijed kojih bi mogle nastupiti teške posljedice po ž ivot, zdravlje ili imovinu.

(5) Ako se osoba u kućnom zatvoru udalji iz doma protivno zabrani suda, ili na drugi način ometa provođenje kućnog zatvora, protiv te osobe odredit će se istražni zatvor. O tome će se osoba upozoriti u rješenju o određivanju kućnog zatvora.

Članak 120.

Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, na kućni zatvor se odgovarajuće primjenjuju odredbe o istražnom zatvoru.

Članak 121.

(1) Kućni zatvor nadzire pravosudna policija na čijem području se izvršava.

(2) U prostoru kućnog zatvora pravosudna policija ima ovlasti propisane ovim Zakonom (članak 135. do 143.) i drugim propisima. Evidenciju o nadzoru nad kućnim zatvorom vodi ministarstvo nadležno za pravosuđe.

(3) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o evidenciji i izvršavanju kućnog zatvora.

9. Istražni zatvor

a) Opće odredbe o istražnom zatvoru

Članak 122.

(1) Čim prestanu razlozi zbog kojih je istražni zatvor određen, on se mora ukinuti i zatvorenika se mora pustiti na slobodu.

(2) Pri odlučivanju o istražnom zatvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se posebno računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Protiv trudne žene, osobe s tjelesnim nedostacima koje joj onemogućuju ili bitno otežavaju kretanje te osobe koja je navršila 70 godina života, istražni zatvor se, može iznimno odrediti.

(3) U predmetu u koj emu je određen istražni zatvor postupa se osobito žurno (članak 11. stavak 2.).

b) Osnove za određivanje istražnog zatvora

Članak 123.

(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

1) je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),

2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,

3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,

4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.

(2) Istražni zatvor se neće odrediti na temelju odredbe stavka 1. točke 2. ovog članka, ako je okrivljenik okolnosno i detaljno priznao djelo i krivnju.

(3) Pri izricanju presude uvijek će se odrediti ili produljiti istražni zatvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.

(4) Ako je prvostupanjskom presudom izrečena kazna zatvora do pet godina, istražni zatvor se nakon izricanja presude ne može odrediti ili produljiti po stavku 1. točki 4. ovog članka.

(5) Istražni zatvor se, usprkos postojanju okolnosti iz stavka 1. i 4. ovog članka, neće odrediti ili produljiti ako je već isteklo najdulje vrijeme trajanja istražnog zatvora (članak 133.).

c) Rješenje o određivanju i produljenju istražnog zatvora

Članak 124.

(1) Istražni zatvor se određuje i produljuje pisanim rješenjem nadležnog suda.

(2) Izreka rješenja o istražnom zatvoru sadrži, osim podataka iz članka 272. stavak 1. ovog Zakona, i:

1) naznaku naloga o provođenju istrage povodom kojega je doneseno rješenje o i stražnom zatvoru,

2) zakonsku osnovu za istražni zatvor,

3) rok na koji je u istrazi određen istražni zatvor,

4) odredbu o uračunavanju vremena za koje je osoba koja se zatvara bila lišena slobode prije donošenja rješenja o istražnom zatvoru s naznakom trenutka uhićenja,

5) visinu jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor.

(3) U obrazloženju rješenja o istražnom zatvoru će se određeno i potpuno izložiti činjenice i dokazi iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo i razloga iz članka 123. stavka 1. ovog Zakona, razloga zbog kojih sud smatra da se svrha istražnog zatvora ne može ostvariti drugom blažom mjerom, kao i razloga visine jamstva.

(4) Rješenje o određivanju istražnog zatvora predaje se zatvoreniku odmah po z atvaranju. Primitak rješenja i trenutak primitka zatvorenik potvrđuje potpisom.

d) Ukidanje istražnog zatvora i opoziv rješenja o istražnom zatvoru

Članak 125.

(1) Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu:

1) čim su prestali razlozi zbog kojih je istražni zatvor određen ili produljen,

2) ako daljnji istražni zatvor ne bi bio u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela,

3) kad se ista svrha može ostvariti drugom blažom mjerom,

4) kad to prije podizanja optužnice predlaže državni odvjetnik,

5) ako državni odvjetnik i nakon prethodne obavijesti višem državnom odvjetniku neopravdano u zakonskim rokovima ne poduzima radnje u postupku,

6) kad sud izrekne presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe ili se optužba odbija ili je okrivljeniku izrečena novčana kazna, uvjetna osuda ili sudska opomena, ili kazna zatvora u trajanju kraćem ili jednakom dotadašnjem trajanju istražnog zatvora,

7) kad isteknu rokovi trajanja istražnog zatvora,

8) kad je istražni zatvor određen prema članku 123. stavku 1. točki 2. ovog Zakona, ako je okrivljenik okolnosno i detaljno priznao djelo i krivnju, ili čim budu prikupljeni, odnosno izvedeni dokazi zbog čijeg je osiguranja taj zatvor određen, a najkasnije do završetka rasprave.

(2) O ukidanju pritvora određenog iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ovog Zakona, obavijestit će se putem policije žrtva kaznenog djela.

(3) Prije ukidanja istražnog zatvora na temelju točke 5. stavka 1. ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti. Ako i nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku 1. točki 5. ovog članka.

Članak 126.

Sud koji je odredio ili produljio istražni zatvor rješenjem će opozvati odluku o istražnom zatvoru, ako nakon njezinog donošenja, a prije zatvaranja okrivljenika, utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je istražni zatvor bio određen ili zakonski uvjeti za njegovo određivanje. Ako je za okrivljenikom bila raspisana tjeralica, sud će nakon pravomoćnosti rješenja o opozivu naložiti njezino povlačenje.

e) Sudbena vlast nadležna za određivanje, produljenje i ukidanje istražnog zatvora

Članak 127.

(1) Istražni zatvor do podnoš enja optužnice određuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika, a ukida ga na prijedlog okrivljenika, državnog odvjetnika ili po s lužbenoj dužnosti.

(2) O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(3) Ako što drugo nije propisano posebnim zakonom, o produljenju istražnog zatvora odlučuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika.

(4) Nakon podnošenja optužnice, istražni zatvor do potvrđivanja optužnice određuje, produljuje i ukida optužno vijeće. Nakon potvrđivanja optužnice, do pravomoćnosti presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida raspravni sud u zasjedanju, a izvan zasjedanja vijeće, osim u slučaju iz stavka 5. ovog članka.

(5) Kad odlučuje o žalbi protiv presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida vijeće koje odlučuje o žalbi.

(6) Kad sud koji, odlučujući o izvanrednim pravnim lijekovima, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, odredit će istražni zatvor ako postoje razlozi iz članka 123. ovog Zakona, a nisu protekli rokovi iz članka 130. i 133. ovog Zakona.

Članak 128.

Nakon predaje optužnice, a do pravomoćnosti presude, okrivljenik i njegov branitelj mogu sudu predložiti ukidanje istražnog zatvora. O prijedlogu odlučuje rješenjem sud koji vodi postupak. Protiv rješenja suda kojim se odbija prijedlog za ukidanje istražnog zatvora žalba nije dopuštena.

f) Ročište za odlučivanje o istražnom zatvoru

Članak 129.

(1) O određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučuje sud na nejavnom usmenom ročištu.

(2) Na ročište se pozivaju državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban.

(3) Obje stranke će na ročištu izložiti svoja stajališta o istražnom zatvoru, a prema potrebi i o visini jamstva. Prvo govori državni odvjetnik, zatim okrivljenik i njegov branitelj. Obje stranke imaju pravo na odgovor. Sud određuje koji će se dokazi izvesti i njihov redoslijed. Sud može na prijedlog stranaka ili po s lužbenoj dužnosti izvesti dokaze koje smatra

potrebnima za donošenje odluke o istražnom zatvoru i jamstvu. Stranke mogu svjedocima postavljati pitanja i stavljati primjedbe na provedene dokaze. Okrivljenik i njegov branitelj imaju pravo zadnji govoriti. Odluku o istražnom zatvoru sud usmeno objavljuje na završetku ročišta.

(4) Na ročištu za odlučivanje o istražnom zatvoru u istrazi državni odvjetnik će prethodno suca istrage obavijestiti o tijeku istrage radi ocjene pravovremenosti poduzimanja radnji.

(5) Ako sud donese odluku o određivanju ili produljenju istražnog zatvora, poučit će okrivljenika o pr avu na žalbu i o pravu da predloži ukidanje istražnog zatvora u s kladu s odredbom članka 128. ovog Zakona.

(6) O ročištu se sastavlja zapisnik koji se prilaže spisu predmeta zajedno s rješenjem kojim je odlučeno o istražnom zatvoru.

(7) Sud i nakon donošenja rješenja o određivanju ili produljenju istražnog zatvora, kad odlučuje o bilo kojem pitanju, po službenoj dužnosti pazi postoje li razlozi za istražni zatvor.

g) Trajanje istražnog zatvora

Članak 130.

(1) Istražni zatvor određen rješenjem suca istrage ili vijeća može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode.

(2) Iz opravdanih razloga sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika može produljiti istražni zatvor i to prvi puta za još najviše dva mjeseca, a zatim, za kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak, ili kad je to propisano posebnim zakonom, za još najviše tri mjeseca.

(3) Istekom roka na koji je istražni zatvor određen odnosno produljen ili istekom roka iz stavka 3. ovog članka, zatvorenik se ima pustiti na slobodu.

Članak 131.

(1) Ako se u vr ijeme podnošenja optužnice sudu okrivljenik nalazi u istražnom zatvoru, optužno vijeće će odmah, a najkasnije u roku od četrdeset i osam sati po podnošenju optužnice održati ročište iz članka 129. ovog Zakona i odlučiti o istražnom zatvoru, te ga svojim rješenjem produljiti ili ukinuti.

(2) Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

(3) U rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice ne određuje se rok trajanja istražnog zatvora, ali će sud svaka dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Ako se okrivljenik u t renutku donošenja nepravomoćne presude nalazi u istražnom zatvoru, vijeće će prilikom donošenja

presude ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora te će ga rješenjem ukinuti ili produljiti.

(4) Ukupno trajanje istražnog zatvora do podizanja optužnice, računajući i vrijeme uhićenja i pritvora, ne može prijeći šest mjeseci, osim ako posebnim zakonom nije propisano drukčije. Nakon podnošenja nove optužnice prema članku 356. ovog Zakona primijenit će se odredbe stavka 2. ovog članka.

Članak 132.

Istražni zatvor određen prema članku 123. stavku 1. točki 5. ovog Zakona može trajati najdulje mjesec dana. Taj zatvor može se ponovno odrediti iz iste osnove u istom trajanju, ako okrivljenik i nakon ukidanja istražnog zatvora dalje izbjegava dolazak na raspravu.

Članak 133.

(1) Do donošenje presude suda prvog stupnja istražni zatvor može trajati najdulje:

1) tri mjeseca ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine,

2) šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do pet godina,

3) dvanaest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do osam godina,

4) dvije godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora preko osam godina,

5) tri godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje istražnog zatvora do njezine pravomoćnosti produljuje se za jednu šestinu u slučajevima iz stavka 1. točke 1. do 3. ovog članka, a za jednu četvrtinu u slučajevima iz stavka 1. točke 4. i 5. ovog članka.

(3) Kad je presuda ukinuta, u postupku za kaznena djela iz stavka 1. točke 1. do 3. ovog članka, ukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. i 2. ovog članka, produljuje se za daljnjih šest mjeseci, a za kaznena djela iz stavka 1. točke 4. i 5. ovog članka za još jednu godinu.

(4) Ako je protiv drugostupanjske presude dopuštena žalba, ukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. i 2. ovog članka, produljuje se za još šest mjeseci.

(5) Okrivljenik koji se nalazi u istražnom zatvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u tom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.

h) Žalba protiv rješenja o određivanju, ukidanju ili produljenju istražnog zatvora

Članak 134.

(1) Žalbu protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor mogu podnijeti okrivljenik, njegov branitelj i državni odvjetnik u roku od tri dana. Protiv rješenja vijeća drugostupanjskog suda kojim se određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor, žalba nije dopuštena, osim kad vijeće tog suda odlučujući prema članku 127. stavku 5. ovog Zakona odredi istražni zatvor okrivljeniku protiv kojega istražni zatvor nije bio određen. O žalbi odlučuje Vrhovni sud u roku od tri dana.

(2) Žalba protiv rješenja o određivanju, produljenju ili ukidanju istražnog zatvora ne zadržava njegovo izvršenje.

i) Izvršenje istražnog zatvora i postupanje sa zatvorenicima

Članak 135.

(1) Istražni zatvor se izvršava prema odredbama ovog Zakona i na njemu utemeljenih propisa.

(2) Okrivljenik protiv kojeg je određen istražni zatvor iz osnova navedenih u članku 551. stavku 1. ovog Zakona, bit će odlukom upravitelja zatvora upućen u bolnicu za osobe lišene slobode ili odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu koja je dužna primiti okrivljenika i pružiti mu potrebnu zdravstvenu skrb, uz sva prava koja okrivljenik ima prema odredbama ove Glave i drugih propisa o izvršavanju istražnog zatvora.

(3) Na poslovima izvršavanja istražnog zatvora mogu raditi samo oni djelatnici ministarstva nadležnog za pravosuđe koji imaju potrebna znanja i vještine i stručnu spremu predviđenu propisima.

(4) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o zatvorima u kojima se izvršava istražni zatvor, te o uvjetima koje moraju ispunjavati djelatnici koji izvršavaju istražni zatvor.

Članak 136.

(1) Istražni zatvor se mora izvršavati tako da se ne vrijeđa osobu i dostojanstvo zatvorenika. Ovlašteni djelatnici pravosudne policije i straže pri izvršavanju istražnog zatvora smiju upotrijebiti prisilna sredstva samo pod zakonom određenim uvjetima i na propisan način, ako na drugi način nije moguće provesti mjere izvršenja istražnog zatvora kojima zatvorenik pruža aktivni ili pasivni otpor.

(2) Zatvorenikova prava i slobode mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi kojeg je određen istražni zatvor, spriječi bijeg zatvorenika i počinjenje kaznenog djela te otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.

(3) Uprava zatvora prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o zatvorenicima. Zbirka tih podataka sadržava:

1) podatke o istovjetnosti zatvorenika i njegovu psihofizičkom stanju,

2) podatke o primitku u istražni zatvor, trajanju, produljenju i ukinuću istražnog zatvora,

3) podatke o radu koji zatvorenik obavlja,

4) podatke o ponašanju zatvorenika i primijenjenim stegovnim mjerama,

5) druge podatke koje određuje ministar nadležan za pravosuđe.

(4) Podaci iz stavka 3. ovog članka, pohranjuju se i uporabljuju dok traje istražni zatvor. Osim središnjoj evidenciji o zatvorenicima koju vodi ministarstvo nadležno za pravosuđe, ti se podaci daju na pisani zahtjev tijelima kaznenog postupka i pojedincu na kojega se odnose.

(5) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propis o evidenciji podataka iz stavka 4. ovog članka.

Članak 137.

Zatvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje udovoljavaju potrebnim zdravstvenim uvjetima. U istu prostoriju ne smiju biti smještene osobe različita spola. U pravilu, zatvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora. Zatvorenik se neće smjestiti zajedno s osobama koje bi na njega mogle štetno djelovati ili s osobama s kojima bi druženje moglo štetno utjecati na vođenje postupka.

Članak 138.

(1) Zatvorenici imaju pravo na osmosatni neprekidni odmor u vremenu od dvadeset četiri sata. Osim toga, njima će se osigurati kretanje na slobodnom zraku najmanje dva sata dnevno.

(2) Zatvorenik smije kod sebe imati predmete osobne uporabe, higijenske potrepštine, o svom trošku nabavljati knjige, novine i druge tiskovine, sredstva za praćenje javnih medija te imati druge predmete u količini i veličini koja ne ometa boravak u prostoriji i ne remeti kućni red. Prilikom primitka u zatvor od zatvorenika će se nakon osobne pretrage oduzeti predmeti u svezi s kaznenim djelom, a ostali predmeti koje okrivljenik ne smije imati u zatvoru prema njegovoj će se uputi pohraniti i čuvati ili predati osobi koju odredi zatvorenik.

Članak 139.

(1) Po odobrenju suca istrage odnosno predsjednika vijeća i pod njegovim nadzorom ili nadzorom osobe koju on odredi, zatvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, njegovi srodnici, a na njegov zahtjev, liječnik i druge osobe. Pojedini se posjeti mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

(2) Sudac istrage odnosno predsjednik vijeća odobrit će konzularnom službeniku strane zemlje posjet zatvoreniku koji je državljanin te zemlje, sukladno kućnom redu zatvora.

(3) Zatvorenik se smije dopisivati s osobama izvan zatvora sa znanjem i pod nadzorom suca istrage, a nakon podignute optužnice, sa znanjem i pod nadzorom predsjednika vijeća. Zatvoreniku se može zabraniti odašiljanje i p rimanje pisama i d rugih pošiljaka, ali ne i odašiljanje molbe, pritužbe ili žalbe.

(4) Zatvoreniku će sudac istrage, ili predsjednik vijeća, odobriti da o svom trošku sukladno kućnom redu pod nadzorom uprave zatvora, obavlja telefonske razgovore s određenom osobom. Uprava zatvora u tu svrhu zatvorenicima osigurava javni telefonski priključak koji zatvoreniku omogućava telefoniranje najmanje jednom dnevno u primjerenom trajanju.

(5) Zatvorenik ima pravo razgovarati s braniteljem, slobodno, neometano i bez nadzora osim u slučaju iz članka 75. stavka 2. i članka 76. stavka 2. ovog Zakona.

Članak 140.

(1) Za stegovne prijestupe zatvorenika sudac istrage, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća može, na prijedlog upravitelja zatvora, izreći stegovnu kaznu ograničenja posjeta i dopisivanja. To se ograničenje ne odnosi na veze zatvorenika s braniteljem ili susrete s konzularnim službenikom.

(2) Stegovni prijestupi su sve teže povrede koje se odnose na:

1) fizičke napade na druge zatvorenike, djelatnike ili službene osobe, odnosno njihovo vrijeđanje,

2) izrađivanje, primanje, unošenje, krijumčarenje predmeta za napad ili bijeg,

3) unošenje u zatvor ili pripremanje u zatvoru opojnih sredstava ili alkohola,

4) unošenje u zatvor sredstava koja su protivna pravilima o izvršavanju kazne zatvora,

5) povrede propisa o sigurnosti na radu, protupožarnoj zaštiti te sprječavanju posljedica prirodnih nepogoda,

6) namjerno prouzrokovanje veće materijalne štete,

7) nedolično ponašanje pred drugim zatvorenicima ili službenim osobama.

(3) Protiv rješenja o stegovnoj mjeri dopuštena je žalba u roku od dvadeset četiri sata. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) O primjeni prisilnih mjera prema zatvoreniku uprava zatvora bez odgode izvješćuje suca istrage, suca pojedinca ili predsjednika vijeća.

Članak 141.

(1) Nadzor nad izvršenjem istražnog zatvora obavlja predsjednik nadležnog suda.

(2) Predsjednik suda ili sudac kojega on odredi dužan je najmanje jedanput tjedno obići zatvorenike i ako je potrebno, i bez prisutnosti pravosudnog policajca, ispitati kako se zatvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudac kojeg on odredi, dužan je poduzeti potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku zatvora.

(3) Predsjednik suda i sudac istrage ili predsjednik vijeća, odnosno sudac pojedinac pred kojim se vodi postupak, neovisno o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, mogu u svako doba obilaziti zatvorenike, s njima razgovarati i od njih primati pritužbe.

(4) Ako tijekom pregleda ili povodom pritužbe zatvorenika, sudac iz stavka 2. ovog članka, utvrdi da je istekao rok trajanja istražnog zatvora određen u rješenju o istražnom zatvoru ili da ne postoji zakonita odluka o oduzimanju slobode, odmah će odrediti zatvorenikovo puštanje na slobodu.

Članak 142.

Konzularni i diplomatski predstavnici mogu u skladu s međunarodnim pravom, posjećivati svoje državljane koji su u istražnom zatvoru, razgovarati s njima te im pomoći u uzimanju branitelja.

Članak 143.

Ministar nadležan za pravosuđe propisat će kućni red u zatvorima kojim će se pobliže urediti izvršavanje istražnog zatvora u skladu s odredbama ovog Zakona.

j) Očevidnik istražnog zatvora

Članak 144.

(1) Ministarstvo nadležno za pravosuđe vodi evidenciju o osobama protiv kojih je određen istražni zatvor i k oje su lišene slobode na temelju rješenja o istražnom zatvora (očevidnik istražnog zatvora).

(2) Sud će svako rješenje o određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora te o stavljanju rješenja o istražnom zatvoru izvan snage dostaviti elektronskim putem ministarstvu nadležnom za pravosuđe.

(3) Ministarstvo nadležno za pravosuđe osigurava stalnu dostupnost podataka iz očevidnika istražnog zatvora sudu i državnom odvjetništvu.

(4) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propis o očevidniku o očevidniku istražnog zatvora.

Glava X. TROŠKOVI KAZNENOG POSTUPKA

Članak 145.

(1) Troškovi kaznenog postupka su izdaci od započinjanja do njegova završetka, izdaci za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka, te izdaci za pružanje pravne pomoći.

(2) Troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju:

1) troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe, troškove tehničkog snimanja, troškove prepisivanja zvučnih snimki i troškove očevida,

2) podvozne troškove okrivljenika,

3) izdatke za dovođenje okrivljenika ili uhićene osobe,

4) podvozne i putne troškove službenih osoba,

5) troškove liječenja okrivljenika koji nema pravo na zdravstvenu zaštitu dok se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru ili zdravstvenoj ustanovi na temelju odluke suda te troškove porođaja,

6) paušalnu svotu,

7) nagradu i nužne izdatke branitelja, nužne izdatke privatnog tužitelja i oštećenika kao tužitelja i njihovih zakonskih zastupnika te nagradu i nužne izdatke njihovih opunomoćenika,

8) nužne izdatke oštećenika i njegova zakonskog zastupnika te nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika.

(3) Paušalna svota utvrđuje se u okviru svota određenih posebnim propisom s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka.

(4) Troškovi iz stavka 2. točke 1. do 5. ovog članka, osim onih koji su nastali u tijelima koja se financiraju iz državnog proračuna te nužni izdaci postavljenog branitelja i postavljenog opunomoćenika oštećenika kao tužitelja u postupku zbog kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, isplaćuju se iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a naplaćuju kasnije od osoba koje su ih dužne naknaditi prema odredbama ovog Zakona.

(5) Troškovi za prevođenje na jezike manjina u Republici Hrvatskoj koji nastanu primjenom odredaba Ustava i Zakona o pravu pripadnika manjina u Republici Hrvatskoj na uporabu svog jezika neće se naplaćivati od osoba koje su prema odredbama ovog Zakona dužne naknaditi troškove kaznenog postupka.

Članak 146.

U presudi i rješenju kojim se obustavlja kazneni postupak odlučit će se tko će snositi troškove postupka.

Članak 147.

(1) Okrivljenik, oštećenik, oštećenik kao tužitelj, privatni tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, opunomoćenik, svjedok, vještak, tumač i stručna osoba bez obzira na ishod kaznenog postupka, podmiruju troškove svog dovođenja, odgode dokazne radnje ili rasprave i druge troškove postupka koje su prouzročili svojom krivnjom te razmjerni dio paušalne svote.

(2) O troškovima iz stavka 1. ovog članka, sud donosi posebno rješenje.

Članak 148.

(1) Kad sud okrivljenika proglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka.

(2) Osoba koja je okrivljena za više kaznenih djela neće se osuditi na naknadu troškova u svezi s djelima za koja je oslobođena optužbe ako se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.

(3) U presudi kojom je više okrivljenika proglašeno krivima sud će odrediti koliki će dio troškova podmiriti svaki od njih, a ako to nije moguće, odlučit će da svi okrivljenici solidarno podmire troškove. Plaćanje paušalne svote odredit će se za svakog okrivljenika pojedinačno.

(4) Ako nedostaju podaci o visini troškova, posebno rješenje o visini troškova donijet će sudac istrage, sudac pojedinac ili predsjednik vijeća kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave pravomoćne presude ili rješenja osobi koja ima pravo postaviti takav zahtjev.

(5) U odluci kojom rješava o troškovima sud može okrivljenika osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. do 6. ovog Zakona te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati. Ako se te okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi okrivljenika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Članak 149.

(1) Kad se obustavi kazneni postupak ili kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ovog Zakona te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavku 2. do 5. ovog članka.

(2) Osoba koja je svjesno podnijela lažnu prijavu podmirit će troškove kaznenog postupka.

(3) Privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj obvezni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ovog Zakona, nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka, osim ako je postupak obustavljen, odnosno ako je donesena presuda kojom se optužba odbija zbog smrti okrivljenika ili zato što je nastupila zastara kaznenog progona zbog odugovlačenja postupka koje se ne može pripisati u krivnju oštećenika kao tužitelja ili privatnog tužitelja. Ako je postupak obustavljen zbog odustajanja od tužbe ili kaznenog progona, okrivljenik i privatni tužitelj ili oštećenik kao tužitelj mogu se nagoditi o svojim međusobnim troškovima. Ako ima više privatnih tužitelja ili oštećenika kao tužitelja, troškove će solidarno podnositi svi.

(4) Oštećenik koji je odustao od prijedloga za kazneni progon pa zbog toga bude obustavljen postupak, snosi troškove kaznenog postupka ako okrivljenik nije izjavio da će ih platiti.

(5) Kad sud odbije optužbu zbog nenadležnosti, odluku o troškovima donijet će nadležni sud.

Članak 150.

(1) Nagradu i nužne izdatke branitelja i opunomoćenika privatnog tužitelja ili oštećenika dužna je platiti zastupana osoba, bez obzira na to tko je prema odluci suda dužan podmiriti troškove kaznenog postupka, osim ako prema odredbama ovog Zakona nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava. Ako je okrivljeniku branitelj bio postavljen, nagrada i nužni izdaci branitelja isplatit će se branitelju iz proračunskih sredstava. Tako će se postupiti i ako je oštećeniku kao tužitelju bio postavljen opunomoćenik.

(2) Opunomoćenik koji nije odvjetnik nema pravo na nagradu, već samo na nužne izdatke.

Članak 151.

O dužnosti plaćanja troškova koji nastanu kod višeg suda odlučuje konačno taj sud prema odredbama članka 145. ovog Zakona.

Članak 152.

Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o naknadi troškova u kaznenom postupku.

Glava XI. IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV

Članak 153.

(1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao zbog počinjenja kaznenog djela raspravit će se na prijedlog ovlaštenih osoba u kaznenom postupku, ako se time ne bi znatno odugovlačio taj postupak.

(2) Imovinskopravni zahtjev se može odnositi na zahtjev koji se može podnijeti u parnici.

Članak 154.

(1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u ka znenom postupku može podnijeti osoba koja je ovlaštena da takav zahtjev ostvaruje u parnici.

(2) Kad prijedlog iz stavka 1. ovog članka podnosi žrtva kaznenog djela, navest će u prijedlogu je li o stvarila naknadu ili podnijela zahtjev prema članku 43. stavku 2. ovog Zakona.

Članak 155.

(1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u ka znenom postupku podnosi se tijelu kojem se podnosi kaznena prijava ili sudu koji vodi postupak.

(2) Prijedlog iz stavka 1. ovog članka, može se podnijeti najkasnije do završetka dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom.

(3) Osoba ovlaštena na podnošenje prijedloga dužna je određeno naznačiti svoj zahtjev i podnijeti dokaze.

(4) Ako ovlaštena osoba nije stavila prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku do podizanja optužbe, izvijestit će se da taj prijedlog može staviti do završetka dokaznog postupka.

Članak 156.

(1) Ovlaštena osoba (članak 154.) može do završetka dokaznog postupka odustati od prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku i ostvarivati ga u parnici. U slučaju odustajanja od prijedloga, takav se prijedlog ne može ponovno staviti.

(2) Ako je imovinskopravni zahtjev nakon stavljenog prijedloga, a prije završetka dokaznog postupka prešao po pravilima imovinskog prava na drugu osobu, pozvat će se ta osoba da se očituje ostaje li pri prijedlogu. Ako se uredno pozvani ne odazove, smatrat će se da je odustao od stavljenog prijedloga.

Članak 157.

Tijelo koje vodi postupak ispitat će okrivljenika o činjenicama navedenim u prijedlogu i ispitati okolnosti koje su važne za utvrđivanje imovinskopravnog zahtjeva.

Članak 158.

(1) O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.

(2) U presudi kojom okrivljenika proglašava krivim sud može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu može imovinskopravni zahtjev dosuditi djelomično, a za ostatak uputiti ga u parnicu. Ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu ni za potpuno niti za djelomično presuđenje, sud će oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu.

(3) Kad sud donese presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi kazneni postupak, uputit će oštećenika da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Kad se sud proglasi nenadležnim, uputit će oštećenika da imovinskopravni zahtjev može podnijeti u kaznenom postupku koji će početi ili nastaviti nadležni sud.

Članak 159.

(1) Pravomoćnu presudu kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu može sud u kaznenom postupku izmijeniti samo povodom izvanrednog pravnog lijeka.

(2) Izvan tog slučaja, osuđenik, odnosno njegovi nasljednici mogu samo u parnici zahtijevati da se pravomoćna presuda kaznenog suda kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu izmijeni, ako postoje uvjeti za obnovu postupka prema odredbama koje važe za parnični postupak.

Članak 160.

(1) Na prijedlog ovlaštene osobe mogu se u k aznenom postupku prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak odrediti privremene mjere osiguranja imovinskopravnog zahtjeva nastalog zbog počinjenja kaznenog djela.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovog članka donosi u istrazi sudac istrage. Nakon podignute optužnice rješenje donosi optužno vijeće, a na raspravi sud koji vodi raspravu. Žalba na rješenje o privremenoj mjeri ne zadržava njegovo izvršenje.

Članak 161.

(1) Stvari koje nedvojbeno pripadaju oštećeniku, a ne služe za utvrđivanje činjenice u kaznenom postupku, predat će se oštećeniku i prije završetka postupka.

(2) Ako se više oštećenika spori o vlasništvu stvari, uputit će se na parnicu, a sud će u kaznenom postupku odrediti samo čuvanje stvari kao privremenu mjeru osiguranja.

(3) Stvari koje se imaju upotrijebiti za utvrđivanje činjenica oduzet će se privremeno i nakon završetka postupka vratiti vlasniku. Ako je takva stvar prijeko potrebna vlasniku, ona mu se može vratiti i prije završetka postupka uz obvezu da je na zahtjev donese.

Članak 162.

(1) Ako oštećenik ima zahtjev prema trećoj osobi zato što se kod nje nalaze stvari pribavljene kaznenim djelom ili zato što je ona zbog kaznenog djela došla do imovinske koristi, može sud u kaznenom postupku, na prijedlog ovlaštene osobe, a prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja i prema toj trećoj osobi. Odredbe članka 160. stavka 2. ovog Zakona vrijede i u tom slučaju.

(2) U presudi kojom se okrivljenik proglašava krivim sud će ili ukinuti mjere iz stavka 1. ovog članka, ako već prije toga nisu ukinute, ili će oštećenika uputiti na parnicu, s tim da će se te mjere ukinuti ako parnica ne bude pokrenuta u roku koji odredi sud.

Glava XII. ODLUKE, DOSTAVA, RAZGLEDAVANJE SPISA I PREDMETA,

KAZNENA EVIDENCIJA, OSOBNI PODACI, PRONAĐENE I ODUZETE STVARI

1. Donošenje i proglašavanje odluka

Članak 163.

(1) U kaznenom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naloga.

(2) Presudu donosi sud, a rješenja i naloge donose i druga tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku.

Članak 164.

(1) Odluke vijeća donose se nakon usmenog vijećanja i glasovanja. Odluka je donesena kad je za nju glasovala većina članova vijeća.

(2) Predsjednik vijeća upravlja vijećanjem i glasovanjem te glasuje posljednji. On je dužan brinuti se da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre.

(3) Ako se glasovi razdijele na više od dva mnijenja tako da niti jedno nema za sebe većinu glasova, pitanja će se razdvojiti i glasovanje će se ponavljati dok se ne postigne većina. Ako se na taj način ne postigne većina, odluka će se donijeti tako da će se glasovi koji su za okrivljenika najpovoljniji pribrojiti glasovima koji su od nj ih manje povoljni, sve dok se ne postigne potrebna većina.

(4) Članovi vijeća ne mogu odbiti glasovati o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća, ali član vijeća koji je glasovao da se okrivljenik oslobodi ili da se presuda ukine i ostao u manjini nije dužan glasovati o sankciji. Ako ne glasuje, uzet će se kao da je pristao na glas koji je za okrivljenika najpovoljniji.

(5) Na zahtjev člana vijeća koji je izdvojio glas, njegovo pisano obrazloženje izdvojenog glasa priložit će se pisanoj odluci.

Članak 165.

(1) Pri odlučivanju najprije se glasuje je li sud nadležan, je li potrebno dopuniti postupak te o drugim prethodnim pitanjima. Kad se donese odluka o pr ethodnim pitanjima, prelazi se na rješavanje o glavnoj stvari.

(2) Pri odlučivanju o glavnoj stvari najprije će se glasovati je li okrivljenik počinio kazneno djelo i je li kriv za to kazneno djelo, a nakon toga glasovat će se o kazni, drugim kaznenim sankcijama, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima i o stalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku.

(3) Ako je ista osoba optužena za više kaznenih djela, glasovat će se o krivnji i kazni za svako djelo, a nakon toga o jedinstvenoj kazni za sva djela.

Članak 166.

(1) Vijećanje i glasovanje obavljaju se u nejavnom zasjedanju.

(2) U prostoriji u kojoj se obavlja vijećanje i glasovanje mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar.

(3) Podaci o tijeku vijećanja i glasovanju su tajni, osim u slučaju iz članka 164. stavka 5. ovog Zakona.

Članak 167.

(1) Ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, odluke se priopćuju osobama s pravnim interesom usmenim proglašavanjem ako su prisutne, a dostavom ovjerenog prijepisa ako su odsutne.

(2) Ako je odluka usmeno proglašena, to će se naznačiti u zapisniku ili na spisu. Ako osoba koja ima pravo žalbe izjavi da se neće žaliti, ovjereni prijepis usmeno priopćene odluke neće joj se dostaviti, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(3) Prijepisi odluka protiv kojih je dopuštena žalba dostavljaju se s uputom o pravu na žalbu.

Članak 168.

(1) Pisano rješenje ili nalog moraju imati uvod i izreku, a rješenje i obrazloženje.

(2) Uvod rješenja ili naloga uvijek sadrži:

1) naziv tijela,

2) ime, prezime i svojstvo službene osobe koja je donijela odnosno osoba koje su donijele rješenje ili nalog,

3) ime i prezime zapisničara ako je odluka donesena u zasjedanju,

4) ime i prezime okrivljenika te identifikacijski broj građana,

5) kazneno djelo koje je predmet postupka,

6) datum donošenja rješenja ili naloga.

(3) Izreka rješenja ili naloga sadrži zakonsku osnovu odlučivanja i odluku.

(4) U obrazloženju rješenja iznijet će se utvrđene činjenice i razlozi za primjenu zakonskih odredaba.

(5) Rješenja protiv kojih je dopuštena žalba dostavljaju se s uputom o pravu na žalbu.

2. Dostava

Članak 169.

(1) Odluke i dopisi (pozivi i druga pismena) dostavljaju se putem:

1) službene osobe državnog tijela koje sudjeluje u kaznenom postupku,

2) pošte,

3) javne ili privatne organizacije koja je posebnom odlukom ministra nadležnog za pravosuđe ovlaštena za poslove dostave u kaznenom postupku,

4) pretinaca kod suda,

5) telekomunikacijskim sredstvom.

(2) Dostava odluka, dopisa može se obaviti i neposredno u t ijelu kaznenog postupka ako se primatelj tamo zatekne.

(3) U slučaju propisanim ovim Zakonom, policija na zahtjev suda ili državnog odvjetnika pronalazi osobe čija je adresa nepoznata i uručuje im poziv (članak 97. stavak 6.).

(4) Ministar nadležan za pravosuđe propisuje:

1) uvjete koje mora ispunjavati organizacija za obavljanje dostave iz stavka 1. ovog članka i nadzire njihovu primjenu,

2) tehničke uvjete sustava razmjene telekomunikacijskih poruka radi osiguranja njihove funkcionalnosti i mogućnosti provjere njihovog primitka.

Članak 170.

(1) Tijelo koje je sastavilo odluku i dopis šalje ga osobi kojoj je upućen (primatelj) na adresu njezinog prebivališta ili boravišta ili adresu zaposlenja, a može se poslati i na drugu adresu na kojoj se primatelj može zateći.

(2) Odluka i dopisi državnom tijelu dostavljaju se predajom u njegovu pisarnicu ili slanjem telekomunikacijskim sredstvom.

(3) Odluke i dopisi odvjetnicima dostavljaju se i ulaganjem u pretince kod suda ili slanjem telekomunikacijskim sredstvom.

(4) Na dostavu dopisa telekomunikacijskim sredstvom primjenjuju se odredbe članka 79. i 169. stavka 4. točke 2. ovog Zakona.

(5) Odluke i dopisi upućen pravnoj osobi dostavlja se na adresu njezinog sjedišta ili sjedišta njene podružnice.

(6) Vojnim osobama, pripadnicima policije i pravosudne policije dopis se može dostaviti i preko njihova zapovjedništva ili voditelja ustrojstvene jedinice.

(7) Osobama kojima je oduzeta sloboda odluka i dopis se dostavlja u sudu ili preko uprave ustanove u kojoj su smještene.

(8) Osobama koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo imuniteta po međunarodnom pravu odluka i dopis se dostavlja preko ministarstva nadležnog za vanjske poslove ako međunarodnim ugovorima nije što drugo predviđeno.

(9) Odluka i dopis državljanima Republike Hrvatske u stranoj državi, ako se ne primjenjuje postupak propisan odredbama o međunarodnoj pravnoj pomoći, dostavlja se posredovanjem diplomatskog ili konzularnog poslanstva Republike Hrvatske u stranoj državi, uz uvjet da se strana država ne protivi takvu načinu dostave. Ovlašteni djelatnik diplomatskog ili

konzularnog poslanstva potpisuje dostavnicu kao dostavljač, ako je dopis uručen u samom poslanstvu, a ako je dopis dostavljen poštom, to potvrđuje na dostavnici.

(10) Osobama uključenima u program zaštite svjedoka prema ovom Zakonu i drugim propisima odluka i dopis se dostavlja preko tijela koje provodi zaštitu.

Članak 171.

(1) Odluka i dopis se predaje neposredno osobi kojoj je upućen, koja je dužna primiti ga. Ako se ta osoba ne zatekne na adresi prebivališta ili boravišta, dostavljač će ga predati kojem od njenih odraslih članova domaćinstva, koji su dužni primiti dopis. Ako se oni ne zateknu u stanu, dopis će se predati nadstojniku ili susjedu, ako oni na to pristanu. Time se smatra da je dopis dostavljen.

(2) Ako se odluka i dopis dostavlja osobi na poslu, a ona se tamo ne zatekne, dopis će se ostaviti osobi ovlaštenoj za primanje pošte koja ga je dužna primiti, ili osobi koja je zaposlena na istome mjestu, ako ona pristane primiti dopis. Time se smatra da je dopis dostavljen.

(3) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se odluka i dopis ima dostaviti odsutna i da joj ga osobe iz stavka 1. i 2. ovog članka zbog toga ne bi mogle predati na vrijeme, dostavljač će se raspitati gdje se primatelj nalazi te će dopis vratiti pošiljatelju uz naznaku adrese na kojoj bi se dopis mogao uručiti primatelju. Dostavljač će ostaviti obavijest o pokušanoj dostavi na adresi na kojoj je dostava imala biti obavljena. Ostavljanje obavijesti se ne smatra urednom dostavom.

Članak 172.

(1) Prilikom primitka odluke i dopisa primatelj će potpisati dostavnicu na kojoj će sam naznačiti dan i sat primitka. Dostavnicu će potpisati i dostavljač.

(2) Ako primatelj ne zna pisati ili se nije u stanju potpisati, dostavljač će ga potpisati, naznačiti dan primitka i staviti napomenu zašto je potpisao primatelja.

(3) Ako primatelj ili osoba koja je dužna primiti odluka i dopis (članak 171. stavak 1. i 2.) odbije primiti dopis ili potpisati dostavnicu, dostavljač će dopis ostaviti na mjestu na kojem je zatekao primatelja i to će zabilježiti na dostavnici te će naznačiti dan, sat i mjesto ostavljanja dopisa. Time je dostava obavljena.

Članak 173.

(1) Poziv svjedoku i vještaku radi ispitivanja prije i tijekom istrage te u kaznenom postupku dostavljaju stranke.

(2) Tajnik suda će, nakon što mu stranka predoči dokaze o sadržaju i uručenju poziva svjedoku i vještaku koji se nisu odazvali na njezin uredan poziv ili dokaze o nemogućnosti uručenja, izdati sudski poziv na ročište ili raspravu, s upozorenjem o posljedicama nedolaska.

(3) Pozivanje kao svjedoka maloljetnika koji nije navršio šesnaest godina života obavlja se preko njegovih roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih opravdanih okolnosti.

(4) Ako se oštećeniku, privatnom tužitelju, oštećeniku kao tužitelju, njegovom zakonskom zastupniku i opunomoćeniku poziv ne može dostaviti na dosadašnju adresu, ili je očito da primatelj izbjegava primitak poziva, poziv će se istaknuti na oglasnu ploču i internetsku stranicu tijela pred kojim se vodi kazneni postupak, i protekom roka od osam dana smatra se da je dostava uredna.

(5) Sud će sudionika u postupku, kazniti novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna ako izbjegava primitak dopisa.

Članak 174.

(1) Ako se odluka i dopis ima dostaviti branitelju okrivljenika, a okrivljenik ima više branitelja, dostavit će se onom koga su oni odredili, a ako oni to nisu učinili, dostavit će se jednome od njih.

(2) Kada se okrivljeniku sudi u odsutnosti, odluke i dopisi se dostavljaju njegovom branitelju i time se smatra da su uredno dostavljeni.

(3) Ako žrtva, oštećenik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj imaju pravnog savjetnika, zakonskog zastupnika ili opunomoćenika, dopisi će se dostaviti samo savjetniku, zastupniku ili opunomoćeniku, a ako ih ima više, samo jednom od njih.

Članak 175.

(1) Poziv okrivljeniku radi ispitivanja prije podizanja optužnice, upućuje državni odvjetnik. Ako se okrivljenik neopravdano ne odazove pozivu, državni odvjetnik će predložiti sucu istrage izdavanje dovedbenog naloga.

(2) Pozivanje se obavlja dostavom zatvorenog pisanog poziva koji sadrži: naziv tijela koje poziva, ime i prezime okrivljenika, naziv kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje okrivljenik treba doći, dan i sat kad treba doći, naznaku da se poziva u svojstvu okrivljenika i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prisilno doveden, službeni pečat tijela i potpis osobe koja upućuje poziv. U pozivu okrivljenik će se poučiti da je dužan odmah izvijestiti tijelo koje vodi postupak o promjeni adrese, te o namjeri da promijeni boravište i upozoriti na posljedice koje propisuje ovaj Zakon ako tako ne postupi.

(3) Kad se okrivljenik prvi put poziva, dostavit će mu se uz poziv i pouka o pravima (članak 239.).

(4) Poziv okrivljeniku za dokazno ročište, ročište sjednice optužnog vijeća, pripremno ročište i raspravu, izdaje tajnik suda i šalje okrivljeniku, na temelju naloga suda.

(5) Ako se okrivljenik neopravdano ne odazove pozivu iz stavka 4. ovog članka, tajnik suda će o dostavi poziva izvijestiti tijelo suda koje vodi postupak, radi nalaganja mjera osiguranja okrivljenikove prisutnosti.

(6) Ako se okrivljeniku ne može dostaviti dopis, zato što nije prijavio promjenu adrese ili je očito da na drugi način izbjegava primitak, dopis će, osim poziva za raspravu i presude u slučajevima iz stavka 2. ovog članka, biti istaknut na oglasnoj ploči i internetskoj stranici suda, pa će se nakon proteka roka od osam dana uzeti da je dostava uredna.

(7) Ako okrivljeniku koji nema branitelja treba dostaviti presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora ili presudu kojom je izrečen kazneni nalog, a presuda se ne može dostaviti na njegovu dosadašnju adresu, sud će okrivljeniku postaviti branitelja po službenoj dužnosti koji će obavljati tu dužnost dok se ne sazna nova adresa okrivljenika. Postavljenom branitelju odredit će se potreban rok za upoznavanje sa spisima koji ne može biti kraći od osam dana, a nakon toga će se presuda dostaviti postavljenom branitelju i postupak nastaviti.

(8) Ako je okrivljenik opunomoćio branitelja za primitak dopisa, poziva, optužnih akata i odluka od čije dostave teče žalbeni rok (članak 77.), dostava se smatra urednom danom predaje pošiljke odvjetničkom uredu branitelja ili danom slanja pošiljke tom uredu putem telekomunikacijskog sredstva. Presuda kojom je okrivljenik osuđen na kaznu zatvora uvijek se dostavlja i okrivljeniku.

Članak 176.

(1) Poziv za dokazno ročište, ročište pred optužnim vijećem i raspravu može se i usmeno dati osobi koja se nalazi pred tijelom koje postupa. Poziv predan na taj način zabilježit će se u zapisniku ili službenoj zabilješci, koje će pozvana osoba potpisati, osim ako je taj poziv zabilježen u zapisniku. Pozvana osoba bit će upozorena na posljedice nedolaska.

(2) Poziv za osobe koje sudjeluju u postupku, osim za okrivljenika, može se predati sudioniku u postupku koji pristane uručiti ga onomu komu je upućen, ako tijelo postupka smatra da je na taj način zajamčeno njegovo dostavljanje. Nalog suda o predaji poziva radi uručenja osobi koja sudjeluje u postupku je obvezatan za tužitelja i branitelja u odnosu na osobe čije su ispitivanje predložile.

(3) O pozivu za raspravu ili drugom pozivu te o odluci o odgodi rasprave ili drugih određenih radnji mogu se osobe iz stavka 1. ovog članka, izvijestiti telekomunikacijskim sredstvom, ako se prema okolnostima može pretpostaviti da će obavijest upućenu na taj način primiti osoba kojoj je upućena.

(4) O pozivu i predaji odluke obavljenim na način propisan u stavku 2. i 3. ovog članka sastavit će se službena zabilješka u spisu.

(5) Za osobu koja je prema stavku 2. i li 3. ovog članka bila obaviještena, odnosno kojoj je odluka upućena, mogu nastupiti štetne posljedice propisane za propuštanje samo ako se utvrdi da je pravovremeno primila poziv i da je bila poučena o posljedicama propusta.

Članak 177.

(1) Tajnik suda nadzire otpremanje sudskih odluka, dopisa i poziva, provjerava jesu li uredno dostavljeni primateljima, te u slučaju potrebe nalaže njihovu ponovnu otpremu. Strankama na njihov zahtjev izdaje sudske pozive.

(2) O nedostacima u ot premi i dostavljanju dopisa koje sam ne može otkloniti, tajnik suda izvijestit će suca istrage ili predsjednika vijeća ili suca koji vodi postupak te prema potrebi predsjednika suda radi poduzimanja mjera potrebnih za učinkovitu dostavu.

3. Izvršenje odluka

Članak 178.

Presuda i rješenje postaju pravomoćni kad se više ne mogu pobijati žalbom ili kad žalba nije dopuštena.

Članak 179.

(1) Pravomoćna presuda izvršava se kad je uredno dostavljena i kad za njezino izvršenje ne postoje zakonske smetnje. Ako nije podnesena žalba ili su se stranke odrekle ili odustale od žalbe, presuda je izvršna protekom roka za žalbu, odnosno od dana odricanja ili odustajanja od podnesene žalbe.

(2) Tajnik suda dostavlja ovjereni prijepis presude s potvrdom o izvršnosti tijelu koje je nadležno za izvršenje i skrbi o pravovremenom poduzimanju radnji potrebnih za izvršenje.

(3) Ako je djelatna vojna osoba, državni službenik ili namještenik Oružanih snaga Republike Hrvatske osuđen na kaznu, tajnik suda će ovjereni prijepis pravomoćne presude dostaviti ministarstvu nadležnom za obranu, a ako je pričuvni časnik ili dočasnik osuđen na kaznu, dostavit će ovjereni prijepis pravomoćne presude tijelu nadležnom za poslove obrane u kojemu se osuđenik vodi u vojnoj evidenciji.

(4) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, rješenja se izvršavaju kad postanu pravomoćna. Nalozi se izvršavaju odmah ako tijelo koje je nalog izdalo ne odredi drukčije.

(5) Rješenja i naloge, ako nije drukčije propisano, izvršavaju tijela koja su ih donijela.

Članak 180.

(1) Izvršenje kazni, sigurnosnih i odgojnih mjera propisuje se posebnim zakonom.

(2) Ako se pojavi sumnja u dopuštenost izvršenja sudske odluke ili u računanje kazne, ili ako u pravomoćnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora ili prije izdržane kazne, ili to uračunavanje nije pravilno obavljeno, odlučit će o tome posebnim rješenjem predsjednik prvostupanjskog vijeća. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako je sud drukčije odredio.

(3) Ako se pojavi sumnja u tumačenje sudske odluke, o tome na način iz stavka 2. ovo g članka, odlučuje sud koji je donio pravomoćnu odluku.

Članak 181.

(1) Osobi kojoj je presudom naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka ili od koje je oduzeta imovinska korist, tajnik suda će nakon ovršnosti presude pozvati da dostavi dokaz o ispunjenju obveze u roku određenom presudom.

(2) Ako je sud rješenjem odlučio o troškovima kaznenog postupka ili o oduzimanju predmeta, te se odluke izvršavaju prema odredbama stavka 5. i 6. ovog članka.

(3) Kad je odluka kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu postala pravomoćna i ovršna, oštećenik može zahtijevati od suda koji je odlučio u prvom stupnju da mu izda ovjereni prijepis odluke s naznakom da je odluka ovršna.

(4) Ako presudom nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obveze, obveza mora biti ispunjena u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude. Protekom tog roka presuda u navedenom dijelu postaje ovršna.

(5) Ako osoba iz stavka 1. ovog članka, ne ispuni obvezu u roku, tajnik suda dostavit će presudu s potvrdom ovršnosti sudu nadležnom za ovrhu. Taj sud pokrenut će po službenoj dužnosti ovrhu radi naplate navedenih troškova kaznenog postupka koji se naplaćuju u korist proračunskih sredstava i oduzimanja imovinske koristi. Troškovi ovrhe predujmljuju se iz proračunskih sredstava suda koji provodi ovrhu.

(6) Ako su od osobe iz stavka 1. ovog članka, bili privremeno oduzeti novac ili druge vrijednosti koje se nalaze kod suda, tajnik suda naložit će naplatu dužnog iznosa iz tog novca ili drugih vrijednosti prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. Iz tog iznosa prvo se naplaćuje imovinskopravni zahtjev zatim oduzeta imovinska korist, te troškovi postupka. Ako se iz oduzetog novca ili drugih vrijednosti ne mogu u cijelosti naplatiti sve tražbine, za nenaplaćeni dio postupit će se sukladno odredbi stavka 1. i 2. ovog članka.

(7) U ovršnom postupku pokrenutom u smislu stavka 2. ovog članka, državni odvjetnik ima prava i dužnosti ovrhovoditelja.

(8) Ako je u presudi izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, sud koji je izrekao prvostupanjsku presudu odlučit će hoće li se takvi predmeti prodati prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak ili će se predati kriminalističkom muzeju, odnosno drugoj ustanovi ili će se uništiti. Novac dobiven prodajom predmeta unosi se u proračunska sredstva.

(9) Odredba stavka 5. ovog članka, odgovarajuće će se primijeniti i kad se donosi odluka o oduzimanju predmeta na temelju članka 556. ovog Zakona.

(10) Pravomoćna odluka o oduzimanju predmeta može se osim u postupku izvanrednog pravnog lijeka izmijeniti u parnici o vlasništvu oduzetih predmeta.

Članak 182.

Kad novčana kazna, izrečena prema odredbama ovog Zakona nije uplaćena u cijelosti ili djelomično u određenom roku, sud će je zamijeniti zatvorom koji će se odrediti odgovarajućom primjenom odredaba Kaznenog zakona.

4. Razgledavanje spisa i predmeta koji služe kao dokaz

Članak 183.

(1) Svakomu, u čijemu je to opravdanom interesu, može se dopustiti razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje pojedinih kaznenih spisa u skladu sa zakonom.

(2) Zakonom se propisuje tajnost u pos tupku. Razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje spisa u kojima je postupak tajan dopušteno je u skladu s ovim Zakonom, samo osobama koje

mogu sudjelovati u t om postupku. Podaci o maloljetniku koji sudjeluje u postupku, osobni podaci okrivljenika, žrtve, oštećenika ili svjedoka predstavljaju tajnu. Tijelo i osoba koja je upoznata s tim podacima dužna ih je čuvati kao tajnu.

(3) Ako postoji bojazan iz članka 294. stavka 1. ovog Zakona sudac istrage će na odgovarajući način (prijepisom zapisnika ili službene zabilješke bez podataka o istovjetnosti osobe, njihovim izdvajanjem u posebni omot i slično) zaštititi tajnost podataka o osobama čije se izjave ili iskazi nalaze u spisima.

(4) Osoba koja je dopustila razgledavanje spisa upozorit će osobu kojoj je razgledavanje spisa dopušteno da je dužna čuvati kao tajnu podatke iz stavka 1. i 2. ovog članka i upozoriti je da je odavanje tajne kazneno djelo. To će se zabilježiti na spisima koji se razgledavaju, uz potpis osobe koja je upozorena.

(5) Kad je postupak u t ijeku, razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje spisa dopušta tijelo koje vodi postupak.

(6) Kad je postupak završen, razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje spisa dopušta predsjednik suda ili službena osoba koju on odredi. Odobrenje za razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje državnoodvjetničkog spisa daje nadležni državni odvjetnik sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu.

Članak 184.

(1) Privatni tužitelj ima pravo razgledavanja i preslikavanja spisa i predmeta.

(2) Pravo razgledavanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz, ako zakonom nije propisano drukčije ima:

1) okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan,

2) žrtva, oštećenik i opunomoćenik nakon što su žrtva i oštećenik ispitani.

(3) Sud može državnom odvjetniku, na njegov obrazložen zahtjev, dostaviti kazneni spis radi razgledavanja. Ako je u tijeku rok za izjavu redovitog pravnog lijeka ili ako to zahtijevaju druge okolnosti, sud će odrediti rok u kojem državni odvjetnik ima vratiti spise.

5. Kaznena evidencija

Članak 185.

(1) Kaznenu evidenciju ustrojava i vodi ministarstvo nadležno za pravosuđe na način koji sudovima i državnim odvjetništvima osigurava u r ealnom vremenu neposredan pristup podacima.

(2) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o evidenciji podataka iz kaznene evidencije.

(3) Ministar nadležan za socijalnu skrb donosi propise o evidenciji odgojnih mjera.

6. Prikupljanje, korištenje i zaštita osobnih podataka za potrebe kaznenog postupka

Članak 186.

(1) Policija, državno odvjetništvo i sud prikupljaju, pohranjuju i obrađuju osobne podatke građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka, vodeći računa o tome da je to primjereno naravi potrebe za takvim podacima u konkretnom slučaju. Za svaku zbirku osobnih podataka ta tijela uspostavljaju i vode evidenciju prema posebnim propisima.

(2) Osobni podaci prikupljeni za potrebe kaznenog postupka mogu se dostavljati tijelima državne uprave sukladno posebnom zakonu, a drugim pravnim osobama samo ako državno odvjetništvo ili sud utvrdi da su im ti podaci potrebni u s kladu sa zakonom propisanom svrhom. Prilikom dostave, te će se pravne osobe upozoriti da su dužne primijeniti mjere zaštite podataka osoba na koju se podaci odnose.

(3) Osobni podaci iz stavka 1. ovog članka, mogu se, u s kladu s propisima, upotrijebiti u drugim kaznenim postupcima, u drugim postupcima za kažnjive radnje u Republici Hrvatskoj, u postupcima međunarodne kaznenopravne pomoći i međunarodne policijske suradnje.

(4) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o a utomatiziranim zbirkama osobnih podataka za potrebe državnog odvjetništva i sudova.

Članak 187.

(1) Netočni podaci ili podaci prikupljeni suprotno odredbama članka 186. i 188. ovog Zakona moraju se bez odgode ispraviti ili izbrisati. Točnost podataka prikupljenih u e videncijama automatiziranih sustava obrade provjerava se svakih pet godina.

(2) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, osobni podaci o okrivljenikovoj istovjetnosti izbrisat će se iz automatiziranih zbirki podataka:

1) pet godina od izvršenja kazne izrečene pravomoćnom presudom ili isteka roka kušnje u uvjetnoj osudi,

2) tri godine od donošenja pravomoćne oslobađajuće presude,

3) dvije godine od donošenja odluke o izricanju kaznenopravne sankcije maloljetniku.

(3) Umjesto brisanja, sud može odrediti da se u automatiziranu zbirku iz stavka 2. ovog članka, unese odredba o zabrani njihovog priopćavanja ako bi se oni mogli izbrisati samo uz nerazmjerne poteškoće ili troškove.

(4) Osobni podaci prikupljeni isključivo na temelju utvrđivanja istovjetnosti, tjelesnog pregleda ili mo lekularno-genetske analize mogu se nakon kaznenog postupka, sukladno propisima, koristiti samo radi otkrivanja ili sprječavanja kaznenog djela.

(5) Kao dokaz u predmetima za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), protudržavnog terorizma (članak 141.), kažnjavanja za najteže oblike kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 155.) i međunarodnog

terorizma (članak 169.), mogu se iznimno upotrijebiti samo osobni podaci koji služe za utvrđivanje istovjetnosti okrivljenika, prikupljeni od strane sigurnosno obavještajnih službi.

Članak 188.

(1) Ako zakonom nije drukčije propisano, državno odvjetništvo ili sud će osobi, na njezin zahtjev, dostaviti obavijest o tome jesu li njezini osobni podaci bili predmetom prikupljanja, pohrane i obrade za potrebe kaznenog postupka. Obavijest se ne može dostaviti prije isteka roka od godine dana nakon donošenja naloga o provođenju istrage.

(2) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, na poslove s osobnim podacima za potrebe kaznenog postupka odgovarajuće se primjenjuju odredbe posebnog zakona.

7. Postupanje s pronađenim i oduzetim stvarima

Članak 189.

(1) Predmeti veće vrijednosti koji su tijekom kaznenog postupka bili pronađeni ili privremeno oduzeti vratit će se vlasniku čim se ustanovi da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Ako je predmet podložan kvaru ili je njegovo čuvanje vezano sa znatnim troškovima, može se i ranije prodati, a ranijem vlasniku predat će se novac dobiven prodajom.

(2) Ako vlasnik ne preuzme predmete ili novac iz stavka 1. ovog članka, u roku koji mu odredi tijelo koje je donijelo odluku o vraćanju predmeta, predmeti odnosno novac unose se u proračunska sredstva.

(3) Predmeti manje vrijednosti vratit će se vlasniku, ako on to zatraži u roku od godine dana nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. Ako vlasnik u tom roku ne zatraži povrat predmeta, predmeti će se predati kriminalističkom muzeju ili uništiti.

(4) Ako vlasnik nije poznat, predmeti odnosno novac iz prethodnih stavaka vratit će se posjedniku. Ako su predmeti veće vrijednosti, a ne zna se raniji posjednik, tijelo koje vodi postupak opisat će stvar i opis objaviti na oglasnoj ploči i internetskoj stranici tog tijela. U oglasu će se pozvati vlasnik da se javi u roku od tri mjeseca od dana objave oglasa jer će se stvar inače prodati. Novac dobiven prodajom unosi se u proračunska sredstva.

Članak 190.

(1) Privremeno oduzeti predmeti čije čuvanje bi bilo opasno ili povezano s nerazmjernim teškoćama, a čije je oduzimanje propisano kaznenim ili drugim posebnim zakonom, mogu se uništiti.

(2) Prije postupanja prema stavku 1. ovog članka provest će se nužne dokazne radnje.

(3) Uništavanje takvih predmeta određuje nalogom sud, na prijedlog državnog odvjetnika.

Glava XIII. PRAVNA POMOĆ

Članak 191.

(1) Policija, istražitelj, državni odvjetnik i sud mogu za potrebe vođenja kaznenog postupka zahtijevati pomoć od sudova, istražitelja, državnih odvjetništava, tijela državne uprave i drugih državnih tijela. Ta tijela će zahtjevu udovoljiti u najkraćem roku, a moguće zapreke priopćiti bez odgode. Prema potrebi njima se može dostaviti preslika dijela kaznenog spisa.

(2) Tijela državne uprave i druga državna tijela mogu zahtjev iz stavka 1. ovog članka, odbiti obrazloženom odlukom ako bi njegovo ispunjenje povrijedilo obvezu čuvanja tajnog podatka dok nadležno tijelo nije ukinulo tu obvezu.

(3) Osobne podatke prikupljene prema ovom Zakonu policija, državno odvjetništvo i sudovi mogu u s kladu sa zakonom, dostavljati tijelima državne uprave uključujući i sigurnosne službe te njihovim nadzornim tijelima.

(4) O započinjanju kaznenog postupka (članak 17.) protiv državnog službenika ili namještenika sud će u roku od osam dana izvijestiti čelnika tijela ili ustanove.

Članak 192.

(1) Izvan slučajeva posebno propisanih ovim Zakonom, sud može pisanim nalogom odrediti da se dokazno ročište provede uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video konferencija).

(2) Nalog sadrži mjesto i v rijeme poduzimanja audio-video konferencije te imena i adrese osoba čije se ispitivanje traži. Pozivi svjedoku i okrivljeniku šalju se prema odredbama članka 175. stavka 1. i 2. ovog Zakona.

(3) U nalogu se može odrediti da osoba koja drži predmete koji se prema Kaznenom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti za utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku te predmete na zahtjev suda pokaže tijekom audio-video konferencije, a nakon nje preda sudu prema odredbama članka 261. ovog Zakona.

Članak 193.

(1) Sud koji je zatražio izdavanje naloga može nakon utvrđivanja podataka iz stavka 2. ovog članka, neposredno postavljati pitanja ispitivanoj osobi. Stranke mogu biti prisutne audio- video konferenciji te u njoj sudjelovati sukladno odredbama članka 292. stavka 3. ovog Zakona. Okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru na prikladan će se način omogućiti praćenje audio-video konferencije te postavljanje pitanja i iznošenje primjedaba.

(2) Audio-video konferenciji mora biti prisutna i stručna osoba koja rukuje uređajima.

Članak 194.

(1) O audio-video konferenciji tijelo koji vodi postupak sastavlja zapisnik u kojem se navodi vrijeme i mjesto radnje, osobe koje su bile prisutne, vrstu i stanje tehničkog uređaja za vezu

na daljinu te stručne osobe koja je rukovala uređajem. Zapisnik može voditi sudski savjetnik ili sudački vježbenik.

(2) Tijelo koje vodi postupak može udovoljiti zamolbi inozemnog tijela u pog ledu oblika i sadržaja audio-video konferencije, te drugim posebnim zahtjevima inozemnog tijela u skladu s propisima posebnog zakona ili međunarodnog ugovora.

(3) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o nabavci i održavanju zatvorenih tehničkih uređaja za audio-video konferenciju u sudovima.

Članak 195.

Državni odvjetnik ili policija mogu alibi i druge važne činjenice za pokretanje i vođenje kaznenog postupka provjeriti upotrebom telefonske veze koja ispitivanim osobama omogućava istodobnu komunikaciju (telefonska konferencija).

Članak 196.

(1) Zapisnik o telefonskoj konferenciji mora sadržavati podatke o i stovjetnosti osoba u telefonskoj komunikaciji, podatak u koj em svojstvu osoba daje izjavu te, ovisno o t ome svojstvu, odgovarajuće osobne podatke.

(2) Snimka telefonske konferencije iz stavka 1. ovog članka, može se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku:

1) ako je osoba koja je ispitana kao svjedok upozorena prema članku 288. stavku 3. ovog Zakona i upozorena o snimanju, te pristala da se snimka upotrijebi kao dokaz,

2) ako je okrivljenik bio prethodno poučen o pravima prema članku 239. stavku 1. i članku 275. stavku 3. ovog Zakona,

3) ako je ispitivanju okrivljenika bio prisutan branitelj.

Glava XIV. POSEBNE PRETPOSTAVKE ZA KAZNENI PROGON I ZAPOČINJANJE

KAZNENOG POSTUPKA

Članak 197.

(1) Kad progon za kazneno djelo ovisi o oštećenikovu prijedlogu za progon, državni odvjetnik ne može naložiti provođenje istrage niti podignuti optužnicu dok oštećenik ne stavi prijedlog.

(2) Kad je za kazneni progon potrebno odobrenje nadležnog državnog tijela, ovlašteni tužitelj ne može naložiti provođenje istrage niti podignuti optužnicu ili privatnu tužbu ako ne podnese dokaz da je odobrenje dano.

(3) Kad je zakonom određeno da državno odvjetništvo poduzima kazneni progon na temelju pisanog zahtjeva ili suglasnosti određenih osoba, pisani se zahtjev može podnijeti ili suglasnost dati u roku iz članka 48. stavka 1. ovog Zakona.

(4) Odredbom stavka 1. ovog članka, ne ograničava se pravo i dužnost državnog odvjetnika i policije da provodi izvide kaznenih djela prema odredbama posebnog zakona.

Članak 198.

(1) Kad je kazneni postupak pokrenut protiv stranca, sud i druga državna tijela postupaju prema odredbama odgovarajuće konzularne konvencije koja je na snazi u Republici Hrvatskoj.

(2) Obavijest o određivanju pritvora, kućnog zatvora i istražnog zatvora protiv državnog službenika ili namještenika dostavit će se rukovoditelju tijela ili ustanove prema posebnom propisu.

(3) O pokretanju istrage protiv vojnih osoba i državnih službenika i namještenika na službi u oružanim snagama Republike Hrvatske te o određivanju pritvora, kućnog zatvora i istražnog zatvora državni odvjetnik će obavijestiti ministarstvo nadležno za obranu. Na isti način će sud postupiti kad je potvrđena optužnica ili donesena nepravomoćna presuda.

(4) Policija će obavijestiti ministarstvo nadležno za kulturu o izvidima koje poduzima kada se kazneno djelo odnosi na zaštićena kulturna dobra, arhivsku gradivo ili umjetnička djela od važnosti za hrvatsku ili svjetsku kulturnu baštinu. Tako će postupiti i državni odvjetnik kad donese nalog o provođenju istrage, ili podigne optužnicu te sud kada nastupi pravomoćnost presude koja se odnosi na takva kaznena djela.

Članak 199.

Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, nalogom će kazneni postupak prije potvrđivanja optužnice obustaviti državni odvjetnik, a nakon toga rješenjem sud.

Članak 200.

(1) Glede osoba koje po međunarodnom pravu u Republici Hrvatskoj uživaju imunitet od kaznenog progona, primjenjuju se pravila međunarodnog prava.

(2) U slučaju sumnje jesu li u pitanju osobe koje uživaju pravo imuniteta po pr avilima međunarodnog prava sud će se obratiti za objašnjenje ministarstvu nadležnom za vanjske poslove.

Članak 201.

Pod uvjetima predviđenim međunarodnim ugovorom i posebnim zakonom može se provesti zajednička istraga za kaznena djela predviđena tim ugovorom i posebnim zakonom.

Glava XV. ZNAČENJE ZAKONSKIH IZRAZA

Članak 202.

(1) Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, za osobe u muškom rodu, uporabljeni su neutralno i odnose se na muške i ženske osobe (branitelj/braniteljica; državni odvjetnik/državna odvjetnica; okrivljenik/okrivljenica; sudac/sutkinja i dr.).

(2) Ako nije drukčije propisano, pojedini izrazi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

1) osumnjičenik je osoba protiv koje se provode izvidi ili vodi istraga,

2) okrivljenik je osoba protiv koje je podignuta optužnica koja još nije potvrđena, osoba protiv koje je podnesena privatna tužba te osoba protiv koje je presudom izdan kazneni nalog,

3) optuženik je osoba protiv koje je optužnica potvrđena ili je povodom privatne tužbe određena rasprava,

4) osuđenik je osoba za koju je pravomoćnom presudom utvrđeno da je kriva za određeno kazneno djelo,

5) izrazi pod točkom 1. do 4. odnose se i na pravnu osobu prema posebnom zakonu.

(3) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, odredbe o okrivljeniku, primjenjuju se na osumnjičenika, optuženika i osuđenika te na osobe protiv kojih se vode posebni postupci predviđeni ovim ili drugim zakonom.

(4) Uhićenje je prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo.

(5) Uhićenik je osoba prema kojoj je primijenjena mjera uhićenja.

(6) Pritvorenik je osoba protiv koje se primjenjuje mjera pritvora.

(7) Pritvorski nadzornik je policijski službenik određen posebnim zakonom.

(8) Osoba u kućnom zatvoru je osoba protiv koje se primjenjuje mjera kućnog zatvora

(9) Zatvorenik je osoba protiv koje se primjenjuje mjera istražnog zatvora.

(10) Žrtva kaznenog djela je osoba koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda.

(11) Oštećenik je osim žrtve i druga osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom, a sudjeluje u svojstvu oštećenika u kaznenom postupku.

(12) Stranke su tužitelj i okrivljenik.

(13) Oštećenik kao tužitelj je osoba koja je preuzela progon od državnog odvjetnika koji nije pokrenuo ili je odustao od kaznenog progona.

(14) Privatni tužitelj je osoba koja je podnijela privatnu tužbu radi progona kaznenih djela za koja se progoni po privatnoj tužbi.

(15) Tužitelj je državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj.

(16) Europski sud za ljudska prava je sud prema članku 19. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/1997., 6/1999., 8/1999.).

(17) Europski sud pravde je sud iz članka 31. Sporazuma kojim se ustanovljava Europska zajednica za ugljen i čelik, odnosno članka 46. i 220. – 245. Sporazuma iz Nice, kojim se mijenja Ugovor o Europskoj uniji, ugovori o os nivanju Europskih zajednica i n eki s njima povezani akti.

(18) Sud je, ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, sudbeno tijelo koje donosi odluku provodi radnju ili pred kojim se vodi postupak.

(19) Istražitelj je osoba koja je prema posebnom propisu donesenom na osnovi zakona ovlaštena provoditi dokazne i druge radnje.

(20) Policija je policijski službenik ministarstva nadležnog za unutarnje poslove ili ovlaštena osoba ministarstva nadležnog za obranu u okvi ru prava i dužnosti propisanih posebnim zakonima te inozemni policijski službenik koji u skladu s međunarodnim pravom, na temelju pisanog odobrenja ministra nadležnog za unutarnje poslove, poduzima radnje u području Republike Hrvatske, na njezinom brodu ili zrakoplovu.

(21) Banka označava osim banke i drugu financijsku ustanovu.

(22) Isprava je predmet iz članka 89. stavka 24. Kaznenog zakona.

(23) Snimka je zapis tehničkim uređajem.

(24) Osobni podatak je u smislu ovog Zakona informacija koja se odnosi na određenu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može odrediti.

(25) Zbirka osobnih podataka je skup osobnih podataka određenih posebnim zakonom.

(26) Molekularno-genetska analiza je u s mislu ovog Zakona postupak koji služi za analizu DNK koja tvori osnovni genetski materijal čovjeka i drugih živih bića.

(27) Elektronički (digitalni) dokaz je podatak koji je kao dokaz u elektroničkom (digitalnom) obliku pribavljen prema ovom Zakonu.

(28) Izvanbračna zajednica je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u br aku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

(29) Tijelo koje vodi postupak u prethodnom je postupku je državni odvjetnik, koji postupa prije podizanja optužnice, te sud koji provodi istragu na zahtjev oštećenika kao tužitelja i tijekom provođenja dokaznog ročišta. Nakon podizanja optužnice ili privatne tužbe, tijelo koje vodi postupak je sud.

Drugi dio REDOVITI POSTUPAK

Zajednička odredba

Članak 203.

(1) Odredbe o redovitom postupku iz članka 203. do 519. ovog Zakona primjenjuju se u postupku za kaznena djela za koja je zakonom propisana nadležnost županijskog suda.

(2) Odredbe o redovitom postupku primjenjuju se, ako nije drukčije propisano ovim Zakonom i u skraćenom postupku (članak 520. do 548.) te u posebnim postupcima (članak 549. do 569.).

A. Prethodni postupak

Glava XVI. KAZNENI PROGON

1. Kaznena prijava

Članak 204.

(1) Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami saznali.

(2) Podnošenje kaznene prijave od strane policije uređuje se posebnim zakonom.

(3) Podnoseći prijavu, tijela državne vlasti i pravne osobe navest će dokaze koji su im poznati i poduzeti sve da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima je ili kojima je počinjeno djelo te drugi dokazi.

(4) Građani su dužni prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

(5) Zakonom se propisuju slučajevi u kojima je neprijavljivanje kaznenog djela, kazneno djelo.

(6) Podaci o istovjetnosti osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti te osobe službena su tajna.

Članak 205.

(1) Prijava se podnosi nadležnom državnom odvjetniku pisano, usmeno ili drugim sredstvom.

(2) Ako se prijava podnosi usmeno, prijavitelj će se upozoriti na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava priopćena telefonom ili drugim telekomunikacijskim uređajem, osigurava se, kad je to moguće, njezin elektronički zapis i sastavlja službena zabilješka.

(3) Ako je prijava podnesena sudu, policiji ili nenadležnom državnom odvjetniku, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnom državnom odvjetniku.

(4) Državni odvjetnik upisuje kaznenu prijavu u upisnik kaznenih prijava čim je podnesena osim u slučaju iz članka 206. stavka 7. i 8. ovog Zakona.

(5) Ministar nadležan za pravosuđe propisuje način vođenja upisnika kaznenih prijava.

Članak 206.

(1) Nakon ispitivanja prijave i provjere u Informacijskom sustavu Državnog odvjetništva državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem:

1) ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti,

2) ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem,

3) ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon,

4) ako ne postoje osnove sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo,

5) ako podaci u prijavi upućuju na zaključak da prijava nije vjerodostojna.

(2) Protiv rješenja državnog odvjetnika o odbacivanju kaznene prijave žalba nije dopuštena.

(3) O odbacivanju prijave te o razlozima za to državni odvjetnik, osim ako je odlučio da ne poduzme progon u slučajevima iz članka 212., 521. i 522. ovog Zakona, izvijestit će uz pouku iz članka 55. ovog Zakona oštećenika u roku od osam dana, a ako je prijavu podnijela policija ili drugo državno tijelo, izvijestit će podnositelja te na njezin zahtjev osobu protiv koje je prijava podnesena.

(4) Ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerodostojni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne daju dovoljno osnove da može odlučiti hoće li naložiti provođenje istrage ili ako je do državnog odvjetnika samo dopro glas da je počinjeno kazneno djelo, državni odvjetnik će, ako to ne može poduzeti sam ili preko drugih tijela, naložiti policiji da prikupi potrebne obavijesti provođenjem izvida i poduzimanjem drugih mjera radi prikupljanja podataka potrebnih za odlučivanje o pokretanju istrage. U nalogu državni odvjetnik može pobliže odrediti sadržaj izvida ili mje re te naložiti da ga policija odmah obavijesti o poduzetom izvidu ili mjeri. Ako državni odvjetnik naloži prisustvovanje izvidu ili mjeri, policija će ih provesti na način kojim mu se to omogućuje. Policija je dužna postupiti prema nalogu državnoga odvjetnika, a ako državni odvjetnik nije naložio drukčije, o poduzetim izvidima ili mjerama dužna je izvijestiti državnog odvjetnika najkasnije u roku od trideset dana od primitka naloga.

(5) Na zahtjev državnog odvjetnika, policija, ministarstvo nadležno za financije, Državni ured za reviziju i druga državna tijela, organizacije, banke i druge pravne osobe dostavit će podatke koje je od njih zatražio, osim onih koji predstavljaju zakonom zaštićenu tajnu. Državni odvjetnik može od navedenih tijela zahtijevati kontrolu poslovanja pravne i fizičke osobe i u skladu s odgovarajućim propisima privremeno oduzimanje do donošenja presude, novca, vrijednosnih papira, predmeta i dokumentacije koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje nadzora i dostavu podataka koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili imovini ostvarenoj kaznenim djelom, te zatražiti obavijesti o prikupljenim, obrađenim i pohranjenim podacima u vezi neobičnih i sumnjivih novčanih transakcija. U svom zahtjevu državni odvjetnik može pobliže označiti sadržaj tražene mjere ili radnje te zahtijevati da ga se o njoj izvijesti, kako bi mogao biti prisutan njenom provođenju.

(6) Za nepostupanje po zahtjevu sudac istrage može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika odgovornu osobu kazniti novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna, a pravnu osobu do 5.000.000,00 kuna, a ako i nakon toga ne postupi po z ahtjevu može se kazniti zatvorom do i zvršenja, a najdulje mjesec dana. Sud koji je donio rješenje o određivanju zatvora može opozvati to rješenje ako nakon njegovog donošenja, odgovorna osoba postupi po zahtjevu.

(7) Državni odvjetnik može u s vrhu prikupljanja potrebnih obavijesti pozvati podnositelja kaznene prijave i druge osobe za čije izjave smatra da mogu pridonijeti ocjeni o vjerodostojnosti navoda u prijavi. U pozivu se mora naznačiti razlog pozivanja. Ako se osoba koja je pozvana ne odazove postupit će se prema članku 208. stavku 3. ovog Zakona.

(8) Ako kaznena prijava ne sadrži podatke o kaznenom djelu, odnosno ako državni odvjetnik iz same kaznene prijave ne može zaključiti za koje se kazneno djelo prijava podnosi pozvat će podnositelja da u roku od petnaest dana ispravi i dopuni kaznenu prijavu. Ako podnositelj ne postupi prema pozivu za ispravak ili dopunu, dr žavni odvjetnik sastavlja o t ome bilješku, kojoj prilaže kaznenu prijavu i poziv za ispravak ili dopunu. T akva kaznena prijava se ne upisuje u upisnik kaznenih prijava, nego u upisnik raznih kaznenih predmeta. Kaznena prijava i poziv se pohranjuju. O tome se u roku od sedam dana od proteka roka za ispravak ili dopunu kaznene prijave, obavještava viši državni odvjetnik koji može naložiti upisivanje kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava.

(9) O pribavljenoj izjavi iz stavka 7. ovog članka, državni odvjetnik sastavlja zapisnik koji se može upotrijebiti tijekom istrage. Nakon okončanja istrage, prije podizanja optužnice, zapisnik se izdvaja iz spisa prema članku 86. stavku 3. ovog Zakona.

(10) Ministar nadležan za pravosuđe propisuje način vođenja upisnika iz stavka 8. ovog članka.

2. Izvidi kaznenih djela

Članak 207.

(1) Kad poduzima izvide kaznenih djela policija postupa prema odredbama posebnog zakona i pravila koja su donesena na temelju tog zakona.

(2) Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, policija ima pravo i dužnost:

1) poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili sudionik ne sakrije ili ne pobjegne,

2) da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica te

3) da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka.

(3) O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom poduzimanja radnji iz stavka 1. i 2. ovog članka, a mogu biti od interesa za kazneni postupak, policija sastavlja službenu zabilješku.

(4) O poduzimanju izvida kaznenih djela policija će obavijestiti državnog odvjetnika odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata nakon poduzimanja radnje.

Članak 208.

(1) Državni odvjetnik može sam provoditi izvide ili provođenje izvida naložiti policiji.

(2) Državni odvjetnik ima pravo i dužnost stalnog nadzora nad provođenjem izvida koji su naloženi policiji. Policija je dužna izvršiti nalog ili zahtjev državnog odvjetnika u provođenju nadzora nad izvidima i za taj rad odgovaraju državnom odvjetniku.

(3) Uz prethodnu obavijest državnom odvjetniku, policija može pozivati građane. Uz prethodnu obavijest državnom odvjetniku, prisilno se može dovesti osumnjičenik koji se nije odazvao pozivu samo ako je u pozivu bio na to upozoren ili iz okolnosti očito proizlazi da odbija primitak poziva. Osoba koja se odazvala pozivu ili je bila prisilno dovedena, a odbije dati obavijesti, ne može se ponovno pozivati zbog istog razloga.

(4) U provođenju izvida policija ne može građane ispitivati u svojstvu okrivljenika, svjedoka ili vještaka. Ako je to potrebno radi otkrivanja drugih kaznenih djela iste osobe, njezinih sudionika ili kaznenih djela drugih osoba, obavijesti se mogu prikupljati i od osoba koje su u pritvoru, istražnom zatvoru ili u drugoj ustanovi za osobe lišene slobode, ali samo ako je to, na temelju pisanog prijedloga državnog odvjetnika, odobrio sudac istrage ili predsjednik vijeća, u prisutnosti suca istrage ili branitelja.

(5) Na temelju provedenih izvida policija, u skladu s posebnim propisom, sastavlja izvješće o provedenim izvidima u kojemu navodi dokaze za koje je saznala. U izvješće se ne unosi sadržaj izjava koje su pojedini građani dali u prikupljanju obavijesti. Uz izvješće se dostavljaju i p redmeti, skice, slike, spisi o poduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijal koji može biti koristan za uspješno vođenje postupka. Ako prethodno nije podnesena kaznena prijava, državni odvjetnik može postupiti prema članku 205. i 206. ovog Zakona.

(6) Ako policija naknadno sazna za nove činjenice, dokaze ili otkrije tragove kaznenog djela, dužna je prikupiti potrebne obavijesti i izvješće o tome odmah dostaviti državnom odvjetniku.

Članak 209.

Pod uvjetima i na način određen posebnim zakonom, izvide kaznenog djela počinjenog na hrvatskom brodu provodi zapovjednik broda. Ako nema posebnih odredaba o načinu provođenja izvida, odgovarajuće se primjenjuju odredbe ovog Zakona.

Članak 210.

Policija ima pravo osobe zatečene na mjestu počinjenja kaznenog djela uputiti državnom odvjetniku ili ih zadržati do njegova dolaska, ako bi te osobe mogle dati podatke važne za kazneni postupak i ako je vjerojatno da se njihovo ispitivanje kasnije ne bi moglo obaviti ili bi bilo skopčano sa znatnim odugovlačenjem ili drugim teškoćama. Zadržavanje tih osoba radi upućivanja državnom odvjetniku ili njihovo zadržavanje na mjestu počinjenja kaznenog djela ne može trajati dulje od šest sati od dolaska policije na mjesto događaja.

Članak 211.

(1) Policija može radi utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika, snimati ga, uzimati mu otiske prstiju, te podatke o istovjetnosti unositi u odgovarajuće zbirke.

(2) Radi utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika, po odobrenju državnog odvjetnika policija može objaviti osumnjičenikovu fotografiju.

(3) Od osumnjičenika za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora, mogu se i bez privole uzeti neintimni uzorci radi molekularno-genetske analize potrebne u svrhe iz stavka 1. ovog članka.

(4) Ministar nadležan za unutarnje poslove i ministar nadležan za obranu donose propise o ustrojstvu i načinu vođenja zbirke s automatskom obradom podataka za svrhe iz stavka 1. ovog članka.

(5) Ministar nadležan za unutarnje poslove u suglasnosti s ministrom nadležnim za zdravstvo, donosi propise o ustrojstvu i načinu vođenja zbirke s automatskom obradom podataka za svrhe iz stavka 3. ovog članka, u smislu članka 327. stavka 7. ovog Zakona.

3. Odbacivanje kaznene prijave i odustajanje od kaznenog progona prema posebnom zakonu

Članak 212.

(1) Glavni državni odvjetnik može pod uvjetima i na način propisan posebnim zakonom, rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od ka znenog progona tijekom kaznenog postupka ako je to razmjerno težini počinjenih kaznenih djela i značenju iskaza te osobe, važno za otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije.

(2) Protiv rješenja Glavnog državnog odvjetnika iz stavka 1. ovog članka, žalba nije dopuštena.

4. Dokazne radnje prije početka postupka

Članak 213.

(1) Državni odvjetnik, ili na temelju njegova naloga istražitelj, može prije pokretanja istrage, kad je istraga obvezna (članak 216. stavak 1.), provesti dokazne radnje za koje postoji opasnost od odgode.

(2) Ako istraga prema ovom Zakonu nije obvezna, državni odvjetnik, ili na temelju njegova naloga istražitelj, može poduzeti dokazne radnje za koje postoji opasnost od odgode ili koje su svrhovite za odlučivanje o podizanju optužnice.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovog članka, a nakon što je primio pouku o pravima (članak 239.), osumnjičenik može državnom odvjetniku predložiti poduzimanje dokaznih radnji, a sucu istrage provođenje dokaznog ročišta u slučajevima iz članka 236. stavka 2. ovog Zakona.

Članak 214.

(1) Ako je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik ili istražitelj može ispitati svjedoke ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja ili ako postoji opasnost od odgode.

(2) O svemu što je poduzeto, istražitelj mora prije, a ako to nije moguće, odmah nakon provedbe radnje izvijestiti državnog odvjetnika.

Članak 215.

(1) Državni odvjetnik može prije početka postupka zahtijevati od suca istrage nalog za poduzimanje posebnih dokaznih radnji (članak 332. do 339.).

(2) Pod uvjetima iz članka 332. stavka 2. ovog Zakona nalog o poduzimanju posebne dokazne radnje, može izdati državni odvjetnik.

(3) Nalog o poduzimanju posebnih dokaznih radnji iz stavka 1. i 2. ovog članka izvršava policija (članak 219. stavak 3.).

Glava XVII. ISTRAGA

1. Pokretanje, tijek i okončanje istrage

Članak 216.

(1) Istraga se mora provesti za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Istraga se može provesti za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak.

(3) U istrazi će se prikupiti dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano.

Članak 217.

(1) Državni odvjetnik izdaje nalog o p rovođenju istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga. Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik donosi u r oku od de vedeset dana od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava (članak 205. stavak 4.). Izdavanje naloga o provođenju istrage zabilježit će se u upisniku kaznenih prijava.

(2) Nalog o provođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke osobe okrivljenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje.

(3) U nalogu o provođenju istrage državni odvjetnik određuje da se istraže određene okolnosti, da se poduzmu pojedine radnje i da se o određenim pitanjima ispitaju određene osobe.

(4) Državni odvjetnik može podnijeti sucu istrage obrazloženi prijedlog da se protiv okrivljenika odredi istražni zatvor ili da se poduzmu druge mjere osiguranja prisutnosti ili mjere opreza, te druge mjere neophodne za djelotvorno vođenje kaznenog postupka i zaštitu osoba.

Članak 218.

(1) Nalog o provođenju istrage se dostavlja okrivljeniku u roku od osam dana od dana izdavanja, zajedno s poukom o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona, osim ako okrivljenik nije poznat.

(2) Ako se naknadno utvrdi istovjetnost okrivljenika, državni odvjetnik dopunit će nalog prema članku 217. stavku 2. ovog Zakona i postupiti prema stavku 1. ovog članka.

(3) Državni odvjetnik može odgoditi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana ako bi se dostavom ugrozio život ili tijelo ili imovina velikih razmjera. Razloge za odgodu dostave naloga o provođenju istrage, državni odvjetnik upisuje službenom zabilješkom u upisnik iz članka 205. stavka 4. ovog Zakona.

(4) Ako je prije izdavanja naloga o provođenju istrage obavljena pretraga okrivljenika ili njegova doma ili drugih prostorija koje koristi, privremeno oduzimanje predmeta od okrivljenika, prepoznavanje ili vještačenje uz sudjelovanje okrivljenika, uzimanje otisaka prstiju i d rugih dijelova tijela od okrivljenika, ili je ispitan okrivljenik, nalog o provođenju istrage mora se okrivljeniku dostaviti u roku iz stavka 1. ovog članka. Ako su prije dostave naloga provedene druge dokazne radnje, o t im radnjama državni odvjetnik obavještava okrivljenika uz dostavu naloga.

(5) Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik dostavlja oštećeniku s poukom o pravima iz članka 55. stavka 5. ovog Zakona.

Članak 219.

(1) Istragu provodi državni odvjetnik.

(2) Državni odvjetnik može nalogom povjeriti provođenje dokaznih radnji istražitelju. U nalogu državni odvjetnik određuje istražitelja, s obzirom na predmet istraživanja i posebne propise, radnje koje se imaju provesti, a može dati i druge naloge kojih se istražitelj mora držati. Istražitelj je dužan postupati po nalogu državnog odvjetnika.

(3) Posebne dokazne radnje provode se prema članku 332. – 340. ovog Zakona.

(4) Glede osobnih podataka prikupljenih tijekom istrage postupa se prema članku 186. ovog Zakona.

(5) Glede predmeta koji imaju poslužiti kao dokaz postupa se prema članku 269. ovog Zakona.

Članak 220.

(1) Nakon donošenja naloga o provođenju istrage, a kad to ovaj Zakon predviđa i prije toga (članak 213. do 215.), državni odvjetnik poduzima ili nalaže radnje za koje smatra da su potrebne za uspješno vođenje postupka.

(2) Državni odvjetnik ili istražitelj koji poduzima dokaznu radnju obavit će prema potrebi i druge dokazne radnje koje s tim stoje u svezi ili iz njih proistječu.

(3) Istražitelj prije poduzimanja radnje iz stavka 2. ovog članka, ili ako to nije mogao učiniti, odmah nakon njezina obavljanja, izvješćuje državnog odvjetnika o provedenoj radnji.

Članak 221.

Oštećenik može državnom odvjetniku podnositi prijedloge da se istraga dopuni i druge prijedloge radi ostvarivanja prava propisanih zakonom, te sudjelovati u radnjama u istrazi kad je to propisano ovim Zakonom i ostvarivati prava iz članka 52. ovog Zakona.

Članak 222.

(1) Državni odvjetnik ili istražitelj obavlja dokazne radnje na području svoje nadležnosti. Ako interes istrage zahtijeva, oni mogu pojedine dokazne radnje obaviti i izvan područja nadležnosti, ali su dužni o tome izvijestiti državnog odvjetnika na čijem području se obavlja dokazna radnja.

(2) Na temelju odluke državnog odvjetnika u složenim istražnim predmetima, osim istražitelja sudjeluju državnoodvjetnički savjetnici i stručni suradnici. Oni mogu pripremati provođenje pojedinih dokaznih radnji, primati izjave i prijedloge, te samostalno poduzeti pojedinu dokaznu radnju koju im je državni odvjetnik povjerio. Zapisnik o takvoj radnji državni odvjetnik ovjerava najkasnije četrdeset i osam sati nakon njezina poduzimanja.

(3) Radi razjašnjenja pojedinih tehničkih ili drugih stručnih pitanja koja se postavljaju u svezi s pribavljenim dokazima ili pri poduzimanju dokaznih radnji, državni odvjetnik može zatražiti od odgovarajuće stručne ustanove ili stručne osobe da mu o tim pitanjima dade potrebna objašnjenja o kojima će državni odvjetnik sastaviti zapisnik.

Članak 223.

(1) Državni odvjetnik prekida istragu nalogom ako je okrivljenik zbog zdravstvenih smetnji nesposoban sudjelovati u pos tupovnim radnjama. Od donošenja rješenja o pr ekidu, do prestanka zdravstvenih smetnji, okrivljenik mora imati branitelja.

(2) Ako se okrivljenik sam stavio u stanje ili položaj uslijed kojega nije sposoban sudjelovati u postupovnim radnjama, istraga se neće prekinuti. Tijekom postojanja tih okolnosti okrivljenik mora imati branitelja.

(3) Istraga se neće prekinuti u slučaju iz članka 549. stavka 4. ovog Zakona.

(4) Istraga se može prekinuti ako je okrivljenik nepoznat, u bijegu ili inače nije dostižan državnim tijelima.

(5) Prije nego što se istraga prekine, prikupit će se svi dokazi o kaznenom djelu i krivnji okrivljenika do kojih se može doći.

(6) Ako su bile određene mjere osiguranja prisutnosti, državni odvjetnik će sucu istrage bez odgađanja dostaviti nalog o prekidu istrage. Sudac istrage će postupiti prema članku 226. stavak 1. ovog Zakona.

(7) Kad prestanu smetnje koje su prouzročile prekid, državni odvjetnik donosi nalog o nastavku istrage.

(8) Ako tijekom prekida istrage nastupi zastara kaznenog progona, postupa se prema članku 224. stavku 1. točki 3. ovog Zakona.

Članak 224.

(1) Državni odvjetnik obustavlja nalogom istragu:

1) ako djelo koje se stavlja na teret okrivljeniku nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti,

2) ako postoje okolnosti koje isključuju krivnju okrivljenika, osim u slučaju iz članka 549. stavka 3. ovog Zakona,

3) ako je nastupila zastara kaznenog progona ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon,

4) ako nema dokaza da je okrivljenik počinio kazneno djelo.

(2) Nalog o obustavi istrage dostavlja se oštećeniku i okrivljeniku, koji će se odmah pustiti na slobodu ako je u pr itvoru ili istražnom zatvoru. Oštećenik će se uz nalog uputiti u smislu članka 55. stavka 5. ovog Zakona.

Članak 225.

(1) Ako je državni odvjetnik odbacio kaznenu prijavu ili nakon završene istrage izjavio da odustaje od kaznenog progona, oštećenik koji je preuzeo kazneni progon može predložiti provođenje istrage sucu istrage, osim kad je to isključeno prema ovom Zakonu.

(2) Sudac istrage odlučuje o prijedlogu oštećenika kao tužitelja rješenjem. U rješenju kojim određuje pokretanje istrage navode se podaci iz članka 217. stavka 2. i 3. ovog Zakona. Ako ne prihvati prijedlog, sudac istrage rješenjem odbija prijedlog oštećenika za pokretanje istrage.

(3) Ako je prijedlog oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage prihvaćen, istragu po nalogu suca istrage, provodi istražitelj. Oštećenik kao tužitelj može biti prisutan radnjama u istrazi i može sucu istrage predlagati da naloži istražitelju provođenje radnji. Ako ne prihvati prijedlog oštećenika kao tužitelja o provođenju radnji, sudac istrage obavještava oštećenika.

(4) Kad sudac istrage ustanovi da je istraga završena, izvijestit će o tome oštećenika kao tužitelja. Sudac istrage će u obavijesti upozoriti oštećenika kao tužitelja o mjestu gdje se nalazi spis i drugi predmeti i vremenu u kojemu ih može razgledati, kao i o pravu da u roku od osam dana može podnijeti optužnicu te o tome obavijestiti suca istrage. Ako oštećenik kao tužitelj u tom roku ne podigne optužnicu, smatrat će se da je odustao od kaznenog progona, pa će sudac istrage postupak rješenjem obustaviti.

Članak 226.

(1) Kad sudac istrage odlučuje o nekom pitanju i ustanovi da postoje razlozi za prekid ili obustavu istrage iz članka 224. stavka 1. točke 1. – 3., donosi rješenje o prekidu odnosno obustavi istrage.

(2) Rješenje o prekidu ili obustavi istrage dostavlja se državnom odvjetniku, oštećeniku kao tužitelju i okrivljeniku, koji će se odmah pustiti na slobodu ako je u istražnom zatvoru. O žalbi protiv rješenja suca istrage o obustavi istrage odlučuje viši sud.

(3) Na način određen u stavku 1. ovog članka sudac istrage postupa i kad provodi istragu na zahtjev oštećenika.

Članak 227.

Državni odvjetnik će prije završene istrage pribaviti podatke o okrivljeniku navedene u članku 272. stavku 1. ovog Zakona, ako nedostaju ili ih treba provjeriti, te podatke o pr ijašnjim osudama okrivljenika, a prema potrebi i spise tih predmeta, a ako okrivljenik još izdržava kaznu ili drugu sankciju koja je vezana za lišenje slobode, podatke o njegovu ponašanju za vrijeme izdržavanja kazne ili druge sankcije.

Članak 228.

(1) Državni odvjetnik ili sudac istrage završava istragu kad su provedene radnje propisane u Zakonu, a stanje stvari je u i strazi dovoljno razjašnjeno da se može podignuti optužnica ili obustaviti postupak.

(2) Nalog o istrazi, odluke, zapisnici o radnjama poduzetim u istrazi i svi drugi spisi koji se mogu upotrijebiti kao dokaz na raspravi unose se u spis istrage prije njezinog završetka.

(3) Završetak istrage upisuje se u upisnik kaznenih prijava.

Članak 229.

(1) Nakon završene istrage državni odvjetnik je dužan u roku od pe tnaest dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Taj rok može viši državni odvjetnik produljiti na prijedlog državnog odvjetnika najviše za još petnaest dana, a u pos ebno složenim predmetima za još dva mjeseca.

(2) Ako niti nakon produljenja roka iz stavka 1. ovog članka, optužnica nije podignuta i dostavljena sudu, smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. U svakom slučaju smatra se da je se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.

(3) Državni odvjetnik će u roku iz stavka 1. ovog članka, obavijestiti oštećenika o podizanju optužnice ili o obustavi istrage uz pouku iz članka 55. stavka 5. ovog Zakona.

(4) Ako državni odvjetnik ne postupi prema stavku 1. i 2. ovog članka dužan je o razlozima izvijestiti višeg državnog odvjetnika.

Članak 230.

(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i te škim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest mjeseci.

(3) Okrivljenik i oštećenik mogu se uvijek obratiti pritužbom višem državnom odvjetniku zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.

(4) Viši državni odvjetnik ispitat će navode u pritužbi, a ako je podnositelj zahtijevao, obavijestit će ga o tome što je poduzeto.

(5) Ako istragu provodi sudac istrage okrivljenik i oštećenik kao tužitelj mogu se obratiti pritužbom predsjedniku suda zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku sudske istrage. Ako je podnositelj zahtijevao, predsjednik suda će ga obavijestiti o tome što je poduzeto.

Članak 231.

(1) Postupanje tijekom istrage je tajno. Sve osobe koje saznaju sadržaj postupovne radnje tijekom istrage dužne su kao tajnu čuvati činjenice ili podatke koje su tom prilikom saznale.

(2) Tijelo koje poduzima radnju upozorit će osobe iz stavka 1. ovog članka da je odavanje tajne kazneno djelo.

Članak 232.

Kad sudac istrage ili vijeće odlučuje u tijeku istrage, može zatražiti potrebna objašnjenja od državnog odvjetnika, oštećenika i okrivljenika. Sudac istrage ili vijeće može pozvati državnog odvjetnika, okrivljenika i oštećenika da usmeno izlože svoja stajališta.

Članak 233.

(1) Okrivljenik mora biti ispitan prije okončanja istrage. Ispitivanje okrivljenika provodi se prema članku 272. do 282. ovog Zakona.

(2) Okrivljenika ispituje državni odvjetnik ili po nj egovu nalogu istražitelj. Ispitivanje okrivljenika se provodi u prostorijama državnog odvjetnika ili istražitelja.

(3) Pri pozivanju okrivljenika postupit će se prema članku 175. ovog Zakona, a ako okrivljenik nije primio pisanu pouku o pr avima, tijelo koje provodi ispitivanje će prije početka ispitivanja postupiti prema članku 273. stavku 1. ovog Zakona.

Članak 234.

(1) Okrivljenik nakon primitka naloga o provođenju istrage može državnom odvjetniku predložiti poduzimanje dokaznih radnji. Ako državni odvjetnik prihvati prijedlog okrivljenika, provest će odgovarajuću dokaznu radnju.

(2) Ako se državni odvjetnik ne složi s prijedlogom okrivljenika dostavlja ga u roku od osam dana sucu istrage i o tome pisano obavještava okrivljenika. Sudac istrage odlučuje o prijedlogu okrivljenika nalogom.

2. Dokazno ročište

Članak 235.

(1) Dokazno ročište provodi sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika, oštećenika kao tužitelja ili okrivljenika.

(2) Na dokaznom ročištu mogu se provesti dokazne radnje iz članka 236. ovog Zakona.

Članak 236.

(1) Dokazno ročište će se provesti ako:

1) je potrebno ispitati svjedoka iz članka 292. i 293. ovog Zakona,

2) svjedok neće moći biti ispitan na raspravi,

3) je svjedok izložen utjecaju koji dovodi u pitanje istinitost iskaza,

4) se drugi dokaz neće moći kasnije izvesti.

(2) Dokazno ročište se može provesti ako je potrebno radi donošenja odluke u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

Članak 237.

(1) Sudac istrage, ako prihvati prijedlog za održavanje dokaznog ročišta, u roku od četrdeset i osam sati nalogom:

1) određuje vrijeme i mjesto održavanja dokaznog ročišta;

2) poziva državnog odvjetnika, okrivljenika i njegova branitelja, te oštećenika i druge osobe, osim ako drukčije nije propisano u ovom Zakonu;

3) određuje pribavljanje predmeta i osiguranje provođenja radnji.

(2) Ako ne prihvati prijedlog o provođenju dokaznog ročišta, sudac istrage će u roku od četrdeset i osam sati, rješenjem odbiti prijedlog. Protiv tog rješenja predlagatelj ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(3) Ako se na dokaznom ročištu ispituje svjedok iz članka 294. ovog Zakona, sudac istrage će provesti ispitivanje prema članku 297. ovog Zakona.

Članak 238.

(1) Dokaznom ročištu mora prisustvovati državni odvjetnik.

(2) Dokaznom ročištu, kad nije drukčije propisano, mogu prisustvovati okrivljenik, oštećenik kao tužitelj, branitelj i oštećenik.

(3) Dokazno ročište može se obaviti i bez pozvane osobe, osim bez državnog odvjetnika te branitelja ako je obrana obvezna.

(4) Osobe koje sudjeluju na dokaznom ročištu mogu predložiti sucu istrage da radi razjašnjenja stvari postavi određena pitanja svjedoku ili vještaku. Uz dopuštenje suca istrage mogu postavljati pitanja i neposredno.

(5) Ako je na dokaznom ročištu prisutan okrivljenik, sudac istrage mora pri otvaranju dokaznog ročišta provjeriti je li okrivljenik primio pisanu pouku o pravima (članak 239. stavak 1.). Ako okrivljenik nije primio pouku, sudac istrage će postupiti prema članku 239. stavku 4. ovog Zakona.

(6) Sudac istrage može tijekom dokaznog ročišta postupiti prema članku 222. stavku 3. ovog Zakona.

3. Pouka o pravima

Članak 239.

(1) Pouka o pravima okrivljenika mora sadržavati obavijest o tome:

1) zašto se okrivljuje i koje su osnove sumnje protiv njega, ako prethodno nije primio nalog o provođenju istrage,

2) da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja,

3) da u skladu s odredbom članka 184. stavka 2. točke 1. ovog Zakona ima pravo razgledavanja spisa i predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz,

4) da ima pravo uzeti branitelja po vlastitom izboru ili da će mu se kad to predviđa ovaj Zakon, postaviti branitelj po službenoj dužnosti.

(2) Pouka o pravima se mora dostaviti uz:

1) nalog o pretrazi i privremenom oduzimanju predmeta,

2) poziv za prvo ispitivanje,

3) nalog o provođenju istrage,

4) poziv za dokazno ročište,

5) rješenje o istražnom zatvoru.

(3) Pouku o pravima iz stavka 1. ovog članka, daju državni odvjetnik ili tijelo koje izvršava radnju. U slučaju iz stavka 2. točke 1. ovog članka, pouka o pravima se dostavlja samo ako je nazočna osoba koja se pretražuje ili čiji se prostor ili predmet pretražuje ili privremeno oduzima. U slučaju iz stavka 1. točke 5. ovog članka, pouku dostavlja tijelo koje izvršava mjeru.

(4) Kad je to propisano ovim Zakonom, sud po službenoj dužnosti provjerava je li okrivljenik primio pouku o pravima prije otpočinjanja radnje i ako ustanovi da pouka o pravima nije uručena, zastat će s postupanjem, najprije naložiti uručenje pouke, a tek nakon toga nastaviti s postupkom.

Glava XVIII. DOKAZNE RADNJE

1. Pretraga

a) Zajedničke odredbe

Članak 240.

(1) Pretraga je istraživanje predmeta pretrage uporabom osjetila i njihovih pomagala, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom i drugim propisima.

(2) Pretraga doma i drugih prostora, sredstva prijevoza i druge pokretne stvari te osobe poduzima se radi pronalaženja počinitelja kaznenog djela, predmeta ili tragova važnih za kazneni postupak, kad je vjerojatno da se oni nalaze u određenom prostoru, kod određene osobe ili na njezinom tijelu.

(3) Propisi o pretrazi ne odnose se na prirodne, javne te napuštene prostore.

Članak 241.

(1) Pretraga osobe mora se provoditi na način kojim se čuva dostojanstvo osobe koja se pretražuje.

(2) Pretraga doma i drugih prostora se mora provoditi tako da se što manje remeti kućni red i uznemiruju građani.

(3) Ako se svrha pretrage doma, drugih prostora i pokretne stvari ne može postići na drugi način, tijelo koje provodi pretragu može rastaviti predmet pretrage prema potrebi i uz pomoć stručne osobe. Pri rastavljanju predmeta pretrage izbjegavat će se nepotrebna oštećenja.

Članak 242.

(1) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, pretragu na zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage određuje pisanim obrazloženim nalogom. Nalog o pretrazi mora sadržavati:

1) oznaku predmeta pretrage (osobe, doma, drugih prostora ili pokretnih stvari),

2) svrhu pretrage,

3) tijelo koje će provesti pretragu.

(2) O zahtjevu za pretragu sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od četiri sata, od primitka zahtjeva. Ako ne prihvati zahtjev, sudac istrage donosi rješenje. Protiv rješenja suca istrage državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od osam sati. Vijeće donosi odluku o žalbi u roku od dvanaest sati.

(3) Nalog suca istrage iz stavka 1. ovog članka, o pretrazi, izvršava se u roku od tri dana od dana izdavanja. Nakon proteka tog roka, pretraga se više ne može izvršiti na temelju tog naloga. Nalog se bez odgode vraća sucu istrage koji ga poništava bilješkom na nalogu.

(4) Pretragu provode državni odvjetnik, istražitelj ili policija.

(5) Kad istragu provodi sudac istrage, odredit će u nalogu o pretrazi istražitelja koji će provesti pretragu. Istražitelj je dužan provesti pretragu prema nalogu i odmah dostaviti sucu istrage zapisnik i predmete koje je privremeno oduzeo.

Članak 243.

(1) Nalog o pretrazi, osim ako nije drukčije propisano ovim Zakonom, predaje se prije početka pretrage osobi kod koje će se pretraga obaviti ili koju će se pretražiti, odnosno koja raspolaže predmetom pretrage.

(2) Prije početka pretrage pozvat će se osoba iz stavka 1. ovog članka, da dobrovoljno izruči osobu, odnosno predmete koji se traže.

Članak 244.

Pretrazi se može iznimno pristupiti i bez prethodne predaje naloga (članak 243. stavak 1.) i bez pouke o pr avu na branitelja (članak 253.), odnosno poziva za predaju osobe ili stvari (članak 243. stavak 2.) ako:

1) se pretpostavlja oružani otpor;

2) je nužno da se kod sumnje na kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su počinitelji povezani s inozemstvom, pretraga obavi iznenada;

3) se pretraga ima obaviti u javnim prostorima;

4) postoji sumnja da bi prethodno davanje upozorenja omogućilo sakrivanje, uništenje ili oštećenje predmeta ili tragova koji se trebaju oduzeti;

5) postoji sumnja da bi prethodno davanje upozorenja ugrozilo sigurnost osobe koja poduzima pretragu;

6) je vlasnik ili posjednik doma ili pokretne stvari nedostupan.

Članak 245.

(1) Iznimno, ako se radi o sumnji da su počinjena sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125. stavak 2. i 3.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), protudržavnog terorizma (članak 141.), odavanja državne tajne, (članak 144. stavak 1. i 3.), špijunaže (članak 146. stavak 4.), udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 152.), protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) za koje je propisana kazna zatvora više od pe t godina, krivotvorenja novca (članak 274.) i prikrivanja protuzakonito dobivenog novca (članak 279.), izbjegavanja

carinskog nadzora (članak 298.), udruživanja za počinjenje kaznenih djela (članak 333.), primanja mita (članak 347.) te davanja mita (članak 348.), kao i kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, a pretragu treba poduzeti odmah jer bi odgađanje ugrozilo postizanje ciljeva pretrage, državni odvjetnik može sam naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza pisanim obrazloženim nalogom.

(2) Nalog o pretrazi iz stavka 1. ovog članka, zajedno sa zapisnicima o izvršenoj pretrazi državni odvjetnik mora odmah, a najkasnije u roku od osam sati od okončanja pretrage, dostaviti sucu istrage.

(3) Sudac istrage odlučuje rješenjem, o z akonitosti naloga državnog odvjetnika o pr etrazi i provedene pretrage, u roku od osam sati od pr imitka zapisnika. Protiv rješenja suca istrage kojim odbija ovjeriti nalog o pretrazi ili zapisnik o provedenoj pretrazi, državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

Članak 246.

(1) Pretragu može obaviti bez naloga, državni odvjetnik, istražitelj ili policija kad provodi očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, odmah, a najkasnije osam sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, osim ako se radi o pretrazi doma ili prostora iz članka 256. ovog Zakona.

(2) Policija može obaviti pretragu doma ili drugih prostora bez naloga:

1) kad je prema posebnom zakonu ovlaštena ući u tuđi dom ili drugi prostor, a postoje uvjeti iz članka 240. stavka 2. ovog Zakona,

2) ako je to prijeko potrebno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi uhićenja počinitelja kaznenog djela (članak 107. točka 2.) za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine.

(3) U slučaju pretrage iz stavka 2. ovog članka, ako se pretraga poduzima u domu ili drugim prostorima počinitelja kaznenog djela, pretraga se može poduzeti i radi pronalaženja ili osiguranja dokaza. Ta se pretraga može poduzeti samo u prisutnosti najmanje dva svjedoka.

(4) Policija može bez naloga o pr etrazi obaviti pretragu osobe pri izvršenju naloga o dovođenju ili pri uhićenju ako postoji vjerojatnost da ta osoba posjeduje oružje ili oruđe za napad ili ako postoji vjerojatnost da će odbaciti, sakriti ili uništiti predmete ili tragove koje treba od nje oduzeti kao dokaz postupku.

(5) Kad policija obavi pretragu bez naloga, dužna je zapisnik o pretrazi i izvješće odmah predati nadležnom državnom odvjetniku.

Članak 247.

(1) Pretraga se obavlja danju, od sedam do dvadeset dva sata.

(2) Pretraga se može obaviti noću ako:

1) je danju započeta, a nije dovršena,

2) se radi o pretrazi prema članku 245. stavku 1. i 246. ovog Zakona,

3) osoba kod koj e se pretraga obavlja ili koja se pretražuje, to sama zatraži što se odmah upisuje u zapisnik o pretrazi uz potpis te osobe.

(3) Sudac istrage može na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika odobriti pretragu izvan vremena iz stavka 1. ovog članka i kad postoji vjerojatnost da će:

1) se traženi predmeti ili tragovi uništiti ili sakriti,

2) se tražena osoba sakriti ili pobjeći,

3) tražena osoba počiniti kazneno djelo,

4) biti ugrožena sigurnost osoba, ako se pretraga ne izvrši izvan vremena iz stavka 1. ovog članka.

Članak 248.

(1) O svakoj pretrazi sastavit će se zapisnik, koji potpisuju osoba kod koje se obavlja pretraga ili osoba koju se pretražuje te osobe čija je prisutnost obvezna. Primjerak zapisnika izdaje se osobi kod koje je obavljena pretraga odnosno osobi koja je pretražena.

(2) U pretrazi oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretrage kao i predmeti označeni u članku 249. stavku 1. i 2. ovog Zakona.

(3) U zapisnik će se točno opisati predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to će se upisati u potvrdu čiji se primjerak odmah izdaje osobi od koje su predmeti, odnosno isprave oduzete.

Članak 249.

(1) Ako se pri pretrazi nađu predmeti koji nisu povezani s kaznenim djelom zbog kojeg je donesen nalog o pretrazi, ali koji upućuju na drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ti će se predmeti opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o njihovu oduzimanju izdat će se odmah potvrda. O tome će se odmah izvijestiti državni odvjetnik.

(2) Predmeti će se odmah vratiti ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnove za pokretanje kaznenog postupka, a ne postoji kakva druga zakonska osnova po kojoj bi se ti predmeti imali oduzeti, o čemu se sastavlja zapisnik. Predmeti upotrijebljeni kod pretrage računala i sličnih uređaja vratit će se nakon pretrage njihovim korisnicima, ako nisu potrebni za daljnje vođenje kaznenog postupka.

(3) Osobni podaci pribavljeni pretragom mogu se koristiti samo u svrhe kaznenog postupka i izbrisat će se bez odgode kad ta svrha prestane.

Članak 250.

Zapisnik o pr etrazi i dokaz pribavljen pretragom ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku ako:

1) je pretraga, suprotno ovom Zakonu, obavljena bez pisanog naloga,

2) je pretraga bez naloga poduzeta suprotno odredbama članka 246. stavka 1. do 3. ovog Zakona,

3) državni odvjetnik nije u roku iz članka 245. stavka 2. ovog Zakona predao sucu istrage nalog i zapisnik o poduzetoj pretrazi,

4) je odbijen zahtjev za ovjeru pisanog naloga državnog odvjetnika o pretrazi ili zapisnika o provedenoj pretrazi (članak 245. stavak 3.),

5) u zapisnik nisu unesene okolnosti zbog kojih je pretragu osobe obavila osoba drugog spola (članak 251. stavak 2.),

6) je pretraga provedena protivno odredbama članka 251. stavka 3. i 4. ovog Zakona,

7) je pretraga provedena bez osobe koja mora prisustvovati pretrazi (članak 254. stavak 2.),

8) je pretraga provedena suprotno uvjetima za zakonitost pretrage propisanim u pos ebnom zakonu (članak 256.).

b) Pretraga osobe

Članak 251.

(1) Pretraga osobe obuhvaća pretraživanje odjeće, obuće, površine tijela, pokretnih stvari koje osoba nosi ili su u njezinom posjedu, prostor u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage i sredstvo prijevoza kojim se koristi u vrijeme pretrage.

(2) Pretragu osobe obavlja osoba istoga spola, osim ako to s obzirom na okolnosti provođenja pretrage nikako nije moguće. Okolnosti zbog kojih je pretragu obavila osoba drugog spola unose se u zapisnik o pretrazi.

(3) Pri pretrazi osobe ne smije se ulaziti u tijelo osobe koja se pretražuje, niti se od tijela smiju odvajati nadomjesci dijelova tijela ili pomagala tjelesnih organa pričvršćena uz tijelo (proteze i slično).

(4) Ako pri pretrazi treba ući u tjelesne šupljine, odvojiti od tijela nadomjeske tjelesnih organa ili ako se pojavi sumnja da pretraga izravno ozbiljno ugrožava zdravlje osobe koja se pretražuje, tijelo koje provodi pretragu zastat će s njezinim provođenjem i u roku od tri sata postupiti prema članku 326. stavku 2. ovog Zakona. Ako se u navedenom roku ne može nastaviti pretragu, izvijestit će se o tome državnog odvjetnika i obustaviti pretraga.

c) Pretraga doma i drugih prostora

Članak 252.

(1) Pri pretrazi doma pretražuje se jedna ili više prostorno povezanih prostorija koje osoba koristi kao svoj dom, te prostori koje su s domom povezani prostorno i istom svrhom korištenja.

(2) Pretraga drugih prostora odnosi se na prostore različite od doma koji su označeni u nalogu za pretragu, u kojima se ne može provesti pretraga bez naloga (članak 246. stavak 2. točka 1. i 2.).

(3) Pretraga doma i drugih prostora obuhvaća i pretragu pokretnih stvari i svih osoba zatečenih u domu i drugim prostorima, kad je to navedeno u nalogu o pretrazi ili kad u odnosu na zatečene osobe postoje uvjeti za pretragu bez naloga.

Članak 253.

(1) Prije pretrage doma, osoba na koju se odnosi nalog o pretrazi poučit će se da ima pravo izvijestiti branitelja koji može biti prisutan pretrazi.

(2) Tijelo koje provodi pretragu omogućit će toj osobi da uzme branitelja po vlastitom izboru i u tu svrhu zastati s pretragom do dolaska branitelja, a najkasnije do tri sata od kad je osoba izjavila da želi uzeti branitelja. Ako je iz okolnosti vidljivo da izabrani branitelj u tom roku ne može doći, tijelo koje provodi pretragu će omogućiti osobi da uzme branitelja s liste dežurnih odvjetnika koju za područje županije sastavlja Hrvatska odvjetnička komora i dostavlja državnom odvjetniku i nadležnim policijskim upravama uz izvješće sucu istrage. Vrijeme zastajanja s pretragom doma ne računa se u zakonski rok dovođenja iz članka 109. stavka 2. ovog Zakona. Tijelo koje provodi pretragu će u zapisniku o pretrazi naznačiti vrijeme zastajanja.

(3) Ako osoba ne uzme branitelja ili pozvani branitelj u tom roku ne dođe, tijelo može provesti pretragu doma.

Članak 254.

(1) Pretrazi doma ili drugih prostora može biti prisutna osoba koja je u pos jedu prostora ili boravi u njemu ili osoba koju te osobe ovlaste da prisustvuje pretrazi.

(2) Pretrazi doma ili drugih prostora moraju biti prisutna najmanje dva punoljetna građanina kao svjedoci.

(3) Svjedoci će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga obavlja te da imaju pravo prije potpisivanja zapisnika o pr etrazi staviti svoje primjedbe ako smatraju da pretraga nije provedena na način propisan u ovom Zakonu ili da sadržaj zapisnika nije točan.

(4) Kad se pretraga obavlja u prostoru državnog tijela, pozvat će se njihov predstavnik koji može biti prisutan pretrazi.

(5) Kad se pretraga obavlja u prostoru druge pravne osobe, pozvat će se njihov predstavnik koji može biti prisutan pretrazi.

Članak 255.

Ako se pretraga mora poduzeti u prostoru vojnog objekta, nalog o pretrazi se predaje vojnoj vlasti koje će odrediti vojnu osobu radi prisustva pretrazi. Pretragu u vojnom objektu u pravilu provodi vojna policija ili u njoj sudjeluje.

Članak 256.

Posebnim zakonom mogu se propisati posebni uvjeti poduzimanja pretrage u određenom prostoru.

d) Pretraga pokretnih stvari

Članak 257.

(1) Pretraga pokretnih stvari obuhvaća i pretragu računala i s njim povezanih uređaja, drugih uređaja koji služe prikupljanju, pohranjivanju i prijenosu podataka, telefonskim, računalnim i drugim komunikacijama i nositelja podataka. Na zahtjev tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su omogućiti pristup računalu, uređaju ili nositelju podataka, te dati potrebne obavijesti za nesmetanu uporabu i ostvarenje ciljeva pretrage.

(2) Po nalogu tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu i drugim uređajima iz stavka 1. ovog članka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su odmah poduzeti mjere kojima se sprječava uništenje ili mijenjanje podataka. Tijelo koje poduzima pretragu, može provedbu tih mjera naložiti stručnom pomoćniku.

(3) Osobu koja koristi računalo ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, a koji ne postupe prema stavku 1. i 2. ovog članka, premda za to ne postoje opravdani razlozi, sudac istrage može na prijedlog državnog odvjetnika kazniti prema odredbi članka 259. stavka 1. ovog Zakona. Odredba o kažnjavanju ne odnosi se na okrivljenika.

Članak 258.

Ako se pretraga mora poduzeti na brodu ili zrakoplovu, nalog o pretrazi će se dostaviti zapovjedniku broda ili zrakoplova koji će biti prisutan pretrazi.

Članak 259.

(1) Kod pretrage prijevoznog sredstva, opasne, otrovne, lako upaljive i slične stvari ili sredstva, osoba koja upravlja ili raspolaže takvom stvari dužna je na zahtjev tijela koje provodi pretragu poduzeti mjere neophodne za sigurno i neometano provođenje pretrage. Za neizvršavanje zahtjeva sudac istrage će na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika tu osobu kazniti novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna, a ako i nakon toga ne postupi po zahtjevu može se kazniti zatvorom do izvršenja zahtjeva, a najdulje mjesec dana. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. Tijelo koje provodi pretragu prije poduzimanja pretrage upozoriti će osobe iz stavka 1. ovog članka, na posljedice koje proizlaze iz odbijanja postupanja po zahtjevu.

(2) Tijelo koje provodi pretragu iz stavka 1. ovog članka, može radi poduzimanja mjera neophodnih za neometano provođenje pretrage imenovati stručnu osobu.

Članak 260.

(1) Ako je vjerojatno da su u b ankarskom sefu, predmeti ostvareni kaznenim djelom ili namijenjeni počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, a ti su predmeti važni za kazneni postupak ili prema zakonu podliježu prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će obrazloženim zahtjevom od suda zatražiti da naloži banci omogućavanje pristupa sefu. Sud će rješenjem zabraniti raspolaganje predmetima u sefu i odrediti rok u kojemu banka mora po njemu postupiti. Prije početka i tijekom istrage rješenje o zahtjevu državnog odvjetnika donosi sudac istrage, a nakon potvrđivanja optužnice, sud pred kojim se ima održati rasprava.

(2) Sudac istrage odlučuje o zahtjevu državnog odvjetnika iz stavka 1. ovog članka, odmah, a najkasnije u r oku od dvanaest sati. Ako sudac istrage odbije zahtjev državnog odvjetnika, državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvanaest sati vijeću. O žalbi vijeće donosi odluku u roku od dvadeset četiri sata.

2. Privremeno oduzimanje predmeta

Članak 261.

(1) Predmeti koji se imaju oduzeti prema kaznenom zakonu, ili koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u postupku, privremeno će se oduzeti i osigurati njihovo čuvanje.

(2) Tko drži takve predmete, dužan ih je predati na zahtjev državnog odvjetnika, istražitelja ili policije. Državni odvjetnik, istražitelj ili policija će držatelja predmeta upozoriti na posljedice koje proizlaze iz odbijanja postupanja po zahtjevu.

(3) Osobu koja ne postupi prema zahtjevu za predaju, premda za to ne postoje opravdani razlozi, sudac istrage može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika kazniti prema članku 259. stavku 1. ovog Zakona.

(4) Mjere iz stavka 2. ovog članka, ne mogu se primijeniti prema okrivljeniku niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja (članak 285.).

Članak 262.

(1) Privremenom oduzimanju ne podliježu:

1) spisi i druge isprave državnih tijela čije bi objavljivanje povrijedilo obvezu tajnosti dok nadležno tijelo ne odluči drukčije,

2) pisana priopćenja okrivljenika branitelju, osim ako okrivljenik ne zahtijeva drukčije,

3) snimke i privatni dnevnik pronađeni kod osoba iz članka 285. stavka 1. točke 1. do 3. ovog Zakona, koje su te osobe snimile ili napisale, a sadrže snimke ili zapise o činjenicama o kojima su te osobe oslobođene dužnosti svjedočenja,

4) zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba iz članka 285. stavka 1. točka 4. ovog Zakona, sastavljeni o činjenicama koje su u obavljanju svoga zanimanja te osobe saznale od okrivljenika,

5) zapisi o činjenicama koje su sastavili novinari i urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u oba vljanju svoga zanimanja i koji su uporabljeni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu u kojem su zaposleni.

(2) Zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki iz stavka 1. točke 2. do 5. ovog članka, ne primjenjuje se:

1) u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedočenja prema članku 285. stavku 1. ovog Zakona ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji,

2) u pogledu novinara i urednika u sredstvima javnog priopćavanja ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji kaznenog djela, ili ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina, te za kaznena djela iz članka 305. i 305.a Kaznenog zakona,

3) ako se radi o predmetima koji se imaju oduzeti prema zakonu.

(3) Zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i snimki iz stavka 1. točke 2. do 5. ovog članka, ne primjenjuje se u predmetima kaznenih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika iz članka 117. Zakona o sudovima za mladež.

(4) Državni odvjetnik, istražitelj ili policija, mogu oduzeti predmete prema stavku 1., 2. i 3. ovog članka i kad provode izvide kaznenih djela ili kad istražitelj ili policija izvršavaju nalog suda.

(5) Pri oduzimanju predmeta u zapisniku će se naznačiti gdje je pronađen i opisat će se, a po potrebi i na drugi način osigurati utvrđivanje njegove istovjetnosti. Za privremeno oduzeti predmet izdat će se potvrda.

(6) Predmet oduzet suprotno odredbama stavka 1. ovog članka, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku.

Članak 263.

(1) Odredbe članka 261. ovog Zakona odnose se i na podatke pohranjene u računalima i s njim povezanim uređajima, te uređajima koji služe prikupljanju i prijenosu podataka, nositelje podataka i na pretplatničke informacije kojima raspolaže davatelj usluga, osim kad je prema članku 262. ovog Zakona, privremeno oduzimanje predmeta zabranjeno.

(2) Podaci iz stavka 1. ovog članka, na pisani zahtjev državnog odvjetnika se moraju predati državnom odvjetniku u cjelovitom, izvornom, čitljivom i razumljivom obliku. Državni odvjetnik u zahtjevu određuje rok u kojemu se imaju predati podaci. U slučaju odbijanja predaje, može se postupiti prema članku 259. stavku 1. ovog Zakona.

(3) Podatke iz stavka 1. ovog članka, snimit će u realnom vremenu tijelo koje provodi radnju. Pri pribavljanju, snimanju, zaštiti i čuvanju podataka posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka (članak 186. do 188.). Prema

okolnostima, podaci koji se ne odnose na kazneno djelo zbog kojega se postupa, a potrebni su osobi prema kojoj se provodi mjera, mogu se snimiti na odgovarajuće sredstvo i vratiti toj osobi i prije okončanja postupka.

(4) Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može rješenjem odrediti zaštitu i čuvanje svih računalnih podataka iz stavka 1. ovog članka, dok je to potrebno, a najdulje šest mjeseci. Nakon toga računalni podaci će se vratiti osim:

1) ako nisu uključeni u počinjenje sljedećih kaznenih djela iz Kaznenog zakona: povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a) i računalne prijevare (članak 224.a),

2) ako nisu uključeni u počinjenje drugog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti počinjenog pomoću računalnog sustava,

3) ako ne služe kao dokaz za kazneno djelo za koje se vodi postupak.

(5) Protiv rješenja suca istrage kojim su određene mjere iz stavka 3. ovog članka, osoba koja se koristi računalom i osoba koja je davatelj usluga imaju pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Članak 264.

(1) Državna tijela mogu uskratiti pokazivanje i predaju svojih spisa i isprava, ako se radi o tajnom podatku prema posebnom zakonu (klasificirani podatak).

(2) Pravne osobe mogu tražiti da se ne objavljuju podaci koji se odnose na njihovo poslovanje.

(3) Odluku o de klasificiranju podatka iz stavka 1. ovog članka donosi državno tijelo na zahtjev državnog odvjetnika ili suda.

(4) Odluku o objavljivanju podataka iz stavka 2. ovog članka donosi rješenjem sudac istrage ili sud pred kojim se vodi rasprava na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Žalba protiv rješenja suda pred kojim se vodi rasprava nije dopuštena.

Članak 265.

(1) Ako je uskraćeno davanje podataka koji su bankovna tajna, na obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sud može izdati rješenje o davanju tih podataka. U rješenju sud određuje rok u kojemu banka mora dati podatke.

(2) Ako je vjerojatno da određena osoba na svojim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način raspolaže s prihodima ostvarenim kaznenim djelom, a taj je prihod važan za istragu tog kaznenog djela ili prema zakonu podliježe prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će, obrazloženim zahtjevom sudu, predložiti da naloži banci dostavu državnom odvjetniku podataka o tim računima i prihodima. Zahtjev sadrži podatke o pravnoj ili fizičkoj osobi koja ta sredstva, ili prihode drži, ili s njima raspolaže. Opis prihoda mora sadržavati oznaku valute, ali ne i njezin točan iznos ako nije poznat. U rješenju sud određuje rok u kojemu banka mora po njemu postupiti.

(3) Prije početka i tijekom istrage odluku o zahtjevu državnog odvjetnika iz stavka 1. i 2. ovoga članka, donosi sudac istrage, nakon podizanja optužnice optužno vijeće, a nakon njezine pravomoćnosti sud pred kojim se ima održati rasprava.

(4) Sudac istrage odlučuje o zahtjevu državnog odvjetnika iz stavka 1. i 2. ovog članka rješenjem odmah, a najkasnije u roku od dvanaest sati od primitka zahtjeva. Ako sudac istrage odbije zahtjev, državni odvjetnik može podnijeti žalbu u r oku od dva naest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvadeset četiri sata. Protiv rješenja suda donesenog nakon podizanja optužnice nije dopuštena žalba.

(5) Ako postoje okolnosti iz stavka 2. i 3. ovog članka, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, sudac istrage može rješenjem naložiti banci ili drugoj pravnoj osobi da prati platni promet i transakcije na računima određene osobe, te da za vrijeme određeno rješenjem o praćenju platnog prometa redovito izvješćuje državnog odvjetnika.

(6) Mjere praćenja platnog prometa mogu trajati najdulje godinu dana. Čim prestanu razlozi praćenja državni odvjetnik je dužan obavijestiti suca istrage koji rješenjem obustavlja praćenje. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona ili ako prikupljeni podaci nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se podaci o praćenju pod nadzorom suca istrage koji o tome sastavlja posebni zapisnik. Rješenje o praćenju državni odvjetnik dostavlja osobi protiv koje je bilo naloženo, uz optužnicu ili uz odluku o odustajanju od kaznenog progona.

(7) O postupanju prema stavku 1. do 5. ovog članka banka ili druga pravna osoba ne smije davati obavijesti ili podatke.

(8) Za postupanje protivno stavku 1. do 5. ovog članka sudac istrage će na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rješenjem kazniti banku novčanom kaznom do 1.000 000,00 kuna te odgovornu osobu u banci ili drugoj pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu do 200.000,00 kuna. Ako i nakon toga ne izvrši nalog može se odgovorna osoba kazniti zatvorom do izvršenja, a najdulje mjesec dana. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 266.

(1) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem naložiti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje određene financijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja kazneno djelo, služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom.

(2) Rješenjem iz stavka 1. ovog članka sud će odrediti da se financijska sredstva namijenjena za transakciju iz stavka 1. ovog članka i gotovinski iznosi domaće i strane valute koji su privremeno oduzeti prema članku 265. stavku 2. ovog Zakona deponiraju na poseban račun i čuvaju do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje, a najdulje dvije godine. Nakon pravomoćnosti optužnice sud može produljiti trajanje čuvanja najdulje dvije godine.

(3) Prije početka i tijekom istrage odluku donosi sudac istrage, nakon podizanja optužnice optužno vijeće, a nakon njezine pravomoćnosti sud pred kojim se ima održati rasprava. Sudac istrage odlučuje rješenjem o zahtjevu državnog odvjetnika u roku od dvadeset četiri sata od primitka zahtjeva. Ako sudac istrage odbije zahtjev, državni odvjetnik može u r oku od

dvanaest sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvadeset četiri sata. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Pravna ili fizička osoba nikome ne smije davati obavijesti ili podatke o postupanju prema stavku 1. do 3. ovog članka.

Članak 267.

(1) Spisi ili isprave koji se privremeno oduzimaju jer mogu poslužiti kao dokaz, će se popisati. Ako to nije moguće, spisi ili isprave će se staviti u omot i zapečatiti. Osoba od koje se privremeno oduzima spis ili isprava može na omot staviti svoj pečat i potpis.

(2) Omot otvara državni odvjetnik. Pri pregledavanju spisa ili isprave mora se paziti da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe. O otvaranju omota će se sastaviti zapisnik.

(3) Osoba od koje su spisi ili isprava oduzeti pozvat će se da bude na otvaranju omota. Ako se ona ne odazove pozivu ili je odsutna, omot će se otvoriti, spisi ili isprave pregledati i popisati u njezinoj odsutnosti.

Članak 268.

Za neizvršavanje rješenja suda iz članka 265. stavka 1. do 5. i članka 266. stavka 1. do 3. ovog Zakona ili postupanje protivno članku 265. stavka 7. i članku 266. stavku 4. ovog Zakona, kaznit će se pravna osoba novčanom kaznom do 1.000 000,00 kuna, a odgovorna osoba u pravnoj osobi ili fizička osoba novčanom kaznom u iznosu do 200.000,00 kuna, a ako i nakon toga ne izvrši odluku može se odgovorna ili fizička osoba kazniti zatvorom do izvršenja odluke, a najdulje mjesec dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je određen zatvor, odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. Kažnjavanje ne utječe na kazneni progon za kazneno djelo odavanja tajnih podataka.

Članak 269.

(1) Predmeti koji imaju poslužiti kao dokaz, do podizanja optužnice, čuvaju se u posebnoj prostoriji državnog odvjetništvu, a nakon podizanja optužnice u pos ebnoj prostoriji suda. Iznimno, ako to nije moguće, ti predmeti se čuvaju izvan prostorija državnog odvjetništva ili suda.

(2) Tijelo koje vodi postupak skrbi o nadzoru nad tim predmetima.

(3) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise kojima će odrediti način i uvjete pod kojima se čuvaju predmeti iz stavka 1. ovog članka.

Članak 270.

(1) Privremeno oduzeti predmeti moraju biti vraćeni, osim ako ne podliježu odredbama o oduzimanju prema zakonu ili ako prestanu postojati zakonski razlozi za primjenu mjere iz članka 266. stavka 2. ovog Zakona.

(2) Državni odvjetnik i sud paze po s lužbenoj dužnosti na postojanje razloga za držanje privremeno oduzetih predmeta.

Članak 271.

(1) Državni odvjetnik može, prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak, predložiti privremene mjere osiguranja za oduzimanje imovinske koristi.

(2) O privremenim mjerama osiguranja tijekom istrage, odlučuje sudac istrage, nakon podizanja optužnice, optužno vijeće, a nakon toga raspravni sud. O žalbi protiv odluke suca istrage odlučuje vijeće. Žalba protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda nije dopuštena.

3. Ispitivanje okrivljenika

Članak 272.

(1) Kad se okrivljenik prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, zanimanje, zvanje, zaposlenost i koje je škole završio, osobni identifikacijski broj, obiteljske prilike, ima li vojni čin, je li odlikovan, kakva je imovna stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik.

(2) Okrivljenik će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah priopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni adresu, a upozorit će se i na posljedice ako ne postupi prema toj obvezi.

(3) Ako se okrivljenik ne može odazvati pozivu zbog bolesti ili druge neotklonjive smetnje, može se ispitati u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prijevoz do sudske zgrade ili drugog mjesta gdje se radnja poduzima, ili se njegovo ispitivanje može odgoditi.

(4) Prema potrebi sud može naložiti tjelesni pregled ili vještačenje radi provjere postojanja okolnosti iz stavka 3. ovog članka.

Članak 273.

(1) Tijelo koje provodi ispitivanje upitat će okrivljenika prije prvog ispitivanja je li primio pisanu pouku o pravima (članak 239. stavak 1.), a ako jest, uvjerit će se da je okrivljenik pouku razumio. Ako okrivljenik nije primio pisanu pouku o pravima prethodno će mu se ona uručiti, a ako okrivljenik pouku nije razumio, tijelo koje provodi ispitivanje uz uručenje pouke, poučit će okrivljenika o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona na njemu razumljiv način. Primitak pouke i sve druge radnje u svezi s tim zabilježit će se u zapisniku.

(2) Okrivljenik, koji je prema stavku 1. ovog članka poučen o pravima, pozvat će se da se izričito izjasni o tome hoće li uzeti branitelja po vlastitom izboru. Izjava okrivljenika unijet će se u zapisnik.

(3) Tijelo koje provodi ispitivanje omogućit će okrivljeniku da uzme branitelja po vlastitom izboru i u tu svrhu zastati s ispitivanjem do dolaska branitelja, a najkasnije do tri sata od kad

je okrivljenik izjavio da hoće uzeti branitelja po vlastitom izboru i da hoće njegovu prisutnost ispitivanju. Ako je iz okolnosti vidljivo da izabrani branitelj u tom roku ne može doći, tijelo koje provodi ispitivanje će okrivljeniku omogućiti da uzme branitelja s liste dežurnih odvjetnika koju za područje županije sastavlja tijelo iz članka 253. ovog Zakona i dostavlja sudu, državnom odvjetniku i nadležnim policijskim upravama. Vrijeme zastajanja s ispitivanjem upisuje se u zapisnik o ispitivanju i ne računa se u zakonski rok za dovođenje sucu istrage.

(4) Ako okrivljenik nije uzeo branitelja s liste iz stavka 3. ovog članka, a ispitivanje se poduzima za kazneno djelo za koje se provodi redoviti postupak, tijelo koje provodi ispitivanje postupit će prema članku 66. stavku 3. ovog Zakona.

(5) Okrivljenik se o svojim pravima prije početka prvog ispitivanja može posavjetovati s braniteljem što se unosi u zapisnik.

(6) Ako postoji sumnja o t ome je li okrivljenik poznaje službeni jezik suda ili postoje okolnosti iz članka 280. ovog Zakona, okrivljenik će se poučiti da će se ispitivanje provesti putem tumača. Tijelo koje provodi ispitivanje osigurat će prije početka ispitivanja sudjelovanje tumača.

Članak 274.

Ako okrivljenik koji se odrekao prava da uzme branitelja, a obrana nije obvezna, na kasnijem ispitivanju izjavi da hoće uzeti branitelja i traži da branitelj bude prisutan ispitivanju, ispitivanje će se odmah prekinuti. U zapisnik će se unijeti razlog prekida radnje. Okrivljeniku će se omogućiti pozivanje branitelja. Tijelo koje provodi ispitivanje zastat će s ispitivanjem dok okrivljenik ne uzme branitelja, a najdulje dva sata od kad je okrivljenik izjavio da hoće uzeti branitelja i da traži njegovu prisutnost ispitivanju. Ako u tom roku branitelj ne pristupi na ročište, ispitivanje će se nastaviti bez branitelja i to će se zabilježiti u zapisniku.

Članak 275.

(1) Prije početka prvog ispitivanja okrivljenik će potpisati da je primio pisanu pouku o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona. Kod svakog daljnjeg ispitivanja okrivljenik će se upozoriti na potpisanu izjavu o tome da je primio pisanu pouku o p ravima prije početka prvog ispitivanja i to će se zabilježiti u zapisniku.

(2) Prvo ispitivanje okrivljenika snima se uređajem za audio-video snimanje. Uređajem rukuje stručna osoba. Daljnja ispitivanja se mogu snimati prema odluci tijela koje provodi ispitivanje.

(3) Tijelo koje provodi ispitivanje će osim upozorenja i pouka iz članka 273. stavka 1. ovog Zakona, u zapisnik unijeti i upozorenje da se ispitivanje snima i da snimljene izjave mogu biti upotrijebljene kao dokaz u postupku. Upozorenje i izjava okrivljenika o korištenju prava da uzme branitelja snimit će se i unijet u zapisnik.

(4) Tijelo koje provodi ispitivanje navest će podatke koje mora sadržavati zapisnik o ispitivanju okrivljenika (članak 83. stavak 1. i članak 272. stavak 1.), podatke o snimanju iz članka 87. stavka 5. ovog Zakona, a zatim će označiti početak, prekid, nastavak i završetak ispitivanja, te druge okolnosti značajne za tijek ispitivanja.

(5) U zapisnik ispitivanja koje se snima, ne unosi se iskaz okrivljenika.

(6) O ispitivanju se izrađuju tri snimke, od kojih će se jedna zapečatiti i predati sucu istrage na čuvanje. Zapečaćeni omot potpisuje osoba koja je provela ispitivanje, okrivljenik, branitelj ako je prisutan i stručna osoba koja je provela snimanje. Po jedna snimka se odmah predaje državnom odvjetniku i okrivljeniku.

Članak 276.

(1) Ispitivanje treba obavljati tako da se u potpunosti poštuje osoba okrivljenika.

(2) Okrivljenik se ispituje usmeno. Pri ispitivanju mu se može dopustiti da se služi svojim zabilješkama.

(3) Pri ispitivanju treba okrivljeniku, bez obzira želi li odgovarati na postavljena pitanja, omogućiti da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu.

(4) Kad okrivljenik završi iskaz, postavit će mu se pitanja ako je potrebno da se predoči neki dokaz, popune praznine ili otklone proturječnosti i nejasnoće u njegovu izlaganju.

(5) Prema okrivljeniku se ne smije upotrijebiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Članak 277.

(1) Okrivljeniku treba postavljati pitanja jasno, razgovijetno i određeno, tako da ih može potpuno razumjeti. U ispitivanju se ne smije polaziti od pretpostavke da je okrivljenik priznao nešto što nije priznao, niti se smiju postavljati pitanja u kojima je već sadržano kako na njih treba odgovoriti.

(2) Ako se kasniji iskazi okrivljenika razlikuju od ranijih, a osobito ako okrivljenik opozove svoje priznanje, pozvat će se da iznese razloge zašto je dao različite iskaze, odnosno zašto je opozvao priznanje.

Članak 278.

(1) Okrivljenik može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenikom ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama.

(2) Suočeni će se posebno ispitati o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu, a njihov odgovor unijeti u zapisnik.

(3) Suočiti se odjednom mogu najviše dvije osobe.

(4) O suočenju se vodi zapisnik. Suočenje u istrazi se mora snimiti uređajem za audio-video snimanje. Snimka se priključuje zapisniku. Ako suočenje nije snimljeno, zapisnik se ne može upotrijebiti kao dokaz.

Članak 279.

(1) Kad se ispitivanje okrivljenika ne snima uređajem za audio-video snimanje, iskaz okrivljenika unosi se u zapisnik u obliku pripovijedanja. Bitna pitanja i odgovori na njih unijet će se doslovno u zapisnik.

(2) Okrivljeniku se može dopustiti da svoj iskaz sam kazuje u zapisnik.

Članak 280.

(1) Ispitivanje okrivljenika obavit će se preko tumača u slučajevima predviđenim ovim Zakonom.

(2) Ako je okrivljenik gluh, postavljat će mu se pitanja pisano, a ako je nijem, pozvat će se da pisano odgovara. Ako se ispitivanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se s okrivljenikom može sporazumjeti.

(3) Ako tumač nije prisegnut, položit će prisegu da će vjerno prenijeti pitanja koja se okrivljeniku upućuju i izjave što ih on bude davao.

(4) Odredbe ovog Zakona koje se odnose na vještake na odgovarajući način će se primijeniti na tumače.

Članak 281.

Snimka i zapisnik o ispitivanju okrivljenika ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u postupku ako je postupljeno protivno odredbama članka 273. i članka 275. stavak 1. do 4. i stavka 6. ovog Zakona.

Članak 282.

Ispitivanje okrivljenika može se provesti pod uvjetima i na način određen međunarodnim ugovorom.

4. Ispitivanje svjedoka

Članak 283.

(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.

(2) Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj mogu se ispitati kao svjedoci.

(3) Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, obvezna je i svjedočiti.

Članak 284.

Ne može se ispitati kao svjedok:

1) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila zakonom ustanovljenu obvezu čuvanja tajnosti podataka, dok je nadležno tijelo ne oslobodi te obveze,

2) branitelj okrivljenika, osim ako to sam okrivljenik ne zahtijeva,

3) okrivljenik u postupku u kojem su primijenjene odredbe članka 25. ovog Zakona,

4) vjerski ispovjednik o sadržaju ispovjedi.

Članak 285.

(1) Oslobođeni su obveze svjedočenja:

1) osoba s kojom je okrivljenik u braku ili izvanbračnoj zajednici,

2) rođaci okrivljenika u uspravnoj lozi, rođaci u pobočnoj lozi do trećega stupnja zaključno te srodnici po tazbini do drugoga stupnja zaključno,

3) posvojenik i posvojitelj okrivljenika,

4) javni bilježnici, porezni savjetnici, u okviru zakonske obveze čuvanja tajne,

5) odvjetnici, liječnici, zubari, psiholozi i socijalni radnici o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika,

6) novinari i urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja i koji su uporabljeni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, osim u postupku zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda počinjenih putem sredstava javnog priopćavanja i kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina ili teža kazna.

(2) Osobe navedene u stavku 1. točki 4. do 6. ovog članka ne mogu uskratiti iskaz ako postoji zakonska osnova po kojoj su oslobođene dužnosti čuvanja tajne.

(3) Tijelo koje vodi postupak dužno je osobe spomenute u stavku 1. ovog članka, prije njihova ispitivanja ili čim sazna za njihov odnos prema okrivljeniku, upozoriti da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor unose se u zapisnik.

(4) Maloljetnik koji s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti ne može se ispitati kao svjedok, ali se saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, rođaka ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu mogu koristiti kao dokaz.

(5) Osoba koja ima razloga uskratiti svjedočenje prema jednom od okrivljenika oslobođena je dužnosti svjedočenja i prema ostalim okrivljenicima ako se njezin iskaz prema naravi stvari ne može ograničiti samo na ostale okrivljenike.

(6) Osobe navedene u stavku 1. točki 1. do 6. ovog članka, osim branitelja, ne mogu uskratiti iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika iz članka 117. Zakona o sudovima za mladež.

Članak 286.

(1) Svjedok nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog rođaka kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome će tijelo koje vodi postupak poučiti svjedoka.

(2) Ako je svjedok uskratio odgovor na pitanja iz stavka 1. ovog članka jer bi time izložio sebe ili svoga bliskog rođaka kaznenom progonu, državni odvjetnik može izjaviti da neće poduzeti kazneni progon i predložiti prekid radnje radi davanja izjave u smislu stavka 4. ovog članka.

(3) Izjavu iz stavka 2. ovog članka državni odvjetnik može dati ako je odgovor na određena pitanja važan za dokazivanje težeg kaznenog djela druge osobe za koje je propisana kazna zatvora u t rajanju od de set ili više godina. Svjedok može prije davanja izjave državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka radi zaštite svojih prava i interesa imati savjetnika iz reda odvjetnika.

(4) Izjava državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka mora biti pisana i ovjerena pečatom i potpisom višeg državnog odvjetnika. Državni odvjetnik predaje izjavu svjedoku. Protiv svjedoka i osobe iz stavka 2. ovog članka ne može se poduzeti kazneni progon za kazneno djelo na koje se odnosi izjava, ali se može progoniti za kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

Članak 287.

Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, svjedok se poziva dostavom pisanog poziva, u kojem će se navesti ime, prezime, zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, kazneni predmet u s vezi s kojim se poziva, naznaku da se poziva kao svjedok i upozorenje o posljedicama neopravdanog izostanka.

Članak 288.

(1) Svjedoci se ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

(2) Svjedok će se najprije pitati za ime i prezime, ime oca, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života, osobni identifikacijski broj i njegov odnos s okrivljenikom i oštećenikom.

(3) Nakon toga svjedok će se upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Svjedok će se upozoriti i da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članku 45. stavka 1. točki 3. i članku 286. stavku 1. ovog Zakona i ta će se upozorenja unijeti u zapisnik.

Članak 289.

(1) Nakon općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a nakon toga će mu se postavljati pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja.

(2) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.

(3) Pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.

(4) Svjedok se može suočiti s drugim svjedokom ili okrivljenikom ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. Suočeni će se posebno ispitati o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu, a njihov odgovor unijeti u zapisnik. Suočiti se odjednom mogu najviše dvije osobe.

(5) O suočenju se vodi zapisnik. Suočenje se mora snimiti uređajem za audio-video snimanje. Snimka se priključuje zapisniku. Ako suočenje nije snimljeno, zapisnik se ne može upotrijebiti kao dokaz.

(6) Ako se žrtva kaznenog djela ispituje kao svjedok postupit će se prema članku 16., 43. do 46. i članku 292. stavku 4. ovog Zakona. Odluku o tome donosi tijelo koje provodi ispitivanje. Ako se radi o žrtvi kaznenog djela iz članka 44. stavka 1. ovog Zakona odluku donosi sudac istrage. Žalba protiv odluke tijela koje provodi ispitivanje ili suca istrage, nije dopuštena.

Članak 290.

(1) Ako se ispitivanje svjedoka obavlja preko tumača ili ako je svjedok gluh ili nijem, ispituje se na način propisan u članku 280. ovog Zakona.

(2) Ispitivanje koje se obavlja preko tumača može se snimiti uređajem za audio-video snimanje. Snimka se priključuje zapisniku.

Članak 291.

(1) Ako uredno pozvani svjedok ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba biti ispitan, može se naložiti da se prisilno dovede.

(2) Ako svjedok dođe, pa nakon što je upozoren na posljedice neće bez zakonskog razloga svjedočiti, sudac istrage njega može, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kuna, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo ispitivanje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje mjesec dana.

(3) Žalba protiv rješenja iz stavka 2. ovog članka ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 292.

(1) Ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje djeteta kao svjedoka provodi sudac istrage. Ispitivanje će se provesti bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka kojima rukuje stručni pomoćnik. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a osim kad to nije protivno interesima postupka ili djeteta, ispitivanju prisustvuje roditelj ili skrbnik. Stranke mogu postavljati pitanja djetetu – svjedoku prema odobrenju suca istrage putem stručne osobe. Ispitivanje će se snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Dijete se može samo iznimno ponovno ispitati, i to na isti način.

(2) Ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje maloljetnika kao svjedoka provodi sudac istrage. Pri ispitivanju maloljetnika osobito ako je oštećen kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Prema okolnostima, posebno vodeći računa o zaštiti maloljetnika, može se provesti na način propisan u stavku 1. ovog članka.

(3) Svjedoci koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja, teških tjelesnih mana ili duševnog stanja, ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u s vojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka kojima rukuje stručna osoba. Ako to zahtijeva stanje svjedoka, ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez prisutnosti u pr ostoriji gdje se svjedok nalazi. Ispitivanje će se prema potrebi snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku.

(4) Na način određen u stavku 3. ovog članka, na njezin zahtjev, provest će se ispitivanje kao svjedoka žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, ili ako je kazneno djelo počinjeno u obitelji.

(5) Ako se ispitivanje svjedoka provodi prema stavku 3. ovog članka postupit će se prema članku 297. stavku 3. ovog Zakona.

Članak 293.

Ispitivanje svjedoka može se provesti pod uvjetima i na način određen međunarodnim ugovorom.

Članak 294.

(1) Kad postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti po ž ivot, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega (ugroženi svjedok), on m ože uskratiti iznošenje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona, davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini, dok se ne osigura zaštita svjedoka.

(2) Zaštita svjedoka iz stavka 1. ovog članka sastoji se od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku (zaštićeni svjedok) i mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka. Tijelo koje sudjeluje u postupku dužno je postupati s posebnim obzirom glede zaštite svjedoka.

(3) Posebni način ispitivanja i sudjelovanja zaštićenog svjedoka u postupku uređuju se ovim Zakonom, a može se primijeniti i prije pokretanja istrage.

(4) Zaštita svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka uređuje se i provodi prema posebnom zakonu.

Članak 295.

(1) Čim sazna za vjerojatnost postojanja okolnosti iz članka 294. stavka 1. ovog Zakona državni odvjetnik će predložiti sucu istrage posebni način sudjelovanja u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka. Prijedlog, uz prethodno obavještavanje svjedoka, državni

odvjetnik podnosi sucu istrage u zapečaćenom omotu s naznakom »ugroženi svjedok – tajna«, a predaje ga osobno ili putem istražitelja.

(2) U prijedlogu će državni odvjetnik označiti posebni način sudjelovanja u postupku (pozivanje svjedoka, pristup na ročište i drugo) i posebni način ispitivanja svjedoka koje predlaže te navesti razloge za to.

(3) Prijedlog iz stavka 1. ovog članka državni odvjetnik može podnijeti sucu istrage i prije podizanja optužnice. Ako okrivljenik predloži ispitivanje zaštićenog svjedoka, državni odvjetnik može podnijeti odgovarajući prijedlog sucu istrage, a ako se ne složi s prijedlogom zatražit će odluku suca istrage.

(4) Sudac istrage odlučuje o prijedlogu državnog odvjetnika rješenjem u roku od dvanaest sati od primitka prijedloga. Protiv rješenja suca istrage kojim odbija prijedlog iz stavka 1. ovog članka, državni odvjetnik može podnijeti žalbu u roku od dvanaest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvadeset četiri sata.

(5) Ako sudac istrage prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će rješenjem:

1) pseudonim zaštićenog svjedoka,

2) posebni način sudjelovanja u postupku (pozivanje, pristup sudu i slično),

3) posebni način ispitivanja.

(6) Protiv rješenja suca istrage žalba nije dopuštena.

(7) Podatke o zaštićenom svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na poseban način, sudac istrage će zapečatiti u posebni omot i predati na čuvanje državnom odvjetniku. To će zabilježiti u spisu koristeći pseudonim svjedoka. Osobe koje u bilo kojem svojstvu saznaju podatke o zaštićenom svjedoku dužne su ih čuvati kao tajnu. Tijelo koje vodi radnju osobno je odgovorno za zaštitu tajnosti podataka.

(8) Zapečaćeni omot s podacima zaštićenog svjedoka može iznimno zatražiti od državnog odvjetnika i otvoriti samo sudac istrage, predsjednik vijeća radi provjere istovjetnosti te drugostupanjski sud kad odlučuje o žalbi protiv presude. Na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena osoba koje su upoznate s njegovim sadržajem. Nakon toga, omot će se ponovo zapečatiti i vratiti državnom odvjetniku.

(9) Nakon što je donio rješenje o posebnom načinu sudjelovanja u postupku i posebnom načinu ispitivanja, sudac istrage određuje dokazno ročište i provodi ispitivanje zaštićenog svjedoka. Kod pozivanja, pristupa zaštićenog svjedoka na ročište, boravka i odlaska s ročišta, sudac istrage i državni odvjetnik mogu naložiti policiji poduzimanje mjera zaštite svjedoka.

Članak 296.

(1) Ako se posebni način ispitivanja zaštićenog svjedoka odnosi samo na prikrivanje podataka, ispitivanje će se provesti pod pseudonimom bez navođenja ostalih podataka iz članka 288. stavak 2. ovog Zakona. U ostalom dijelu, ispitivanje zaštićenog svjedoka provest će se prema općim odredbama ovog Zakona o ispitivanju svjedoka.

(2) Nakon završenog ispitivanja zaštićeni svjedok će potpisati zapisnik pseudonimom.

Članak 297.

(1) Ako se posebni način ispitivanja i sudjelovanja zaštićenog svjedoka u postupku odnosi osim na prikrivanje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje će se obaviti posredstvom tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Tehničkim uređajima rukuje stručna osoba. Lik svjedoka i glas će se tijekom ispitivanja izmijeniti. Svjedok će se tijekom ispitivanja nalaziti u prostoriji koja je prostorno odvojena od prostorije u kojoj se nalaze sudac istrage i druge osobe koje su prisutne ispitivanju. Ispitivanje će se provesti prema članku 92. stavka 3. ovog Zakona.

(2) Sudac istrage može odrediti da se ispitivanje zaštićenog svjedoka snimi uređajem za audio-video ili audiosnimanje. Odluku o snimanju i načinu provedbe snimanja sudac istrage će donijeti vodeći posebno računa o zaštiti svjedoka. U tom slučaju sudac istrage ne vodi zapisnik. Snimka će se prepisati u roku od tri dana.

(3) Zaštićeni svjedok prije početka ispitivanja, osim upozorenja i pouka iz članka 288. stavka 3. i članka 289. stavka 1. i 2. ovog Zakona mora biti upozoren prema članku 87. stavku 3. ovog Zakona.

(4) Kad se ispitivanje zaštićenog svjedoka snima, sudac istrage koji provodi ispitivanje navest će u zapisniku rješenje iz članka 295. stavka 4. ovog Zakona, a zatim će postupiti prema članku 87. stavka 5. ovog Zakona posebno vodeći računa o zaštiti svjedoka.

(5) Kad se ispitivanje zaštićenog svjedoka snima, o ispitivanju se izrađuju dvije snimke, od kojih će se jedna odmah zapečatiti i predati sucu istrage na čuvanje. Tu snimku potpisuju sudac istrage, ugroženi svjedok pseudonimom i stručna osoba koja je provela snimanje. Druga snimka se predaje državnom odvjetniku. Državni odvjetnik će izraditi prijepis snimke u roku od petnaest dana i uložiti ga u spis.

Članak 298.

Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može biti utemeljena isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i 297. ovog Zakona.

Članak 299.

(1) Ako tijekom postupka zaštićeni svjedok izjavi da više ne želi posebni način ispitivanja i sudjelovanja koji su određeni, sudac istrage će izjavu svjedoka uzeti na zapisnik, rješenjem opozvati rješenje iz članka 295. stavka 4. ovog Zakona i dostaviti izjavu i rješenje o opozivu državnom odvjetniku. Raniji iskaz tog svjedoka ostaje u s pisu i može se upotrijebiti kao dokaz. Protiv rješenja suca istrage iz stavka 1. ovog članka žalba nije dopuštena.

(2) Svjedoka iz stavka 1. ovog članka ispitat će tijelo koje vodi postupak prema općim pravilima o ispitivanju svjedoka.

Članak 300.

(1) Iskaz svjedoka se ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku ako:

1) je kao svjedok ispitana osoba koja se ne može ispitati kao svjedok (članak 284.),

2) je kao svjedok ispitana osoba koja ne mora svjedočiti (članak 285.), a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla toga prava,

3) upozorenje iz članka 285. stavka 3. ovog Zakona i odricanje nije ubilježeno u zapisnik,

4) je ispitan maloljetnik koji ne može shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti (članak 285. stavak 4.),

5) upozorenja iz članka 288. stavka 3. ovog Zakona nisu ubilježena u zapisnik,

6) je povrijeđeno pravo na uskratu odgovora iz članka 44. stavka 2. točke 3. ovog Zakona,

7) je iskaz svjedoka iznuđen silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvom.

(2) Ako nije postupljeno prema odredbama članka 295. stavka 4. do 6. ovog Zakona, iskaz zaštićenog svjedoka ne može biti upotrijebljen kao dokaz. O tome na prijedlog stranke ili svjedoka rješenjem odlučuje sudac istrage. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje viši sud.

(3) Snimka će se uništiti odmah nakon pravomoćnosti rješenja kojom je utvrđeno da ne može biti upotrijebljena kao dokaz. O uništenju snimke sudac istrage sastavlja zapisnik kojega dostavlja državnom odvjetniku.

5. Prepoznavanje

Članak 301.

(1) Prepoznavanje je utvrđivanje istovjetnosti osobe, predmeta, prostora, zvuka, načina kretanja ili drugog obilježja, koje je opažao okrivljenik ili svjedok, koja se utvrđuje usporedbom s drugom osobom, predmetom, prostorom, zvukom, načinom kretanja ili drugim obilježjem. Predmeti koji mogu poslužiti razjašnjenju stvari će se pokazati okrivljeniku, a prema potrebi svjedocima i vještacima.

(2) Prije prepoznavanja upitat će se osoba koja obavlja prepoznavanje, je li joj nakon vremena u kojemu je opažala, a prije prepoznavanja, predmet prepoznavanja bio pokazan u naravi, na fotografiji, računalu, evidenciji, snimci, zbirci podataka ili drugdje, te je li zna druge okolnosti koje mogu utjecati na prepoznavanje. Odgovori će se upisati u zapisnik.

(3) Od osobe koja obavlja prepoznavanje tražit će se da najprije što detaljnije opiše predmet prepoznavanja i da navede okolnosti prema kojima ga razlikuje od drugih predmeta. Ujedno će opisati okolnosti u kojima je opažala i detaljno opisati rezultate prepoznavanja.

(4) Nakon toga će se osobi koja obavlja prepoznavanje pokazati osobu ili drugi predmet prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu, nepoznatim predmetima. Prepoznavanje prostora provodi se tako da osoba najprije što detaljnije opiše prostor, a zatim ga pokaže na snimci i u naravi.

(5) Uz pisani pristanak osobe koja ga obavlja, prepoznavanje se može provesti i putem odgovarajućih tehničkih uređaja i programa koji omogućavaju istovremeno prikazivanje fotografija ili audio-video snimki sukladno stavku 3. ovog članka. Tako provedeno prepoznavanje može se snimiti audio-video uređajem.

(6) Prije prepoznavanja prema okrivljeniku postupit će se prema članku 273. stavku 1. ovog Zakona, a prema svjedoku prema članku 288. stavku 2. i 3. ovog Zakona.

(7) O prepoznavanju sastavit će se zapisnik i odgovarajuća snimka svih pokazanih predmeta i prostora. Snimanje obavlja stručni pomoćnik.

Članak 302.

Prepoznavanje se može provesti pod uvjetima i na način određen međunarodnim ugovorom.

Članak 303.

(1) Ako postoji opravdana bojazan za sigurnost života ili tijela osobe koja obavlja prepoznavanje ili njoj bliskih osoba, ili ako postoji opravdana bojazan da će osoba čije se prepoznavanje obavlja utjecati na tijek prepoznavanja, tijelo koje provodi prepoznavanje provest će ga tako da osoba čije se prepoznavanje obavlja, ne može vidjeti ni čuti osobu koja obavlja prepoznavanje.

(2) Građani su dužni na poziv, osobno sudjelovati u prepoznavanju i dati na raspolaganje stvari ili prostor u cilju prepoznavanja, osim ako nemaju opravdani razlog za oslobođenje od te dužnosti. Ako građanin bez opravdanog razloga neće sudjelovati u prepoznavanju, ili ne da stvar ili ne stavi na raspolaganje prostor, kaznit će se novčanom kaznom do 50.000,00 kuna. Stavljanje na raspolaganje prostora ne odnosi se na dom.

6. Očevid

Članak 304.

Očevidom se činjenice u postupku utvrđuju ili razjašnjavaju opažanjem vlastitim osjetilima i njihovim pomagalima.

Članak 305.

(1) Radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjenje stvari sud, na prijedlog stranke može odrediti rekonstrukciju događaja ili pokus.

(2) Rekonstrukcija se obavlja tako da se ponove radnje ili situacije u uvjetima uz koje se prema izvedenim dokazima događaj odvijao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenika radnje ili situacije različito prikazane, događaj će se, u pravilu, rekonstruirati posebno sa svakim od njih.

(3) Pokus se poduzima da bi se ispitao utjecaj određene okolnosti na određenu stvar, stanje ili odnos.

(4) Rekonstrukcija i pokus se ne smiju obavljati na način kojim se vrijeđa javni red ili moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.

(5) Pri rekonstrukciji i pokusu mogu se, prema potrebi, ponovno izvesti pojedini dokazi.

Članak 306.

(1) Tijelo koje obavlja očevid, rekonstrukciju ili pokus može zatražiti pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke, prometne ili druge struke, koja će, prema potrebi, poduzeti i pronalaženje, osiguravanje ili opisivanje tragova, obaviti potrebna mjerenja i snimanja, izraditi skice ili prikupiti druge podatke.

(2) Na očevid, rekonstrukciju i pokus može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila korisna za davanje nalaza i mišljenja.

(3) Tijelo koje obavlja očevid, rekonstrukciju ili pokus ovlašteno je za neophodno potrebno vrijeme ograničiti pristup i boravak u prostoru ili u prostorijama u kojima se ili predmetima na kojima se nalaze činjenice koje zahtijevaju provedbu tih radnji.

(4) Kad se očevid, rekonstrukcija ili pokus obavlja na tijelu osobe, postupit će se prema odredbama članka 326. stavka 2. ovog Zakona.

7. Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela

Članak 307.

(1) Ako je potrebno utvrditi od koga potječu otisci prstiju ili otisci drugih dijelova tijela, na pojedinim predmetima, ti otisci mogu se uzimati od osoba za koje postoji vjerojatnost da su mogle doći u dodir s tim predmetima.

(2) Otisci iz stavka 1. ovog članka mogu se uzimati i bez privole osobe za koju postoji vjerojatnost da je mogla doći u dodir s pojedinim predmetima.

(3) Otisci iz stavka 1. ovog članka uzimaju se odgovarajućom primjenom pravila koja važe za uzimanje otisaka prstiju prema članku 211. stavku 1. ovog Zakona i pravila uređenih drugim zakonom.

8. Vještačenje

Članak 308.

Vještačenje se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom.

Članak 309.

(1) Vještačenje određuje pisanim nalogom tijelo koje vodi postupak. U nalogu će se navesti u svezi s kojim se činjenicama obavlja vještačenje i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama.

(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili državno tijelo, takva vještačenja, osobito složenija, povjeravat će se, u pravilu, takvoj ustanovi ili tijelu. Ustanova, odnosno tijelo određuje jednog ili više stručnjaka koji će obaviti vještačenje.

(3) U pravilu se određuje jednog vještaka, a ako je vještačenje složeno, dva ili više vještaka.

(4) Ako za koju vrstu vještačenja postoje kod suda stalno određeni vještaci, drugi se vještaci mogu odrediti samo ako postoji opasnost od odgode, ili ako su stalni vještaci spriječeni, ili ako to zahtijevaju druge okolnosti.

Članak 310.

(1) Osoba koja se poziva kao vještak dužna je odazvati se pozivu i dati svoj nalaz i mišljenje.

(2) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili ako odbije vještačiti, može se kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kuna, a u slučaju neopravdanog izostanka može se i prisilno dovesti. Odluku od kažnjavanju i prisilnom dovođenju donosi sudac istrage. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna odlučuje vijeće.

(3) Neovisno od odredbe stavka 2. ovog članka, tijelo koje vodi postupak može od vještaka zatražiti da navede rok u kojem će podnijeti nalaz i mišljenje.

Članak 311.

(1) Za vještaka se ne može uzeti osoba koja ne može biti ispitana kao svjedok ili osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja, a ni osoba prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a ako je uzeta, njezin nalaz i mišljenje ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku.

(2) Razlog za izuzeće vještaka postoji i u svezi s osobom koja je zajedno s tužiteljem, okrivljenikom ili oštećenikom zaposlena u istom državnom tijelu ili kod istoga poslodavca.

(3) Za vještaka se, u pravilu, neće uzeti osoba koja je ispitana kao svjedok.

Članak 312.

(1) Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja brižljivo prouči, da točno navede sve što zapazi i nađe te da svoje mišljenje iznese nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine. On će se posebno upozoriti da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo.

(2) Od vještaka se može tražiti da obeća da će iskazivati istinu. Obećanje glasi: »Obećavam da ću povjerena mi vještačenja obavljati savjesno i prema svom najboljem znanju, a nalaz i mišljenje iznijet ću točno, potpuno i objektivno, sukladno pravilima struke.« Stalno prisegnuti vještak samo će se upozoriti na prisegu.

(3) Vještaku se može dopustiti da razgleda spise. Vještak može predložiti da se pribave predmeti i podaci koji su od va žnosti za davanje nalaza i mišljenja. Ako je prisutan pri očevidu ili drugoj dokaznoj radnji, vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se osobi koja se ispituje postave pojedina pitanja.

(4) Tijelo koje vodi postupak može prisustvovati radnjama vještaka.

Članak 313.

Ako je za svrhe vještačenja potrebno da se obavi analiza kakve tvari, vještaku će se, ako je to moguće, staviti na raspolaganje samo dio te tvari, a ostatak će se u potrebnoj količini osigurati za slučaj naknadnih ispitivanja.

Članak 314.

(1) Nalaz i mišljenje vještaka unosi se odmah u zapisnik. Vještaku se može odobriti da naknadno podnese pisani nalaz, odnosno mišljenje u r oku koji mu odredi tijelo koje vodi postupak, u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

(2) Vještak može biti ispitan putem audio-video uređaja kad je to predviđeno međunarodnim ugovorom ili kad se obje stranke suglase o tome.

Članak 315.

(1) Ako se vještačenje povjerava ustanovi ili državnom tijelu, tijelo koje vodi postupak upozorit će da u davanju nalaza i mišljenja ne može sudjelovati osoba iz članka 311. ovog Zakona ili osoba za koju postoje razlozi za izuzeće od vještačenja propisani u ovom Zakonu te na posljedice davanja lažnog nalaza i mišljenja.

(2) Ustanovi, odnosno državnom tijelu stavit će se na raspolaganje materijal potreban za vještačenje, a ako je potrebno, postupit će se prema odredbama članka 313. ovog Zakona.

(3) Ustanova, odnosno državno tijelo dostavlja pisani nalaz i mišljenje potpisan od osoba koje su obavile vještačenje.

(4) Na zahtjev stranke, čelnik državnog tijela ili ustanove, priopćit će imena stručnjaka koji će obaviti vještačenje.

(5) Odredbe članka 312. stavka 1. do 3. ovog Zakona ne primjenjuju se kad je vještačenje povjereno ustanovi ili državnom tijelu. Tijelo koje vodi postupak može tražiti od ustanove ili tijela objašnjenja o danom nalazu i mišljenju.

Članak 316.

(1) U zapisniku o vještačenju ili u pisanom nalazu i mišljenju naznačit će se tko je obavio vještačenje te zanimanje, stručna sprema i specijalnost vještaka.

(2) Nakon završenog vještačenja, kojem nisu bile prisutne, stranke će se izvijestiti da je vještačenje obavljeno i da zapisnik o vještačenju, odnosno pisani nalaz i mišljenje mogu razgledati i preuzeti.

Članak 317.

Ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještakom.

Članak 318.

Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojave osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugog vještaka.

Članak 319.

(1) Pregled i obdukcija tijela poduzet će se uvijek kad postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u svezi s počinjenjem kaznenog djela. Ako je tijelo već pokopano, odredit će se ekshumacija radi njegova pregleda i obdukcije.

(2) Pri obdukciji tijela poduzet će se potrebne mjere da se ustanovi istovjetnost tijela i u tu će se svrhu posebno opisati podaci o vanjskim i unutarnjim tjelesnim osobinama tijela.

(3) Ekshumaciju može naložiti samo sud.

Članak 320.

(1) Kad se vještačenje ne obavlja u ustanovi, pregled i obdukciju tijela obavlja jedan liječnik, a prema potrebi dva ili više liječnika, koji po mogućnosti trebaju biti sudsko-medicinske struke.

(2) Za vještaka se ne može odrediti liječnik koji je liječio umrloga. On se može ispitati kao svjedok pri obdukciji tijela radi davanja razjašnjenja o tijeku i okolnostima bolesti.

Članak 321.

(1) U svojem mišljenju vještaci će osobito navesti koji je neposredni uzrok smrti, što je taj uzrok izazvalo i kad je smrt nastupila.

(2) Ako je na tijelu nađena kakva ozljeda, utvrdit će se je li tu ozljedu nanio tko drugi i ako jest, onda čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila te je li ona prouzročila smrt. Ako je na tijelu nađeno više ozljeda, utvrdit će se koja je od njih prouzročila smrt, a ako je više ozljeda smrtonosnih, koja je od nj ih ili koje su svojim skupnim djelovanjem bile uzrokom smrti.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovog članka ima se osobito utvrditi je li smrt prouzročena samom vrstom i općom naravi ozljede ili zbog osobnog svojstva ili osobitog stanja organizma ozlijeđenoga, ili zbog slučajnih okolnosti pod kojima je ozljeda nanesena.

(4) Osim toga utvrdit će se bi li pravodobno pružena pomoć mogla otkloniti smrt.

Članak 322.

(1) Pri pregledu i obdukciji začetka treba posebno utvrditi njegovu starost, sposobnost za izvanmaternični život i uzrok smrti.

(2) Pri pregledu i obdukciji tijela novorođenčeta utvrdit će se posebno je li rođeno živo ili mrtvo, je li bilo sposobno za život, koliko je dugo živjelo te vrijeme i uzrok smrti.

Članak 323.

(1) Ako postoji sumnja o trovanju, uputit će se sumnjive tvari koje su nađene u tijelu ili na drugom mjestu, na vještačenje ustanovi koja obavlja toksikološka ispitivanja.

(2) Pri pregledu sumnjivih tvari vještak će posebno utvrditi vrstu, količinu i djelovanje nađenog otrova, a ako je riječ o pregledu tvari uzetih iz tijela i količinu upotrijebljenog otrova.

Članak 324.

(1) Vještačenje tjelesnih ozljeda obavlja se u pravilu pregledom ozlijeđenoga, a ako to nije moguće ili nije potrebno na temelju medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisima.

(2) Nakon što točno opiše ozljede, vještak će dati mišljenje, osobito o vrsti i težini svake pojedine ozljede i njihovu ukupnom djelovanju s obzirom na njihovu narav ili posebne okolnosti slučaja, kakvo djelovanje te ozljede obično proizvode, a kakvo su u određenom slučaju proizvele, čime su ozljede nanesene i na koji način.

Članak 325.

(1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena ubrojivost okrivljenika, da je okrivljenik zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga počinio kazneno djelo ili d a je raspravno nesposoban zbog duševnih smetnji, odredit će se vještačenje psihijatrijskim pregledom okrivljenika.

(2) Ako je to nužno za obavljanje vještačenja okrivljenik može rješenjem suda biti prisilno na zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi. U istrazi rješenje o prisilnom zadržavanju donosi sudac istrage, a nakon pravomoćnosti optužnice sud pred kojim se vodi rasprava. Zadržavanje može trajati najviše mjesec dana. U slučaju potrebe za novim vještačenjem, zadržavanje se može ponoviti samo jednom.

(3) Ako je vještačenje određeno radi ocjene okrivljenikove ubrojivosti vještak će ustanoviti je li u vrijeme počinjenja kaznenog djela kod okrivljenika postojala kakva duševna bolest, privremena duševna poremećenost, nedovoljni duševni razvitak ili neka druga teža duševna smetnja, te će odrediti narav, vrstu, stupanj i trajnost duševne smetnje i dati svoje mišljenje o tome kakav je utjecaj takvo duševno stanje imalo na okrivljenikovo shvaćanje značenja svojeg postupanja ili vladanje svojom voljom.

(4) Ako vještak ocijeni da okrivljenik u vrijeme počinjenja djela nije bio u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogao vladati svojom voljom, dat će mišljenje o stupnju vjerojatnosti da bi ta osoba zbog duševnih smetnji mogla počiniti teže kazneno djelo, a ako ocijeni da su okrivljenikove mogućnosti shvaćanja značenja svojeg postupanja ili

vladanja svojom voljom bile smanjene, dat će mišljenje postoji li opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novoga kaznenog djela.

(5) Ako je vještačenje određeno radi ocjene okrivljenikove raspravne sposobnosti, vještak će ustanoviti ima li o krivljenik duševne smetnje i dati svoje mišljenje je li sposoban shvatiti prirodu i svrhu kaznenog postupka, razumjeti pojedine procesne radnje i njihove posljedice, sporazumijevati se s braniteljem i davati mu upute.

(6) Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje okrivljenik koji se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru, sudac istrage obavijestit će tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen pritvor ili istražni zatvor kako bi se poduzele mjere potrebne za osiguranje svrhe pritvora.

(7) Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunat će se okrivljeniku u pritvor ili istražni zatvor, odnosno u kaznu ako bude izrečena.

Članak 326.

(1) Tjelesni pregled okrivljenika, poduzet će se i bez njegova pristanka ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihova pristanka poduzeti samo ako se mora utvrditi nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na njihovu tijelu.

(2) Tjelesni pregled se provodi i kod pretraga tijekom kojih se ulazi u tjelesne šupljine ili se od tijela odvajaju nadomjesci ili pomagala organa pričvršćeni uz tijelo ili kad to nalažu posebna svojstva ili zdravstveno stanje osobe koja se pretražuje.

(3) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti i bez okrivljenikove privole ako zbog toga ne bi nastupila šteta po njegovo zdravlje.

(4) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti samo da bi se utvrdilo nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na tijelu druge osobe i samo uz privolu te osobe. Tijelo koje vodi postupak postupat će pri poduzimanju tih radnji posebno obzirno prema članku 16. i 43. – 46. ovog Zakona, a prethodno će se osoba poučiti da može uskratiti privolu. Ako uskrati privolu radnja se ne smije poduzeti.

(5) Radnje iz stavka 1., 2. i 3. ovog članka poduzimaju se u istrazi po nalogu državnog odvjetnika, tijekom ispitivanja optužnice po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pred kojim se ima provesti rasprava.

Članak 327.

(1) Tijelo koje vodi postupak može odrediti molekularno – genetsku analizu ako postoji vjerojatnost da će se tom analizom pribaviti podaci korisni za dokazivanje kaznenog djela.

(2) Za svrhu iz stavka 1. ovog članka, tijelo koje vodi postupak će prije i tijekom kaznenog postupka za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora najmanje šest mjeseci, odrediti da se uzmu uzorci biološkog materijala:

1) s mjesta počinjenja kaznenog djela i drugog mjesta na kojemu su tragovi kaznenog djela,

2) s tijela okrivljenika,

3) s tijela žrtve,

4) s tijela druge osobe pod uvjetom iz članka 326. stavka 4. ovog Zakona.

(3) Ako se radi o osobi koja je oslobođena dužnosti svjedočenja (članak 285.), prije uzimanja uzorka, ta osoba će se poučiti da može uskratiti privolu. Izjavu kojom potvrđuje primitak pouke i daje privolu na uzimanje uzoraka biološkog materijala i njihovu analizu, osoba oslobođena dužnosti svjedočenja će potpisati. Ako uskrati privolu uzorak se ne smije uzimati od te osobe.

(4) Uzimanje uzoraka biološkog materijala s mjesta počinjenja kaznenog djela može naložiti tijelo koje prije početka postupka provodi pretragu, privremeno oduzimanje predmeta, očevid ili drugu dokaznu radnju.

(5) Uzimanje uzoraka biološkog materijala i analiza ne smije biti uporabljena za utvrđivanje zdravstvenog stanja osobe ili karakternih osobina osobe.

(6) Podaci prikupljeni molekularno – genetskom analizom pohranjuju se i čuvaju u pravilu dvadeset godina nakon završetka kaznenog postupka.

(7) Ministar nadležan za pravosuđe u suglasnosti s ministrima nadležnima za zdravstvo, unutarnje poslove i obranu, propisuje uvjete pod kojima se podaci iz stavka 6. ovog članka mogu čuvati duže vrijeme od vremena utvrđenog stavkom 6. ovog članka, uvjete brisanja podataka, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohranu, obradu, čuvanje te o nadzoru nad pohranom, obradom i čuvanjem.

Članak 328.

(1) Kad je potrebno poduzeti vještačenje poslovnih knjiga, isprava i podataka, tijelo koje vodi postupak dužno je vještacima naznačiti u kojem pravcu i u kojem opsegu treba obavljati vještačenje te koje činjenice i okolnosti treba utvrditi.

(2) Ako je za poduzimanje vještačenja poslovnih knjiga, isprava i podataka trgovačkog društva i drugih pravnih osoba nužno da se najprije sredi njihovo knjigovodstvo ili evidencija podataka, troškovi oko sređivanja knjigovodstva i evidencija podataka padaju na teret trgovačkog društva, odnosno druge pravne osobe.

(3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka donosi tijelo koje vodi postupak, na temelju obrazloženog pisanog izvješća vještaka kojima je naloženo vještačenje poslovnih knjiga, isprava i podataka. U rješenju će se naznačiti i svota koju je trgovačko društvo ili druga pravna osoba dužna položiti sudu kao predujam za troškove oko sređivanja njezina knjigovodstva ili evidencija podataka. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

(4) Nakon okončanja radnji iz stavka 2. i 3. ovog članka tijelo koje vodi postupak donosi, na temelju izvješća vještaka, rješenje kojim utvrđuje visinu troškova i određuje da taj iznos podmiri trgovačko društvo ili druga pravna osoba. Trgovačko društvo ili druga pravna osoba

mogu podnijeti žalbu protiv odluke o naknadi troškova i visine troškova. O žalbi odlučuje vijeće.

9. Dokaz ispravom

Članak 329.

(1) Isprave koje služe za utvrđivanje činjenica pribavljaju se i čuvaju odgovarajućom primjenom odredaba ove Glave vodeći računa da se isprava ne ošteti ili ne uništi i da se njen sadržaj sačuva u neizmijenjenom obliku. Prema potrebi, tijelo koje vodi postupak, nakon odgovarajuće provjere, izradit će presliku isprave, a izvornik će vratiti podnositelju.

(2) U odnosu na isprave postupa se kao s drugim predmetima koji se imaju upotrijebiti kao dokaz (članak 267. i 269.).

(3) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, dokaz ispravom se izvodi odgovarajućom primjenom članka 306. ovog Zakona. Na prijedlog stranaka, sudac istrage može odrediti da se isprave pregledaju na dokaznom ročištu.

10. Dokaz snimkom

Članak 330.

(1) Snimka koja služi za utvrđivanje činjenica, pribavlja se primjenom odredaba ove Glave.

(2) U odnosu na snimku postupa se kao s drugim predmetima koji se imaju upotrijebiti kao dokaz (članak 267. i 269.), vodeći računa da se snimka ne ošteti ili ne uništi i da se njen sadržaj sačuva u neizmijenjenom obliku. Prema potrebi poduzet će se potrebne mjere da se snimka sačuva u neizmijenjenom obliku ili izradi njezina kopija.

(3) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, sadržaj snimke se utvrđuje njezinim reproduciranjem. Na prijedlog stranaka, sudac istrage može odrediti da se snimke reproduciraju na dokaznom ročištu.

(4) Snimku reproducira stručna osoba.

11. Elektronički (digitalni) dokaz

Članak 331.

Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, elektronički dokaz pribavlja se primjenom odredaba članka 257., 262. i 263. ovog Zakona.

12. Posebne dokazne radnje

Članak 332.

(1) Ako se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u

kaznenom djelu iz članka 334. ovog Zakona, pisanim, obrazloženim nalogom odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, i to:

1) nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu,

2) presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka,

3) ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija,

4) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,

5) uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika,

6) simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine,

7) pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova,

8) nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela.

(2) Iznimno, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog iz stavka 1. ovog članka, prije početka istrage na vrijeme od dvadeset četiri sata može izdati državni odvjetnik. Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od osam sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako odobri nalog državnog odvjetnika postupit će prema stavku 1. ovog članka. Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(3) Ako vijeće ne odobri nalog, u rješenju će naložiti da se odmah obustave radnje, a podaci prikupljeni na temelju naloga državnog odvjetnika će se predati sucu istrage koji će ih uništiti. O uništenju podataka sudac istrage sastavlja zapisnik.

(4) Radnje iz točke 1. stavka 1. ovog članka mogu se odrediti i prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja kaznenih djela iz članka 334. ovog Zakona prenose priopćenja i poruke u svezi s djelom, odnosno da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajem, koje kriju počinitelja kaznenog djela ili mu prikrivanjem sredstava kojima je kazneno djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta nastalih ili pribavljenih kaznenim djelom ili na drugi način pomažu da ne bude otkriven.

(5) Pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, radnje iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 4., 6., 7. i 8. ovog članka, mogu se uz pisani pristanak osobe, primijeniti na sredstva, prostorije i predmete te osobe.

(6) U slučaju kad se ne raspolaže saznanjima o identitetu sudionika kaznenog djela, radnja iz stavka 1. točke 8. ovog članka može se odrediti prema predmetu kaznenog djela.

(7) Izvršenje radnji iz stavka 1. točke 5. i 6. ovog članka ne smije predstavljati poticanje na počinjenje kaznenog djela.

Članak 333.

(1) Snimke, isprave i predmeti pribavljeni provedbom radnji iz članka 332. stavka 1. točke 1. do 8. ovog Zakona, mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku.

(2) Prikriveni istražitelj i pouzdanik mogu se ispitati kao svjedoci o sadržaju razgovora koje su vodili s osobama prema kojima je određena radnja iz članka 332. stavka 1. točke 5. do 8. ovog Zakona, kao i svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja je ta radnja bila određena, a njihovi iskazi se mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku.

(3) Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti isključivo na iskazu svjedoka iz stavka 2. ovog članka.

Članak 334.

(1) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

1) protiv Republike Hrvatske (Glava XII.), protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (Glava XIV.) i protiv oružanih snaga Republike Hrvatske (Glava XXVI.), a za koja je propisana kazna zatvora od pet ili više godina,

2) ubojstva (članak 90.), otmice (članak 125.), podvođenja (članak 195.), dječje pornografije na računalnom sustavu ili mreži (članak 197.a), razbojništva (članak 218. stavak 2.), povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podatka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a), računalne prijevare (članak 224.a), iznude (članak 234.), ucjene (članak 235.), teških kaznenih djela protiv opće sigurnosti (članak 271.), krivotvorenja novca (članak 274.), prikrivanja protuzakonito dobivenog novca (članak 279.), primanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.a), davanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.b), izbjegavanja carinskog nadzora (članak 298.), sprječavanja dokazivanja (članak 304.), prisile prema pravosudnom dužnosniku (članak 309.), udruživanja za počinjenje kaznenog djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari (članak 335.), zlouporabe položaja i ovlasti (članak 337.), zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti (članak 338.), protuzakonitog posredovanja (članak 343.), primanja mita (članak 347.) i davanja mita (članak 348.),

3) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporaba tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža,

4) za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti i za kaznena djela počinjena na štetu djece ili maloljetnika.

Članak 335.

(1) U nalogu iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona navode se raspoloživi podaci o osobi protiv koje se posebne dokazne radnje primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja te rok trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja radnje. Radnje izvršava policija. Službene i odgovorne osobe koje sudjeluju u postupku odlučivanja i izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona dužne su kao tajnu čuvati sve podatke koje su saznale u svezi s radnjama.

(2) Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija koji obavlja tehničku koordinaciju s davateljem telekomunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj kao i davatelji telekomunikacijskih usluga, dužni su policiji osigurati potrebnu tehničku pomoć. Za postupanje protivno toj obvezi, sudac istrage će na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika kazniti davatelja telekomunikacijske usluge novčanom kaznom do 1.000.000,00 kuna te odgovornu osobu u O perativno-tehničkom centru za nadzor telekomunikacija koji obavlja tehničku koordinaciju i u davatelju telekomunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna, a ako i nakon toga ne izvrši rješenje može se odgovorna osoba kazniti zatvorom do i zvršenja, ali najdulje mjesec dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je određen zatvor, odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje šest mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti iz važnih razloga za još šest mjeseca. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih šest mjeseci. Ako odbije prijedlog državnog odvjetnika za produljenje radnje, sudac istrage donosi rješenje protiv kojeg državni odvjetnik može podnijeti žalbu u roku od osam sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(4) Čim prestanu pretpostavke iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, sudac istrage je dužan odrediti obustavu poduzetih radnji. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona, odnosno ako podaci i obavijesti pribavljeni primjenom poduzetih radnji nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se pod nadzorom suca istrage, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik.

(5) Nalog iz stavka 1. ovog članka čuva se u posebnom omotu. Nakon prestanka radnje, a ako to probici postupka dopuštaju i prije, nalog se na njezin zahtjev, može dostaviti osobi protiv koje je radnja bila određena.

(6) Ako se prilikom poduzimanja radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. ovog Zakona, taj dio snimke će se prepisati i dostaviti državnom odvjetniku, i može se upotrijebiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.

(7) Na razgovore okrivljenika s braniteljem na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 75., 76. i 114. ovog Zakona.

(8) Ako su radnje iz članka 332. ovog Zakona poduzete bez rješenja suca istrage ili je postupljeno protivno odredbi iz članka 332. ovog Zakona, dokazi za koje se iz tako prikupljenih podataka saznalo ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku.

Članak 336.

(1) Državni odvjetnik i sudac istrage će na odgovarajući način (prijepisom zapisnika ili službenih zabilješki bez osobnih podataka, izdvajanjem službene zabilješke iz spisa i slično) spriječiti da neovlaštene osobe, te okrivljenik i njegov branitelj ustanove istovjetnost osoba koje su provele radnje iz članka 332. stavka 1. točke 4. i 5. ovog Zakona. Ako se te osobe ispituju kao svjedoci sud će u pravilu postupiti prema odredbama članka 294. do 299. ovog Zakona.

(2) Osobe koje na bilo koji način saznaju podatke o sadržaju radnji ili o osobama koje su sudjelovale u provođenju radnji iz članka 332. ovog Zakona dužne su čuvati te podatke kao tajnu.

Članak 337.

(1) Radnje iz članka 332. ovog Zakona izvršava policija. O tijeku izvršenja radnji policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju dostavlja državnom odvjetniku, na njegov zahtjev.

(2) Po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage u kojem navodi:

1. vremenski početak i završetak radnje,

2. broj i identitet osoba obuhvaćenih radnjom.

(3) Dokumentaciju tehničkog zapisa policija izrađuje u dva primjerka. Jedan primjerak čuva u policijskoj arhivi. Drugi primjerak uz posebno izvješće policija dostavlja državnom odvjetniku uz prikupljene snimke i dokumentaciju.

(4) Uporaba prikrivenih istražitelja uključuje pravo prikrivenog istražitelja na ulazak u nečiji dom ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga.

(5) Ako osim uvjeta iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona postoje dokazi za osnovanu sumnju da će doći do počinjenja osobito teških kaznenih djela iz članka 334. ovog Zakona ili su neka od njih već počinjena, sudac istrage može na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odrediti da prikriveni istražitelj uz ulazak u tuđi dom, može uporabiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Ako sudac istrage odbije prijedlog donosi rješenje. Protiv tog rješenja državni odvjetnik može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(6) Primjena radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona prestaje čim prestanu razlozi radi kojih su bile određene. Državni odvjetnik i sud po službenoj dužnosti paze na postojanje razloga iz kojih je radnja određena.

(7) Ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona.

Članak 338.

(1) Snimke, isprave i predmeti pribavljeni provedbom radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, mogu se koristiti kao dokaz samo u postupku protiv osobe iz članka 332. stavka 1., odnosno prema članku 337. stavka 5. ovog Zakona.

(2) Cjelovita snimka, zapis i dokumentacija čuvaju se zapečaćeni u državnom odvjetništvu. Kad je to s obzirom na okolnosti moguće, na prijedlog državnog odvjetnika, sudac istrage naložit će da se za spis predmeta izdvoje samo oni dijelovi snimke, zapisa i dokumentacije koji se odnose na taj kazneni postupak.

(3) U tu svrhu državni odvjetnik dostavlja sucu istrage obrazloženi prijedlog i cjelovitu snimku koju će sudac istrage vratiti nakon što izdvoji dio snimke koji se odnosi na taj kazneni postupak. Izdvajanje provodi pod nadzorom suca istrage stručni pomoćnik.

(4) Na zahtjev branitelja cjelovita snimka, zapis i dokumentacija reproducirat će se ili pročitati.

Članak 339.

(1) Sudac istrage može, na prijedlog državnog odvjetnika naložiti da poštanske i druge prometne organizacije zadrže i njemu, uz potvrdu primitka, predaju pisma, brzojave i druge pošiljke koje su upućene okrivljeniku ili koje on odašilje ako postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će te pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku. Nalog sadrži podatke iz članka 335. stavka 1. ovog Zakona.

(2) Privremeno oduzimanje može trajati najdulje četiri mjeseca, a na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može produljiti trajanje za daljnja dva mjeseca.

(3) Radnja iz stavka 1. ovog članka može biti naložena za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

1) protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) za koja je propisana kazna zatvora više od pet godina, ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125. stavak 2. i 3.), veleizdaje (članak 135.), priznavanja okupacije i kapitulacije (članak 136.), ugrožavanja državne neovisnosti (članak 137.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), protudržavnog terorizma (članak 141.), odavanja državne tajne (članak 144. stavak 1. i 3.), udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 152.), pripremanja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 153.), prikrivanja protuzakonito dobivenog novca (članak 279.),

2) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljena uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporabe tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava, privremeno oduzimanje može trajati najdulje godinu dana,

3) udruživanja za počinjenje kaznenih djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju.

(4) Državni odvjetnik može naložiti samo zadržavanje pošiljaka, ali su organizacije navedene u stavku 1. ovog članka obvezne obustaviti zadržavanje ako u roku od tri dana nakon primitka naloga, ne prime rješenje suca istrage.

(5) Zadržane pošiljke otvara državni odvjetnik u prisutnosti dva svjedoka. Pri otvaranju pazit će se da se ne oštete pečati, a omoti će se i adrese sačuvati. O otvaranju će se sastaviti zapisnik.

(6) Ako interesi postupka dopuštaju, sadržaj pošiljke može se priopćiti u cijelosti ili djelomično okrivljeniku, odnosno osobi kojoj je upućena, a može mu se pošiljka i predati. Ako je okrivljenik odsutan, sadržaj pošiljke će se kad za to postoji opravdan interes, priopćiti ili predati kome od njegovih rođaka, a ako njih nema, vratit će se pošiljatelju, ako se to ne protivi interesima postupka ili drugim važnim interesima.

(7) Odredbe stavka 1. do 5. ovog članka ne primjenjuje se na pisma, brzojave i druge pošiljke između okrivljenika i njegova branitelja.

(8) Ako je postupljeno protivno stavku 1. do 5. ovog članka dokazi za koje se saznalo iz tako prikupljenih podataka ne mogu se upotrijebiti u kaznenom postupku.

Članak 340.

(1) Policija može osobne podatke građana, pohranjene u zbirkama i drugim registrima sravnjivati s policijskim evidencijama, registrima i zbirkama s automatskom obradom podataka ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Tako prikupljene obavijesti će se, uz izvješće državnom odvjetniku, izbrisati iz navedenih evidencija čim prestanu biti potrebne za uspješno vođenje kaznenog postupka, ali najkasnije u roku od dvanaest mjeseci od dana njihove pohrane. Taj rok može sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika iznimno produljiti za tri mjeseca ako je vjerojatno da će se na taj način uspješno okončati raspisana potraga za određenom osobom ili predmetima.

(2) Ako sudac istrage odbije prijedlog iz stavka 1. ovog članka odlučuje rješenjem. Protiv tog rješenja državni odvjetnik može podnijeti žalbu.

Glava XIX. OPTUŽIVANJE

1. Podizanje, sadržaj i predaja optužnice

Članak 341.

(1) Optužnicu podiže državni odvjetnik nakon što je završena istraga.

(2) Optužnicu podiže državni odvjetnik bez provođenja istrage ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja za koje Zakon ne propisuje obvezatno provođenje istrage daju dovoljno osnova za podizanje optužnice.

(3) Prije podizanja optužnice osumnjičenik mora biti ispitan, osim ako je u optužnici predloženo suđenje u odsutnosti (članak 402.). Glede pozivanja i ispitivanja osumnjičenika, primjenjuju se odredbe o pozivanju i ispitivanju okrivljenika.

Članak 342.

(1) Optužnica sadrži:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima (članak 272. stavak 1.) kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja optužnice pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji optužnica,

5) obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari.

(2) Državni odvjetnik će uz optužnicu, osim dokaza navedenih u stavku 1. točki 4. ovog članka, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom, ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.

(3) Državni odvjetnik nije dužan obavijestiti okrivljenika o:

1) identitetu zaštićenog svjedoka,

2) dokazima čije bi otkrivanje povrijedilo obvezu čuvanja isprava s oznakom tajnosti.

(4) Ako se okrivljenik nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi istražni zatvor, a ako se nalazi u pr itvoru ili istražnom zatvoru, može se predložiti da se pusti na slobodu.

(5) Jednom optužnicom može se obuhvatiti više kaznenih djela ili više okrivljenika samo ako se prema odredbama članka 25. ovog Zakona može provesti jedinstven postupak i donijeti jedna presuda.

Članak 343.

Optužnica se dostavlja sucu istrage nadležnog suda u onoliko primjeraka koliko ima okrivljenika i branitelja i jedan primjerak za sud. Državni odvjetnik uz optužnicu dostavlja spis istrage, ako je provedena (članak 228. stavak 2.), te zapisnike o provedenim dokaznim radnjama ako istraga nije provedena, ili su dokazne radnje provedene prije pokretanja istrage.

2. Prethodno ispitivanje i odgovor na optužnicu

Članak 344.

(1) Sudac istrage ispitat će bez odgode, a ako je okrivljenik lišen slobode, u roku od četrdeset i osam sati je li:

1) optužnicu podnio ovlašteni tužitelj,

2) optužnica podignuta nakon što su ispunjeni zakonski uvjeti (članak 341. i 356. stavak 3.),

3) optužnica propisno sastavljena (članak 342.),

4) se u spisu istrage nalaze dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa,

5) optužnica podignuta u roku iz članka 229. stavka 2. i članka 365. stavka 2. ovog Zakona.

(2) Sudac istrage će rješenjem odbaciti optužnicu koju nije podnio ovlašteni tužitelj i koja je podignuta iako nisu ispunjeni zakonski uvjeti ili nakon proteka roka iz članka 229. stavka 2. i članka 365. stavka 2. ovog Zakona. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje viši sud.

(3) Ako sudac istrage ustanovi da optužnica ima nedostatke u odnosu na sastojke iz članka 342. stavka 1. točke 1. do 5. ovog Zakona, vratit će je tužitelju da u roku od tri dana ispravi nedostatke. Iz opravdanih razloga, na zahtjev tužitelja, sudac istrage može produljiti taj rok za daljnja tri dana, osim ako je okrivljenik lišen slobode. Ako državni odvjetnik propusti taj rok, sudac istrage će izvijestiti višeg državnog odvjetnika. Protiv rješenja o vraćanju optužnice i rješenja o produljenju roka žalba nije dopuštena. Ako oštećenik kao tužitelj propusti spomenuti rok, smatrat će se da je odustao od progona i postupak će se obustaviti.

(4) Ako sudac istrage ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje viši sud.

(5) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju o optužnici niti u kaznenom postupku.

Članak 345.

(1) Propisno sastavljenu optužnicu sudac istrage dostavlja okrivljeniku koji je na slobodi bez odgode, a ako je lišen slobode u roku od dvadeset četiri sata od okončanja ispitivanja optužnice prema članku 344. ovog Zakona. Uz optužnicu sudac istrage obvezatno dostavlja okrivljeniku pouku o pravu na odgovor.

(2) Ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je obrana obvezna, osumnjičenik mora imati branitelja pri predaji optužnice (članak 66.).

(3) Ako je protiv osumnjičenika sud odredio istražni zatvor, optužnica se predaje okrivljeniku pri njegovu zatvaranju, zajedno s rješenjem kojim se određuje istražni zatvor.

(4) Ako se okrivljenik kojemu je određen istražni zatvor ne nalazi u zatvoru suda kod kojeg će se održati rasprava, sudac istrage odredit će da se okrivljenik odmah dovede u taj zatvor, gdje će mu se predati optužnica i pouka o pravu na odgovor.

Članak 346.

(1) Okrivljenik ima pravo podnijeti pisani odgovor na optužnicu u r oku od os am dana od primitka optužnice.

(2) Odgovor na optužnicu može podnijeti i branitelj bez posebne okrivljenikove ovlasti, ali ne i protiv njegove volje.

(3) Okrivljenik se može odreći prava na podnošenje odgovora na optužnicu.

Članak 347.

Optužnicu sa spisom istrage i odgovorom na optužnicu, ako je podnesen, sudac istrage bez odgode dostavlja optužnom vijeću.

3. Postupak pred optužnim vijećem

Članak 348.

(1) Po primitku optužnice predsjednik optužnog vijeća nalogom određuje dan, sat i mjesto održavanja sjednice optužnog vijeća. Sjednica se održava u roku od osam dana ako je okrivljenik u istražnom zatvoru, a trideset dana ako je na slobodi.

(2) Na sjednicu se pozivaju državni odvjetnik, oštećenik, okrivljenik i branitelj ako ga ima. Pozvane osobe će predsjednik vijeća upozoriti da će se sjednica održati i u njihovoj odsutnosti.

(3) Okrivljenik će se u pozivu poučiti da će se sjednica optužnog vijeća i u slučaju obvezne obrane održati iako se branitelj nije odazvao.

(4) Okrivljenik može odustati od sjednice i pisanom izjavom zahtijevati suđenje i to najkasnije tri dana prije dana održavanja sjednice. Ako okrivljenik odustaje od sjednice i zahtijeva suđenje, vijeće potvrđuje optužnicu i odmah ju dostavlja sa spisom sudskoj pisarnici.

Članak 349.

(1) Prije početka sjednice predsjednik optužnog vijeća provjerava jesu li svi pozvani došli na sjednicu.

(2) Ako na sjednicu ne dođe državni odvjetnik, okrivljenik ili njegov branitelj, a dostava poziva nije uredno iskazana, sjednica će se odgoditi. Ako na sjednicu ne dođe oštećenik kao tužitelj, iako je uredno pozvan, a ni njegov opunomoćenik, vijeće će rješenjem obustaviti postupak.

(3) Iznimno, ako se okrivljeniku poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese, sjednica će se održati i u njegovoj odsutnosti.

(4) Sjednica optužnog vijeća nije javna, a mogu joj prisustvovati samo pozvane osobe.

Članak 350.

(1) Predsjednik vijeća otvara sjednicu navođenjem optužnice o kojoj se raspravlja, a posebno provjerava je li okrivljenik primio i razumio pouku o pravima, a ako nije, naložit će državnom odvjetniku da dostavi okrivljeniku pouku o pravima.

(2) Državni odvjetnik, ako je prisutan, ukratko iznosi rezultate prethodnih istraživanja i dokaze na kojima se zasniva optužnica i koji opravdavaju njezino podizanje. Oštećenik ili njegov opunomoćenik mogu obrazložiti imovinskopravni zahtjev, upozoriti na dokaze o krivnji optuženika, te predložiti privremene mjere osiguranja imovinskopravnog zahtjeva (članak 160.).

(3) Okrivljenik i branitelj, ako su prisutni, mogu upozoriti na dokaze koji idu u kor ist okrivljenika, na moguće propuste u istrazi i na nezakonite dokaze. U odgovoru se okrivljenik i branitelj mogu očitovati o tome koji dio optužbe osporavaju.

(4) Okrivljenik može dati izjavu da se osjeća krivim po svim ili nekim točkama optužbe.

(5) Državni odvjetnik, okrivljenik i branitelj mogu na navode protivne stranke uzvratiti samo jednom. Državni odvjetnik, okrivljenik i branitelj izlažu i obrazlažu svoje zaključke služeći se podacima koji su sadržani u istražnom spisu dostavljenom od suca istrage.

(6) Ako stranke predlažu određivanje ili ukidanje istražnog zatvora u sjednici optužnog vijeća postupit će se prema članku 129. stavku 2. – 5. ovog Zakona.

(7) Ako vijeće smatra da može donijeti odluku, proglašava raspravljanje na sjednici zaključenim.

Članak 351.

(1) Ako vijeće ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, a to nije učinio sudac istrage (članak 344. stavak 4.), donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba.

(2) Ako vijeće posumnja u zakonitost pojedinog dokaza, a bez izvođenja dodatnih dokaza o tome ne može donijeti odluku, odgodit će ročište i odmah zakazati novo na kojem će izvesti dokaze važne za utvrđivanje činjenica o zakonitosti dokaza (prethodno suđenje o zakonitosti dokaza), te najprije odlučiti o zakonitosti dokaza, a zatim donijeti odluku o optužnici.

(3) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju u kaznenom postupku.

Članak 352.

Okrivljenik u sjednici obavještava tužitelja o dokazima koje će izvesti o postojanju alibija ili o neubrojivosti.

Članak 353.

(1) O novim dokazima koji su naknadno otkriveni u prethodnom postupku obavijestit će se protivna stranka najkasnije u roku od osam dana od saznanja za njihovo postojanje.

(2) Ako bi obavještavanje o pojedinom dokazu važnom za obranu moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika, vijeće će na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobriti odgodu obavještavanja.

(3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka vijeće će donijeti i ako postoje okolnosti iz članka 294. ovog Zakona.

(4) Odgoda o obavještavanju o dokazima iz stavka 2. ovog članka mora prestati prije završetka dokaznog postupka, dok odgoda iz stavka 3. ovog članka može trajati do odluke o položaju svjedoka.

4. Odlučivanje o potvrđivanju optužnice

Članak 354.

(1) Ako vijeće ustanovi da je optužnica osnovana, donijet će rješenje kojim potvrđuje optužnicu.

(2) Rješenje o potvrđivanju optužnice dostavlja se strankama i oštećeniku, a optužnica sa spisima sudskoj pisarnici.

(3) Sud će o potvrđivanju optužnice obavijestiti ministarstvo nadležno za pravosuđe koje o tome vodi evidenciju. Ako je protiv optuženika potvrđena druga optužnica, ministarstvo će o tim optužnicama obavijestiti nadležne sudove.

(4) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise o vođenju evidencije iz stavka 3. ovo g članka.

Članak 355.

(1) Vijeće će rješenjem obustaviti postupak u odnosu na sve ili pojedine točke optužnice ako ustanovi da:

1) djelo koje je predmet optužbe nije kazneno djelo,

2) postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju,

3) nema zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili prijedloga, odnosno odobrenja ovlaštene osobe, ako je to po zakonu potrebno, ili da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon,

4) nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, odnosno da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće.

(2) Ako u slučajevima iz stavka 1. ovog članka, nije vođena istraga, vijeće će rješenjem odbaciti optužnicu.

(3) Protiv rješenja iz stavka 1. ovog članka stranke i oštećenik mogu podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje viši sud.

Članak 356.

(1) Ako vijeće ustanovi da u odnosu na cijelu optužnicu postoje nedostaci u prethodnom postupku ili da činjenični opis djela ne proizlazi iz ranije pribavljenih dokaza, ili da je potrebno bolje razjašnjenje stvari, rješenjem vraća optužnicu tužitelju s navođenjem razloga iz kojih nije potvrđena.

(2) Ako vijeće ustanovi da samo u odnosu na pojedine dijelove optužnice postoje nedostaci u prethodnom postupku ili da činjenični opis djela ne proizlazi iz ranije pribavljenih dokaza, ili da je potrebno bolje razjašnjenje stvari, rješenjem će razdvojiti postupak i potvrditi optužnicu u dijelu za koji to nalazi osnovanim.

(3) Ako vijeće nije potvrdilo optužnicu u cijelosti ili dijelu, državni odvjetnik je dužan u roku osam dana od dos tave rješenja donijeti nalog za dopunu i strage ili poduzimanje dokazne radnje odnosno odustati od kaznenog progona. Na zahtjev državnog odvjetnika optužno vijeće može produljiti taj rok za daljnjih osam dana, ako je okrivljenik u i stražnom zatvoru, a petnaest dana ako je na slobodi.

(4) Državni odvjetnik dužan je o razlozima propuštanja roka iz stavka 3. ovog članka izvijestiti višega državnog odvjetnika. Ako u d aljnjem roku od os am dana nije postupljeno prema stavku 3. ovog članka, smatrat će se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona.

(5) Državni odvjetnik će nakon dopune istrage novu optužnicu dostaviti na ponovno ispitivanje (članak 343. do 355.).

(6) Vijeće će ispitujući optužnicu odlučiti i o prijedlozima za spajanje ili razdvajanje postupka.

Članak 357.

(1) Rješenja vijeća iz članka 356. ovog Zakona moraju biti obrazložena, ali tako da se unaprijed ne utječe na rješavanje pitanja koja će biti predmet raspravljanja na raspravi.

(2) Pri donošenju rješenja iz članka 356. ovog Zakona vijeće nije vezano za pravnu ocjenu djela koju je tužitelj naveo u optužnici.

Članak 358.

Ako se protiv rješenja vijeća žalio samo oštećenik i žalba se prihvati, smatrat će se da je izjavom žalbe preuzeo kazneni progon.

5. Očitovanje okrivljenika o krivnji i pregovaranje o sankciji

Članak 359.

Ako se okrivljenik pred vijećem izjasnio da je kriv (članak 350. stavak 4.), a nije postignut sporazum o sankciji, vijeće će potvrditi optužnicu i odmah je sa spisom dostaviti sudskoj pisarnici radi određivanja rasprave, osim ako ne postoje razlozi za obustavu postupka iz članka 355. ovog Zakona.

Članak 360.

(1) Stranke mogu pregovarati o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanja o sankciji. Okrivljenik tijekom pregovora o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanja o sankciji mora imati branitelja.

(2) Vijeće može odgoditi sjednicu za najviše petnaest dana kako bi stranke okončale pregovore.

(3) Ako su prije početka sjednice ili tijekom sjednice optužnog vijeća državni odvjetnik i okrivljenik i branitelj potpisali izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, predaju izjavu vijeću odmah nakon otvaranja sjednice.

(4) Izjava iz stavka 3. ovog članka sadrži:

1) opis kaznenog djela koje je predmet optužbe,

2) izjavu okrivljenika o priznanju krivnje za to kazneno djelo,

3) sporazum o vrsti i mjeri kazne ili druge sankcije odnosno mjere,

4) sporazum o troškovima kaznenog postupka,

5) očitovanje okrivljenika o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu,

6) potpis stranaka i branitelja.

(5) Nakon potpisivanja izjave iz stavka 3. ovog članka, državni odvjetnik obavještava o tome žrtvu ili oštećenika.

6. Donošenje presude na temelju sporazuma stranaka

Članak 361.

(1) Nakon što primi pisanu izjavu o sporazumu stranaka iz članka 360. stavka 3. ovog Zakona, vijeće će utvrditi da su stranke suglasne u odnosu na sadržaj zahtjeva i to unijeti u zapisnik.

(2) Vijeće će, nakon toga odlučiti o prihvaćanju sporazuma. Ako prihvati sporazum, okrivljeniku će presudom izreći kaznu te drugu sankciju ili mjeru iz članka 360. stavka 4. točka 3. ovog Zakona.

(3) Vijeće neće prihvatiti sporazum stranaka iz članka 360. stavka 3. ovog Zakona ako s obzirom na okolnosti, njegovo prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom ili sporazum inače nije zakonit. Vijeće rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena, odbija sporazum i nastavlja s ispitivanjem optužnice.

(4) Nakon donošenja rješenja iz stavka 3. ovog članka, vijeće će optužnicu s raspravnim spisom dostaviti sudskoj pisarnici radi određivanja rasprave, osim ako ne postoje razlozi za obustavu postupka iz članka 355. ovog Zakona.

Članak 362.

(1) Stranke mogu odustati od prijedloga sporazuma do donošenja presude.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka prijedlog sporazuma i svi ostali podaci koji se odnose na njega, izdvajaju se rješenjem iz spisa i predaju tajniku suda i ne mogu se razgledati ni upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Članak 363.

(1) Presuda na temelju sporazuma stranaka mora imati sadržaj iz članka 455. ovog Zakona.

(2) Presuda iz stavka 1. ovog članka se odmah objavljuje, a pisano sastavlja i dostavlja strankama u roku od os am dana od objave. U obrazloženju se navodi sporazum na temelju kojeg je donesena presuda.

(3) Presudom iz stavka 1. ovog članka se uz kaznu zatvora i mjeru upozorenja, može izreći i sigurnosna mjera iz članka 75., 76., 77., 79. i 80. Kaznenog zakona, te sigurnosne mjere iz Zakona o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba i mjeru oduzimanja imovinske koristi.

(4) Vijeće može u izreci o troškovima kaznenog postupka (članak 145.) odrediti da se okrivljenik u cijelosti oslobađa troškova.

Članak 364.

(1) Presuda iz članka 361. stavka 2. ovog Zakona ne može se pobijati žalbom zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnim zahtjevima.

(2) Presuda iz članka 361. stavka 2. ovog Zakona ne može se pobijati žalbom zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470.), osim ako je optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti i krivnje saznao nakon donošenja presude.

7. Povlačenje i izmjena optužnice

Članak 365.

(1) Državni odvjetnik može povući optužnicu prije nego što je potvrđena.

(2) Ako je državni odvjetnik povukao optužnicu, može podići novu optužnicu pod uvjetima iz članka 341. ovog Zakona, time da nova optužnica mora biti podignuta najkasnije šest mjeseci od povlačenja optužnice.

8. Upućivanje na suđenje

Članak 366.

(1) Odmah nakon potpunog ili djelomičnog potvrđivanja optužnice optužno vijeće, uz sudjelovanje stranaka ako su prisutne, sastavlja raspravni spis.

(2) Raspravni spis uz optužnicu sadrži:

1) kaznenu prijavu,

2) imovinskopravni zahtjev oštećenika,

3) zapisnike, snimke i druge isprave o provedenim dokaznim radnjama prije i tijekom istrage koji su važni za raspravu,

4) zapisnike o radnjama provedenim na dokaznom ročištu koji su važni za raspravu,

5) isprave i zapisnike o dokaznim radnjama pribavljene putem međunarodne pravne pomoći,

6) izvadak iz kaznene evidencije i evidencije o drugim kažnjivim djelima,

7) predmete kojima je kazneno djelo počinjeno ili koji su nastali počinjenjem kaznenog djela ili naznaku gdje se nalaze,

8) zapisnik s ročišta za potvrđivanje optužnice,

9) odluke i podatke o mjerama osiguranja prisutnosti i drugim mjerama za osiguranje tijeka postupka,

10) bilješke istraživanja obrane.

(3) Stranke imaju pravo stavljati prigovore na uvrštenje pojedinih isprava, zapisnika i predmeta u raspravni spis. O prigovoru odlučuje rješenjem vijeće na ročištu.

(4) Stranke se, uz suglasnost vijeća, mogu sporazumjeti o unošenju u raspravni spis i drugih sastojaka.

(5) Ako što drugo nije propisano ovim Zakonom, stranke i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati raspravni spis u pisarnici suda.

Članak 367.

(1) Rješenje vijeća o potvrđivanju optužnice se s optužnicom i raspravnim spisom bez odgode dostavlja pisarnici nadležnog suda.

(2) Spisi pribavljeni na sjednici optužnog vijeća, kao i dijelovi spisa istrage koji nisu uvršteni u raspravni spis vraćaju se državnom odvjetniku zajedno sa zapisnikom sjednice vijeća.

(3) Okrivljenik i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati spise iz stavka 2. ovog članka u pisarnici državnog odvjetnika.

B. Rasprava i presuda

Glava XX. PRIPREME ZA RASPRAVU I OKONČANJE KAZNENOG POSTUPKA

PRIJE OTVARANJA RASPRAVE

1. Uvodne odredbe

Članak 368.

(1) Predsjednik vijeća, odmah nakon primitka optužnice i raspravnog spisa započinje pripreme za raspravu.

(2) Pripreme za raspravu obuhvaćaju održavanje pripremnog ročišta za raspravu, određivanje rasprave i donošenje drugih odluka koje se odnose na upravljanje postupkom.

(3) Protiv odluka koje donosi predsjednik vijeća u tijeku priprema za raspravu, žalba nije dopuštena, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

Članak 369.

(1) O ispitivanju svjedoka ili vještaka čije ispitivanje su stranke predložile, a ne mogu doći na raspravu zbog bolesti ili zbog drugih opravdanih razloga odlučuje predsjednik vijeća. Svjedoka ili vještaka ispitat će predsjednik vijeća ili sudac istrage na čijem se području svjedok odnosno vještak nalazi. O vremenu i mjestu ispitivanja obavijestit će se stranke i oštećenik.

(2) Ako je optuženik lišen slobode, o pot rebi njegove prisutnosti ispitivanju svjedoka ili vještaka, odlučuje predsjednik vijeća.

(3) Kad su stranke i oštećenik prisutni ispitivanju imaju prava kao i kod odgovarajuće radnje u istrazi.

2. Pripremno ročište

Članak 370.

(1) Na pripremno ročište odgovarajuće se primjenjuju odredbe o raspravi, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(2) Pripremno ročište nije javno, a mogu mu prisustvovati samo pozvane osobe.

Članak 371.

(1) Predsjednik vijeća određuje pripremno ročište najkasnije u roku od mjesec dana ako je optuženik u istražnom zatvoru, a dva mjeseca ako nije određen istražni zatvor, računajući od primitka potvrđene optužnice u sudsku pisarnicu. Ako predsjednik vijeća ne odredi pripremno ročište u tom roku, obavijestit će o tome predsjednika suda koji će poduzeti mjere da se pripremno ročište odmah odredi.

(2) Ako u postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do petnaest godina predsjednik vijeća obzirom na navode u optužnici i prirodu predloženih dokaza smatra da nije potrebno održavanje pripremnog ročišta, donosi nalog kojim određuje raspravu. Predsjednik vijeća neće održati pripremno ročište ako su stranke postigle sporazum u smislu članka 360. stavka 3. ovog Zakona.

(3) Ako predsjednik vijeća ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, a to nije učinio sudac istrage (članak 344. stavak 4.) ni optužno vijeće (članak 351.) donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa te ih predati tajniku suda. Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti u kaznenom postupku.

Članak 372.

(1) Na pripremno ročište pozvat će se optuženik, njegov branitelj, tužitelj i oštećenik odnosno njihovi zakonski zastupnici i opunomoćenici, a po potrebi i tumač. Pozivi se za pripremno ročište upućuju prema članku 348. stavku 2. i 3. ovog Zakona.

(2) U pozivu za pripremno ročište stranke će biti upozorene da na pripremnom ročištu mogu predložiti nove dokaze koji mogu poslužiti za utvrđivanje činjenica, ako su za te dokaze saznale nakon potvrđivanja optužnice.

(3) Ako je potrebno da se za pripremno ročište pribave spisi, isprave ili predmeti koji se nalaze kod suda ili kod kojeg drugog državnog tijela, predsjednik vijeća će na prijedlog stranaka naložiti da se ti predmeti ili isprave pravovremeno pribave.

Članak 373.

(1) Kad je predsjednik vijeća utvrdio da su na pripremno ročište došle sve pozvane osobe, provjerit će podatke o istovjetnosti optuženika u optužnici, osim podataka o prijašnjoj osuđivanosti.

(2) Predsjednik vijeća će prisutnog oštećenika, koji još nije podnio imovinskopravni zahtjev poučiti u smislu članka 47. ovog Zakona.

Članak 374.

(1) Prije izlaganja optužbe stranke će izvijestiti predsjednika vijeća o sadržaju sporazuma iz članka 360. ovog Zakona za sve ili pojedine točke optužbe.

(2) Predsjednik vijeća će u zapisnik unijeti sporazum stranaka iz stavka 1. ovog članka te postupiti prema članku 361. do 364. ovog Zakona.

(3) Ako su se stranke sporazumjele o dijelu optužnice, postupak za ta djela će se razdvojiti sukladno članku 25. ovog Zakona. Za preostali dio optužnice provest će se pripremno ročište.

Članak 375.

(1) Predsjednik vijeća otvara pripremno ročište prema članku 350. stavka 1. ovog Zakona.

(2) Državni odvjetnik izlaže dio optužnice iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela i navodi dokaze koji potvrđuju optužnicu, a može predložiti izricanje određene vrste i mjere kaznenopravne sankcije. Ako je riječ o optužbi oštećenika kao tužitelja predsjednik vijeća može ukratko izložiti njezin sadržaj.

(3) Ako je oštećenik prisutan, može podnijeti imovinskopravni zahtjev, a ako nije prisutan, podneseni zahtjev pročitat će predsjednik vijeća.

Članak 376.

(1) Predsjednik vijeća uvjerit će se da je optuženik razumio optužnicu i pozvat će ga da se očituje o optužbi. Optuženik može ostati kod ranijeg očitovanja ili iznijeti novo očitovanje, posebno ako je naknadno saznao za dokaze u svezi djela i krivnje (članak 372. stavak 2.)

(2) Predsjednik vijeća pozvat će optuženika koji poriče optužbu da on ili njegov branitelj, točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga.

Članak 377.

(1) Predsjednik vijeća pozvat će stranke i oštećenika da obrazlože prijedloge dokaza koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.

(2) Svaka stranka očitovat će se o prijedlozima suprotne stranke i oštećenika.

(3) Predsjednik vijeća odbit će izvođenje dokaza na okolnosti koje protivna stranka ne osporava, te iz razloga predviđenih u članku 351. ovog Zakona.

Članak 378.

(1) Ako je predsjedniku vijeća dostavljena potvrđena optužnica u odnosu na koju se optuženik očitovao krivim, predlaganje dokaza za raspravu ograničit će se samo na one dokaze koje se odnose na odluku o kaznenim sankcijama.

(2) Ako se optuženik očitovao krivim samo u odnosu na neke točke optužbe i predsjednik vijeća smatra da se u odnosu na njih može postupiti u smislu stavka 1. ovog članka, predsjednik vijeća može u odnosu na te točke optužbe razdvojiti postupak.

(3) Ako se jedan suoptuženik u odnosu na neke točke optužbe koja se odnosi na više suoptuženika očitovao krivim, a drugi se očitovao da se ne smatra krivim, provest će se za sve suoptuženike rasprava te donijeti jedna presuda.

Članak 379.

Na pripremnom ročištu predsjednik vijeća može, uz suglasnost stranaka, ukinuti istražni zatvor ili ga zamijeniti blažom mjerom. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

3. Obustava kaznenog postupka

Članak 380.

(1) Predsjednik vijeća obustavit će rješenjem kazneni postupak i dostaviti rješenje strankama i oštećeniku:

1) ako je tužitelj odustao od optužbe,

2) ako je nesporno utvrđeno postojanje smetnji za nastavak postupka iz članka 452. točke 2., 4., 5. i 6. ovog Zakona.

(2) Predsjednik vijeća će u slučaju obustave postupka iz stavka 1. točke 1. ovog članka upozoriti oštećenika prema članku 55. ovog Zakona.

4. Određivanje rasprave

Članak 381.

(1) Predsjednik vijeća prije završetka pripremnog ročišta, nalogom određuje vrijeme i mjesto održavanja rasprave te koji će se svjedoci i vještaci pozvati na raspravu, kao i pribavljanje drugih dokaza. Iznimno, ako postoje posebne prepreke, predsjednik vijeća može odgoditi određivanje rasprave do mjesec dana i o tome obavijestiti predsjednika suda.

(2) Ako pripremno ročište nije održano (članak 371. stavak 2.), predsjednik vijeća odredit će raspravu najkasnije u roku od dva mjeseca od zaprimanja potvrđene optužnice te vrijeme i mjesto održavanja rasprave, koji će se svjedoci i vještaci pozvati na raspravu, kao i pribavljanje drugih dokaza. Ako u tom roku ne odredi raspravu, predsjednik vijeća obavijestit će predsjednika suda o razlozima iz kojih rasprava nije određena. Predsjednik suda prema potrebi poduzet će mjere da se rasprava odredi.

Članak 382.

(1) Rasprava se provodi u sjedištu suda i u sudskoj zgradi.

(2) Ako su u pojedinim slučajevima prostorije u sudskoj zgradi neprikladne za održavanje rasprave, predsjednik suda može odrediti da se rasprava drži u drugoj zgradi.

(3) Rasprava se može održati i u drugome mjestu na području nadležnog suda ako to na obrazloženi prijedlog predsjednika suda dopusti predsjednik višeg suda.

Članak 383.

(1) Na raspravu poziva se tužitelj i oštećenik te njihovi zakonski zastupnici i opunomoćenici, optuženik i njegov branitelj, a po potrebi i tumač.

(2) Svjedoke i vještake koje su predložile, pozivaju stranke. Na pozivanje svjedoka i vještaka primjenjuju se odredbe članka 175. do 177. ovog Zakona.

(3) Optuženik se poziva prema članku 372. stavku 1. i 2. ovog Zakona. Poziv optuženiku mora se dostaviti tako da između dostave poziva i dana rasprave ostane dovoljno vremena za pripremu obrane, a najmanje osam dana. Na zahtjev optuženika ili na prijedlog tužitelja, a uz privolu optuženika, taj se rok može skratiti.

(4) Branitelj se poziva prema članku 174. stavku 1. ovog Zakona.

(5) Oštećenika koji se ne poziva kao svjedok sud će izvijestiti u pozivu da će se rasprava održati i bez njega, a da će se izjava o imovinskopravnom zahtjevu pročitati. Oštećenik će se upozoriti i na to da će se, ako ne dođe, smatrati da nije voljan nastaviti kazneni progon ako državni odvjetnik odustane od optužbe.

(6) Oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj upozorit će se u pozivu da će se ako na raspravu ne dođu, a ne pošalju opunomoćenika, smatrati da su odustali od optužbe.

(7) Optuženika će se u pozivu upozoriti na posljedice nedolaska na raspravu (članak 402. i 404.).

Članak 384.

Ako se očekuje da će rasprava dulje trajati, na zahtjev predsjednika vijeća, predsjednik suda će odrediti jednog ili dva suca, odnosno suca porotnika (dopunski sudac ili dopunski sudac porotnik) da budu na raspravi, kako bi zamijenili članove vijeća u slučaju njihove spriječenosti.

Članak 385.

Predsjednik vijeća može nalogom iz važnih razloga, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, odgoditi raspravu.

Članak 386.

Predsjednik vijeća obustavit će rješenjem kazneni postupak ako postoje okolnosti iz članka 380. ovog Zakona i dostaviti rješenje strankama i oštećeniku, uz obavijest o tome osobama koje su pozvane na raspravu.

Glava XXI. RASPRAVA

1. Javnost rasprave

Članak 387.

(1) Rasprava je javna.

(2) Raspravi mogu biti prisutne punoljetne osobe.

(3) Osobe koje prisustvuju raspravi, osim pravosudnog policajca, ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe.

Članak 388.

(1) Vijeće će isključiti javnost za cijelu raspravu ili njezin dio:

1) radi zaštite djeteta ili maloljetnika,

2) na zahtjev žrtve iz članka 45. ovog Zakona, tijekom njezina ispitivanja kao svjedoka.

(2) Od otvaranja zasjedanja pa do završetka rasprave vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka, ali uvijek nakon njihova ispitivanja, isključiti javnost za cijelu raspravu ili njezin dio ako je to potrebno radi:

1) zaštite sigurnosti i obrane Republike Hrvatske,

2) zaštite tajne, kojoj bi štetila javna rasprava,

3) zaštite javnog reda i mira,

4) zaštite osobnog ili obiteljskog života okrivljenika, žrtve, oštećenika ili drugog sudionika u postupku.

Članak 389.

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, žrtvu, oštećenika, njihove zastupnike i branitelja.

(2) Vijeće može dopustiti da raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, a na zahtjev optuženika može to dopustiti i njegovu bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i njegovim bliskim srodnicima.

(3) Predsjednik vijeća upozorit će osobe koje prisustvuju raspravi iz koje je javnost isključena da su dužne kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznale i da je odavanje tajne kazneno djelo.

Članak 390.

(1) Odluku o isključenju javnosti donosi vijeće rješenjem, koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.

(2) Žalba protiv rješenja iz stavka 1. ovog članka ne zadržava izvršenje.

2. Upravljanje raspravom

Članak 391.

(1) Prilikom ulaska sudaca u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz sudnice, svi prisutni, na poziv ovlaštene osobe, ustaju.

(2) Stranke i drugi sudionici postupka dužni su ustati kad se obraćaju sudu, osim ako za to postoje opravdane prepreke.

(3) Odredba stavka 2. ovog članka ne odnosi se na dijete.

Članak 392.

(1) Predsjednik, članovi vijeća i zapisničar, te dopunski suci i suci porotnici moraju neprekidno biti na raspravi.

(2) Dužnost je predsjednika vijeća da utvrdi je li vijeće sastavljeno prema zakonu i postoje li razlozi iz kojih se članovi vijeća i zapisničar moraju izuzeti (članak 32. stavak 1.).

Članak 393.

(1) Predsjednik vijeća upravlja raspravom.

(2) Dužnost je predsjednika vijeća da se skrbi za svestrano raspravljanje o predmetu i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne služi razjašnjenju spornih pitanja i utvrđenju činjenica važnih za pravilnost odluka.

(3) Predsjednik vijeća odlučuje o prijedlozima stranaka ako o njima ne odlučuje vijeće.

(4) O prijedlogu o kojemu ne postoji suglasnost stranaka i o suglasnim prijedlozima stranaka koje predsjednik ne prihvati odlučuje vijeće. Vijeće također odlučuje o prigovoru protiv mjera predsjednika vijeća koje se odnose na upravljanje raspravom.

(5) Rješenja vijeća uvijek se objavljuju i unose u zapisnik.

Članak 394.

Predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog tijeka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a osobito zbog broja optuženika, broja kaznenih djela i opsega dokaznog materijala. U zapisnik o raspravi unijet će se razlozi zašto se rasprava ne održava prema zakonom utvrđenom redoslijedu.

Članak 395.

(1) Dužnost je predsjednika vijeća brinuti se o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. On može odmah nakon otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje prisustvuju raspravi da se pristojno ponašaju i ne ometaju rad suda. Predsjednik vijeća može odrediti pretragu osoba koje prisustvuju raspravi.

(2) Vijeće može naložiti da se iz zasjedanja uklone sve osobe koje kao slušatelji prisustvuju raspravi ako se mjerama za održavanje reda propisanim u ovom Zakonu ne bi moglo osigurati neometano održavanje rasprave.

(3) U sudnici se, osim za potrebe suda, ne smiju obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja tehničkim uređajima. Iznimno, predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko, a predsjednik suda fotografsko snimanje.

(4) Stranke i b ranitelj smiju tonski snimati tijek rasprave s koje nije isključena javnost pod uvjetom da ne ometaju tijek rasprave i da prethodno o tome izvijeste predsjednika vijeća. Osobni podaci o okrivljeniku, oštećeniku ili svjedoku koji su tako snimljeni predstavljaju tajnu i smiju se koristiti samo za potrebe kaznenog postupka.

Članak 396.

(1) Ako optuženik, branitelj, oštećenik, zakonski zastupnik, opunomoćenik, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba ometa red ili se ne pokorava nalozima predsjednika vijeća za održavanje reda, predsjednik vijeća će je opomenuti ili novčano kazniti do 50.000,00 kn. Ako ta osoba nastavi ometati red i ne pokoravati se nalozima predsjednika vijeća, predsjednik vijeća može naložiti njezino udaljenje iz sudnice.

(2) Optuženik može biti udaljen iz sudnice za određeno vrijeme, a na ponovljeno narušavanje i sve dok traje dokazni postupak. Prije završetka dokaznog postupka predsjednik vijeća pozvat će optuženika i izvijestiti ga o tijeku rasprave. Ako bi optuženik nastavio narušavati red i vrijeđati dostojanstvo suda, predsjednik vijeća ga može ponovno udaljiti iz zasjedanja. U tom slučaju će se rasprava dovršiti bez prisutnosti optuženika, a presudu će mu priopćiti predsjednik ili sudac član vijeća u prisutnosti zapisničara.

(3) Branitelju ili opunomoćeniku koji poslije kazne nastavi narušavati red predsjednik vijeća može uskratiti daljnju obranu, odnosno zastupanje na raspravi i u tom slučaju stranka će se pozvati da uzme drugog branitelja, odnosno opunomoćenika. Ako je nemoguće da okrivljenik ili oštećenik to učine odmah bez štete za svoje probitke ili ako se u slučaju obvezne obrane ne može odmah postaviti drugi branitelj ili opunomoćenik, rasprava će se prekinuti ili odgoditi, a branitelju, odnosno opunomoćeniku naložit će se plaćanje troškova koji su nastali zbog prekida ili odgode.

(4) Ako je oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj ili njihov zakonski zastupnik udaljen iz sudnice, rasprava će se nastaviti i bez njega, ali će ih sud upozoriti da mogu uzeti opunomoćenika.

(5) Ako državni odvjetnik ili osoba koja ga zamjenjuje narušava red, predsjednik vijeća izvijestit će o tome višeg državnog odvjetnika, a može i prekinuti raspravu i od višeg državnog odvjetnika zatražiti da odredi drugu osobu da zastupa optužnicu.

(6) Kad odvjetnika ili odvjetničkog vježbenika koji narušava red sud kazni, izvijestit će o tome Hrvatsku odvjetničku komoru.

Članak 397.

(1) Sud može u tijeku postupka kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kuna branitelja, opunomoćenika ili zakonskog zastupnika, oštećenika kao tužitelja ili privatnog tužitelja ako su njegovi postupci očito upravljeni na odugovlačenje kaznenog postupka. Rješenje o kažnjavanju može se pobijati posebnom žalbom koja zadržava izvršenje.

(2) O kažnjavanju odvjetnika, odnosno odvjetničkog vježbenika sud će izvijestiti Hrvatsku odvjetničku komoru.

(3) Ako državni odvjetnik ne podnosi sudu prijedloge pravovremeno ili druge radnje u postupku poduzima s velikim zakašnjenjem i time prouzroči odugovlačenje postupka, sud će o tome izvijestiti višega državnog odvjetnika.

Članak 398.

(1) Protiv rješenja o kazni iz članka 396. ovog Zakona dopuštena je žalba. Vijeće može opozvati svoje rješenje.

(2) Protiv drugih odluka koje se odnose na održavanje reda i upravljanje raspravom žalba nije dopuštena.

Članak 399.

(1) Ako optuženik na raspravi počini kazneno djelo, postupit će se prema odredbi članka 442. stavka 1. ovog Zakona.

(2) Ako tijekom rasprave u zasjedanju druga osoba počini kazneno djelo, vijeće može prekinuti raspravu i prema usmenoj optužbi tužitelja suditi o počinjenom kaznenom djelu odmah, a može za to djelo suditi nakon završetka započete rasprave.

(3) Ako postoje osnove sumnje da je svjedok ili vještak na raspravi dao lažni iskaz, ne može se za to djelo odmah suditi. U takvu slučaju predsjednik vijeća može narediti da se o iskazu svjedoka, odnosno vještaka sastavi poseban zapisnik, koji će se dostaviti državnom odvjetniku. Taj će zapisnik potpisati ispitani svjedok, odnosno vještak.

(4) Ako se počinitelju kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti ne može odmah suditi, ili ako je za suđenje nadležan viši sud, izvijestit će se o tome nadležni državni odvjetnik radi daljnjeg postupka.

3. Pretpostavke za održavanje rasprave

Članak 400.

Predsjednik vijeća otvara zasjedanje, objavljuje sastav vijeća i predmet rasprave te utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe, pa ako nisu, provjerava jesu li im pozivi dostavljeni i jesu li svoj izostanak opravdale.

Članak 401.

(1) Ako na raspravu, koja je određena na temelju optužnice državnog odvjetnika, ne dođe državni odvjetnik ili osoba koja ga zamjenjuje, rasprava će se odgoditi. O razlozima odgode obavijestit će se viši državni odvjetnik.

(2) Ako na raspravu ne dođe oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj, iako su uredno pozvani, a ni njihov opunomoćenik, vijeće će rješenjem obustaviti postupak.

Članak 402.

(1) Ako je optuženik uredno pozvan, a ne dođe na raspravu niti svoj izostanak opravda, predsjednik vijeća će naložiti da se prisilno dovede. Ako se dovođenje ne bi moglo odmah obaviti, predsjednik vijeća će odlučiti da se rasprava odgodi i naložiti da se optuženik na iduću raspravu prisilno dovede. Ako do privođenja optuženik opravda izostanak, predsjednik vijeća opozvat će nalog o prisilnom dovođenju. Vijeće može naložiti da optuženik snosi troškove koji su nastali odgodom rasprave.

(2) Kada zbog nedolaska optuženika ili njegovog branitelja ne postoje uvjeti za održavanje rasprave, predsjednik vijeća može odrediti da se prisutni svjedok ili vještak ispita i bez vođenja rasprave ako se tome optužba i obrana ne protive.

(3) Optuženiku se može suditi u odsutnosti samo ako postoje osobito važni razlozi da mu se sudi, a:

1) nije moguće suđenje u stranoj državi,

2) nije moguće izručenje,

3) optuženik je u bijegu.

(4) Rješenje o suđenju u odsutnosti donosi sud nakon pribavljenog mišljenja tužitelja. Žalba zadržava izvršenje rješenja, ako je rješenje doneseno protivno mišljenju tužitelja.

Članak 403.

Ako na raspravu ne dođe branitelj koji je uredno pozvan, a ne izvijesti sud o razlogu spriječenosti, čim je za taj razlog saznao, ili ako branitelj bez odobrenja napusti raspravu, sud ga može kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kn i odrediti da troškovi odgode padaju na teret branitelja, te o izricanju novčane kaznen obavijestiti Hrvatsku odvjetničku komoru.

Članak 404.

(1) Ako postoje uvjeti za odgodu rasprave zbog nedolaska optuženika ili zbog njegove raspravne nesposobnosti, odnosno zbog odsutnosti branitelja, sud pred kojim se ima održati rasprava može odlučiti da se rasprava održi ako bi se prema dokazima koji se nalaze u spisima očito morala donijeti presuda kojom se optužba odbija.

(2) Ako se optuženik sam stavio u položaj ili stanje uslijed kojeg nije mogao sudjelovati na raspravi, održat će se rasprava u njegovoj odsutnosti. Sud donosi rješenje o održavanju

rasprave u odsutnosti okrivljenika nakon ispitivanja liječnika vještaka. Rješenje se može donijeti prije započinjanja rasprave. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja. Čim prestanu razlozi uslijed kojih okrivljenik nije mogao biti prisutan na raspravi, a rasprava nije okončana, nastavit će se u njegovoj prisutnosti, a sudac će optuženiku priopćiti dotadašnji tijek i sadržaj rasprave.

(3) Na raspravi prema stavku 2. ovoga članka, okrivljenik mora imati branitelja. Branitelj može u korist optuženika davati izjave i primati priopćenja o svim pitanjima koja se odnose na vođenje postupka i odlučivanje o glavnoj stvari.

Članak 405.

(1) Ako se svjedok ili vještak unatoč urednom pozivu upućenom od stranke koja ga predlaže ne odazove raspravi, stranka može zahtijevati da mu poziv uputi sud. Ako svjedok ili vještak pozvan od suda, unatoč urednom pozivu neopravdano izostane s rasprave, predsjednik vijeća će naložiti da se na iduću raspravu prisilno dovede i kazniti svjedoka novčanom kaznom do 50.000,00 kuna. Vijeće može u opravdanom slučaju opozvati odluku o kazni.

(2) Rasprava može početi i bez prisutnosti pozvanog svjedoka ili vještaka. U tom će slučaju vijeće tijekom rasprave odlučiti treba li zbog odsutnosti svjedoka ili vještaka raspravu prekinuti ili odgoditi.

4. Odgoda i prekid rasprave

Članak 406.

(1) Izvan slučajeva posebno predviđenih u ovom Zakonu, rasprava će se odgoditi rješenjem vijeća ako se u tijeku rasprave utvrdi da je optuženik raspravno nesposoban ili ako postoje druge smetnje da se rasprava uspješno provede.

(2) U rješenju kojim se odgađa rasprava odredit će se, kad je to moguće, dan i sat kad će se rasprava nastaviti.

(3) Protiv rješenja iz stavka 2. ovog članka žalba nije dopuštena.

Članak 407.

(1) Rasprava koja je odgođena mora iznova započeti ako se izmijenio sastav vijeća.

(2) Ako se rasprava koja je bila odgođena drži pred istim vijećem, ona će se nastaviti, a predsjednik vijeća ukratko će iznijeti tijek prijašnje rasprave, ali u tom slučaju vijeće može odrediti da rasprava počne iznova.

(3) Rasprava mora iznova početi i svi se dokazi moraju ponovno izvesti ako se rasprava drži pred drugim predsjednikom vijeća. Isto vrijedi i u slučaju ako je odgoda trajala dulje od tri mjeseca.

Članak 408.

(1) Izvan slučajeva posebno propisanih u ovom Zakonu, predsjednik vijeća može prekinuti raspravu radi odmora, ili zbog proteka radnog vremena, ili radi toga da se u kratkom vremenu osiguraju određeni dokazi, ili radi pripremanja optužbe ili obrane.

(2) Prekinuta rasprava nastavlja se uvijek pred istim vijećem.

(3) Ako se rasprava ne može nastaviti pred istim vijećem ili ako je prekid rasprave trajao dulje od petnaest dana, postupit će se prema odredbama članka 407. stavka 3. ovog Zakona.

5. Zapisnik o raspravi

Članak 409.

(1) O postupanju na raspravi se vodi zapisnik u koji se mora unijeti u bitnom cijeli tijek rasprave, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.

(2) Predsjednik vijeća može nakon saslušanja stranaka odrediti da se tijek rasprave snimi. U tom slučaju, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, zapisnik tvore prijepis zvučne snimke rasprave i zapisnik o tijeku rasprave. Snimka rasprave prepisuje se u roku od tri radna dana, a prijepis pregledava i ovjerava predsjednik vijeća i ulaže ga u spis kao sastavni dio zapisnika o raspravi.

(3) Za tonsko ili drugo tehničko snimanje tijeka rasprave odgovarajuće se primjenjuju odredbe članka 87. stavka 3. i članka 395. stavka 4. ovog Zakona.

(4) Predsjednik vijeća uvijek može, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, naložiti da se u zapisnik doslovno upišu izjave koje smatra osobito važnim.

(5) Ako je potrebno, osobito ako se u zapisnik doslovno unose izjave neke osobe, predsjednik vijeća može narediti da se taj dio zapisnika odmah pročita, a pročitat će se uvijek ako to zahtijeva stranka, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.

Članak 410.

(1) Zapisnik mora biti završen sa zaključenjem zasjedanja. Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća i zapisničar.

(2) Stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik i njegove priloge, dati primjedbe u svezi sa sadržajem i tražiti ispravak zapisnika.

(3) Ispravke pogrešno upisanih imena, brojeva i drugih očitih pogrešaka u pisanju može naložiti predsjednik vijeća na prijedlog stranaka ili ispitane osobe ili po službenoj dužnosti. Druge ispravke i dopune zapisnika može naložiti samo vijeće.

(4) Primjedbe i prijedlozi stranaka u s vezi sa zapisnikom te ispravci i dopune obavljeni u zapisniku moraju se zabilježiti u nastavku završenog zapisnika. U nastavku zapisnika zabilježit će se i razlozi zbog kojih pojedini prijedlozi i primjedbe nisu prihvaćeni. Predsjednik vijeća i zapisničar potpisuju i nastavak zapisnika.

Članak 411.

(1) U uvodu zapisnika mora se naznačiti sud pred kojim se održava rasprava, mjesto i vrijeme zasjedanja, ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća i zapisničara, prisutnih tužitelja, optuženika i branitelja, oštećenika i njegova zakonskog zastupnika ili opunomoćenika, tumača, kazneno djelo koje je predmet raspravljanja te je li rasprava javna ili je javnost isključena.

(2) Zapisnik mora osobito sadržavati podatke o tome koja je optužnica na raspravi pročitana, odnosno usmeno izložena, kakvo je očitovanje okrivljenika s pripremnog ročišta odnosno je li ono promijenjeno i je li tužitelj izmijenio ili proširio optužbu, kakve su prijedloge podnijele stranke i kakve je odluke donosio predsjednik vijeća ili vijeće, koji su dokazi izvedeni, jesu li pročitani zapisnici i drugi podnesci, jesu li reproducirane zvučne ili druge snimke i kakve su primjedbe dale stranke u svezi s izvedenim dokazima. Ako je s rasprave isključena javnost, u zapisniku se mora naznačiti da je predsjednik vijeća upozorio prisutne na posljedice ako neovlašteno otkriju ono što su na toj raspravi saznali kao tajnu.

(3) Iskazi optuženika, svjedoka i vještaka unose se u zapisnik tako da se prikaže njihov bitni sadržaj. Ti se iskazi unose u z apisnik samo ako sadrže odstupanje ili dopunu nj ihovih prijašnjih iskaza. Na zahtjev stranke predsjednik vijeća naložit će da se djelomično ili u cijelosti pročita zapisnik o njezinu prijašnjem iskazu.

(4) Na zahtjev stranke u zapisnik će se unijeti i pitanje, odnosno odgovor koji je vijeće odbilo kao nedopušten.

(5) U zapisniku o tijeku rasprave koji se vodi usporedno sa zvučnim ili drugim snimanjem unijet će se prema ocijeni predsjednika vijeća važne izjave stranaka, a po pot rebi i bitni dijelovi iskaza optuženika, svjedoka ili vještaka.

Članak 412.

(1) U zapisnik o raspravi unosi se izreka presude (članak 459. stavak 3.) uz naznaku je li presuda javno objavljena. Izreka presude u zapisniku je izvornik.

(2) Ako je doneseno rješenje o istražnom zatvoru mora se izreka tog rješenja unijeti u zapisnik o raspravi.

6. Početak rasprave i uvodni govori stranaka

Članak 413.

(1) Kad je predsjednik vijeća utvrdio da su na raspravu došle sve pozvane osobe, ili kad je vijeće odlučilo da se rasprava održi u odsutnosti neke od pozvanih osoba, pozvat će predsjednik vijeća optuženika i od njega uzeti osobne podatke (članak 272. stavak 1.) osim podataka o prijašnjoj osuđivanosti da bi se uvjerio u njegovu istovjetnost.

(2) Predsjednik vijeća će utvrditi je li optuženik primio i razumio pisanu pouku o pravima (članak 239. stavak 1.). Ako optuženik nije primio pouku o pravima, predsjednik vijeća će postupiti prema članku 350. stavku 1. ovog Zakona, a ako je pouku primio ali ju nije razumio, poučit će ga na prikladan način o njegovim pravima.

Članak 414.

(1) Nakon što se utvrdi optuženikova istovjetnost, predsjednik vijeća uputit će svjedoke i vještake na mjesto koje je za njih određeno, gdje će pričekati dok ne budu pozvani radi ispitivanja. U slučaju potrebe predsjednik vijeća može nakon ispitivanja zadržati vještake da prate tijek rasprave.

(2) Predsjednik vijeća će poduzeti prikladne mjere za zaštitu žrtve od utjecaja drugih osoba (prostorna izdvojenost prije ispitivanja i slično).

(3) Svi optuženici ostaju u sudnici tijekom cijele rasprave.

(4) Izjava optuženika prema odredbi stavka 1. ovoga članka, ne oslobađa sud dužnosti da ishodi i druge dokaze. Ako je oštećenik prisutan, a još nije stavio imovinskopravni zahtjev, upozorit će ga predsjednik vijeća da može staviti prijedlog za ostvarivanje tog zahtjeva u kaznenom postupku i poučiti ga o pravima iz članka 47. ovog Zakona.

(5) Ako se oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj imaju ispitati kao svjedoci, neće se udaljiti iz zasjedanja.

(6) Predsjednik vijeća može poduzeti potrebne mjere da spriječi dogovaranje između svjedoka, vještaka i stranaka.

Članak 415.

(1) Rasprava započinje čitanjem optužnice. Ako je oštećenik prisutan, može postaviti imovinskopravni zahtjev, a ako nije, zahtjev će pročitati predsjednik vijeća.

(2) Nakon toga, predsjednik vijeća upitat će optuženika je li razumio optužbu. Ako se predsjednik vijeća uvjeri da optuženik nije razumio optužbu, ponovno će mu izložiti njezin sadržaj na način na koji je optuženik može najlakše razumjeti.

(3) Nakon toga predsjednik vijeća objavit će kakvo je očitovanje o optužbi optuženik ranije iznio i pozvati ga da se očituje o optužnici koja je pročitana, te o imovinskopravnom zahtjevu ako je podnesen.

Članak 416.

(1) Optuženika koji se očitovao da se u odnosu na sve točke optužbe smatra krivim, predsjednik vijeća uputit će da može odmah iskazivati o svim okolnostima koje ga terete i iznijeti sve činjenice koje mu idu u korist te se prelazi na ispitivanje optuženika.

(2) Optuženik će u slobodnom izlaganju iznijeti svoj iskaz, nakon čega mu se mogu postavljati pitanja. Pitanja prvi postavlja branitelj, a zatim tužitelj. Nakon njih predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu postavljati pitanja optuženiku radi otklanjanja praznina, proturječnosti i nejasnoća u iskazu. Oštećenik, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, suoptuženici i vještaci mogu neposredno postavljati pitanja optuženiku uz odobrenje predsjednika vijeća.

(3) Predsjednik vijeća će zabraniti pitanje ili odgovor na već postavljeno pitanje ako je ono nedopušteno (članak 277. stavak 1.) ili se ne odnosi na predmet. Ako predsjednik vijeća zabrani postavljanje određenog pitanja ili davanje odgovora, stranke mogu zahtijevati da o tome odluči vijeće.

(4) Izjava optuženika prema odredbi stavka 1. ovog članka, ne oslobađa sud dužnosti da izvodi i druge dokaze. Ako je optuženikovo priznanje na raspravi potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, sud će u dokaznom postupku izvesti samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni i drugoj sankciji.

(5) Ako se optuženik očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitat će se na završetku dokaznog postupka, osim ako on drukčije ne zahtijeva.

Članak 417.

(1) Nakon očitovanja optuženika o optužnici i imovinskopravnom zahtjevu predsjednik vijeća poziva stranke da održe uvodne govore. Prvo govori tužitelj, a nakon njega branitelj, odnosno optuženik. Oštećenik može nakon govora tužitelja iznijeti i obrazložiti imovinskopravni zahtjev. Branitelj može izjaviti da će svoj govor održati nakon izvođenja dokaza koje je predložio tužitelj.

(2) U svojim govorima stranke mogu iznijeti koje odlučne činjenice namjeravaju dokazivati, izložiti dokaze koje će izvesti, odrediti pravna pitanja o kojima će raspravljati odnosno koje sporne činjenice zahtijevaju razjašnjenje potrebno da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U uvodnom govoru tužitelj ne smije iznositi činjenice ranije osuđivanosti optuženika. Stranka se u uvodnom govoru ne može izjašnjavati o na vodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(3) Predsjednik vijeća može uvodne govore stranaka ograničiti na određeno vrijeme, a u odnosu na te govore ima prava i dužnosti iz članka 447. ovog Zakona.

7. Dokazni postupak

Članak 418.

(1) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje.

(2) Suoptuženike koji su se očitovali da se u odnosu na sve točke optužbe smatraju krivim, ispitat će se na početku dokaznog postupka, oni koji zahtijevaju da ih se ispita prije završetka dokaznog postupka, ispitat će se čim to zahtijevaju, a oni koji su se očitovali na sve ili pojedine točke optužbe da se ne smatraju krivim ispitat će se na završetku dokaznog postupka, osim ako drukčije ne zahtijevaju.

(3) Optuženik koji se prema odredbi članka 416. stavak 5. ovog Zakona treba ispitati na kraju dokaznog postupka može sudjelovati u izvođenju pojedinih dokaza na raspravi i prije njegova ispitivanja.

(4) Ako se oštećenik koji je prisutan treba ispitati kao svjedok, njegovo će se ispitivanje obaviti prije ispitivanja ostalih svjedoka.

(5) Podaci iz kaznene evidencije kao i drugi podaci o osuđivanosti za kažnjive radnje mogu se pročitati kao zadnji dokazi prije ispitivanja optuženika na završetku dokaznog postupka, osim ako vijeće odlučuje o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza.

Članak 419.

(1) Stranke imaju pravo pozivati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze. Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao.

(2) Dokazi se na raspravi izvode sljedećim redom:

1) dokazi optužbe,

2) dokazi obrane,

3) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi obrane,

4) dokazi obrane kao odgovor na pobijanje,

5) dokazi suda,

6) dokazi o činjenicama odlučnim za izricanje kaznenopravne sankcije.

(3) Predsjednik vijeća može iz opravdanih razloga odrediti drukčiji redoslijed izvođenja dokaza.

Članak 420.

(1) Svjedoka i vještaka najprije ispituje stranka koja ga je predložila (glavno ispitivanje), zatim protivna stranka (unakrsno ispitivanje) nakon čega svjedoka i vještaka može ponovno ispitati stranka koja ga je pozvala (dodatno ispitivanje).

(2) Svjedoka i vještaka o okolnostima o kojima je pozvan radi svjedočenja odnosno vještačenja ispituje stranka koja ga je pozvala. Pitanja protivne stranke svjedoku i vještaku ograničavaju se i odnose samo na okolnosti o kojima je svjedok iskazao tijekom izravnog ispitivanja. Pitanja na dodatnom ispitivanju mogu se odnositi samo na pitanja postavljena tijekom unakrsnog ispitivanja.

(3) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti (sugestivna pitanja) ne mogu se postavljati pri izravnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja iskaza svjedoka ili vještaka. Sugestivna pitanja dopuštena su prilikom unakrsnog ispitivanja. Kad stranka pozove svjedoka ili vještaka suprotne stranke ili kada svjedok ili vještak izbjegava odgovor, sud može dopustiti postavljanje sugestivnih pitanja.

(4) Sud može tijekom izravnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja svjedoku i vještaku postaviti pitanja radi razjašnjenja nejasnoća.

(5) Oštećenik, zakonski zastupnik i opunomoćenik imaju pravo postavljati pitanja svjedoku i vještaku nakon tužitelja.

(6) Predsjednik vijeća skrbi da ispitivanje i izvođenje dokaza ostane u okvirima predmeta raspravljanja, bude učinkovito i ekonomično te da se vještaci i svjedoci zaštite od napada na njihovu osobnu nepovredivost.

Članak 421.

(1) Predsjednik vijeća će zabraniti pitanje ili odgovor na pitanje koje je već postavljeno te ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. Ako predsjednik vijeća zabrani postavljanje određenog pitanja ili davanje odgovora, stranke mogu zahtijevati da o tome odluči vijeće.

(2) Predsjednik vijeća će odbiti izvođenje dokaza:

1) za koje su stranke znale tijekom pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),

2) ako je nezakonit ili se odnosi na činjenicu koja se po zakonu ne može dokazivati (nedopušteni prijedlog),

3) ako činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje, odnosno ako ne postoji povezanost između činjenice koju stranka želi utvrditi i odlučnih činjenica ili se ta povezanost zbog pravnih razloga ne može ustanoviti (nevažni prijedlog),

4) ako postoje razlozi za sumnju da se s dokazom neka važna činjenica uopće ne bi mogla utvrditi ili bi se to moglo učiniti sa velikim poteškoćama, (neprikladni prijedlog),

5) ako je predloženo izvođenje dokaza očigledno usmjereno na znatno odugovlačenje postupka (prijedlog koji odugovlači postupak).

(3) Rješenje kojim se odbija izvođenje dokaza mora biti obrazloženo. Vijeće ga može izmijeniti ili opozvati u tijeku postupka.

Članak 422.

(1) U postupku se ne mogu upotrijebiti kao dokazi činjenice koje se odnose na ranije spolno ponašanje žrtve i njene seksualne sklonosti.

(2) Iznimno, dopušteno je dokazivati da sperma, drugi materijalni tragovi ili ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji potječu od druge osobe, a ne od optuženika.

Članak 423.

(1) Pri ispitivanju svjedoka i vještaka na raspravi primjenjivat će se odredbe koje važe za odgovarajuću dokaznu radnju, osim ako odredbama ove Glave nije drukčije propisano.

(2) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, svjedok koji nije ispitan neće biti prisutan izvođenju dokaza.

(3) Dijete i maloljetnik ispitat će se kao svjedok prema članku 292. stavku 1. i 2. ovog Zakona.

(4) Svjedok iz članka 294. stavka 1. ovog Zakona ispitat će se prema članku 297. ovog Zakona. Prijedlog za ispitivanje podnosi državni odvjetnik u optužnici ili na raspravi.

(5) Protiv odluke vijeća o prihvaćanju prijedloga državnog odvjetnika za ispitivanje svjedoka iz članka 294. ovog Zakona koji je prvi put podnesen na raspravi, optuženik može podnijeti posebnu žalbu. O žalbi odlučuje viši sud.

Članak 424.

Prije ispitivanja svjedoka, predsjednik vijeća će ga upozoriti u smislu članka 288. stavka 3. ovog Zakona, a posebno na dužnost odgovaranja na pitanja.

Članak 425.

(1) Prije ispitivanja vještaka predsjednik vijeća upozorit će ga u smislu članka 312. ovog Zakona, a posebno na dužnost odgovaranja na pitanja.

(2) Vijeće može odlučiti da vještak prije vještačenja obeća da će iskazati istinu. Obećanje se daje prema članku 312. stavku 2. ovog Zakona. Stalno prisegnuti postavljeni vještak samo će se upozoriti na položenu prisegu.

(3) Vještaku će se tijekom ispitivanja dopustiti korištenje bilješki i potrebne dokumentacije.

Članak 426.

Ako je svjedok ili vještak na prijašnjem ispitivanju tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svojeg iskaza, predočit će mu se prijašnji iskaz, odnosno upozorit će se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a prema potrebi, pročitat će se njegov prijašnji iskaz ili dio tog iskaza.

Članak 427.

(1) Ispitani svjedoci i vještaci ostaju u s udnici ako ih predsjednik vijeća nakon ispitivanja stranaka sasvim ne otpusti ili ne naloži da se privremeno udalje iz sudnice.

(2) Na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti predsjednik vijeća može naložiti da se ispitani svjedoci i vještaci udalje iz sudnice i da se kasnije ponovno po zovu i još jednom ispitaju u prisutnosti ili odsutnosti drugih svjedoka i vještaka.

Članak 428.

Ako se na raspravi sazna da svjedok ili vještak ne može doći pred sud ili mu je dolazak znatno otežan, vijeće može na prijedlog stranke koja je pozvala svjedoka ili vještaka, ako smatra da je njegov iskaz važan, naložiti da ga izvan rasprave ispita predsjednik vijeća ili sudac član vijeća, ili da se ispitivanje obavi preko suca istrage na čijem se području svjedok, odnosno vještak nalazi.

Članak 429.

(1) Obavljanje očevida ili rekonstrukciju izvan rasprave, vijeće može povjeriti predsjedniku vijeća ili sucu članu vijeća, odnosno sucu istrage.

(2) Stranke i oštećenik izvijestit će se uvijek kad će se i na kojem mjestu ispitati svjedok, odnosno obaviti očevid ili rekonstrukcija. Ako je optuženik lišen slobode, o potrebi njegove prisutnosti tim radnjama odlučuje vijeće.

Članak 430.

Ako drukčije nije propisano u ovom Zakonu, dokazi pregledom isprava, reproduciranjem snimke i elektronički dokaz izvode se na način uređen u članku 329. do 331. ovog Zakona.

Članak 431.

(1) Zapisnici o iskazima svjedoka, suokrivljenika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu, te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka pribavljeni tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave mogu se prema odluci vijeća pročitati samo:

1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka,

2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće iskazivati na raspravi,

3) ako je svjedok ili vještak ispitan prema članku 402. stavku 2. ovog Zakona,

4) ako su stranke suglasne da se umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka, odnosno vještaka koji nije prisutan, bez obzira je li bio pozvan ili ne, pročita zapisnik o njegovu prijašnjem ispitivanju,

5) ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi pred istim predsjednikom vijeća.

(2) Zapisnici o prijašnjem ispitivanju osoba koje su oslobođene dužnosti svjedočenja (članak 285.) ne smiju se pročitati ako te osobe nisu uopće pozvane na raspravu ili su na raspravi izjavile da neće svjedočiti. Vijeće će odlučiti da se ti zapisnici izdvoje iz spisa i odvojeno čuvaju. Protiv rješenja kojim se odlučuje o izdvajanju dopuštena je posebna žalba, osim ako sud ne odluči odmah nastaviti s raspravom, u kojem slučaju se izdvojeni dijelovi spisa zatvaraju u poseban omot koji se prilaže spisu, a može ih razgledati samo viši sud, ako je to potrebno radi odluke o žalbi protiv presude, što će se zabilježiti na omotu.

(3) Nakon pravomoćnosti rješenja izdvojeni zapisnici i obavijesti zatvaraju se u poseban omot i predaju tajniku suda radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti koristiti u po stupku. Izdvajanje zapisnika iz stavka 2. ovog članka mora se obaviti prije završetka dokaznog postupka.

(4) Razlozi zbog kojih se čita zapisnik navest će se u zapisniku o raspravi, a pri čitanju priopćit će se je li svjedok ili vještak dao obećanje da će iskazivati istinito ili je ranije, već bio prisegnut.

Članak 432.

(1) Kad ovaj Zakon propisuje da se uz snimku vodi zapisnik samo s određenim podacima, reproducirat će se snimka i pročitati zapisnik.

(2) Vijeće može uvijek odlučiti da se na raspravi, uz čitanje zapisnika, reproducira snimka ispitivanja.

Članak 433.

Nakon ispitivanja svakog svjedoka ili vještaka i nakon čitanja isprave ili izvođenja drugog dokaza, upitat će predsjednik vijeća stranke i oštećenika imaju li primjedbe na provedeni dokaz.

Članak 434.

(1) Prije ispitivanja optuženika koji se u skladu s odredbom članka 416. stavka 5. ovog Zakona ispituje na kraju dokaznog postupka, predsjednik vijeća upitat će stranke i oštećenika imaju li prijedloge za dopunu dokaznog postupka dokazima za koje su saznali naknadno.

(2) Ako nitko nema prijedloga za dopunu postupka ili je prijedlog odbijen (članak 421.), pristupit će se ispitivanju optuženika.

(3) Optuženika prvi ispituje branitelj, a zatim tužitelj te oštećenik. Predsjednik vijeća može u svakom trenutku radi razjašnjenja nejasnoća postaviti pitanje optuženiku.

Članak 435.

(1) Kad optuženik pri ispitivanju odstupi od svojega prijašnjeg iskaza danog tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave, predsjednik vijeća upozorit će ga na odstupanje i upitati ga zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi, pročitat će se njegov prijašnji iskaz ili dio tog iskaza.

(2) Kad optuženik pri ispitivanju na raspravi ne želi iskazivati ili odgovarati na pojedino pitanje, pročitat će se njegovi prijašnji iskazi ili njihov dio.

Članak 436.

Pri ispitivanju optuženika predsjednik vijeća će zabraniti pitanje ili odgovor na već postavljeno pitanje, ako je ono nedopušteno (članak 276. stavak 5. i članak 277. stavak 1.), ili se ne odnosi na predmet. Ako predsjednik vijeća zabrani postavljanje određenog pitanja ili davanje odgovora, stranke mogu zahtijevati da o tome odluči vijeće.

Članak 437.

(1) Kad se završi ispitivanje prvog optuženika, pristupit će se redom ispitivanju ostalih optuženika, ako ih ima. Svaki optuženik ima pravo postavljati pitanja ostalim suoptuženicima te iznositi primjedbe na njihove iskaze.

(2) Ako se iskazi pojedinih suoptuženika o istoj okolnosti razlikuju, predsjednik vijeća može suočiti suoptuženike.

Članak 438.

Vijeće može iznimno odlučiti da se optuženik privremeno udalji iz sudnice ako suoptuženik ili svjedok odbija dati iskaz u njegovoj prisutnosti ili ako okolnosti pokazuju da u njegovoj prisutnosti neće govoriti istinu. Nakon povratka optuženika u zasjedanje pročitat će mu se iskaz suoptuženika, odnosno svjedoka. Optuženik ima pravo postavljati pitanja suoptuženiku, odnosno svjedoku, a predsjednik vijeća upitat će ga ima li što primijetiti na njihov iskaz. Po prijedlogu stranaka sud može obaviti suočenje.

Članak 439.

Optuženik se može u t ijeku rasprave dogovarati sa svojim braniteljem, ali o tome kako će odgovarati na postavljeno pitanje ne može se savjetovati ni sa svojim braniteljem ni s kim drugim.

Članak 440.

(1) Nakon ispitivanja optuženika prema odredbama članka 434. stavka 1. ovog Zakona, stranke mogu predložiti dokaze, za dopunu dokaznog postupka, ako za postojanje tih dokaza, do ispitivanja optuženika, nisu znale.

(2) Ako nije predloženo izvođenje dokaza, ili vijeće odbije dokazni prijedlog iz stavka 1. ovog članka, a sud nije odlučio postupiti u smislu članka 419. stavka 1. ovog Zakona, predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

8. Izmjena i proširenje optužbe

Članak 441.

(1) Ako tužitelj u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici, on može do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti optužnicu.

(2) Radi izmjene optužnice ili pripreme obrane stranke mogu zatražiti prekid rasprave.

(3) Ako vijeće dopusti prekid rasprave radi izmjene optužnice, odredit će rok u kojem tužitelj treba podnijeti izmijenjenu optužnicu. Primjerak izmijenjene optužnice dostavit će se optuženiku. Ako tužitelj u ostavljenom roku ne podnese izmijenjenu optužnicu, vijeće će nastaviti raspravu na temelju prijašnje optužnice.

(4) Izmijenjena optužnica ne dostavlja se sudu nadležnom za njezino potvrđivanje, osim ako vijeće ne odluči drukčije. Ako vijeće odluči dostaviti izmijenjenu optužnicu sudu nadležnom za potvrđivanje optužnice, pa ona bude potvrđena, nova rasprava održat će se u pravilu pred istim vijećem.

(5) Ako državni odvjetnik izmijeni optužnicu na način da se radi o kaznenom djelu za koje je nadležno vijeće u širem sastavu, dopunit će se vijeće i rasprava početi iznova.

(6) Nakon izmjene ili podnošenja nove optužnice, optuženik će se očitovati o njezinoj osnovanosti prema članku 416. stavku 3. ovog Zakona.

Članak 442.

(1) Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili ako se u tijeku rasprave otkrije prije počinjeno optuženikovo kazneno djelo, vijeće će u pravilu prema optužbi ovlaštenog tužitelja, koja može biti i usmeno iznesena, proširiti raspravu i na to djelo.

(2) Radi pripremanja obrane sud može u takvu slučaju odgoditi raspravu, a može nakon ispitivanja stranaka odlučiti da se za djelo iz stavka 1. ovog članka posebno sudi, u kojem slučaju će optužnicu za novo kazneno djelo dostaviti sucu istrage nadležnom za njezino potvrđivanje.

9. Završni govori stranaka

Članak 443.

Nakon završenoga dokaznog postupka predsjednik vijeća daje riječ strankama. Prvo govori tužitelj, zatim oštećenik, branitelj, pa optuženik. Predsjednik vijeća može, nakon njihova saslušanja, odrediti vrijeme trajanja završnog govora.

Članak 444.

Tužitelj će u svojem govoru iznijeti svoju ocjenu dokaza izvedenih na raspravi, nakon toga će izložiti svoje zaključke o činjenicama važnim za odluku te staviti i obrazložiti svoj prijedlog o krivnji optuženika, o odr edbama kaznenog zakona koje bi se imale primijeniti, kao i o olakotnim i otegotnim okolnostima koje bi trebalo uzeti u obz ir pri odmjeravanju kazne. Tužitelj može predložiti vrstu i mjeru kazne te izricanje sudske opomene ili uvjetne osude i drugih kaznenopravnih sankcija.

Članak 445.

Oštećenik ili njegov opunomoćenik mogu u svojem govoru obrazložiti imovinskopravni zahtjev i upozoriti na dokaze o krivnji optuženika.

Članak 446.

(1) Branitelj ili sam optuženik izložit će u svojem govoru obranu i mogu se osvrnuti na navode tužitelja i oštećenika.

(2) Poslije branitelja optuženik ima pravo sam govoriti, očitovati se o tome prihvaća li obranu branitelja i dopuniti je.

(3) Tužitelj i oštećenik imaju pravo odgovoriti na obranu, a branitelj, odnosno optuženik osvrnuti se na te odgovore.

(4) Posljednju riječ ima optuženik.

Članak 447.

(1) Predsjednik vijeća može, nakon prethodnog upozorenja, prekinuti osobu koja prekorači odobreno vrijeme govora ili u svojem govoru vrijeđa javni red i moral ili vrijeđa drugoga ili

se upušta u ponavljanja ili izlaganja koja očito nemaju veze s predmetom. U zapisniku o raspravi mora se navesti da je govor bio prekinut i zašto je bio prekinut.

(2) Kad optužbu zastupa više osoba ili obranu više branitelja, izlaganja se ne mogu ponavljati. Zastupnici optužbe, odnosno obrane prema međusobnom sporazumu odabrat će pitanja o kojima će govoriti.

(3) Nakon završnih govora predsjednik vijeća dužan je upitati želi li jo š tko što izjaviti, te zaključiti raspravu.

Glava XXII. PRESUDA

1. Izricanje presude

Članak 448.

(1) Ako sud, nakon vijećanja i glasovanja utvrdi da postoje zakonski uvjeti, izriče presudu.

(2) Presuda se izriče i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske.

Članak 449.

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pr avnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

(3) Odredbe članaka 448. do 462. ovog Zakona odnose se na sve presude, osim ako za pojedine presude zakonom, nije što drugo posebno propisano.

Članak 450.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

2. Vrste presuda

Članak 451.

(1) Presudom se optužba odbija ili se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim.

(2) Ako optužba obuhvaća više kaznenih djela, u presudi će se izreći za koje djelo se optužba odbija ili se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim.

Članak 452.

Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći ako:

1) za suđenje nije stvarno nadležan,

2) je postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog tužitelja,

3) je tužitelj tijekom rasprave odustao od optužbe,

4) nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja za progon ili ako je ovlaštena osoba, odnosno državno tijelo odustalo od prijedloga, odnosno odobrenja,

5) je optuženik za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavi postupka iz članka 500. ovog Zakona,

6) je optuženik oprostom, odnosno pomilovanjem oslobođen kaznenog progona ili se kazneni progon ne može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon.

Članak 453.

Presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe sud će izreći ako:

1) djelo za koje se optužuje po zakonu nije kazneno djelo,

2) ima okolnosti koje isključuju krivnju,

3) nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje.

Članak 454.

U izreci presude kojom se optužba odbija i presude kojom se optuženik oslobađa optužbe, navest će se činjenični i zakonski opis te naziv kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret, a z a koje se optužba odbija ili se optuženika oslobađa optužbe, odluka o troškovima kaznenog postupka i o imovinskopravnom zahtjevu ako je bio postavljen.

Članak 455.

(1) Presudu kojom se optuženik proglašava krivim sud će izreći ako nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen.

(2) U presudi u kojoj se optuženik proglašava krivim sud će izreći:

1) za koje se djelo proglašava krivim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona,

2) zakonski opis i naziv kaznenog djela i koje su odredbe kaznenog zakona primijenjene,

3) na kakvu se kaznu osuđuje optuženik ili se prema odredbama kaznenog zakona oslobađa kazne ili mu se kazna zatvora zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi,

4) odluku o uvjetnoj osudi,

5) odluku o sigurnosnim mjerama i o oduzimanju imovinske koristi,

6) odluku o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i izdržane kazne,

7) odluku o t roškovima kaznenog postupka, o i movinskopravnom zahtjevu te o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti u sredstvima javnog priopćavanja.

(3) Ako je optuženik osuđen na novčanu kaznu, u presudi će se naznačiti rok u kojem se novčana kazna ima platiti kao i visina dnevnog dohotka i ukupan broj dnevnih dohodaka te iznos novčane kazne izrečene pravnoj osobi.

(4) U slučaju stjecaja kaznenih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedino kazneno djelo, a nakon toga jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u stjecaju.

3. Objava presude

Članak 456.

(1) Nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća odmah će presudu objaviti. Ako sud ne može nakon rasprave istog dana izreći ili objaviti presudu, odgodit će objavu presude najviše za tri radna dana i odrediti vrijeme i mjesto objave presude.

(2) Predsjednik vijeća će u prisutnosti stranaka, njihovih zakonskih zastupnika, opunomoćenika i branitelja javno pročitati izreku presude.

(3) Objava će se obaviti i kad stranka, zakonski zastupnik, opunomoćenik ili branitelj nije prisutan. Vijeće može narediti da optuženiku koji nije prisutan, presudu usmeno priopći predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.

(4) Ako je javnost na raspravi bila isključena, izreka presude uvijek će se pročitati u javnom zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li isključiti javnost pri objavi cjeline ili dijela razloga presude.

(5) Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći.

Članak 457.

(1) Nakon objave presude predsjednik vijeća iznijet će ukratko razloge presude. Ako je optuženiku izrečena uvjetna osuda, predsjednik vijeća će ga upozoriti na značenje uvjetne osude i na uvjete kojih se mora držati.

(2) Predsjednik vijeća poučit će stranke o pravu na žalbu te o pravu na odgovor na žalbu i upozorit će stranke da do pravomoćnog završetka postupka o svakoj promjeni adrese obavijeste sud.

4. Izrada i dostava pisane presude

Članak 458.

(1) Objavljena presuda mora se napisati i otpremiti u roku od mjesec dana nakon objave. Taj se rok produljuje za petnaest dana ako je rasprava trajala dulje od tri dana uzastopce, odnosno za još petnaest dana ako je rasprava trajala dulje od osam dana i nije morala iznova započeti.

(2) Ako se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, pisana presuda mora biti poslana u rokovima koji su za polovinu kraći od rokova iz stavka 1. ovog članka.

(3) Rokovi za pisanu izradu presude iz stavka 1. i 2. ovog članka mogu se iznimno prekoračiti ako ih se predsjednik vijeća koje je sudilo u kaznenom predmetu iz nepredvidivih ili neotklonjivih razloga nije mogao pridržavati te o tome obavijestio predsjednika suda.

(4) Presudu potpisuju predsjednik vijeća i zapisničar.

(5) Pisana presuda s uputom o pravu na žalbu dostavit će se tužitelju, optuženiku i njegovu branitelju, oštećeniku ako ima pravo na žalbu, osobi čiji je predmet oduzet tom presudom te pravnoj osobi prema kojoj je izrečeno oduzimanje imovinske koristi.

(6) Oštećeniku koji nema pravo na žalbu, pisana presuda dostavit će se u slučaju iz članka 56. stavka 2. ovog Zakona s uputom o pravu na traženje povrata u prijašnje stanje. Pravomoćna presuda dostavit će se oštećeniku ako on to zahtijeva.

(7) Ako je sud primjenom odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju izrekao kaznu uzimajući u obzir i presude koje su donijeli i drugi sudovi, dostavit će pisanu presudu po njezinoj pravomoćnosti i tim sudovima.

Članak 459.

(1) Pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

(2) Uvod presude sadrži: naznaku da se presuda izriče u ime Republike Hrvatske, naziv suda, ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženika, kazneno djelo za koje je optužen, naznaku tužitelja i optužnog akta, dan rasprave i je li rasprava bila javna, je li optuženik bio prisutan na raspravi, imena i prezimena tužitelja, branitelja, zakonskog zastupnika i opunomoćenika koji su bili prisutni na raspravi te dan donošenja i dan objave izrečene presude.

(3) Izreka presude sadrži osobne podatke o optuženiku (članak 272. stavak 1.) i odluku kojom se optuženik proglašava krivim za djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.

(4) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku točku presude.

(5) Sud će izložiti nesporne i sporne činjenice te izložiti iz kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju

postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

(6) Ako je optuženik osuđen na kaznu, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, kojim se razlozima vodio kad je ustanovio da kaznu treba ublažiti ili optuženika osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu, optuženika osloboditi od kazne, zamijeniti kaznu zatvora radom za opće dobro na slobodi, ili da treba izreći sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi. Ako je sud izrekao novčanu kaznu u dne vnim dohotcima, u obrazloženju će posebno iznijeti dokaze i okolnosti važne za odluku o visini i broju dnevnih dohodaka, te svoju ocjenu optuženikovih osobnih i imovinskih prilika.

(7) Ako se optuženik o svim točkama optužbe očitovao na način da se smatra krivim, obrazloženje presude sadržavat će samo podatke iz prethodnog stavka.

(8) Ako se optuženik oslobađa optužbe, u obrazloženju će se navesti iz kojih se razloga navedenih u članku 453. ovog Zakona to čini.

(9) U obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud se neće upuštati u ocjenu stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe.

Članak 460.

Kad se stranke i oštećenik koji ima pravo žalbe protiv presude odreknu prava na žalbu protiv presude kojom je optuženiku izrečena novčana kazna, uvjetna osuda ili sudska opomena, pisana presuda neće sadržavati obrazloženje.

Članak 461.

(1) Kad sud izrekne kaznu zatvora, optuženik koji se nalazi u istražnom zatvoru može rješenjem predsjednika vijeća biti upućen na izdržavanje te kazne i prije pravomoćnosti presude ako on to zahtijeva.

(2) Optuženik može zahtjev iz stavka 1. ovog članka dati na zapisnik, kojom prigodom će biti upozoren da će u kaznionici ili zatvoru u pravima i obvezama biti izjednačen sa zatvorenicima. Zapisnik će zatvor dostaviti predsjedniku vijeća.

(3) Pri odlučivanju o zahtjevu iz stavka 1. ovog članka sud će imati u vidu propise o izvršavanju kazne zatvora.

Članak 462.

(1) Pogreške u imenima i brojevima te druge očite pogreške ili propusti u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti napisane presude s izvornikom ispravit će, posebnim rješenjem, predsjednik vijeća na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti.

(2) Ako postoji nesuglasje između napisane presude i njezina izvornika glede podataka iz članka 455. stavka 2. ovog Zakona, rješenje o ispravku dostavit će se osobama navedenim u članku 458. ovog Zakona.

(3) U slučajevima iz prethodnih stavaka, rok za žalbu protiv presude teče od dana dostave rješenja o ispravku protiv kojega posebna žalba nije dopuštena.

C. Pravni lijekovi

Glava XXIII. REDOVITI PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba protiv presude prvostupanjskog suda

a) Pravo na podnošenje žalbe

Članak 463.

(1) Protiv prvostupanjske presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) U složenim predmetima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od petnaest godina ili dugotrajni zatvor, stranke i branitelj mogu odmah nakon objave presude zatražiti produljenje roka za žalbu, o čemu će predsjednik vijeća odlučiti rješenjem. Predsjednik vijeća odlučuje u zahtjevu stranke odmah, a može ovisno o složenosti predmeta, produljiti rok za žalbu najdulje za petnaest dana. Žalba protiv rješenja predsjednika vijeća nije dopuštena.

(3) Ako je presuda dostavljena i optuženiku i njegovu branitelju, ali u različite dane, žalbeni rok računat će se od kasnijeg dana.

(4) Pravodobno podnesena žalba ovlaštene osobe odgađa izvršenje presude.

Članak 464.

(1) Žalbu mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik.

(2) U korist optuženika žalbu mogu podnijeti i njegov bračni i izvanbračni drug, rođak u uspravnoj liniji, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj. Žalbeni rok i u tom slučaju teče od dana kad je optuženiku, odnosno njegovu branitelju dostavljen prijepis presude.

(3) Državni odvjetnik može podnijeti žalbu i na štetu i u korist optuženika.

(4) Oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati.

(5) Žalbu može podnijeti i osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

(6) Branitelj i osobe iz stavka 2. ovog članka mogu podnijeti žalbu i bez posebne ovlasti optuženika, ali ne i protiv njegove volje, osim ako je optuženiku izrečena kazna dugotrajnog zatvora.

(7) Žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470.) ne može podnijeti optuženik koji se u odnosu na sve točke optužbe izjasnio da se smatra krivim, osim ako je optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije.

(8) Presuda donesena na temelju sporazuma stranaka može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ovog Zakona i zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. ovog Zakona.

Članak 465.

(1) Optuženik se može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je presuda dostavljena. Optuženik se i prije toga može odreći prava na žalbu ako su se tužitelj i oštećenik, kad imaju pravo podnijeti žalbu zbog svih osnova odrekli prava na žalbu, osim ako bi optuženik po presudi imao izdržavati kaznu oduzimanja slobode. Do donošenja drugostupanjske odluke optuženik može odustati od već podnesene žalbe. Optuženik može odustati i od žalbe koju su podnijeli njegov branitelj ili osobe navedene u članku 464. stavku 2. ovog Zakona.

(2) Tužitelj i oštećenik mogu se odreći prava na žalbu od objave presude pa do proteka roka za podnošenje žalbe, a mogu do donošenja odluke drugostupanjskog suda odustati od već podnesene žalbe.

(3) Odricanje i odustajanje od žalbe ne mogu se opozvati.

b) Sadržaj žalbe

Članak 466.

(1) Žalba treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) osnove za pobijanje presude (članak 467.),

3) obrazloženje žalbe,

4) prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelomično ukine ili preinači,

5) potpis osobe koja podnosi žalbu.

(2) Ako je žalbu podnio optuženik ili druga osoba iz članka 464. stavka 2. ovog Zakona, a optuženik nema branitelja, ili ako je žalbu podnio oštećenik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji nema opunomoćenika, a žalba nije sastavljena sukladno odredbama stavka 1. ovog članka, prvostupanjski sud pozvat će žalitelja da u određenom roku dopuni žalbu pisanim podneskom ili na zapisnik kod toga suda. Ako se žalitelj tom pozivu ne odazove, sud će odbaciti žalbu ako ne sadrži podatke iz stavka 1. točke 2., 3. i 5. ovog članka, a ako žalba

ne sadrži podatak iz stavka 1. točke 1. ovog članka, odbacit će se ako se ne može utvrditi na koju se presudu odnosi. Ako je žalba podnesena u kor ist optuženika, sud će je dostaviti drugostupanjskom sudu ako se može utvrditi na koju se presudu odnosi, a ako se to ne može utvrditi, sud će žalbu odbaciti.

(3) Ako je žalbu podnio oštećenik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji ima opunomoćenika ili državni odvjetnik, a žalba ne sadrži podatke iz stavka 1. točke 2., 3. i 5. ovog članka ili ako žalba ne sadrži podatak iz stavka 1. točke 1. ovog članka, a ne može se utvrditi na koju se presudu odnosi, sud će žalbu odbaciti. Žalbu s tim nedostacima podnesenu u korist optuženika koji ima branitelja sud će dostaviti drugostupanjskom sudu ako se može utvrditi na koju se presudu odnosi, a ako se to ne može utvrditi, sud će žalbu odbaciti.

(4) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, osim ako je žalitelj za njih saznao nakon zaključenja rasprave. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima želi dokazati.

c) Žalbene osnove

Članak 467.

Presuda se može pobijati zbog:

1) bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

2) povrede kaznenog zakona,

3) pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

4) odluke o ka znenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude u sredstvima javnog priopćavanja.

Članak 468.

(1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako:

1) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na raspravi ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

2) je na raspravi sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1.),

3) je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna ili ako je optuženiku, branitelju, oštećeniku kao tužitelju ili privatnom tužitelju, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da se na raspravi služi svojim jezikom i da na svojem jeziku prati tijek rasprave (članak 8.),

4) je protivno zakonu donesena odluka o isključenju javnosti s rasprave,

5) je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pi tanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog oštećenika, odnosno odobrenje nadležnog tijela,

6) je presudu donio sud koji zbog stvarne nenadležnosti nije mogao suditi u toj stvari ili ako je sud nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

7) sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,

8) je na raspravi optuženik koji se na ispitivanju o os novanosti optužbe očitovao da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim bez zahtjeva u smislu članka 416. stavak 5. ovog Zakona ispitan prije završetka dokaznog postupka,

9) je optužba prekoračena (članak 449. stavak 1.),

10) je presudom povrijeđena odredba članka 13. ovog Zakona,

11) se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

(2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10.).

(3) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

Članak 469.

Povreda kaznenog zakona postoji ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju:

1) je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo,

2) ima li okolnosti koje isključuju krivnju,

3) ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena,

4) je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti,

5) je li odlukom o kazni, uvjetnoj osudi ili sudskoj opomeni, odnosno odlukom o sigurnosnoj mjeri ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu,

6) jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i izdržane kazne.

Članak 470.

(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

(2) Pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji ako je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad sadržaj isprava, zapisnika o izvedenim dokazima ili tehničkih snimki ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice.

(3) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio.

Članak 471.

(1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni, uvjetnoj osudi i sudskoj opomeni kad tom odlukom nije prekoračena zakonska ovlast (članak 469. točka 5.), ali sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobođenju od kazne, o uvjetnoj osudi ili sudskoj opomeni iako su za to postojali zakonski uvjeti.

(2) Odluka o s igurnosnoj mjeri ili o oduz imanju imovinske koristi može se pobijati ako ne postoji povreda zakona iz članka 469. točke 5. ovog Zakona, ali je sud nepravilno donio tu odluku ili nije izrekao sigurnosnu mjeru, odnosno oduzimanje imovinske koristi iako su za to postojali zakonski uvjeti. Zbog istih razloga može se pobijati odluka o troškovima kaznenog postupka.

(3) Odluka o i movinskopravnom zahtjevu te odluka o obj avi presude u sredstvima javnog priopćavanja može se pobijati kad je sud o t im pitanjima donio odluku suprotno zakonskim propisima.

d) Postupak o žalbi

Članak 472.

(1) Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovol jnom broju primjeraka za sud te za protivnu stranku i branitelja radi davanja odgovora.

(2) Nepravodobnu (članak 463.) i nedopuštenu (članak 464.) žalbu odbacit će rješenjem predsjednik vijeća prvostupanjskog suda.

Članak 473.

Primjerak žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci, koja može podnijeti odgovor na žalbu. Žalbu će sa spisom prvostupanjski sud dostaviti drugostupanjskom sudu koji će razmotriti odgovor na žalbu zaprimljen do sjednice vijeća.

Članak 474.

(1) Kad spisi povodom žalbe stignu drugostupanjskom sudu, tajnik suda dostavit će spise nadležnomu državnom odvjetniku, ako se radi o kaznenom djelu za koje se progoni na zahtjev državnog odvjetnika. Državni odvjetnik je dužan razgledati i bez odgode vratiti spis sudu pri

čemu se može očitovati o osnovanosti žalbe. Spis će se odstaviti sucu izvjestitelju. Predsjednik vijeća ne može biti izvjestitelj.

(2) Kad državni odvjetnik vrati spis, predsjednik vijeća će odrediti sjednicu vijeća. O sjednici vijeća obavijestit će se državni odvjetnik.

(3) Sudac izvjestitelj može prema potrebi od prvostupanjskog suda pribaviti izvješće o povredama odredaba kaznenog postupka, a može preko tog suda ili suca istrage suda na čijem se području radnja ima obaviti ili na drugi način provjeriti navode žalbe u svezi s novim dokazima i novim činjenicama ili od drugih tijela ili pravnih osoba pribaviti potrebna izvješća ili spise.

(4) Ako sudac izvjestitelj utvrdi da se u spisima nalaze zapisnici i obavijesti predviđeni u članku 86. ovog Zakona, dostavit će spise prvostupanjskom sudu prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, da predsjednik prvostupanjskog vijeća donese rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa i kad rješenje postane pravomoćno, da ih u zatvorenom omotu preda istražnom sucu radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa.

Članak 475.

(1) Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća.

(2) O sjednici vijeća izvijestit će se optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i k ad nisu to zahtijevale ili d a se o sjednici izvijesti i s tranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

(3) Ako je optuženik u istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne i ima branitelja, osigurat će se prisutnost optuženika samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatraju da je to svrhovito.

(4) Sjednica vijeća počinje izvješćem suca izvjestitelja o stanju stvari. Stranka koja je prisutna sjednici izložit će u vremenu koje za to odredi predsjednik vijeća najvažnije dijelove žalbe odnosno odgovora na žalbu. Vijeće može od stranaka koje su prisutne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa žalbenim navodima, a stranke mogu predložiti da se radi dopune izvješća pročitaju pojedini spisi.

(5) Sjednica se može održati i u odsutnosti stranaka koje su o njoj bile uredno izviještene, ako optuženik nije izvijestio sud o promjeni boravišta ili stana, može se održati sjednica vijeća iako on o sjednici nije bio izviješten.

(6) Sa sjednice vijeća javnost se može isključiti samo uz uvjete propisane ovim Zakonom (članak 388. do 390.).

(7) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.

(8) Rješenja iz članka 472. stavka 2. ovog Zakona mogu se donijeti i bez obavijesti strankama o sjednici vijeća.

e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude

Članak 476.

(1) Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 467.). Po službenoj dužnosti drugostupanjski sud mora uvijek ispitati:

1) postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 6., 9. do 11., stavka 2. ovog članka i je li rasprava protivno odredbama ovog Zakona održana u odsutnosti optuženika i njegova branitelja,

2) je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

(2) Ako žalba podnesena u korist optuženika ne sadrži podatke iz članka 466. stavka 1. točke 3. ovog Zakona, ograničit će se drugostupanjski sud na ispitivanje povreda iz stavka 1. točke 1. i 2. ovog članka te na ispitivanje odluke o kazni.

(3) U povodu žalbe tužitelja može se prvostupanjska presuda ukinuti ili preinačiti i u korist optuženika.

Članak 477.

Na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 2. ovog Zakona, žalitelj se može pozvati u žalbi samo ako tu povredu nije mogao iznijeti u t ijeku rasprave, ili je iznio, ali ju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir.

Članak 478.

Žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.

Članak 479.

Ako drugostupanjski sud u povodu bilo čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženika od koristi i za kojeg od suoptuženika koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom smislu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

f) Odluke drugostupanjskog suda o žalbi

Članak 480.

(1) Drugostupanjski sud može odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili nedopuštenu, ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, ili ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili preinačiti prvostupanjsku presudu.

(2) O svim žalbama protiv iste presude drugostupanjski sud odlučuje jednom odlukom.

Članak 481.

(1) Žalba se odbacuje rješenjem kao nepravovremena ako se utvrdi da je podnesena nakon roka za podnošenje žalbe.

(2) Žalba se odbacuje rješenjem kao nedopuštena ako se utvrdi da je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla žalbe ili odustala od žalbe ili ako žalba po zakonu nije dopuštena.

Članak 482.

Drugostupanjski sud presudom će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti povrede zakona iz članka 469. ovog Zakona.

Članak 483.

(1) Drugostupanjski sud će, prihvaćajući žalbu ili po službenoj dužnosti, rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka, osim slučajeva iz članka 486. stavka 1. ovog Zakona, ili ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba naložiti novu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

(2) Na štetu optuženika ne može se ukinuti prvostupanjska presuda zbog razloga iz članka 468. stavka 1. točke 8. ovog Zakona.

(3) Drugostupanjski sud će po službenoj dužnosti ukinuti prvostupanjsku presudu kojom se optuženik proglašava krivim donesenu prema članku 402. stavka 3. ovog Zakona ako je lišen slobode.

Članak 484.

(1) Drugostupanjski sud može naložiti da se nova rasprava pred prvostupanjskim sudom održi pred potpuno izmijenjenim vijećem. Drugostupanjski sud, kad za to postoje osobito važni razlozi, može uputiti predmet drugom stvarno nadležnom prvostupanjskom sudu iz svoje nadležnosti.

(2) Drugostupanjski sud može i samo djelomično ukinuti prvostupanjsku presudu ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno suđenje.

(3) Ako se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, drugostupanjski sud ispitat će postoje li još razlozi za istražni zatvor i donijeti rješenje o produljenju ili ukidanju istražnog zatvora te ga odmah dostaviti prvostupanjskom sudu. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

Članak 485.

Ako drugostupanjski sud pri razmatranju žalbe ustanovi da je za suđenje u prvom stupnju stvarno nadležan, ukinut će prvostupanjsku presudu, predmet uputiti nadležnom vijeću i o tome izvijestiti prvostupanjski sud.

Članak 486.

(1) Drugostupanjski sud će, prihvaćajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povreda iz članka 468. stavka 1. točka 5., 9. i 10. ovog Zakona.

(2) Ako su se zbog preinačenja prvostupanjske presude stekli uvjeti da se odredi, odnosno ukine istražni zatvor, drugostupanjski sud će o tome donijeti posebno rješenje, protiv kojeg nije dopuštena žalba, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.

Članak 487.

(1) U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

(2) Kad se prvostupanjska presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, u obrazloženju treba navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje.

(3) Kad se prvostupanjska presuda ukida zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, dužan je navesti u čemu su nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, posebno u odlučivanju o prijedlozima stranaka da se pribave i izvedu pojedini dokazi, odnosno zašto su novi dokazi i činjenice važni za donošenje pravilne odluke.

Članak 488.

(1) Drugostupanjski sud vratit će sve spise prvostupanjskom sudu s dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke radi predaje strankama i drugim zainteresiranim osobama.

(2) Ako je optuženik u istražnom zatvoru, drugostupanjski sud dužan je svoju odluku sa spisima dostaviti prvostupanjskom sudu najkasnije u r oku od t ri mjeseca od da na kad je primio spise od tog suda.

Članak 489.

(1) Prvostupanjski sud kojem je predmet upućen na suđenje uzet će za osnovu prijašnju optužnicu. Ako je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, taj će sud za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude.

(2) Na novoj raspravi stranke mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze.

(3) Prvostupanjski sud dužan je izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci.

(4) Pri izricanju nove presude prvostupanjski sud vezan je zabranom iz članka 13. ovog Zakona.

(5) Ako je optuženik u istražnom zatvoru, postupit će vijeće prvostupanjskog suda prema odredbi članka 127. stavka 4. ovog Zakona.

2. Žalba protiv presuda drugostupanjskog suda

Članak 490.

(1) Protiv drugostupanjske presude dopuštena je žalba trećestupanjskom sudu samo ako je:

1) drugostupanjski sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je izrečena takva kazna;

2) drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe i izrekao presudu kojom se optuženik proglašava krivim.

(2) O žalbi protiv drugostupanjske presude rješava trećestupanjski sud u sjednici vijeća prema odredbama koje su propisane za drugostupanjski postupak.

(3) Odredbe članka 479. ovog Zakona primijenit će se i na suoptuženika koji nije imao pravo podnijeti žalbu protiv drugostupanjske presude.

3. Žalba protiv rješenja

Članak 491.

(1) Protiv rješenja državnog odvjetnika, suca istrage i drugih rješenja prvostupanjskog suda, stranke i osobe čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom Zakonu nije propisano da žalba nije dopuštena.

(2) Protiv rješenja vijeća donesenog prije i u tijeku istrage, te u postupku ispitivanja optužnice, nije dopuštena žalba, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(3) Rješenja koja se donose radi pripremanja rasprave i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

(4) Protiv rješenja Vrhovnog suda žalba nije dopuštena.

Članak 492.

(1) Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.

(2) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, žalba protiv rješenja podnosi se u roku od tri dana od dana dostave rješenja.

Članak 493.

Ako u ovom Zakonu nije drukčije propisano, podnošenjem žalbe protiv rješenja odgađa se izvršenje rješenja protiv kojeg je podnesena žalba.

Članak 494.

(1) O žalbi protiv rješenja odlučuje sud u sjednici vijeća.

(2) O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje vijeće istog suda, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(3) Rješavajući o žalbi, sud može rješenjem:

1) odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili kao nedopuštenu,

2) odbiti žalbu kao neosnovanu ili

3) prihvatiti žalbu ili povodom žalbe rješenjem preinačiti ili ukinuti i prema potrebi predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

(4) Ispitujući žalbu, sud će po službenoj dužnosti paziti je li rješenje donijelo ovlašteno tijelo.

Članak 495.

Ako što drugo nije propisano, na postupak o žalbi protiv rješenja primjenjivat će se odredbe članka 463. i 465. stavka 3., članka 466. do 472., članka 474. stavka 1., 3. i 4. te članka 476. i 479. ovog Zakona.

Članak 496.

Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, odredbe članka 459. i 495. ovog Zakona primijenit će se i na sva ostala rješenja koja se donose na temelju ovog Zakona.

Glava XXIV. IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Obnova kaznenog postupka

Članak 497.

(1) Kazneni postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom može se na zahtjev ovlaštene osobe obnoviti samo u slučajevima i uz uvjete propisane u ovom Zakonu.

(2) Kazneni postupak u kojem je osoba osuđena u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.), a nastupila je mogućnost da joj se ponovno sudi u njezinoj prisutnosti, obnovit će se i izvan uvjeta predviđenih u članku 498. i 501. ovog Zakona, ako osuđenik ili njegov branitelj podnesu zahtjev za obnovu postupka u roku od jedne godine od dana kad je osuđenik saznao za presudu kojom je osuđen u odsutnosti.

(3) U rješenju kojim se dopušta obnova kaznenog postupka prema odredbi stavka 1. ovo g članka, sud će odrediti da se osuđeniku dostavi optužnica ako mu prije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage, odnosno da se provede istraga ako je nije bilo.

(4) Nakon proteka roka iz stavka 2. ovog članka obnova kaznenog postupka dopuštena je samo uz uvjete predviđene u članku 498. i 501. ovog Zakona.

Članak 498.

(1) Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako:

1) je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju,

2) je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o stjecaju u kakvoj prijašnjoj presudi,

3) se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih razloga.

(2) U slučaju iz stavka 1. točke 1. ovog članka, sud će novom presudom preinačiti prijašnje presude glede odluka o kazni i izreći jedinstvenu kaznu. Za donošenje nove presude nadležan je prvostupanjski sud koji je sudio u stvari u kojoj je izrečena najstroža vrsta kazne, a kod istovrsnih kazni, sud koji je izrekao najveću kaznu, a ako su kazne jednake, sud koji je posljednji izrekao kaznu.

(3) U slučaju iz stavka 1. točke 2. ovog članka, preinačit će svoju presudu sud koji je pri izricanju jedinstvene kazne pogrešno uzeo u obzir kaznu koja je već obuhvaćena u kakvoj prijašnjoj presudi.

(4) U slučaju iz stavka 1. točke 3. ovog članka, prvostupanjski sud preinačit će prijašnju presudu glede kazne i izreći novu kaznu ili će utvrditi koliko se od kazne izrečene prijašnjom presudom ima izvršiti.

(5) Novu presudu donosi sud u sjednici vijeća na prijedlog državnog odvjetnika, ako je postupak vođen na njegov zahtjev ili na zahtjev osuđenika, a nakon ispitivanja protivne stranke.

(6) Ako su u slučaju iz stavka 1. točke 1. i 2. ovog članka, pri izricanju kazne uzete u obzir i presude drugih sudova, ovjereni prijepis nove pravomoćne presude dostavit će se i tim sudovima.

Članak 499.

Ako je optužba odbačena zato što nije bilo zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja, odnosno ako je iz istih razloga postupak pravomoćno obustavljen, sud će na zahtjev ovlaštenog tužitelja dopustiti obnovu čim prestanu razlozi zbog kojih su donesene navedene odluke.

Članak 500.

(1) Ako je postupak pravomoćno obustavljen prije podnošenja optužnice, na zahtjev ovlaštenog tužitelja može se dopustiti obnova postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje postupka.

(2) Kazneni postupak pravomoćno obustavljen do početka rasprave može se obnoviti kad je državni odvjetnik odustao od progona, a oštećenik progon nije preuzeo, ako se dokaže da je do odustanka došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku. Glede dokazivanja kaznenog djela državnog odvjetnika primjenjivat će se odredbe članka 501. stavka 2. ovog Zakona.

(3) Ako je postupak obustavljen zbog toga što je oštećenik kao tužitelj odustao od progona ili što se po zakonu smatra da je odustao, oštećenik kao tužitelj ne može tražiti obnovu postupka.

Članak 501.

(1) Kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist osuđenika bez obzira je li prisutan, ako:

1) se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,

2) se dokaže da je do p resude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca, suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje,

3) se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu,

4) je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih,

5) se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.

(2) U slučajevima iz stavka 1. točke 1. i 2. ovog članka, mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe proglašene krivim za ta kaznena djela. Ako se postupak protiv tih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, činjenice iz stavka 1. točke 1. i 2. ovog članka mogu se utvrditi i drugim dokazima.

Članak 502.

Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) kojom je poništen ili ukinut propis na temelju kojeg je bila donesena pravomoćna osuda ili na temelju odluke Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na neki razlog za obnovu kaznenog postupka.

Članak 503.

(1) Kazneni postupak može se iznimno obnoviti na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija ako:

1) je do presude kojom se optužba odbija došlo zbog stvarne nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj pokrene postupak pred nadležnim sudom i istodobno zatraži obnovu postupka,

2) je postupak vođen bez ovlaštenog tužitelja i zbog toga donesena presuda kojom se optužba odbija, a ovlašteni tužitelj zatraži obnovu postupka,

3) je presuda donesena jer je tužitelj od početka do završetka rasprave odustao od optužbe, a dokaže da je do odus tajanja došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku,

4) nije bilo potrebnog prijedloga ili odobrenja za vođenje postupka pa je zbog toga došlo do presude kojom se optužba odbija, a prijedlog ili odobrenje naknadno budu dani.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka obnova postupka nije dopuštena ako je proteklo više od mjesec dana od kada je tužitelj saznao za okolnosti na kojima može utemeljiti svoj zahtjev za obnovu postupka.

(3) U slučaju obnove postupka iz razloga navedenog u stavku 1. točki 3. ovog članka primijenit će se odredba članka 501. stavka 2. ovog Zakona.

(4) U slučaju iz stavka 1. točke 1. ovog članka vijeće suda koji odlučuje o zahtjevu za obnovu postupka, uputit će po pravomoćnosti rješenja kojim se obnova postupka dopušta, predmet sudu koji je stvarno nadležan.

Članak 504.

(1) Zahtjev za obnovu kaznenog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a nakon smrti osuđenika, državni odvjetnik i osobe navedene u članku 464. stavku 2. ovog Zakona.

(2) Zahtjev za obnovu k aznenog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj i u slučaju iz članka 501. stavka 1. točke 3. ovog Zakona i ako je okrivljenik suđen u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.), bez obzira je li osuđenik prisutan.

(3) Zahtjev se može podnijeti i nakon što je osuđenik izdržao kaznu i bez obzira na zastaru, oprost ili pomilovanje.

(4) Ako sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o obnovi postupka sazna da postoji razlog za obnovu kaznenog postupka, obavijestit će o tome osuđenika, odnosno osobu koja je ovlaštena da podnese zahtjev.

Članak 505.

(1) O zahtjevu za obnovu kaznenog postupka odlučuje vijeće suda koji je u prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju.

(2) U zahtjevu se mora navesti po kojoj se zakonskoj osnovi traži obnova i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev temelji. Ako zahtjev ne sadrži te podatke, sud će pozvati podnositelja da u određenom roku zahtjev dopuni.

(3) Pri rješavanju o zahtjevu u vijeću neće sudjelovati sudac koji je sudjelovao u donošenju presude u prijašnjem postupku.

Članak 506.

(1) Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na temelju samog zahtjeva i s pisa prijašnjeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba, ili da nema zakonskih uvjeta za obnovu postupka, ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev temelji već bili izneseni u prijašnjem zahtjevu za obnovu postupka koji je odbijen pravomoćnim rješenjem suda, ili da činjenice i dokazi očito nisu prikladni da se na temelju njih dopusti obnova, ili da podnositelj zahtjeva nije postupio prema članku 505. stavku 2. ovog Zakona.

(2) Ako sud ne odbaci zahtjev, dostavit će prijepis zahtjeva protivnoj stranci, koja ima pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne odgovor na zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća će sam ili preko suca istrage izvidjeti činjenice i pribaviti dokaze na koje se poziva u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev.

(3) Nakon provedenih izvida sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za obnovu postupka sukladno članku 500. ovog Zakona. U ostalim slučajevima, kad su u pitanju kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, predsjednik vijeća odredit će da se spisi pošalju državnom odvjetniku, koji će bez odgode vratiti spise sa svojim mišljenjem.

Članak 507.

(1) Kad državni odvjetnik vrati spise, sud će, ako ne odredi da se izvidi dopune, na temelju rezultata izvida, zahtjev prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka ili će zahtjev odbiti ako novi dokazi nisu prikladni da dovedu do obnove kaznenog postupka.

(2) Ako sud ustanovi da razlozi iz kojih je dopustio obnovu postoje i za kojeg suoptuženika koji nije podnio zahtjev, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.

(3) U rješenju kojim se dopušta obnova kaznenog postupka sud će odlučiti da se odmah odredi nova rasprava ili da se stvar vrati u postupak optuživanja.

(4) Ako sud smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osuđenik u obnovljenom postupku može biti osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već izdržane kazne imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen optužbe, ili da optužba može biti odbijena, odredit će da se izvršenje presude odgodi, odnosno prekine.

(5) Kad rješenje kojim se dopušta obnova kaznenog postupka postane pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne i sud će, na prijedlog državnog odvjetnika, odrediti istražni zatvor ako postoje uvjeti iz članka 123. ovog Zakona.

Članak 508.

(1) Za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prijašnjem postupku.

(2) Ako se novi postupak obustavi do početka rasprave, sud će rješenjem o obustavi postupka ukinuti i prijašnju presudu.

(3) Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda djelomično ili u c ijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženiku uračunati izdržanu kaznu, a ako je obnova određena samo za neko od djela za koja je osuđenik bio osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu prema odredbama Kaznenog zakona.

(4) Sud je u novom postupku uvijek vezan zabranom propisanom u članku 13. ovog Zakona.

2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Članak 509.

(1) Protiv pravomoćnih sudskih odluka Glavni državni odvjetnik može podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je povrijeđen zakon.

(2) Glavni državni odvjetnik će podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv sudske odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može se podignuti protiv odluke s kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Članak 510.

(1) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

(2) Ako Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Glavni državni odvjetnik) do odluke Vrhovnog suda odustane od zahtjeva za zaštitu zakonitosti, zahtjev će se rješenjem odbaciti.

(3) O zahtjevu se odlučuje u sjednici vijeća. Prije nego što predmet bude iznesen na odlučivanje, sudac izvjestitelj može prema potrebi pribaviti obavijesti o istaknutim povredama zakona.

(4) O sjednici će se uvijek izvijestiti Glavni državni odvjetnik.

(5) Vrhovni sud može riješiti da se izvršenje pravomoćne presude prekine ili odgodi do odluke o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

Članak 511.

(1) Pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud će se ograničiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva Glavni državni odvjetnik.

(2) Ako sud ustanovi da razlozi iz kojih je donio odluku u korist osuđenika postoje i za kojeg od suoptuženika glede kojeg nije podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti, postupit će se po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.

(3) Ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut u korist osuđenika, sud je pri donošenju odluke vezan zabranom propisanom članku 13. ovog Zakona.

Članak 512.

Sud će presudom odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan ako utvrdi da ne postoji povreda zakona koju ističe Glavni državni odvjetnik.

Članak 513.

(1) Kad sud utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili u kinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.

(2) Ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, utvrdit će samo da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.

(3) Ako drugostupanjski sud prema odredbama ovog Zakona nije bio ovlašten otkloniti povredu zakona koja je počinjena u presudi prvostupanjskog suda, a sud koji rješava o zahtjevu za zaštitu zakonitosti podignutom u korist okrivljenika utvrdi da je zahtjev osnovan i da radi otklanjanja počinjene povrede zakona treba ukinuti ili preinačiti prvostupanjsku odluku, ukinut će ili preinačiti i drugostupanjsku odluku iako njome nije povrijeđen zakon.

Članak 514.

(1) Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.

(2) Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.

(3) Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.

(4) Sud je pri donošenju nove odluke vezan zabranom propisanom u članku 13. ovog Zakona.

(5) Ako je pored odluke nižeg suda ukinuta i odluka višeg suda, predmet se dostavlja nižem sudu preko višeg suda.

3. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude

Članak 515.

(1) Okrivljenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili maloljetničkog zatvora, ili mu je određen prisilni smještaj prema članku 554. stavku 1. ovog Zakona, može podnijeti zahtjev

za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u slučajevima predviđenim ovim Zakonom.

(2) Okrivljenik koji se nije koristio redovitim pravnim lijekom protiv presude ne može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, osim ako je drugostupanjskom presudom umjesto oslobođenja od kazne, uvjetne osude, sudske opomene ili novčane kazne izrečena kazna zatvora, odnosno umjesto odgojne mjere kazna maloljetničkog zatvora.

(3) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može se podnijeti protiv presude Vrhovnog suda.

Članak 516.

O zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odlučuje Vrhovni sud.

Članak 517.

(1) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog:

1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točki 1. do 4. ovog Zakona ili zbog povrede iz točke 5. toga članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi,

2) povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1.), ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik (članak 8.),

3) povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

(2) Povrede iz stavka 1. točke 2. i 3. ovog članka mogu se isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.

Članak 518.

(1) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude mogu podnijeti osuđenik i branitelj u roku od mjesec dana od primitka pravomoćne presude prema članku 463. stavku 3. ovog Zakona.

(2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi se prvostupanjskom sudu.

(3) Zahtjev koji je podnesen nepravovremeno ili ga je podnijela neovlaštena osoba ili je podnesen u slučaju osude na kaznu ili mjeru zbog koje se zahtjev ne može podnijeti (članak 515. stavak 1.) ili po zakonu nije dopušten (članak 515. stavak 2. i 3.), odbacit će rješenjem predsjednik vijeća prvostupanjskog suda ili Vrhovni sud.

(4) Tajnik suda dostavit će primjerak zahtjeva sa spisima Glavnom državnom odvjetniku, koji može u roku od petnaest dana od dana primitka zahtjeva podnijeti odgovor na zahtjev.

(5) Prvostupanjski sud ili Vrhovni sud može, s obzirom na sadržaj zahtjeva, riješiti da se odgodi, odnosno prekine izvršenje pravomoćne presude. Žalba protiv takva rješenja prvostupanjskog suda ne odgađa njegovo izvršenje.

Članak 519.

Što se tiče zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, primjenjivat će se odredbe članka 509. stavka 2. i 3., članka 511. do 513. stavka 1. i 2. i članka 514. ovo g Zakona.

Treći dio SKRAĆENI POSTUPAK

Glava XXV. ZAJEDNIČKE ODREDBE

Članak 520.

U postupku pred općinskim sudom primjenjuju se odredbe članka 521. do 548. ovog Zakona (skraćeni postupak). Ako nema posebnih pravila primjenjuju se odredbe o redovitom postupku.

Članak 521.

(1) Osim kad mu je to dopušteno prema posebnom zakonu, državni odvjetnik može rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina ako je:

1) s obzirom na okolnosti vjerojatno da će se u kaznenom postupku protiv okrivljenika primijeniti članak 58. Kaznenog zakona,

2) protiv okrivljenika u tijeku izvršenje kazne ili sigurnosne mjere, a p okretanje kaznenog postupka za drugo kazneno djelo nema svrhe s obzirom na težinu, narav djela i pobude iz kojih je ono počinjeno, te na rezultate koje je kaznenopravna sankcija ostvarila na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela,

3) okrivljenik izručen ili predan stranoj državi ili međunarodnom kaznenom sudu radi provođenja postupka za drugo kazneno djelo,

4) okrivljenik prijavljen za više kaznenih djela kojima je ostvario bića dvaju ili više kaznenih djela, ali je svrhovito da se počinitelj osudi samo za jedno, jer pokretanje kaznenog postupka za druga kaznena djela ne bi imalo bitnog utjecaja na izricanje kazne ili drugih sankcija počinitelju.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovog članka državni odvjetnik će osim okrivljeniku, dostaviti oštećeniku i podnositelju kaznene prijave, uz pouku oštećeniku da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Protiv rješenja državnog odvjetnika žalba nije dopuštena.

Članak 522.

(1) Državni odvjetnik može, nakon prethodno pribavljene suglasnosti žrtve ili oštećenika, rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona, iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina ako okrivljenik preuzme obvezu:

1) izvršenja kakve činidbe u svrhu popravljanja ili naknade štete prouzročene kaznenim djelom,

2) uplate određene svote u korist javne ustanove, u humanitarne ili karitativne svrhe, odnosno u fond za naknadu štete žrtvama kaznenih djela,

3) isplate dospjelog zakonskog uzdržavanja i urednog plaćanja dospjelih obveza,

4) obavljanja rada za opće dobro na slobodi,

5) podvrgavanja odvikavanju od droge ili drugih ovisnosti sukladno posebnim propisima,

6) podvrgavanju psihosocijalnoj terapiji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja uz pristanak osumnjičenika na napuštanje obiteljske zajednice za vrijeme trajanja terapije.

(2) Državni odvjetnik će, u rješenju odrediti rok u kojem okrivljenik mora ispuniti preuzete obveze prema stavku 2. ovog članka, koji ne smije prelaziti godinu dana.

(3) Rješenje iz stavka 1. ovog članka državni odvjetnik će dostaviti osim okrivljeniku oštećeniku i podnositelju kaznene prijave, uz pouku oštećeniku da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Protiv rješenja državnog odvjetnika žalba nije dopuštena.

Članak 523.

(1) Sudac će rješenjem prekinuti kazneni postupak ako u slučajevima iz članka 521. ovog Zakona državni odvjetnik izjavi da uvjetno odustaje od kaznenog progona.

(2) Sudac će u slučajevima iz članka 521. i 522. ovog Zakona nakon odustajanja državnog odvjetnika od optužbe, rješenjem obustaviti kazneni postupak.

Članak 524.

(1) Skraćeni kazneni postupak pokreće se na temelju optužnice državnog odvjetnika, odnosno oštećenika kao tužitelja ili na temelju privatne tužbe.

(2) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, optužnica mora imati sadržaj iz članka 342. ovog Zakona, a uz to sadrži vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije čije se izricanje traži. Optužnica koja se odnosi na kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina, sadrži samo kratke razloge.

(3) Privatna tužba mora imati sadržaj iz članka 342. stavka 1. točke 1. – 4. ovog Zakona, uz podatke o svjedoku i vještaku i drugom dokazu, koje se predlaže izvesti na raspravi.

Članak 525.

(1) Kad sudac pojedinac ili predsjednik vijeća (sudac) primi optužnicu ili privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li sud nadležan i postoje li uvjeti za odbacivanje optužnice (članak 344.) odnosno privatne tužbe i ako postoje, donijet će rješenje o odbacivanju optužnice ili privatne tužbe. Rješenje se dostavlja državnom odvjetniku, oštećeniku kao tužitelju ili privatnom tužitelju, te okrivljeniku.

(2) Ako ne donese rješenje iz stavka 1. ovog članka, sudac će postupiti prema članku 345. do 347. ovog Zakona.

(3) Ako je okrivljenik u i stražnom zatvoru, rok za odgovor na optužnicu je tri dana od primitka optužnice.

Članak 526.

(1) Ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora iznad osam godina, postupit će se prema članku 348. do 367. ovog Zakona.

(2) Ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina, optužno vijeće ispituje optužnicu u sjednici vijeća bez sudjelovanja stranaka. Ako ocijeni optužnicu osnovanom, donijet će rješenje kojim potvrđuje optužnicu i sastaviti raspravni spis.

(3) Rješenje o potvrđivanju optužnice iz stavka 1. ovog članka, zajedno s raspravnim spisom vijeće bez odgode dostavlja pisarnici nadležnog suda.

(4) Sudac određuje raspravu najkasnije u roku od mjesec dana, a ako je određen istražni zatvor, u roku od petnaest dana.

Članak 527.

(1) Ako je podignuta privatna tužba, a sudac ne donese rješenje iz članka 525. stavka 1. ovog Zakona, odredit će raspravu u roku od mjesec dana od primitka privatne tužbe.

(2) Prije određivanja rasprave za kaznena djela iz nadležnosti suca pojedinca za koja se progoni po pr ivatnoj tužbi, sudac pojedinac može pozvati samo privatnog tužitelja i okrivljenika na ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari, ako smatra da bi to bilo korisno za brži završetak postupka. Okrivljeniku se uz poziv dostavlja i privatna tužbe.

(3) Ako ne dođe do izmirenja stranaka i povlačenja privatne tužbe, ili odbacivanja tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu na što će se posebno upozoriti privatni tužitelj i okrivljenik pri dostavi poziva.

(4) Ako sudac pojedinac ne otvori raspravu donijet će odluku o tome koje dokaze će izvesti na raspravi i odredit će raspravu.

(5) Na područjima na kojima djeluju mirovna vijeća, sud može stranke uputiti tim vijećima radi pokušaja mirenja ako obje stranke imaju prebivalište na području mirovnog vijeća. Sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje, a nakon proteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti.

Članak 528.

(1) Nakon određivanja rasprave sud se ne može po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim.

(2) Prigovor mjesne nenadležnosti optuženik može staviti najkasnije do početka rasprave.

Članak 529.

(1) Ako se rasprava ima provesti pred sucem pojedincem pripremno ročište se ne provodi.

(2) Ako se rasprava ima provesti pred vijećem, predsjednik vijeća može održati pripremno ročište prema članku 370. do 379. ovog Zakona.

Članak 530.

(1) Tijekom rasprave sud može postupiti prema članku 374. ovog Zakona.

(2) Optuženiku će se u pozivu naznačiti da na raspravu može doći s dokazima za svoju obranu ili da dokaze pravovremeno predloži sudu kako bi se mogli pribaviti za raspravu.

(3) U pozivu će se optuženik upozoriti da će se rasprava održati i u njegovoj odsutnosti ako za to postoje zakonski uvjeti (članak 531. stavak 2.). Optuženik će se upozoriti da se, u slučaju kad obrana nije obvezna, zbog nedolaska branitelja na raspravu ili uzimanja branitelja tek na raspravi, rasprava neće odgoditi.

Članak 531.

(1) Rasprava se može održati bez prisutnosti stranaka u slučaju iz članka 404. ovog Zakona.

(2) U postupku za kazneno djelo za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina, rasprava se može održati bez prisutnosti optuženika koji je bio uredno pozvan, ali nije pristupio bez opravdanih razloga ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegova prisutnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi.

Članak 532.

(1) Rasprava se drži u sjedištu suda. U hitnim slučajevima, osobito kad treba obaviti očevid ili kad je to potrebno zbog lakšeg provođenja dokaznog postupka, može se uz odobrenje predsjednika suda, rasprava održati i u mjestu gdje je kazneno djelo počinjeno ili gdje se ima obaviti očevid, ako su ta mjesta na području tog suda.

(2) Sudac koji je postupao prema članku 525. i 526. ovog Zakona nije izuzet da na raspravi sudjeluje kao predsjednik vijeća ili kao sudac pojedinac.

Članak 533.

(1) Sud pred kojim se vodi rasprava će odrediti da se rasprava snimi audio ili audio-vizualnim uređajem.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka u zapisnik o raspravi unose se:

1) dokazi koji su izvedeni,

2) odluke suda,

3) izjave stranaka koje sud ocijeni posebno važnim.

(3) Zapisnik može voditi sudski savjetnik ili sudački vježbenik. Ako zapisnik vodi sudski savjetnik ili sudački vježbenik, postupit će se prema članku 82. stavka 3. ovog Zakona.

(4) Snimka rasprave prepisat će se i priložiti spisu ako rasprava bude odgođena. Prijepis pregledava i ovjerava predsjednik vijeća ili sudac pojedinac.

(5) Ako sud nije u mogućnosti provesti snimanje prema stavku 1. do 3. ovog članka, postupat će prema općim propisima o sastavljanju zapisnika.

(6) Ministar nadležan za pravosuđe donosi propise kojima će pobliže urediti tehničke uvjete, način snimanja te zaštitu snimke od brisanja i oštećenja.

Članak 534.

(1) Rasprava će se odgoditi ako ne dođe državni odvjetnik koji je uredno pozvan. U tom slučaju sud će postupiti prema članku 401. stavku 1. ovog Zakona.

(2) Rasprava se može održati ako i ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojem je podnesena privatna tužba ako je sudu stavio prijedlog da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti.

Članak 535.

(1) Rasprava počinje objavom sadržaja optužnice ili privatne tužbe. Započeta rasprava dovršit će se po mogućnosti bez prekidanja.

(2) Optuženik će se ispitati na početku dokaznog postupka neovisno od toga kakav je stav zauzeo prema optužbi.

(3) Optuženiku, svjedoku i vještaku pitanja prvi postavlja sudac, odnosno predsjednik vijeća. Nakon toga pitanja postavljaju stranke i to tako da optuženika najprije ispituje branitelj ako ga ima, a svjedoke i vještake ona stranka koja ih je predložila.

(4) Ako se optuženik očitovao krivim u odnosu na sve točke optužbe, na kraju svog iskaza očitovat će se je li suglasan s predloženom vrstom i mjerom kaznenopravne sankcije. Do ovog očitovanja optuženika, državni odvjetnik može izmijeniti vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije iz optužnice.

(5) Ako se optuženik očitovao krivim u odnosu na sve točke optužbe, a sud nakon ispitivanja optuženika njegovo priznanje ocijeni sukladnim do tada prikupljenim dokazima, u nastavku dokaznog postupka izvest će samo dokaze koji se odnose na odluku o kaznenopravnim sankcijama.

(6) Ako se optuženik u slučaju iz stavka 4. ovog članka suglasi i s vrstom i mjerom predložene kaznenopravne sankcije, sud u presudi ne smije izreći drugu vrstu kaznenopravne sankcije niti veću mjeru kazne od predložene.

Članak 536.

Ako se rasprava vodi pred vijećem, postupat će se prema članku 413. do 447. ovog Zakona.

Članak 537.

(1) Ako je optuženiku izrečena kazna zatvora, prijepis presude uvijek sadrži obrazloženje. Pisani otpravak presude kojom nije izrečena kazna zatvora, dostavit će se s kratkim obrazloženjem, samo na zahtjev stranke.

(2) Ako stranke odmah nakon objave presude ne zahtijevaju pisani otpravak presude, te ako se optuženik očitovao krivim i prihvatio predloženu sankciju, kratko obrazloženje unosi se u zapisnik o r aspravi. Prijepis presude neće sadržavati obrazloženje a mora se otpremiti najkasnije u roku od tri radna dana.

Članak 538.

(1) Protiv presude žalba se može podnijeti u r oku od os am dana od da na dostave prijepisa presude. Ako je presudom izrečena kazna zatvora, prijepis presude uvijek mora sadržavati podatke iz članka 459. ovog Zakona.

(2) Stranke i oštećenik koji ima pravo žalbe protiv presude (članak 464. stavak 4.) mogu se odreći prava na žalbu odmah nakon objave presude. U takvom slučaju dostavit će im se u roku od tri radna dana prijepis presude bez obrazloženja.

(3) Ako je tijek rasprave snimljen u smislu članka 533. ovog Zakona, stranke i oštećenik, mogu u roku od tri dana od dana dostave prijepisa presude iz članka 537. ovog Zakona najaviti žalbu. U takvom slučaju, rok za žalbu iz stavka 1. ovog članka žaliteljima započinje teći od dostave prijepisa zvučne snimke.

(4) Ako protivno odredbi članka 533. stavka 4. ovog Zakona nije prepisana zvučna snimka rasprave, ili ako prijepis presude nije napisan i otpremljen u rokovima iz članka 537. stavka 2. i članka 538. stavka 2., ovog Zakona sudac će izvijestiti o razlozima predsjednika suda.

Članak 539.

Kad drugostupanjski sud rješava o ž albi protiv presude prvostupanjskog suda donesene u skraćenom postupku, obje stranke obavijestit će se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda ako je u prvostupanjskoj presudi izrečena kazna zatvora i ako su stranke zahtijevale da budu obaviještene o sjednici, ili ako predsjednik vijeća ili vijeće drugostupanjskog suda smatraju da bi prisutnost stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari.

Glava XXVI. IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA I IZRICANJE SUDSKE OPOMENE

1. Izdavanje kaznenog naloga

Članak 540.

(1) Za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, a za koja nije nadležno vijeće, te za koja je saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave, može državni odvjetnik u optužnici zatražiti da sud izda kazneni nalog u kojem će okrivljeniku izreći određenu kaznu ili mjeru bez provođenja rasprave.

(2) Državni odvjetnik može zatražiti izricanje jedne ili više od sljedećih kazni ili mjera:

1) novčanu kaznu u visini od deset do sto prosječnih dnevnih prihoda u Republici Hrvatskoj (članak 51. stavak 4. Kaznenog zakona),

2) uvjetne osude s izricanjem kazne zatvora do jedne godine ili novčane kazne, ili sudske opomene,

3) oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom i objavljivanja presude s kaznenim nalogom u sredstvima javnog priopćavanja,

4) zabrane upravljanja motornim vozilom do dvije godine, odnosno oduzimanja predmeta.

(3) Pod uvjetima iz stavka 1. i 2. ovog članka, pravnoj osobi se mogu u kaznenom nalogu izreći sljedeće sankcije:

1) novčana kazna do 2.000.000,00 kuna,

2) uvjetna osuda s novčanom kaznom,

3) oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom i objavljivanje presude s kaznenim nalogom u sredstvima javnog priopćavanja.

(4) Ako je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev, državni odvjetnik predložit će da sud odluči o tom zahtjevu. Ako sud ne dosudi imovinskopravni zahtjev, izreći će oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

Članak 541.

(1) Ako se sa zahtjevom složi, sudac pojedinac će presudom izdati kazneni nalog.

(2) U presudi o kaznenom nalogu navest će se samo da se prihvaća zahtjev državnog odvjetnika te optuženiku, čiji osobni podaci moraju biti jasno određeni, izriče kazna ili mjera iz zahtjeva. Izreka presude o kaznenom nalogu obuhvaća podatke iz članka 459. stavak 1. do 3. ovog Zakona, uključujući i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen. U obrazloženju će se samo navesti dokazi koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga.

(3) Ako je državni odvjetnik predložio oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, a oštećenik je podnio imovinskopravni zahtjev, sud će dosuditi imovinskopravni zahtjev. Ako ne dosudi imovinskopravni zahtjev, oduzet će imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, a oštećenika će uputiti da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

(4) Kazneni nalog sadržava pouku okrivljeniku u smislu članka 542. stavka 2. ovog Zakona te da će po proteku roka za prigovor, ako prigovor ne bude podnesen, kazneni nalog postati pravomoćan i da će se izrečena kazna protiv okrivljenika izvršiti.

Članak 542.

(1) Kazneni nalog dostavlja se okrivljeniku i njegovu branitelju ako ga ima, te državnom odvjetniku i oštećeniku.

(2) Okrivljenik ili njegov branitelj mogu u roku od osam dana po primitku podnijeti prigovor protiv kaznenog naloga u pisanom obliku. Prigovor ne mora biti obrazložen, u njemu se mogu predložiti dokazi u korist obrane. Okrivljenik se može odreći prava na prigovor, ali od podnesenog prigovora nakon započinanja rasprave ne može odustati. Plaćanje novčane kazne prije isteka roka za prigovor ne smatra se odricanjem od prava na prigovor.

(3) Okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje prigovora predsjednik vijeća dopustit će povrat u prijašnje stanje. Na odlučivanje o molbi za povrat u prijašnje stanje primijenit će se odredbe članka 92. do 94. ovog Zakona.

(4) Ako sudac pojedinac ne odbaci prigovor kao nepravovremen ili podnesen od neovlaštene osobe, zakazat će raspravu o optužnici državnog odvjetnika i dalje postupati po odredbama članka 530. do 535. ovog Zakona.

Članak 543.

(1) Sudac pojedinac odbacit će zahtjev za izdavanjem kaznenog naloga ako:

1) postoje razlozi za obustavu postupka iz članka 380. ovog Zakona,

2) se radi o kaznenom djelu za koje se takav zahtjev ne može postaviti,

3) je državni odvjetnik zatražio izricanje kazne ili mjere koje po zakonu nije dopušteno.

(2) Ako sudac pojedinac ocijeni da podaci u opt užnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga ili da se prema tim podacima može očekivati izricanje neke druge kazne ili mjere, a ne one koju je zatražio državni odvjetnik, po pr imitku optužnice u s udu postupit će prema članku 530. i 531. ovog Zakona. Optuženiku će se u tom slučaju uz poziv dostaviti optužnica uz obavijest da sud nije prihvatio zahtjev državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga.

Članak 544.

(1) Pri donošenju presude povodom prigovora sudac pojedinac izreći će da se kazneni nalog u odnosu na optuženika koji je podnio prigovor stavlja izvan snage.

(2) Sudac pojedinac nije vezan na zahtjev državnog odvjetnika iz članka 540. ovog Zakona, kao niti na zabranu iz članka 13. ovog Zakona.

Članak 545.

(1) Protiv presude o i zdavanju kaznenog naloga državni odvjetnik ima pravo žalbe o kojoj odlučuje viši sud.

(2) Ako je optuženik podnio prigovor protiv presude o izdavanju kaznenog naloga, odbacit će se žalba državnog odvjetnika.

2. Izricanje sudske opomene

Članak 546.

(1) Kad prema odredbama Kaznenog zakona dolazi u obzir izricanje sudske opomene, sud će tu kaznenopravnu sankciju izreći presudom.

(2) Ako u ovoj Glavi nije što drugo predviđeno, odredbe ovog Zakona koje se odnose na presudu kojom se optuženik proglašava krivim primijenit će se i na presudu kojom se izriče sudska opomena.

(3) U izreci presude kojom se izriče sudska opomena uz osobne podatke o optuženiku navest će se da je optuženik kriv za djelo koje je predmet optužbe i zakonski naziv kaznenog djela. Izreka obuhvaća i podatke iz članka 459. stavak 1. do 3. ovog Zakona.

(4) U obrazloženju presude sud će iznijeti kojim se razlozima vodio pri izricanju sudske opomene.

Članak 547.

Presuda kojom se izriče sudska opomena objavljuje se odmah nakon završetka rasprave s bitnim razlozima. Tom prilikom predsjednik vijeća upozorit će optuženika da mu se za kazneno djelo koje je počinio ne izriče kazna, ali da prema pravilima ponašanja u njegovoj društvenoj sredini i načelima ćudoređa zaslužuje opomenu, koja će ga upozoriti da više ne čini kaznena djela. Ako se presuda kojom se izriče sudska opomena objavljuje u odsutnosti optuženika, sud će takvo upozorenje unijeti u obrazloženje presude. Za odricanje od prava na žalbu i pisanu izradu presude primjenjuje se odredba članka 537. stavka 2. ovog Zakona.

Članak 548.

(1) Presuda kojom se izriče sudska opomena može se pobijati zbog razloga navedenih u članku 467. ovog Zakona.

(2) Ako presuda kojom se izriče sudska opomena sadrži odluku o sigurnosnim mjerama, o troškovima kaznenog postupka, o oduz imanju imovinske koristi ili o imovinskopravnom zahtjevu, ta se odluka može pobijati zato što sud nije pravilno primijenio sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi, odnosno što je odluku o t roškovima kaznenog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio protivno zakonskim odredbama.

Četvrti dio POSEBNI POSTUPCI

Glava XXVII. POSTUPAK PREMA OKRIVLJENICIMA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

Članak 549.

(1) Odredbe ovog Zakona, osim odredaba Trećeg dijela, Glava XXV. i XXVI., primijenit će se i u postupku prema osobama koje su u vrijeme počinjenja protupravnog djela bile neubrojive ako odredbama ove Glave nije što posebno propisano.

(2) Postupak prema osobama koje su u vrijeme počinjenja protupravnog djela bile neubrojive pokreće se i vodi samo na zahtjev državnog odvjetnika.

(3) Državni odvjetnik će, ako se pojavi sumnja u isključenu ili smanjenu ubrojivost okrivljenika ili njegovu raspravnu nesposobnost zbog duševnih smetnji (članak 325.), tijekom istrage prikupiti dokaze i činjenice potrebne radi utvrđenja je li okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv i jesu li ispunjeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja okrivljenika prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te je li raspravno sposoban.

(4) Ako se tijekom istrage utvrdi da je okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv te da je raspravno nesposoban zbog duševnih smetnji, istraga se neće prekinuti.

Članak 550.

(1) Ako je okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, državni odvjetnik će u optužnici postaviti zahtjev da sud utvrdi da je okrivljenik počinio protupravno djelo u s tanju neubrojivosti i da mu se odredi prisilan smještaj prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

(2) Nakon podizanja optužnice iz stavka 1. ovog članka okrivljenik mora imati branitelja.

(3) Sud će u ovim predmetima postupati osobito žurno.

Članak 551.

(1) Osim u slučajevima kada se prema ovom Zakonu može odrediti istražni zatvor protiv okrivljenika, takav zatvor odredit će se i ako postoji vjerojatnost da bi okrivljenik protiv kojeg je državni odvjetnik podnio optužnicu iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona mogao zbog težih duševnih smetnji počiniti teže kazneno djelo. Prije određivanja istražnog zatvora pribavit će se mišljenje vještaka psihijatra o ovoj opasnosti okrivljenika. O određivanju istražnog zatvora po ovom osnovu izvijestit će se uprava zatvora radi upućivanja okrivljenika u zdravstvenu ustanovu u smislu odredbe članka 135. stavka 2. ovog Zakona.

(2) Istražni zatvor iz stavka 1. ovog članka može trajati dok opasnost traje, ali ne dulje od rokova predviđenih u članku 133. ovog Zakona.

Članak 552.

(1) O optužnici državnog odvjetnika iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona odlučuje sud nakon provedene rasprave. O raspravi će se izvijestiti zakonski zastupnik optuženika, a ako ga nema, optuženikov bračni ili izvanbračni drug, odnosno najbliži srodnik.

(2) Predsjednik vijeća će prije rasprave u prisustvu vještaka pokušati ispitati optuženika radi ocjene optuženikove raspravne sposobnosti (članak 325. stavak 5.). O vremenu i mjestu ispitivanja optuženika izvijestit će se državni odvjetnik, optuženik, branitelj i zakonski zastupnik optuženika. Ispitivanje će se obaviti i bez prisutnosti uredno pozvanoga državnog odvjetnika i zakonskog zastupnika. Ako sud nakon ispitivanja vještaka utvrdi da je optuženik raspravno nesposoban zbog duševnih smetnji, rasprava će se održati u okrivljenikovoj odsutnosti.

(3) Branitelj ili optuženik će se, kod očitovanja o optužbi izjasniti o tome je li o ptuženik počinio protupravno djelo.

(4) Ako je optuženik raspravno nesposoban zbog duševnih smetnji pa se rasprava održava u njegovoj odsutnosti, smatrat će se da je porekao osnovanost optužbe, a na završetku dokaznog postupka pročitat će se zapisnici o njegovu ranijem ispitivanju.

(5) O raspravnoj sposobnosti i ubrojivosti optuženika te postojanju zakonskih uvjeta za određivanje prisilnog smještaja ispitat će se vještak koji je obavio psihijatrijski pregled optuženika.

Članak 553.

(1) Ako državni odvjetnik u t ijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da je optuženik počinio kazneno djelo u stanju ubrojivosti ili smanjene ubrojivosti, odustat će od zahtjeva za određivanje prisilnog smještaja i izmijenit će optužnicu.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka rasprava će započeti iznova, a predsjednik vijeća će optuženika upozoriti na njegov promijenjen pravni položaj. Ako je to potrebno radi pripremanja obrane, sud može, na zahtjev obrane, prekinuti raspravu.

(3) Zapisnici o ranijim iskazima svjedoka ili v ještaka ispitanima u odsutnosti optuženika sukladno odredbi članka 552. stavka 4. ovog Zakona ne mogu se pročitati bez suglasnosti stranaka.

Članak 554.

(1) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. o vog Zakona, a sud nakon provedene rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te da postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

(2) Sud će, pri donošenju presude iz stavka 1. ovog članka, odrediti, odnosno produljiti istražni zatvor iz razloga navedenog u članku 551. stavku 1. ovog Zakona.

(3) Ako je državni odvjetnik u optužnici postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona, a sud nakon provedene rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo, ali da ne postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o z aštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe i kojom se odbija zahtjev za određivanje prisilnog smještaja.

(4) Ako je državni odvjetnik u optužnici postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona, a sud utvrdi postojanje razloga iz članka 452. ovog Zakona, donijet će presudu kojom se optužba odbija.

(5) Ako je državni odvjetnik u optužnici postavio zahtjev iz članka 550. stavak 1. ovog Zakona, a sud utvrdi postojanje razloga iz članka 453. ovog Zakona, osim isključenja krivnje zbog neubrojivosti, donijet će presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe.

(6) Ako sud ne utvrdi da je optuženik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, donijet će presudu kojom se optužba odbija. U tom slučaju državni odvjetnik može odmah nakon objave presude dati usmeno izjavu da se odriče prava na žalbu i podnijeti novu optužnicu za isto kazneno djelo. Na tu optužnicu ne primjenjuju se odredbe Glave XIX. ovog Zakona, osim odredbe članka 342. stavka 1. ovog Zakona.

(7) Rasprava će se provesti pred istim vijećem na temelju nove optužnice. Radi pripreme obrane sud može prekinuti raspravu. Ranije izvedeni dokazi neće se ponovno izvoditi, osim ako vijeće ustanovi da je potrebno da se pojedini dokazi ponovno izvedu. Pisano izrađena presuda kojom je optužba odbijena dostavit će se strankama samo na njihov zahtjev. Protiv te presude žalba nije dopuštena.

Članak 555.

(1) Presuda iz članka 554. stavka 1. i 3. ovog Zakona dostavit će se državnom odvjetniku, optuženiku i njegovu branitelju te zakonskom zastupniku optuženika, a ako ga nema, optuženikovom bračnom ili izvanbračnom drugu, odnosno najbližem srodniku.

(2) Protiv presude iz članka 554. stavka 1. i 3. ovog Zakona mogu u roku od petnaest dana od dana primitka podnijeti žalbu sve osobe koje imaju pravo na žalbu protiv presude (članak 363.).

(3) Drugostupanjski sud će sjednicu vijeća održati u prisutnosti optuženika ako smatra da je to svrhovito. Svoju odluku sa spisima dostavit će prvostupanjskom sudu najkasnije u roku koji je za polovicu kraći od roka određenog u članku 488. stavku 2. ovog Zakona.

(4) Predsjednik vijeća će, na zahtjev optuženika, donijeti rješenje o izvršenju prisilnog smještaja optuženika prije pravomoćnosti.

(5) Predsjednik vijeća dostavit će odmah nakon izvršnosti presude, potrebne spise sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja prema Zakonu o z aštiti osoba s duševnim smetnjama.

Glava XXVIII. POSTUPAK ZA ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINSKE KORISTI

Članak 556.

(1) Predmeti koji se po zakonu imaju oduzeti, kao i drugi predmeti ako to zahtijevaju probici javne sigurnosti ili zaštite časti i dostojanstva građana, oduzet će se i kad kazneni postupak ne završi presudom kojom se okrivljenik proglašava.

(2) Posebno rješenje o tome donosi tijelo pred kojim se vodio postupak kad je postupak završen, odnosno obustavljen.

(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stavka 1. ovog članka donosi sud i kad je u presudi kojom je optuženik proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.

(4) Ovjereni prijepis odluke o oduzimanju predmeta dostavit će se osobi od koje se oduzima predmet.

(5) Protiv odluke iz stavka 2. i 3. ovog članka osoba od koje su oduzeti predmeti, ima pravo žalbe. Ako rješenje iz stavka 2. ovog članka nije donio sud, o žalbi odlučuje vijeće suda koji je bio nadležan za suđenje u prvom stupnju.

Članak 557.

(1) Imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela utvrđuje se u kaznenom postupku po službenoj dužnosti.

(2) Sud i drugo tijelo pred kojima se vodi postupak, dužni su u t ijeku postupka prikupljati dokaze i istraživati okolnosti koje su važne za utvrđivanje imovinske koristi.

(3) Ako je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev koji, s obzirom na svoju osnovu, isključuje oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, ta korist utvrđivat će se samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

Članak 558.

(1) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, a i predstavnik pravne osobe, pozvat će se radi ispitivanja u prethodnom postupku i na raspravi. U pozivu će se upozoriti da će se postupak provesti i bez njihove prisutnosti.

(2) Predstavnik pravne osobe ispitat će se na raspravi nakon okrivljenika koji se očitovao da ne osporava osnovanost optužbe, a inače na početku dokaznog postupka. Na isti način postupit će se prema osobi na koju je imovinska korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok.

(3) Osoba na koju je imovinska korist prenesena, a i predstavnik pravne osobe ovlašten je u svezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlagati dokaze i po dopuštenju predsjednika vijeća, postavljati pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima.

(4) Ako sud tek u tijeku rasprave utvrdi da dolazi u obz ir oduzimanje imovinske koristi od treće osobe, prekinut će raspravu i pozvati osobu na koju je imovinska korist prenesena, a i predstavnika pravne osobe.

Članak 559.

Sud će visinu iznosa imovinske koristi odmjeriti po slobodnoj ocjeni ako bi njezino utvrđivanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Članak 560.

(1) Oduzimanje imovinske koristi sud može izreći u odluci kojom se utvrđuje da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje je predmet optužbe.

(2) U izreci odluke sud će navesti koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima.

(3) Ovjereni prijepis odluke dostavlja se i osobi na koju je imovinska korist prenesena, a i predstavniku pravne osobe ako je sud izrekao oduzimanje imovinske koristi od te osobe.

Članak 561.

Odredbe članka 465. stavka 2. i 3. i članka 479. ovog Zakona primjenjivat će se glede žalbe protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi.

Članak 562.

Osoba iz članka 462. ovog Zakona može podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka glede odluke o oduzimanju imovinske koristi.

Članak 563.

Ako u odredbama ove Glave nije što drugo propisano glede postupka za primjenu sigurnosnih mjera ili za oduzimanje imovinske koristi, primjenjivat će se ostale odredbe ovog Zakona.

Glava XXIX. POSTUPAK ZA OPOZIV UVJETNE OSUDE

Članak 564.

(1) Kad je u uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđenik ne vrati imovinsku korist, ne naknadi štetu ili ne udovolji drugim obvezama, a osuđenik u određenom roku nije udovoljio tim obvezama, prvostupanjski sud provest će postupak za opoziv uvjetne osude na prijedlog ovlaštenog tužitelja ili oštećenika.

(2) Sudac koji za to bude određen ispitat će osuđenika, ako je dostupan, i provesti potrebne izvide radi utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza važnih za odluku.

(3) Nakon toga će predsjednik vijeća zakazati sjednicu vijeća o kojoj će izvijestiti tužitelja, osuđenika i oštećenika. Nedolazak stranaka i oštećenika, ako su uredno obaviješteni, ne sprečava održavanje sjednice vijeća.

(4) Ako sud utvrdi da osuđenik nije udovoljio obvezi koja mu je bila određena presudom, donijet će presudu kojom će opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne, ili odrediti novi rok za udovoljenje obvezi, ili tu obvezu zamijeniti drugom ili osuđenika osloboditi obveze. Ako sud ustanovi da nema osnove za donošenje koje od t ih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za opoziv uvjetne osude.

(5) Ako se naknadno utvrdi da je osuđenik u vrijeme provjeravanja počinio kazneno djelo za koje je osuđen na kaznu zbog koje je, prema odredbama Kaznenog zakona, trebalo ili bilo moguće opozvati uvjetnu osudu, a sud koji ga je osudio na kaznu je propustio o tome odlučiti, prvostupanjski sud koji je izrekao uvjetnu osudu donijet će presudu kojom će opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne. Ako sud ustanovi da nema osnove za opoziv uvjetne osude, rješenjem će obustaviti taj postupak.

(6) Odluke iz stavka 5. ovog članka donosi sud nakon sjednice vijeća održane u skladu s odredbom stavka 3. ovog članka.

(7) Nakon pravomoćnosti presude iz stavka 5. ovog članka postupit će prema članku 498. ovog Zakona.

Glava XXX. POSTUPAK ZA IZDAVANJE TJERALICE I OBJAVE

Članak 565.

Ako se ne zna prebivalište ili boravište okrivljenika ili svjedoka kad je to po odredbama ovog Zakona potrebno, tijelo koje vodi postupak će zatražiti od policije da okrivljenika ili svjedoka potraže i da to tijelo obavijeste o njegovoj adresi.

Članak 566.

(1) Izdavanje tjeralice može se naložiti kad se okrivljenik protiv kojega je pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, a postoji rješenje o određivanju pritvora ili istražnog zatvora.

(2) Izdavanje tjeralice nalaže tijelo koje vodi postupak.

(3) Izdavanje tjeralice naložit će se i u slučaju bijega okrivljenika iz ustanove u kojoj izdržava kaznu bez obzira na visinu kazne, odnosno pritvora, istražnog zatvora ili bijega iz ustanove u kojoj izdržava zavodsku mjeru.

(4) Nalog tijela koje vodi postupak ili upravitelja ustanove dostavlja se policiji radi izvršenja.

Članak 567.

(1) Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u svezi s kaznenim djelom ili te predmete treba pronaći, a osobito ako je to potrebno radi ustanovljenja istovjetnosti

pronađenoga nepoznatog tijela, naložit će se izdavanje objave kojom će se zatražiti da se ti podaci dostave tijelu koje vodi postupak.

(2) Policija može objavljivati i fotografije tijela i nestalih osoba ako postoji osnova sumnje da je do smrti, odnosno nestanka tih osoba došlo zbog kaznenog djela.

Članak 568.

Tijelo koje je naredilo izdavanje tjeralice ili objave dužno ju je odmah povući kad se pronađe tražena osoba ili predmet ili kad nastupi zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne ili drugi razlozi zbog kojih tjeralica ili objava nije više potrebna.

Članak 569.

(1) Tjeralicu i objavu raspisuje policija nadležna prema mjestu onog državnog tijela pred kojim se vodi kazneni postupak, odnosno ustanove iz koje je pobjegla osoba na izdržavanju kazne, odnosno pritvora, istražnog zatvora ili zavodske mjere.

(2) Radi obavještavanja javnosti o tjeralici ili o bjavi mogu se koristiti i s redstva javnog priopćavanja.

(3) Policija može raspisati i međunarodnu tjeralicu.

Glava XXXI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

1. Izvanredni pravni lijek protiv odluka sudova bivše SFRJ

Članak 570.

Protiv odluke vojnog suda bivše Jugoslavije koja je postala pravomoćna do 6. listopada 1991. godine, može državljanin Republike Hrvatske i osoba koja ima stalno prebivalište u Republici Hrvatskoj podnijeti izvanredni pravni lijek sukladno odredbama ovog Zakona.

Članak 571.

O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv odluke vijeća Vrhovnog suda za koji je do 6. listopada 1991. godine bio nadležan Savezni sud bivše Jugoslavije, odlučuje Vrhovni sud u vijeću od pet sudaca.

2. Ostale prijelazne i završne odredbe

Članak 572.

U skladu s odredbama ovog Zakona, nadležni ministri donijet će u roku od šest mjeseci od njegovog stupanja na snagu, potanje propise o:

1) uvjetima podnošenja elektroničke isprave (članak 79. stavak 5.),

2) tehničkim uvjetima, načinu snimanja i zaštiti snimke od brisanja ili oštećenja (članak 87. stavak 8. i članak 533. stavak 6.),

3) izvršenju mjera opreza (članak 100. stavak 5.),

4) o prijamu i postupanju s uhićenikom i pritvorenikom u pritvorskoj policijskoj jedinici (članak 109. stavak 5. i članak 113. stavak 3.),

5) o evidenciji i izvršavanju kućnog zatvora (članak 121. stavak 3.),

6) o z atvorima u koj ima se izvršava istražni zatvor te o uvj etima koje moraju ispunjavati djelatnici koji izvršavaju istražni zatvor (članak 135. stavak 5.),

7) središnjoj evidenciji zatvorenika (članak 136. stavak 5.),

8) kućnom redu u zatvorima u kojima se izvršava istražni zatvor (članak 143.),

9) očevidniku zatvorenika u istražnom zatvoru (članak 144. stavak 4.),

10) troškovima kaznenog postupka (članak 152.),

11) dostavi (članak 169. stavak 4.),

12) kaznenoj evidenciji i evidenciji odgojnih mjera (članak 185. stavak 2.i 3.),

13) automatskim zbirkama osobnih podataka (članak 186. stavak 4.),

14) nabavi i održavanju tehničkih uređeja za audio-video konferencije (članak 194. stavak 3.),

15) upisnicima iz članka 205. stavka 5. i članka 206. stavka 10. ovog Zakona,

16) ustrojavanju i načinu vođenja zbirki s automatskom obradom podataka (članak 211. stavak 3. i 4.),

17) čuvanju materijalnih dokaza (članak 269. stavak 3.),

18) načinu uzimanja, nadzoru i čuvanju uzoraka biološkog materijala (članak 327. stavak 7.),

19) načinu izvršenja posebnih dokaznih radnji iz članka 337. stavka 7. ovog Zakona,

20) evidenciji potvrđenih optužnica (članak 354. stavak 4.).

(2) U roku iz stavka 1. ovog članka Hrvatska odvjetnička komora će propisati oblik i sadržaj poziva iz članka 67. stavka 3. ovog Zakona.

Članak 573.

Stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o ka znenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) osim:

– odredaba članaka 1. do 206., od 208. do 400. i od 414. do 505. toga Zakona, koje prestaju važiti 30. kolovoza 2011.,

– odredaba članaka 1. do 206., od 208. do 400. i od 414. do 505. toga Zakona koje u predmetima pokrenutima za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (»Narodne novine«, br. 88/01., 12/02., 33/05., 48/05. i 76/07.) prestaju važiti 30. lipnja 2009.,

– odredaba članaka 16. do 22. te Glava XXIX. i XXX. toga Zakona, koje će se primjenjivati do donošenja posebnog zakona.

Članak 574.

(1) Kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o ka znenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.).

(2) Ako je do stupanja na snagu ovog Zakona donesena kakva odluka protiv koje je po odredbama zakona po k ojem je postupak vođen dopušten pravni lijek ili još teče rok za podnošenje pravnog lijeka, ili je pravni lijek podnesen, ali o njemu još nije odlučeno, u tom postupku primijenit će se odredbe zakona po kojem je donesena odluka, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(3) Odredbe članka 497. – 508. ovog Zakona na odgovarajući način će se primjenjivati i u postupcima povodom zahtjeva za obnovu ka znenog postupka podnesenima po odr edbama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.).

Članak 575.

Ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 1. siječnja 2009. osim:

– članaka 1. – 230., 232. – 496. i 509. – 569. koji stupaju na snagu 1. s rpnja 2009. u predmetima za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (»Narodne novine«, br. 82/01., 12/02., 33/05., 48/05. – ispravak).

– članaka 1. – 230., 232. – 496. i 509. – 569. koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.

Klasa: 740-02/08-01/01

Zagreb, 15. prosinca 2008.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić, v. r.

HRVATSKI SABOR 1836

Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

Proglašavam Zakon o i zmjenama i dopunama Zakona o ka znenom postupku, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 30. lipnja 2009. godine.

Klasa: 011-01/09-01/114

Urbroj: 71-05-03/1-09-2

Zagreb, 30. lipnja 2009.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, v. r.

ZAKON

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

Članak 1.

U Zakonu o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08.) u članku 6. dodaje se novi stavak 1. koji glasi:

»(1) U postupku uređenom ovim Zakonom, zabranjena je diskriminacija sukladno pripadnosti rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, obrazovanju, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji.«

U dosadašnjem stavku 1., koji postaje stavak 2., iza riječi: »prijetnja« zarez i riječ: »obmana« brišu se.

Iza stavka 1. koji postaje 2. dodaje se stavak 3. koji glasi:

»(3) Iskaz pribavljen protivno stavcima 1. i 2. ovoga članka, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku.«

Članak 2.

U članku 16. stavku 3. riječ: »koji« zamjenjuje se riječju: »koja«, a riječi: »za svrhe davanja iskaza u kaznenom postupku« zamjenjuju se riječima: »u skladu sa zakonom«.

Članak 3.

U članku 17. stavku 1. točka 1. briše se.

Dosadašnje točke 2., 3. i 4. postaju točke 1., 2. i 3.

Članak 4.

U članku 18. stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Europskog suda o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Europskom sudu da donese tu odluku.«

Članak 5.

Članak 38. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) U predmetima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti državni odvjetnik ima pravo i dužnost:

1) poduzimanja potrebnih radnji radi otkrivanja kaznenih djela i pronalaženja počinitelja,

2) poduzimanja izvida kaznenih djela, nalaganja i nadzora provođenja pojedinih izvida radi prikupljanja podataka važnih za pokretanje istrage,

3) donošenja odluka predviđenih zakonom,

4) provođenja istrage,

5) provođenja i nadzora provođenja dokaznih radnji,

6) predlaganja mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi,

7) odlučivanja o odbacivanju kaznene prijave, odgodi i odustajanju od kaznenog progona,

8) pregovaranja i sporazumijevanja s okrivljenikom o priznanju krivnje i sankciji,

9) podizanja i zastupanja optužnice, te predlaganja izdavanja kaznenog naloga pred nadležnim sudom,

10) davanja izjava da neće poduzeti kazneni progon u slučaju iz članka 286. stavka 2. ovog Zakona,

11) podnošenja žalbi protiv nepravomoćnih sudskih odluka i izvanrednih pravnih lijekova protiv pravomoćnih sudskih odluka,

12) sudjelovanja u postupku povodom zahtjeva za sudsku zaštitu protiv odluke ili radnje tijela uprave nadležnog za izvršenje kazne ili mjere oduzimanja slobode izrečene pravomoćnom presudom u kaznenom postupku,

13) poduzimanja drugih mjera predviđenih zakonom.«

Članak 6.

U članku 45. stavak 1. točka 1. mijenja se i glasi:

»1. prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom, na teret proračunskih sredstava.«

Članak 7.

U članku 51. u prvoj rečenici iza riječi: »progon« zarez i riječi: »odnosno od privatne tužbe« brišu se.

U drugoj rečenici iza riječi: »prijedlog« umjesto zareza stavlja se točka, a riječi: »odnosno privatnu tužbu« brišu se.

Članak 8.

U članku 60. iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi:

»(2) Privatni tužitelj može svojom izjavom sudu, odustati od pr ivatne tužbe do z avršetka rasprave. U tom slučaju on gubi pravo da ponovno podnese privatnu tužbu za to kazneno djelo.«

Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.

U dosadašnjem stavku 3., koji postaje stavak 4., brojka: »55.« zamjenjuje se brojkom: »54.«.

Članak 9.

U članku 64. stavku 1. točki 7. iza riječi: »može« stavlja se zarez i dodaju se riječi: »a u zakonom propisanom slučaju mora«.

Točka 8. mijenja se i glasi:

»8. razgledavati, preslikavati, snimati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu s ovim Zakonom,«.

Članak 10.

U članku 66. stavku 1. točki 1. iza riječi: »slijep« zarez i riječ: »gluhoslijep« brišu se.

U stavku 2. točki 1. riječ: »okrivljenik« briše se.

Točka 3. mijenja se i glasi:

»3) od donošenja odluke kojom je protiv okrivljenika određen pritvor ili istražni zatvor,«.

Točka 8. mijenja se i glasi:

»8) tijekom rasprave koja se održava u odsutnosti okrivljenika (članak 404. stavak 2. i 3.),«.

Iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi:

»(4) Sud, odnosno tijelo koje vodi postupak će branitelju osigurati dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu obrane.«

Članak 11.

U članku 67. stavku 3. zadnja rečenica briše se.

Članak 12.

U članku 69. stavku 2. riječi: »točke 1. i 2.« zamjenjuju se riječima: »stavka 1.«.

U stavku 4. riječi: »više okrivljenika« zamjenjuju se riječju: »okrivljenik«.

Članak 13.

U članku 70. stavku 4. riječi: »za koje postoje osnove sumnje« zamjenjuju se riječima: »protiv kojeg je podignuta optužnica«, a riječi: »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamjenjuju se riječima: »pranja novca«.

Iza stavka 4. dodaje se stavak 5. koji glasi:

»(5) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem odlučiti da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona. Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«

Članak 14.

U članku 71. stavku 1. riječi: »68. do« zamjenjuju se riječima: »69. i«.

Članak 15.

U članku 74. iza riječi: »razgledavanja« dodaju se riječi: »preslikavanja ili snimanja«.

Članak 16.

U članku 76. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Ako drukčije nije određeno ovim Zakonom, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može, do podizanja optužnice, odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:

1) u pos tupku za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), krivotvorenja novca (članak 274.) i pranja novca (članak 279.),

2) u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počinitelju nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.«

Članak 17.

U članku 80. stavku 1. u drugoj rečenici riječi: »sud koji o podnesku treba odlučiti«, zamjenjuju se riječima: »sudac istrage prije podnošenja optužnice, a nakon toga sud koji vodi postupak«.

Članak 18.

U članku 82. stavku 1. riječ: »kaznenog« briše se.

U stavku 4. riječi: »dopustit će se« zamjenjuju se riječima: »može se dopustiti«.

Članak 19.

U članku 98. stavku 1. u prvoj rečenici ispred riječi: »zatvor već određen« dodaje se riječ: »taj«.

Stavak 5. mijenja se i glasi:

»(5) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.«

U stavku 6. u trećoj rečenici riječi »sudac istrage« zamjenjuju se riječima: »državni odvjetnik prije podizanja optužnice«.

U stavku 7. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »O žalbi do podizanja optužnice odlučuje sudac istrage«.

Članak 20.

U članku 102. stavku 2. u prvoj rečenici riječi: »sud će« zamjenjuju se riječima: »sud može«, a riječi: »koje ima« zamjenjuju se riječima: »koja može«.

U stavku 3. riječ: »pritvor« zamjenjuje se riječima: »istražni zatvor«.

Članak 21.

U članku 104. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o određivanju jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor. Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«

Članak 22.

U članku 108. stavku 4. iza točke 2. dodaje se zarez i točka 3. koja glasi:

»3) branitelja ako uhićenik zahtijeva.«

Članak 23.

Članak 109. mijenja se i glasi:

»(1) Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti. Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, predaju se pritvorskom nadzorniku koji s njima postupa prema stavku 4. ovog članka.

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi:

1) dvanaest sati, ako je osoba uhićena na području policijske uprave kojoj se dovodi,

2) dvadeset i četiri sata, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi.

(3) Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku 272. stavku 1. ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u e videnciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah po dovođenju uhićenika. Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

(4) Pritvorski nadzornik će sastaviti posebni zapisnik o oduzimanju predmeta od uhićenika. Ako se radi o predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz, zapisnik i oduzete predmete predat će državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Primjerak zapisnika pritvorski nadzornik predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

(5) Državni odvjetnik je dužan ispitati uhićenika, najkasnije deset sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku.

(6) Pritvorski nadzornik će uhićenika i pritvorenika odmah pustiti na slobodu:

1) ako to naloži državni odvjetnik,

2) ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka 2. točke 1. ovog članka, odnosno 32 sata od uhićenja iz stavka 2. točke 2. ovog članka;

3) ako uhićenik nije ispitan u roku iz stavka 5. ovog članka,

4) ako je pritvor ukinut.

O puštanju uhićenika i pritvorenika na slobodu pritvorski nadzornik će unijeti bilješku u zapisnik i evidenciju iz stavka 3. ovog članka.

(7) O puštanju uhićenika na slobodu u slučajevima iz stavka 6. točke 3) ovoga članka, pritvorski nadzornik će odmah obavijestiti višeg državnog odvjetnika.«

Članak 24.

U članku 112. stavku 2. u drugoj rečenici ispred riječi: »propisana« dodaje se riječ: »je«., a na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«

Stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.«

Članak 25.

U članku 113. stavak 1. i 2. brišu se.

Članak 26.

U članku 118. stavku 2. umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: »od trenutka dovođenja sucu istrage.«.

Stavak 3. briše se.

Članak 27.

U članku 119. stavku 3. na kraju stavka dodaje se rečenica: »Prema potrebi, sud može naložiti mjeru opreza.«

Članak 28.

U članku 121. stavku 1. riječi: »pravosudna policija« zamjenjuju se riječima: »policija i ministarstvo nadležno za pravosuđe.«

U stavku 2. riječ: »pravosudna« briše se, a iza riječi: »policija« dodaju se riječi: »i ministarstvo nadležno za pravosuđe«.

Članak 29.

U članku 123. stavku 1. točki 4. iza riječi: »nužan« dodaju se riječi: »radi neometanog odvijanja postupka«.

U stavku 5. riječi: »i 4.« brišu se.

Članak 30.

U članku 124. stavku 2. riječ: »stavak« zamjenjuje se riječju: »stavka«.

U točki 1. ispred riječi: »naznaku naloga« dodaju se riječi: »ako se provodi istraga,«

U točki 3. riječi: »u istrazi« brišu se.

Članak 31.

U članku 125. stavku 1. točki 3. riječ: »kad« zamjenjuje se riječju: »ako«.

Stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Prije ukidanja istražnog zatvora na temelju članka 123. stavak 1. točka 3. ovog Zakona, obavijestit će se putem policije žrtva kaznenog djela.«

U stavku 3. u prvoj rečenici riječi: »prije ukidanja istražnog zatvora određenog na temelju točke 5. stavka 1.« zamjenjuju se riječima: »prije donošenja odluke o ukidanju istražnog zatvora određenog na temelju stavka 1. točke 5.«.

U drugoj rečenici veznik: »i« briše se.

Članak 32.

U članku 127. stavku 2. u prvoj rečenici riječi: »dvadeset četiri« zamjenjuju se riječju: »dvanaest«.

U drugoj rečenici na kraju rečenice briše se točka i dodaju riječi: »te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu.«

U stavku 3. iza riječi: »zakonom« dodaju se riječi: »prije podnošenja optužnice,«.

Članak 33.

U članku 129. stavku 2. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 118. stavak 1.) sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti.«

Članak 34.

U članku 140. stavku 4. na početku stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Prisilne mjere prema zatvoreniku mogu se poduzeti u slučajevima koji su propisani pravilima o policijskim ovlastima i o izvršavanju kazne zatvora.«

Članak 35.

U članku 141. iza stavka 4. dodaje se stavak 5. koji glasi:

»(5) Zatvorenik koji smatra da mu se nezakonito prikraćuje ili ograničava njegovo pravo, može se obratiti predsjedniku suda, koji će prema potrebi poduzeti mjere iz stavka 2. ovoga članka.«

Članak 36.

U članku 144. stavku 4. na jednom mjestu riječi: »o očevidniku« brišu se.

Članak 37.

U članku 173. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, poziv svjedoku i vještaku radi ispitivanja prije podizanja optužnice, te u ka znenom postupku dostavljaju stranke. Tijelo koje ima provesti radnju prethodno određuje vrijeme i mjesto provođenja radnje.«

U stavku 2. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Tako će tajnik suda postupiti i na temelju naloga suda u drugim slučajevima.«

Članak 38.

U članku 175. stavku 5. riječi: »vodi postupak« zamjenjuju se riječima: »provodi radnju«.

U stavku 6. brojka: »2.« zamjenjuje se brojkom: »7.«.

Članak 39.

U članku 181. stavku 1. riječ: »osobi« zamjenjuje se riječju: »osobu«.

U stavku 5. u prvoj rečenici riječi: »sudu nadležnom za ovrhu« zamjenjuju se riječima: »nadležnom državnom odvjetniku«. U drugoj rečenici riječi: »Taj sud« zamjenjuju se riječima: »Državni odvjetnik«.

Stavak 7. briše se.

Dosadašnji stavak 8. postaje stavak 7.

Dosadašnji stavci 9. i 10. brišu se.

Članak 40.

U članku 183. stavku 1. iza riječi: »prepisivanje« veznik: »i« zamjenjuje se zarezom, a iza riječi: »preslikavanje« dodaju se riječi: »i snimanje«.

Stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Zakonom se propisuje tajnost u pos tupku. Razgledavanje, prepisivanje, preslikavanje i snimanje spisa u kojima je postupanje tajno, dopušteno je u skladu s ovim Zakonom, samo osobama koje mogu sudjelovati u t om postupku. Podaci o m aloljetniku koji sudjeluje u postupku predstavljaju tajnu. Osobni podaci okrivljenika osim imena i prezimena do potvrđivanja optužnice, te osobni podaci žrtve, oštećenika ili svjedoka, osim imena i prezimena, također su tajni. Tijelo i osoba koja je upoznata s tajnim podacima dužna ih je čuvati kao tajnu.«

U stavku 3. riječi: »o osobama čije se izjave ili iskazi nalaze u spisima« zamjenjuju se riječima: »tih osoba koji su u spisu«.

U stavku 5. iza riječi: »prepisivanje« veznik: »i« zamjenjuje se zarezom, a iza riječi: »preslikavanje« dodaju se riječi: »i snimanje«.

U stavku 6. u prvoj rečenici iza riječi: »prepisivanje« veznik: »i« zamjenjuje se zarezom, a iza riječi: »preslikavanje« dodaju se riječi: »i snimanje«. U drugoj rečenici iza riječi: »prepisivanje« veznik »i« zamjenjuje se zarezom, a iza riječi: »preslikavanje« dodaju se riječi: »i snimanje«.

Članak 41.

U članku 184. stavku 2. iza riječi: »razgledavanja« stavlja se zarez i dodaju se riječi: »prepisivanja, preslikavanja i snimanja«.

Članak 42.

U članku 187. stavku 5. riječi: »protudržavnog terorizma (članak 141.)« i riječ: »međunarodnog« brišu se.

Članak 43.

U članku 202. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Riječi i pojmovni sklopovi koji imaju rodno značenje bez obzira jesu li u ovom Zakonu korišteni u muškom ili ženskom rodu odnose se na jednak način na muški i ženski rod.«

U stavku 2. točka 1. mijenja se i glasi:

»1) osumnjičenik je osoba protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se provode izvidi, ili se vodi istraga, ili poduzimaju dokazne radnje prije početka kaznenog postupka,«.

U točki 5. brojka: » 4.« zamjenjuje se brojkom: »3.«.

U stavku 3. iza riječi: »osumnjičenika« dodaje se riječ: »okrivljenika,«.

Iza stavka 15. dodaju se novi stavci 16., 17., 18. koji glase:

»(16) Opunomoćenik je odvjetnik kojega može zamijeniti odvjetnički vježbenik prema ovom Zakonu.

(17) Branitelj je odvjetnik, kojega može zamijeniti odvjetnički vježbenik prema ovom Zakonu.

(18) Savjetnik je osoba određena zakonom.«

Dosadašnji stavci 16., 17., 18. i 19. postaju stavci 19., 20., 21. i 22.

U dosadašnjem stavku 20. koji postaje stavak 23. riječ: »pravde« briše se.

Iza stavka 20. koji je postao stavak 23. dodaju se novi stavci 24. i 25. koji glase:

»(24) Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji sudjeluje u posebnoj dokaznoj radnji prema ovom Zakonu.

(25) Pouzdanik je građanin koji sudjeluje u posebnoj dokaznoj radnji prema ovom Zakonu.«

Dosadašnji stavci 21. do 29. postaju stavci 26. do 34.

Članak 44.

U članku 206. stavku 3. ispred riječi: »o odbacivanju prijave« dodaju se riječi: »Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 521. i 522.)«, a iza riječi: »članka 212.« riječi: »521. i 522.« brišu se.

U stavku 4. u prvoj rečenici iza riječi: »provođenje istrage« dodaju se riječi: »ili poduzeti dokazne radnje,«.

Stavak 9. mijenja se i glasi:

»(9) O pribavljenoj izjavi iz stavka 7. ovog članka, državni odvjetnik sastavlja zapisnik, koji se kao i materijali iz članka 208. stavak 5. ovog Zakona, može upotrijebiti tijekom poduzimanja dokaznih radnji prije podizanja optužnice. Taj zapisnik i materijali se izdvajaju iz spisa prema članku 86. ovog Zakona i ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku.«

Članak 45.

U članku 213. stavku 1. umjesto točke stavlja se zarez i dodaju se riječi: »a policija može privremeno oduzeti predmete iz članka 261. ovog Zakona kad provodi izvide kaznenih djela.«.

Članak 46.

U članku 217. stavku 1. riječ: »izdaje« zamjenjuje se riječju: »donosi«.

U stavku 2. riječ: »okrivljenika« zamjenjuje se riječju: »osumnjičenika«.

Stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Državni odvjetnik može podnijeti sucu istrage obrazloženi prijedlog da se protiv osumnjičenika odredi istražni zatvor ili da se poduzmu druge mjere neophodne za djelotvorno vođenje kaznenog postupka i zaštitu osoba.«

Članak 47.

U članku 218. stavku 1., 2. i 4. riječ: »okrivljenik« u odgovarajućem padežu zamjenjuje se riječju: »osumnjičenik«.

Članak 48.

U članku 225. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Ako je državni odvjetnik odbacio kaznenu prijavu ili je obustavio istragu, oštećenik koji je preuzeo kazneni progon može sucu istrage predložiti provođenje istrage, ili provođenje dokaznog ročišta.«

U stavku 3. u drugoj rečenici ispred riječi: »radnji« dodaje se riječ: »određenih«.

Članak 49.

Članak 231. mijenja se i glasi:

»(1) Postupanje tijekom istrage je tajno.

(2) Tijelo koje poduzima radnju upozorit će osobe koje sudjeluju u dokaznoj radnji da je odavanje tajne kazneno djelo.

(3) Kada za to postoji interes javnosti ili drugi opravdani razlozi, a nije u s uprotnosti s interesima istrage niti drugim odredbama ovoga Zakona, tijelo koje vodi istragu može odlučiti da određena dokazna radnja ili dio dokazne radnje nisu tajne.«

Članak 50.

Članak 238. mijenja se i glasi:

»(1) Državni odvjetnik mora prisustvovati dokaznom ročištu ako je on predložio to ročište.

(2) Dokaznom ročištu, mogu prisustvovati osumnjičenik, oštećenik kao tužitelj, branitelj i oštećenik, osim ako za radnju koja se provodi, nije drukčije propisano.

(3) Dokazno ročište ne može se provesti bez branitelja ako je obrana obvezna.

(4) Osobe koje sudjeluju na dokaznom ročištu mogu predložiti sucu istrage da radi razjašnjenja stvari postavi određena pitanja svjedoku ili vještaku. Uz dopuštenje suca istrage mogu postavljati pitanja i neposredno.

(5) Ako je na dokaznom ročištu prisutan osumnjičenik, sudac istrage mora pri otvaranju dokaznog ročišta provjeriti je li primio pisanu pouku o pravima (članak 239. stavak 1.). Ako osumnjičenik nije primio tu pouku, sudac istrage će postupiti prema članku 239. stavku 4. ovog Zakona, a ako je kazneni progon preuzeo oštećenik kao tužitelj, uručit će tu pouku osumnjičeniku.

(6) Sudac istrage može tijekom dokaznog ročišta postupiti prema članku 222. stavku 3. ovog Zakona.«

Članak 51.

U članku 239. stavku 1. točki 3. iza riječi: »razgledavanja« dodaju se riječi: »prepisivanja, preslikavanja i snimanja«.

U stavku 2. u uvodnoj rečenici iza riječi: »dostaviti« dodaje se riječ: »okrivljeniku«.

U točki 1. riječi: »i privremenom oduzimanju predmeta« brišu se.

U stavku 3. u drugoj rečenici riječ: »nazočna« zamjenjuje se riječju »prisutna«, a riječi: »ili privremeno oduzima« brišu se.

U stavku 4. riječ: »sud« zamjenjuje se riječima: »tijelo koje provodi radnju«.

Članak 52.

U članku 244. u uvodnoj rečenici riječi: »bez pouke o pravu na branitelja (članak 253.)« zamjenjuju se riječima: »pouke o pravima (članak 239. stavak 1.)«.

U točki 3. riječ: »prostorima« zamjenjuje se riječju: »prostorijama«.

Članak 53.

U članku 245. stavku 1. riječi: »protudržavnog terorizma (141.)« brišu se, a riječi: »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamjenjuju riječima: »pranja novca«.

Iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

»(2) Pretraga iz stavka 1. ovog članka, provest će se prema članku 244.«

Dosadašnji stavci 2. i 3. postaju stavci 3. i 4.

Članak 54.

Naslov iznad članka 257. mijenja se i glasi: »d) Pretraga pokretne stvari i bankovnog sefa«.

Članak 55.

U članku 259. stavku 1. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Okrivljenik se ne može kazniti.«

Članak 56.

U članku 260. stavku 1. riječi: »bankarskom« zamjenjuju se riječju: »bankovnom«.

U stavku 2. u prvoj rečenici iza riječ: »odlučuje« dodaje se riječ »rješenjem«.

Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi:

»(3) Osobu koja bez opravdanog razloga ne postupi prema rješenju iz stavka 2. ovog članka, sudac istrage će kazniti prema članku 259. stavku 1. ovog Zakona.«

Članak 57.

U članku 262. stavku 2. točki 2. riječi: »ili ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina« brišu se.

Iza stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi:

»(3) O vjerojatnosti pružanja pomoći u kaznenom djelu iz stavka 2. ovog članka, na zahtjev državnog odvjetnika, do podizanja optužnice odlučuje rješenjem sudac istrage. Sudac istrage donosi rješenje u r oku od 24 s ata nakon podnošenja zahtjeva državnog odvjetnika. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje vijeće. Nakon podizanja optužnice odlučuje sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda nije dopuštena.«

Dosadašnji stavci 3.. 4., 5. i 6. postaju stavci 4., 5., 6. i 7.

Članak 58.

Članak 271. mijenja se i glasi:

»1) Na prijedlog državnog odvjetnika mogu se u kaznenom postupku prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak odrediti prethodne ili privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

(2) O prethodnim ili privremenim mjerama osiguranja do podizanja optužnice, odlučuje sudac istrage, nakon podizanja optužnice, optužno vijeće, a nakon potvrđivanja optužnice raspravni sud. O žalbi protiv odluke suca istrage odlučuje vijeće. Žalba protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda nije dopuštena.

(3) Zahtjev za naknadu štete zbog neosnovane prethodne ili privremene mjere, ostvaruje se u parnici.«

Članak 59.

U članku 272. stavku 4. riječi: »prema potrebi sud« zamjenjuju se riječima: »tijelo koje vodi postupak«.

Članak 60.

Članak 281. mijenja se i glasi:

»Osim u slučajevima iz članka 6. i 10. ovog Zakona, snimka i zapisnik o ispitivanju okrivljenika ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u postupku i ako je postupljeno protivno odredbama članka 273. i 275. stavak 1. do 4. i stavka 6. ovog Zakona.«

Članak 61.

U članku 285. stavku 1. točki 6. riječi: »kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina ili teža kazna« zamjenjuju se riječima: »u slučaju propisanom posebnim zakonom«.

Članak 62.

U članku 289. stavku 3. umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: »osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 420. stavak 3.)«.

U stavku 6. treća rečenica briše se, a u četvrtoj rečenici riječi: »ili suca istrage« brišu se.

Članak 63.

U članku 292. stavku 1. u drugoj rečenici riječi: »tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka« zamjenjuju se riječima: »audio-video uređaja«.

U stavku 2. u trećoj rečenici riječi: »ispitivanje se može« zamjenjuju se riječima »može se«.

U stavku 3. u drugoj rečenici riječi: »tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka« zamjenjuju se riječima: »audio-video uređaja«.

Članak 64.

U članku 297. stavku 1. u prvoj rečenici riječi: »tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka« zamjenjuju se riječima: »audio-video uređaja«.

U drugoj rečenici riječi: »tehničkim uređajima« zamjenjuju se riječima: »audio-video uređajem«.

U zadnjoj rečenici brojka: »92.« zamjenjuje se brojkom: »292.«.

Članak 65.

U članku 300. stavku 1. iza riječi: »se« stavlja se zarez i dodaju se riječi: »osim u slučajevima posebno propisanim ovim Zakonom,«.

U točki 4. iza riječi: »je« dodaju se riječi: »kao svjedok«.

U točki 6. riječi: »članka 44. stavka 2. točke 3.« zamjenjuju se riječima: »članka 45. stavka 1. točke 3.«.

Točka 7. mijenja se i glasi:

»7) u slučaju iz članka 6. stavka 3. ovog Zakona.«

U stavku 2. u prvoj rečenici riječi: »do 6.« zamjenjuju se riječima: » i 5.«.

Stavak 3. briše se.

Članak 66.

U članku 301. stavku 4. u prvoj rečenici iza riječi: »nepoznatim« dodaju se riječi »osobama i«.

Stavak 6. mijenja se i glasi:

»(6) Ako okrivljenik obavlja prepoznavanje postupit će se prema članku 273. ovog Zakona. Ako svjedok obavlja prepoznavanje postupit će se prema članku 288. stavak 2. i 3. ovog Zakona.«

Članak 67.

U članku 325. stavku 2. u drugoj rečenici riječi: »u istrazi« zamjenjuju se riječima: »prije potvrđivanja optužnice«, a riječ: »pravomoćnosti« zamjenjuje se riječju: »potvrđivanja«.

Stavak 6. mijenja se i glasi:

»(6) Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje okrivljenik koji se nalazi u istražnom zatvoru, sudac istrage obavijestit će tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen istražni zatvor kako bi se poduzele mjere potrebne za osiguranje svrhe istražnog zatvora.«

Članak 68.

U članku 326. stavku 5. riječi: »u istrazi« zamjenjuju se riječima: »prije podizanja optužnice«.

Članak 69.

U članku 330. stavku 3. druga rečenica briše se.

Članak 70.

U članku 334. stavku 1. točki 2. iza riječi: »računalne prijevare (članak 224. a)« dodaju se riječi: »prijevare na štetu Europskih zajednica (članak 224.b)«, a riječi: »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamjenjuju se riječima: »pranja novca«.

Članak 71.

U članku 335. stavku 8. riječi: »bez rješenje suca istrage ili je postupljeno protivno odredbi iz« zamjenjuju se riječima: »protivno odredbi «.

Članak 72.

U članku 344. stavku 1. točki 4. riječ: »istrage« briše se.

Članak 73.

U članku 345. stavku 1. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Ako okrivljenik ima branitelja optužnica se dostavlja i branitelju.«

Stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2)Ako se optužnica odnosi na kazneno djelo iz članka 66. stavak 2. točka 5. ovog Zakona, optužnica se dostavlja i branitelju.«

Članak 74.

U članku 348. stavku 1. u drugoj rečenici riječ: »osam« zamjenjuje se riječju: »petnaest«, a riječi: »trideset dana« zamjenjuju se riječima: »dva mjeseca«.

Stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Okrivljenik se može odreći prava na sjednicu optužnog vijeća i pisanom izjavom zahtijevati suđenje. Pisana izjava mora biti dostavljena vijeću najkasnije tri dana prije dana održavanja sjednice. Vijeće u tom slučaju potvrđuje optužnicu i odmah ju dostavlja sa spisom sudskoj pisarnici.«

Članak 75.

U članku 349. stavku 3. riječ: »iznimno« briše se.

Stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Sjednici optužnog vijeća mogu prisustvovati samo pozvane osobe.«

Članak 76.

U članku 350. stavku 1. iza riječi: »raspravlja« dodaju se riječi: »te provjerava osobne podatke okrivljenika osim podataka o ranijoj osuđivanosti«.

Stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Okrivljenik može dati izjavu da je kriv po svim ili nekim točkama optužbe.«

U stavku 5. riječi: »istražnom spisu dostavljenom od suca istrage« zamjenjuju se riječju: »spisu«.

Članak 77.

U članku 354. stavku 2. iza riječi: »strankama« stavlja se zarez i dodaje se riječ: »branitelju«, a riječ: »sa« zamjenjuje se riječima: » s tim rješenjem i«.

Članak 78.

U članku 355. stavku 3. iza brojke: »1.« dodaju se riječi: »i 2.«

Članak 79.

U članku 365. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Ako je državni odvjetnik povukao optužnicu, može podići novu izmijenjenu optužnicu pod uvjetima iz članka 341. ovog Zakona. Takva optužnica mora biti podignuta najkasnije dvanaest mjeseci od prvog povlačenja optužnice ako je optužnica podignuta za kazneno djelo za koje se vodi redoviti postupak, a šest mjeseci ako je optužnica podignuta za kazneno djelo za koje se vodi skraćeni postupak.«

Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi:

»(3) O razlozima povlačenja optužnice državni odvjetnik dužan je izvijestiti višega državnog odvjetnika.«.

Članak 80.

U članku 366. stavku 2. točki 3. riječi: »i tijekom istrage« zamjenjuju se riječima: »podizanja optužnice«.

U stavku 3. na kraju stavka dodaje se rečenica koja glasi: »Žalba protiv tog rješenja nije dopuštena.«

Članak 81.

U članku 369. stavku 1. trećoj rečenici iza riječi: »stranke« stavlja se zarez i dodaje se riječ: »branitelj«.

U stavku 3. riječi: »u istrazi« zamjenjuju se riječima: »prije podizanja optužnice«.

Članak 82.

U članku 371. stavku 1. ispred prve rečenice dodaje se rečenica koja glasi: »Pripremno ročište se provodi pred predsjednikom vijeća.«

U stavku 3. na kraju stavka dodaju se rečenice: »Protiv rješenja predsjednika vijeća o izdvajanju dokaza iz spisa, dopuštena je posebna žalba. O žalbi odlučuje viši sud.«

Članak 83.

U članku 372. stavku 1. druga rečenica briše se.

Članak 84.

U članku 374. stavku 3. brojka: »25.« zamjenjuje se brojkom: »26.«.

Članak 85.

U članku 377. stavku 1. u prvoj rečenici riječi: »prijedloge dokaza« zamjenjuju se riječima: »dokazne prijedloge«.

Stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Predsjednik vijeća će postupiti prema članku 431. stavak 1. točka 1. ovog Zakona u odnosu na činjenice koje protivna stranka ne osporava, te iz razloga predviđenih u članku 351. ovog Zakona.«

Članak 86.

U članku 388. stavku 2. točki 4. riječ: »okrivljenika« zamjenjuje se riječju: »optuženika«.

Članak 87.

U članku 395. stavku 4. u drugoj rečenici riječ: »okrivljeniku« zamjenjuje se riječju: »optuženiku«.

Članak 88.

U članku 396. stavku 3. u drugoj rečenici riječ: »okrivljenik« zamjenjuje se riječju: »optuženik«.

Članak 89.

U članku 404. stavku 2. riječi: »okrivljenik« u odgovarajućem i padežu zamjenjuju se riječju: »optuženik«.

Iza stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi:

»(3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do dvanaest godina, a optuženik koji je uredno pozvan nije pristupio, ili mu se poziv ne može uručiti jer je promijenio adresu, a o t ome nije obavijestio sud ili očigledno izbjegava poziv, sud može odlučiti da se rasprava provede u odsutnosti optuženika ako je optuženik bio prethodno upozoren da mu se može suditi u odsutnosti i ako se očitovao o optužnici u prisutnosti branitelja.«

U dosadašnjem stavku 3. koji postaje stavak 4. iza brojke: »2.« dodaju se riječi: » i 3.«, a riječ: »okrivljenik« zamjenjuje riječju: »optuženik«.

Članak 90.

U članku 409. stavku 2. u drugoj rečenici riječ: »zvučne« zamjenjuje se riječima: »audio ili audio-video«. U trećoj rečenici ispred riječi: »snimka« dodaju se riječi: »audio ili audio- video«.

U stavku 3. riječi: »tonsko ili drugo tehničko« zamjenjuju se riječima: »audio ili audio- video«.

Članak 91.

U članku 414. stavak 4. briše se.

Dosadašnji stavci 5. i 6. postaju stavci 4. i 5.

Članak 92.

U članku 415. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Rasprava započinje čitanjem optužnice. Ako je oštećenik prisutan, a još nije stavio imovinskopravni zahtjev, upozorit će ga predsjednik vijeća da može staviti prijedlog za ostvarivanje tog zahtjeva u kaznenom postupku i poučiti ga o pravima iz članka 47. ovog Zakona. Ako oštećenik nije prisutan, a postavio je imovinskopravni zahtjev, predsjednik vijeća pročitat će taj zahtjev.«

Stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Nakon toga predsjednik vijeća objavit će kakvo je očitovanje o optužbi i imovinskopravnom zahtjevu optuženik ranije iznio.«

Članak 93.

U članku 418. stavku 5. riječ: »okrivljenika« zamjenjuje se riječju: »optuženika«.

Članak 94.

U članku 419. stavku 1. u drugoj rečenici briše se točka i dodaju se riječi: »samo ako smatra da ti dokazi upućuju na postojanje razloga isključenja protupravnosti ili krivnje ili na činjenicu o kojoj ovisi odluka o kaznenopravnim sankcijama.«

Članak 95.

U članku 420. dodaje se novi stavak 1. koji glasi:

»(1) Prije ispitivanja, svjedoka će predsjednik vijeća upozoriti prema članku 288. stavak 3., a vještaka prema članku 312. stavak 1. ovog Zakona.«

Dosadašnji stavci 1. do 6. postaju stavci 2. do 7.

Iza stavka 6. koji je postao stavak 7. dodaje se stavak 8. koji glasi:

»(8) Kad se dokaz izvodi na temelju odluke suda, u slučaju iz članka 419. stavak 1. ispitivanje svjedoka ili vještaka provodi najprije sud, zatim tužitelj, žrtva ili oštećenik ako su prisutni, te okrivljenik.«

Članak 96.

U članku 421. stavku 2. točka 1. mijenja se i glasi:

»1) za koje su stranke znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),«.

Članak 97.

U članku 431. stavku 1. dodaje se nova točka 1. koja glasi:

»1) ako se odnose na činjenicu koju stranka nije osporavala;«.

Dosadašnje točke 1. do 5. postaju točke 2. do 6.

U stavku 2. iza druge rečenice dodaje se nova rečenica koja glasi: »Tako će vijeće postupiti i u svezi s drugim dokazima na kojima se ne može temeljiti sudska odluka, ako nisu prije toga izdvojeni.«

Članak 98.

U članku 441. stavku 6. brojka: »416.« zamjenjuje se brojkom: »415.«.

Članak 99.

U članku 459. stavku 5. riječi: »Sud će izložiti nesporne i sporne činjenice te« zamjenjuju se riječima: »Sud će samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a«.

U stavku 6. iza riječi: »uvjetnu osudu« riječi: »optuženika osloboditi od kazne« brišu se.

Članak 100.

U članku 464. iza stavka 7. dodaje se novi stavak 8. koji glasi:

»(8) Žalbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na određenu činjenicu ne može podnijeti niti stranka koja nije osporavala tu činjenicu.«.

Dosadašnji stavak 8. postaje stavak 9.

Članak 101.

U članku 474. stavku 1. u trećoj rečenici riječ: »odstaviti« zamjenjuje se riječju: »dostaviti«.

U stavku 4. riječi: »da ih u zatvorenom omotu preda istražnom sucu radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa« zamjenjuju se riječima: »da postupi prema članku 86. stavak 2. ovog Zakona«.

Članak 102.

U članku 492. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Žalba se podnosi tijelu koje je donijelo rješenje.«

Članak 103.

U članku 494. stavku 2. iza riječi: »suca istrage« dodaju se riječi: »ili suca pojedinca«.

U stavku 4. briše se točka i dodaju se riječi: »i je li povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika«.

Članak 104.

U članku 495. riječi: »476. i« brišu se.

Članak 105.

U članku 505. stavku 3. briše se točka i dodaju se riječi: »osim u slučaju iz članka 498. ovog Zakona«.

Članak 106.

Članak 510. mijenja se i glasi:

»(1) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje Vrhovni sud.

(2) Ako Glavni državni odvjetnik do odluke Vrhovnog suda, odustane od zahtjeva za zaštitu zakonitosti, zahtjev će se rješenjem odbaciti.

(3) O zahtjevu se odlučuje u sjednici vijeća. Prije nego što predmet bude iznesen na odlučivanje, sudac izvjestitelj može prema potrebi pribaviti obavijesti o istaknutim povredama zakona.

(4) O sjednici će se uvijek izvijestiti glavni državni odvjetnik.

(5) Vrhovni sud može riješiti da se izvršenje pravomoćne presude prekine ili odgodi do odluke o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.«

Članak 107.

U članku 522. stavku 2. brojka: »2.« zamjenjuje se brojkom: »1.«.

Članak 108.

U članku 523. stavku 1. iza riječi: »Sudac« dodaje se riječ: »pojedinac«, a iza brojke: »521.« dodaju se riječi: »i 522.«.

U stavku 2. iza riječi: »Sudac« dodaje se riječ: »pojedinac«.

Članak 109.

U članku 542. stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Ako sudac pojedinac ne odbaci prigovor kao nepravovremen ili podnesen od neovlaštene osobe, dostavit će optužnicu optužnom vijeću radi ispitivanja u smislu članka 526. stavak 2. ovog Zakona.«.

Iza stavka 4. dodaje se stavak 5. koji glasi:

»(5) U slučaju iz stavka 4. ovog članka, optužno vijeće ispituje optužnicu u smislu članka 344. stavak 1. točke 1., 3. i 5. ovog Zakona i je li optužnica podignuta na temelju vjerodostojne kaznene prijave.«

Članak 110.

U članku 543. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Ako sudac pojedinac ocijeni da podaci u opt užnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga ili da se prema tim podacima može očekivati izricanje neke druge kazne ili mjere, a ne one koju je zatražio državni odvjetnik, po pr imitku optužnice u s udu postupit će prema članku 542. stavku 4. ovog Zakona. Optuženiku će se dostaviti optužnica uz pouku o pravu na odgovor, uz obavijest da sud nije prihvatio zahtjev državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga. Optužno vijeće će ispitati optužnicu prema članku 542. stavku 5. ovog Zakona.«

Članak 111.

U članku 544. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Ako optužno vijeće ne potvrdi optužnicu, rješenjem će staviti izvan snage kazneni nalog u odnosu na optuženika koji je podnio prigovor. Tako će postupiti i sudac pojedinac pri donošenju nove presude.«

Članak 112.

U članku 555. stavku 2. riječi: »članak 363.« zamjenjuje se riječima: »članak 464.«

Članak 113.

U članku 562. brojka: »462.« zamjenjuje se riječima: »558. stavak 3.«.

Članak 114.

U članku 566. stavku 1. iza riječi: »dužnosti« dodaju se riječi: »nalazi u bijegu«.

Članak 115.

Naslov iznad članka 570. mijenja se i glasi:

»Revizija te izvanredni pravni lijek protiv odluke sudova bivše SFRJ«.

Članak 570. mijenja se i glasi:

»(1) Osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za vrijeme komunističke vladavine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela ako je do osuđujuće odluke došlo zlouporabom političke moći mogu revizijom zatražiti poništenje osuđujuće odluke ili njoj drugoga odgovarajućega pravnog akta.

(2) Pod zlouporabom političke moći smatrat će se slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske.

(3) Ako je osoba iz stavka 1. ovoga članka umrla, reviziju mogu izjaviti njezini nasljednici po zakonskom redu. Ako su nasljednici nepoznati, reviziju mogu izjaviti udruge za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

(4) Ako reviziju izjavljuje udruga sa sjedištem u Republici Hrvatskoj ona mora sadržavati i izvadak iz registra udruge iz kojeg je vidljivo da je područje njezine djelatnosti zaštita ljudskih prava.«

Članak 116.

Iza članka 570. dodaju se članci 570.a, 570.b, 570.c, 570.d i 570.e koji glase:

»Članak 570.a

(1) Revizija sadrži: osobne osuđenikove podatke, podatke o presudi koja se pobija, podatke o činjenicama i dokazima na kojima se temelji, obrazloženje i potpis podnositelja, te, ako je podnositelj nasljednik, dokaz da je osuđenik umro i da je on njegov zakonski nasljednik.

(2) Revizija se izjavljuje županijskom sudu na čijem je području imao sjedište sud koji je donio prvostupanjsku odluku.

(3) Ako je revizija izjavljena nenadležnom sudu ili ako je prvostupanjski sud imao sjedište izvan Republike Hrvatske, primijenit će se odredbe članka 24. ovoga Zakona.

Članak 570.b

(1) O reviziji odlučuje vijeće županijskog suda od tri suca na sjednici.

(2) Nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će rješenjem predsjednik vijeća. Protiv toga rješenja može se izjaviti žalba u roku od petnaest dana.

(3) Na sjednicu vijeća pozivaju se podnositelj revizije, njegov opunomoćenik i državni odvjetnik. Sjednica se može održati premda uredno pozvane osobe ne dođu na sjednicu.

Članak 570.c

(1) Vijeće može zatražiti da nadležna državna tijela prikupe i dostave podatke važne za odluku povodom revizije.

(2) Podnositelj revizije, njegov opunomoćenik i državni odvjetnik mogu na sjednici davati izjave radi razjašnjenja pojedinih pitanja u svezi s revizijom.

Članak 570.d

(1) O reviziji vijeće odlučuje presudom ili rješenjem.

(2) Nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će vijeće rješenjem ako to nije učinio predsjednik vijeća.

(3) Presudom će vijeće odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da je podnesena protiv odluke kojom je podnositelj osuđen za ratni zločin ili drugo kazneno djelo za koje je Republika Hrvatska dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava, kazneno djelo čijim je počinjenjem došlo do gubitka života neke osobe, teške tjelesne ozljede ili ako je osuđenik za sebe ili drugoga stekao protupravnu imovinsku korist ili ako se radi o djelu suprotnom javnom poretku Republike Hrvatske. Sud će odbiti reviziju i ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je ona izjavljena.

(4) Ako utvrdi da je revizija osnovana, vijeće će presudom poništiti u cijelosti ili djelomice pobijanu odluku u izreci o kaznenoj odgovornosti.

Članak 570.e

(1) Protiv odluke vijeća županijskog suda podnositelj revizije i državni odvjetnik mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana.

(2) O žalbi odlučuje Vrhovni sud u vijeću od pet sudaca.

(3) Vrhovni sud svojom odlukom može potvrditi, preinačiti ili ukiniti odluku županijskog suda o reviziji.

(4) Ako u članku 570. do 570.d. ovoga Zakona nije drukčije određeno, na postupak o reviziji i na postupak o žalbi protiv odluke županijskog suda o reviziji primijenit će se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na odlučivanje vijeća u sjednici povodom žalbe na presudu.

(5) O troškovima revizijskog postupka sud će odlučiti sukladno odredbi članka 151. ovoga Zakona.«

Članak 117.

U članku 573. podstavku 1. riječi: »30. kolovoza 2011.« zamjenjuju se riječima »31. kolovoza 2011.«

Članak 118.

U cijelom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08.) riječi: »kućni zatvor« zamjenjuju se riječima: »istražni zatvor u domu« u odgovarajućem broju i padežu.

Članak 119.

Ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 1. srpnja 2009.

Klasa: 740-02/09-01/02

Zagreb, 30. lipnja 2009.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić, v. r.

HRVATSKI SABOR 1705

Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

Proglašavam Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 1. srpnja 2011. godine.

Klasa: 011-01/11-01/143

Urbroj: 71-05-03/1-11-2

Zagreb, 6. srpnja 2011.

Predsjednik Republike Hrvatske

prof. dr. sc. Ivo Josipović, v. r.

ZAKON

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

Članak 1.

U Zakonu o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08. i 76/09.) u članku 18. stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Suda Europske unije o tumačenju prava Unije ili o valjanosti akta kojega je donijelo njezino tijelo, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Sudu Europske unije da donese odluku.«.

Članak 2.

Članak 19. mijenja se i glasi:

»(1) U kaznenim predmetima sude općinski sudovi, županijski sudovi, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(2) Sudovi iz stavka 1. ovog članka sude u granicama svoje stvarne i mjesne nadležnosti za sva kaznena djela i svim osobama ako zakonom nije drukčije propisano.«.

Članak 3.

Iza članka 19. dodaju se članci 19.a do 19.f koji glase:

»Članak 19.a

(1) Općinski sudovi su nadležni:

1) suditi u prvom stupnju za kaznena djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

2) u postupcima iz točke 1. ovog stavka odlučivati o potvrđivanju optužnice,

3) odlučivati o žalbama protiv rješenja za koja je to propisano ovim Zakonom,

4) obavljati druge poslove povjerene im zakonom.

(2) Zakonom se može propisati da u određenoj vrsti predmeta iz nadležnosti dvaju ili više općinskih sudova s područja istoga županijskog suda postupa jedan od tih općinskih sudova, s obzirom na uvjete rada i opseg poslova.

Članak 19.b

(1) Općinski sudovi sude u vijećima sastavljenim od jednog suca i dva suca porotnika, osim ako drukčije nije propisano zakonom.

(2) Za kaznena djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina sudi sudac općinskog suda kao sudac pojedinac, osim za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: čedomorstvo (članak 93.), usmrćenje na zahtjev (članak 94.), prouzročenje smrti iz nehaja (članak 95.), sudjelovanje u samoubojstvu (članak 96. stavak 2.), spolni odnošaj s nemoćnom osobom (članak 189. stavak 1.), prisila na spolni odnošaj (članak 190.), spolni odnošaj zlouporabom položaja (članak 191. stavak 2.), iskorištavanje djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196. stavak 1.), teško kazneno djelo protiv zdravlja ljudi (članak 249. stavak 4.) i izazivanje prometne nesreće (članak 272. stavak 4.) te u predmetima za kaznena djela za koja je sastav suda propisan posebnim zakonom.

(3) U predmetima iz nadležnosti vijeća općinskog suda stranke se mogu do početka rasprave suglasiti da raspravu provede predsjednik vijeća kao sudac pojedinac, osim ako sastav vijeća nije propisan zakonom. Sudac pojedinac ima ovlasti vijeća. Stranke tu suglasnost ne mogu opozvati.

(4) Općinski sudovi donose odluke izvan rasprave u vijećima sastavljenim od tri suca.

(5) Predsjednik općinskog suda i predsjednik vijeća općinskog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

Članak 19.c

Županijski sudovi su nadležni:

1) suditi u prvom stupnju:

a) za kaznena djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora preko dvanaest godina ili dugotrajni zatvor,

b) za kaznena djela za koja je posebnim zakonom propisana nadležnost županijskog suda,

c) za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: kaznena djela protiv Republike Hrvatske (Glava XII.), kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) osim kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 1., 4. – 6., ubojstvo na mah (članak 92.), otmica (članak 125. stavak 2.), silovanje (članak 188. stavak 1.), spolni odnošaj s djetetom (članak 192. stavak 1.), prijevare na štetu Europskih zajednica (članak 224.b), razbojništvo (članak 218. stavak 2.), razbojnička krađa (članak 219. stavak 2.), pranje novca (članak 279.), zlouporaba položaja i ovlasti (članak 337. stavak 4.);

2) u drugom stupnju odlučivati o žalbama protiv odluka općinskih sudova, ako drukčije nije propisano zakonom;

3) poduzimati radnje u nadležnosti suca istrage, rješavati o žalbama protiv rješenja za koja je to propisano zakonom, provoditi prethodni kazneni postupak kad je to propisano ovim Zakonom;

4) u predmetima iz točke 1. ovog stavka odlučivati o potvrđivanju optužnice;

5) odlučivati u postupku izvršenja kazne zatvora prema posebnim propisima;

6) provoditi postupak za izručenje okrivljenih i osuđenih osoba;

7) obavljati poslove međunarodne pravne pomoći, izručenja i kaznenopravne suradnje;

8) obavljati i druge poslove koji su propisani zakonom.

Članak 19.d

(1) Županijski sudovi sude u prvom stupnju u vijećima sastavljenim od jednog suca i dva suca porotnika, a u vijećima od dva suca i tri suca porotnika za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, osim ako drukčije nije propisano zakonom.

(2) U vijeću sastavljenom od tri suca županijski sudovi sude o ž albama protiv odluka općinskih sudova.

(3) U vijeću sastavljenom od tri suca županijski sudovi donose odluke izvan rasprave, te odlučuju o drugim pitanjima, osim ako drukčije nije propisano zakonom.

(4) Radnje u prethodnom postupku obavlja sudac županijskog suda kao sudac istrage.

(5) Odluke u pos tupku izvršenja zatvorskih kazni donosi sudac pojedinac županijskog suda kao sudac izvršenja.

(6) Predsjednik županijskog suda i predsjednik vijeća županijskog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

Članak 19.e

(1) Visoki kazneni sud je nadležan:

1) odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv presuda općinskih i županijskih sudova;

2) obavljati druge poslove propisane zakonom.

(2) Visoki kazneni sud sudi u vijećima sastavljenim od tri suca, a u vijeću od pet sudaca kad odlučuje o žalbama protiv presuda za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Sudac pojedinac Visokog kaznenog suda odlučuje kad je to propisano zakonom.

(3) Predsjednik Visokog kaznenog suda i predsjednik vijeća Visokog kaznenog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

Članak 19.f

(1) Vrhovni sud je nadležan:

1) odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova, osim ako drukčije nije propisano zakonom,

2) odlučivati u trećem stupnju o žalbama protiv odluka donesenih u drugom stupnju, kad je to propisano zakonom,

3) odlučivati o izvanrednim pravnim lijekovima u slučajevima propisanim ovim Zakonom,

4) obavljati druge poslove propisane zakonom.

(2) Vrhovni sud sudi u vijećima sastavljenim od tri suca, a u vijeću od pet sudaca kad odlučuje o žalbama protiv presuda za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, ako drukčije nije propisano zakonom.

(3) Predsjednik Vrhovnog suda i predsjednik vijeća Vrhovnog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.«.

Članak 4.

U članku 35. stavku 2. riječi: »odluka o izuzeću donosi se na općoj sjednici tog suda« zamjenjuju se riječima: »odluku o izuzeću donosi vijeće od pet sudaca tog suda«.

Članak 5.

U članku 65. stavku 1. iza riječi: »postupka« dodaju se riječi: »te postupka o izvanrednim pravnim lijekovima«.

U stavku 4. treća rečenica mijenja se i glasi: »U postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora branitelj po službenoj dužnosti ili na teret proračunskih sredstava može biti samo odvjetnik koji ima praksu od najmanje osam godina kao odvjetnik ili kao dužnosnik u pravosudnom tijelu.«.

Članak 6.

Članak 72. mijenja se i glasi:

»(1) Nakon podizanja optužnice, kad obrana nije obvezna, okrivljeniku se na njegov zahtjev imenuje branitelj na teret proračunskih sredstava, ako prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane, a postupak se vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora.

(2) Okrivljenik podnosi zahtjev za imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstva, u roku od tri dana nakon primitka pouke o pravima. Ročište za ispitivanje optužnice se ne može odrediti ako okrivljenik nije poučen o pravu na imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstava, niti u vrijeme trajanja roka za podnošenje zahtjeva za imenovanje branitelja. Ako je okrivljenik podnio zahtjev za imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstva, ročište za ispitivanje optužnice ne može se odrediti prije okončanja postupka imenovanja branitelja.

(3) O imenovanju branitelja na teret proračunskih sredstava odlučuje obrazloženim rješenjem predsjednik vijeća ili sudac pojedinac koji će prema potrebi, pribaviti podatke o imovinskom stanju okrivljenika. O žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće.

(4) Branitelja imenuje rješenjem predsjednik suda. Žalba protiv tog rješenja nije dopuštena.«.

Članak 7.

U članku 107. točka 2. mijenja se i glasi:

»2) osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoji neki od razloga za određivanje istražnog zatvora iz članka 123. ovog Zakona,«.

Članak 8.

U članku 109. stavku 1. treća rečenica briše se.

Stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu teče od trenutka uhićenja, a iznosi dvadeset i četiri sata.«.

U stavku 5. riječ: »deset« zamjenjuje se riječju: »šesnaest«.

U stavku 6. točka 2. briše se.

Dosadašnje točke 3. i 4. postaju točke 2. i 3.

U stavku 7. riječi: »iz stavka 6. točke 3.« zamjenjuju se riječima: »iz stavka 6. točke 2.«.

Članak 9.

U članku 112. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a postoje neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1. – 4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«.

Iza stavka 3. dodaju se stavci 4. i 5. koji glase:

»(4) Državni odvjetnik nakon što je ispitao uhićenika, može pisanim nalogom naložiti policiji da u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje uhićenika pritvorskom nadzorniku, dovede uhićenika sucu istrage radi postupanja prema članku 118. ovog Zakona. U tom slučaju državni odvjetnik ne donosi rješenje o pritvoru.

(5) Ako u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje pritvorskom nadzorniku, protiv okrivljenika nije određen pritvor ili okrivljenik nije doveden sucu istrage prema stavku 1. ovog članka, ima se pustiti na slobodu.«.

Članak 10.

U članku 118. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. stavka 2. ovog Zakona, ili u roku iz članka 112. stavka 4. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku, a na zahtjev suca istrage ili državnog odvjetnika i zapisnike, predmete i druge podatke o r adnjama poduzetim prema članku 110. ovog Zakona. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu.«.

Članak 11.

U članku 121. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Istražni zatvor u domu nadzire ministarstvo nadležno za pravosuđe u skladu s posebnim zakonom.«.

U stavku 2. riječi: »policija i« brišu se.

Članak 12.

U članku 129. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) O određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučuje sud na nejavnom usmenom ročištu. Ako državni odvjetnik predlaže ukidanje istražnog zatvora sud će odmah po primitku prijedloga o ukidanju istražnog zatvora, rješenjem ukinuti istražni zatvor bez određivanja i provođenja ročišta. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.«.

U stavku 2. prva rečenica mijenja se i glasi: »Na ročište iz stavka 1. ovog članka, pozivaju se državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Državni odvjetnik i branitelj moraju o ročištu biti obaviješteni u primjerenom roku.«.

Članak 13.

U članku 130. stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Istekom roka na koji je istražni zatvor određen, odnosno produljen ili istekom roka iz stavka 2. ovog članka, zatvorenik se ima pustiti na slobodu.«.

Članak 14.

U članku 145. stavku 2. točki 1. na kraju rečenice dodaju se riječi: »troškove kopiranja ili snimanja spisa ili dijela spisa,«.

U stavku 4. iza prve rečenice dodaje se rečenica koja glasi: »Troškovi kopiranja ili snimanja spisa ili dijela spisa naplaćuju se od osobe na čiji se zahtjev obavlja kopiranje ili snimanje.«.

Članak 15.

U članku 173. stavku 1. riječi: »prije podizanja« zamjenjuju se riječima: »do potvrđivanja«.

Članak 16.

U članku 184. stavku 2. točka 1. mijenja se i glasi:

»1) okrivljenik i branitelj, nakon što je nalog o istrazi upisan u odgovarajući upisnik, ili nakon što je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, ili je od osumnjičenika uzet uzorak biološkog materijala ili određeno vještačenje, pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom,«.

Članak 17.

U članku 193. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Sud koji je zatražio izdavanje naloga može nakon utvrđivanja podataka iz članka 192. stavka 2. neposredno postavljati pitanja ispitivanoj osobi. Stranke mogu biti prisutne audio- video konferenciji te u njoj sudjelovati sukladno odredbama članka 292. stavka 3. ovog Zakona. Okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru na prikladan će se način omogućiti praćenje audio-video konferencije te postavljanje pitanja preko suda i iznošenje primjedaba.«.

Članak 18.

U članku 202. stavak 20. mijenja se i glasi:

»(20) Sud Europske unije je sud iz članaka 13. i 19. Ugovora o Europskoj uniji i članka 251. do 281. Ugovora o funkcioniranja Europske unije.«.

Stavak 33. mijenja se i glasi:

»(33) Zajednica je izvanbračna zajednica i istospolna zajednica. Izvanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Istospolna zajednica je zajednica koja je uređena zakonom.«.

Iza stavka 34. dodaje se stavak 35. koji glasi:

»(35) Zajednička istraga je postupanje policije, državnog odvjetnika i suda prema međunarodnom ugovoru.«.

Članak 19.

U članku 213. iza stavka 3. dodaju se stavci 4. i 5. koji glase:

»(4) Ako je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, ili je od osumnjičenika uzet otisak prstiju i drugih dijelova tijela, ili je uzet uzorak biološkog materijala, ili je određeno vještačenje osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona, osumnjičenik može od državnog odvjetnika zahtijevati prvo ispitivanje u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave ili obavljanja pretrage osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi ili privremenog oduzimanja predmeta od osumnjičenika, obavljanja prepoznavanja osumnjičenika ili uzimanja otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, uzimanja uzorka biološkog materijala ili određivanja vještačenja osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona. Ako državni odvjetnik prihvati prijedlog osumnjičenika, ispitat će ga u tom roku.

(5) Ako državni odvjetnik nije ispitao osumnjičenika u roku iz stavka 4. ovog članka, osumnjičenik po isteku tog roka ima pravo razgledavanja spisa.«.

Članak 20.

U članku 219. stavku 2. na kraju prve rečenice umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: »ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.«.

Članak 21.

U članku 226. stavku 2. druga rečenica briše se.

Članak 22.

U članku 234. stavku 1. iza druge rečenice, dodaje se rečenica koja glasi: »Prijedlog za poduzimanje dokazne radnje ne može se podnijeti nakon što je okrivljenik primio obavijest da je istraga završena (članak 228. stavak 3.).«.

Iza stavka 2. dodaju se stavci 3. i 4. koji glase:

»(3) O mjestu i vremenu provođenja dokazne radnje iz stavka 1. ovog članka, obavještava se osumnjičenik i branitelj prije provođenja radnje. Ako je osumnjičenik u istražnom zatvoru, a sudac istrage odluči da prisutnost osumnjičenika nije nužna, radnji može prisustvovati samo branitelj.

(4) Obavijest o provođenju dokazne radnje iz stavka 1., 2. i 3. ovog članka osumnjičeniku i branitelju se u primjerenom roku može priopćiti putem uređaja za telekomunikacije, o čemu se sastavlja službena zabilješka.«.

Članak 23.

U članku 239. stavku 2. točki 5. umjesto točke stavlja se zarez i dodaju se točke 6. i 7. koje glase:

»6) nalog o prepoznavanju,

7) nalog o vještačenju prema osobi okrivljenika.«.

Stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) Ako državni odvjetnik ili tijelo koje provodi radnju ustanovi da je pouku o pr avima okrivljenik ranije primio utvrdit će to službenom zabilješkom u spisu i neće ponovno dostavljati pouku.«.

Članak 24.

Članak 260. mijenja se i glasi:

»(1) Ako je vjerojatno da su u ba nkovnom sefu predmeti ostvareni kaznenim djelom ili namijenjeni počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, a ti su predmeti važni za kazneni postupak ili prema zakonu podliježu prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će podnijeti pisani obrazloženi zahtjev da sud naloži banci omogućavanje pristupa sefu te izdavanje naloga za pretragu (članak 242. stavak 1.). Ako sud zahtjev državnog odvjetnika ocijeni osnovanim, rješenjem će zabraniti raspolaganje predmetima u sefu i odrediti rok u kojem banka mora po njemu postupiti, te izdati nalog za pretragu. Na odgovarajući način se primjenjuju odredbe članka 242. i 243. ovog Zakona. Prije potvrđivanja optužnice rješenje o zahtjevu državnog odvjetnika donosi sudac istrage, a nakon potvrđivanja optužnice, sud pred kojim se ima održati rasprava. Ako sud prijedlog državnog odvjetnika ocijeni neosnovanim, donosi rješenje kojim odbija zahtjev. Protiv rješenja suca istrage državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od osam sati. Vijeće donosi odluku o žalbi u r oku od dvanaest sati.

(2) Osobu koja bez opravdanog razloga ne postupi prema rješenju iz stavka 1. ovog članka, sudac istrage će kazniti prema članku 259. stavku 1. ovog članka.«.

Članak 25.

U članku 271. stavku 1., 2. i 3. riječi: »prethodne ili« u odgovarajućem padežu, brišu se.

Članak 26.

U članku 304. iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi:

»(2) Na temelju prethodnog naloga državnog odvjetnika, očevid na mjestu počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa i drugih kaznenih djela za koja se vodi skraćeni postupak, može obaviti istražitelj, osoba iz članka 222. stavka 2. ovog Zakona, ili policija, najkasnije dvanaest sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, osim ako se radi o očevidu u domu ili prostoru iz članka 256. ovog Zakona.«.

Članak 27.

U članku 326. stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti samo da bi se utvrdilo nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na tijelu druge osobe i samo uz privolu te osobe. Tijelo koje vodi postupak postupat će pri poduzimanju tih radnji posebno obzirno prema žrtvi iz članka 16. i članka 43. – 46. ovog Zakona, a prethodno će se osoba poučiti da može uskratiti privolu. Ako uskrati privolu radnja se ne smije poduzeti.«.

Stavak 5. mijenja se i glasi:

»(5) Radnje iz stavka 1. i 3. ovog članka poduzimaju se prije podizanja optužnice po nalogu državnog odvjetnika, od dostave optužnice optužnom vijeću po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pred kojim se ima provesti rasprava. Radnje iz stavka 2. ovog članka poduzimaju se prije podizanja optužnice na prijedlog državnog odvjetnika po nalogu suca istrage, od dostave optužnice optužnom vijeću po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pred kojim se ima provesti rasprava.«.

Članak 28.

U članku 327. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Za svrhu iz stavka 1. ovog članka, tijelo koje vodi postupak će prije i tijekom kaznenog postupka za kazneno djelo za koje je se progoni po službenoj dužnosti, odrediti da se uzmu uzorci biološkog materijala:

1) s mjesta počinjenja i drugog mjesta na kojemu su tragovi kaznenog djela,

2) od okrivljenika,

3) od žrtve,

4) od druge osobe pod uvjetom da se ne radi o biološkom uzorku te osobe, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.«.

Članak 29.

U članku 338. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Snimke, isprave i predmeti pribavljeni provedbom radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, mogu se koristiti kao dokaz samo u postupku protiv osobe iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona i u slučaju iz članka 335. stavka 6. ovog Zakona«.

Stavak 4. mijenja se i glasi:

»(4) Na zahtjev okrivljenika državni odvjetnik će mu odmah omogućiti reprodukciju snimke, ili uvid u zapis ili dokumentaciju. Nakon što je provedena reprodukcija ili uvid u zapis ili dokumentaciju, okrivljenik može na raspravi predložiti da se pojedini dijelovi ili cjelovita snimka, zapis ili dokumentacija reproducira ili pročita.«.

Članak 30.

U članku 339. stavku 3. točki 1. riječi: »prikrivanja protuzakonitog dobivanja novca« zamjenjuju se riječima: »pranja novca«.

Članak 31.

U članku 345. stavku 1. druga rečenica mijenja se i glasi: »Uz optužnicu sudac istrage dostavlja okrivljeniku pouku o pravu na odgovor, te pouku o pravu na branitelja iz članka 72. stavka 1. ovog Zakona.«.

Članak 32.

U članku 348. stavku 1. iza druge rečenice dodaje se rečenica koja glasi: »U posebno složenim predmetima sjednica optužnog vijeća se ima održati u roku od mjesec dana ako je okrivljenik lišen slobode ili u roku od tri mjeseca ako je na slobodi.«.

Članak 33.

U članku 355. stavku 1. riječi: »obustaviti postupak« zamjenjuju se riječima: »odbaciti optužnicu«.

Članak 34.

U članku 361. stavku 4. riječi: »obustavu postupka« zamjenjuju se riječima: »odbacivanje optužnice«.

Članak 35.

Članak 416. mijenja se i glasi:

»Predsjednik vijeća će pozvati optuženika da se očituje o pojedinoj točki optužbe i imovinskopravnom zahtjevu. Ako se optuženik ne očituje o optužbi smatrat će se da poriče optužbu ili pojedinu točku optužbe.«.

Članak 36.

Iza članka 417. i podnaslova »Dokazni postupak« dodaje se članak 417.a koji glasi:

»Članak 417.a

(1) Optuženika koji se očitovao da se u odnosu na sve točke optužbe smatra krivim, predsjednik vijeća uputit će da može odmah iskazivati o svim okolnostima koje ga terete i iznijeti sve činjenice koje mu idu u korist te se prelazi na ispitivanje optuženika.

(2) Optuženik će u slobodnom izlaganju iznijeti svoj iskaz, nakon čega mu se mogu postavljati pitanja. Pitanja prvi postavlja branitelj, a zatim tužitelj. Nakon njih predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu postavljati pitanja optuženiku radi otklanjanja praznina, proturječnosti i nejasnoća u iskazu. Oštećenik, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, suoptuženici i vještaci mogu neposredno postavljati pitanja optuženiku uz odobrenje predsjednika vijeća.

(3) Predsjednik vijeća će zabraniti pitanje ili odgovor na već postavljeno pitanje ako je ono nedopušteno (članak 277. stavak 1.) ili se ne odnosi na predmet. Ako predsjednik vijeća zabrani postavljanje određenog pitanja ili davanje odgovora, stranke mogu zahtijevati da o tome odluči vijeće.

(4) Izjava optuženika prema odredbi stavka 1. ovog članka ne oslobađa sud dužnosti da izvodi i druge dokaze. Ako je optuženikovo priznanje na raspravi potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, sud će u dokaznom postupku izvesti samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni i drugoj sankciji.

(5) Ako se optuženik očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitat će se na završetku dokaznog postupka, osim ako on drukčije zahtijeva.«.

Članak 37.

Članak 419. mijenja se i glasi:

»(1) Stranke imaju pravo pozivati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze. Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao samo ako smatra da ti dokazi upućuju na postojanje razloga isključenja protupravnosti ili krivnje ili na činjenicu o kojoj ovisi odluka o kaznenopravnim sankcijama.

(2) Ako pripremno ročište nije održano, predsjednik vijeća pozvat će stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge koje namjeravaju izvesti na raspravi. Predsjednik vijeća će upozoriti stranke i oštećenika da se neće izvesti oni dokazi za koje su do početka rasprave znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu odmah predložile.

(3) Dokazi se na raspravi izvode sljedećim redom:

1) dokazi optužbe,

2) dokazi obrane,

3) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi obrane,

4) dokazi obrane kao odgovor na pobijanje,

5) dokazi suda,

6) dokazi o činjenicama odlučnim za izricanje kaznenopravne sankcije.

(4) Svaka stranka očitovat će se o prijedlozima suprotne stranke i oštećenika.

(5) Stranke određuju redoslijed dokaza koje namjeravaju izvesti i obavještavaju sud o vremenu potrebnom za njihovo izvođenje. Predsjednik vijeća može iz opravdanih razloga odrediti drukčiji redoslijed izvođenja dokaza.«.

Članak 38.

Članak 420. mijenja se i glasi:

»(1) Prije ispitivanja, svjedoka će predsjednik vijeća upozoriti prema članku 288. stavku 3., a vještaka prema članku 312. stavku 1. ovog Zakona.

(2) Svjedoka i vještaka najprije ispituje stranka koja ga je predložila (glavno ispitivanje), zatim protivna stranka (unakrsno ispitivanje), nakon čega svjedoka i vještaka može ponovno ispitati stranka koja ga je pozvala (dodatno ispitivanje).

(3) Svjedoka i vještaka o okolnostima o kojima je pozvan radi svjedočenja, odnosno vještačenja ispituje stranka koja ga je pozvala. Pitanja protivne stranke svjedoku i vještaku u pravilu se ograničavaju i odnose samo na okolnosti o kojima je svjedok ili vještak iskazao tijekom glavnog ispitivanja. Predsjednik vijeća može dopustiti pitanja o okolnostima o kojima svjedok ili v ještak nije iskazivao tijekom glavnog ispitivanja ako su te okolnosti usko povezane s okolnostima iznesenima tijekom glavnog ispitivanja ili ako su usmjerena na utvrđivanje vjerodostojnosti svjedoka. Pitanja na dodatnom ispitivanju mogu se odnositi samo na pitanja postavljena tijekom unakrsnog ispitivanja.

(4) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti (sugestivna pitanja) ne mogu se postavljati pri glavnom ispitivanju, osim ako je potrebno razjasniti iskaze svjedoka ili vještaka, ili u odnosu na osobne ili opće podatke o svjedoku ili vještaku koji nisu sporni, kao i u odnosu na okolnosti koje služe osvježenju pamćenja svjedoka ili vještaka pod uvjetom da ne utječu na vjerodostojnost iskaza.

(5) Sugestivna pitanja dopuštena su prilikom unakrsnog ispitivanja. Kad stranka pozove svjedoka ili vještaka koji je već bio ispitan po prijedlogu suprotne stranke ili kad svjedok ili vještak izbjegava odgovor, sud može dopustiti postavljanje sugestivnih pitanja.

(6) Stranke i branitelj mogu odmah nakon postavljanja pitanja iznijeti prigovor nedopuštenosti pitanja. O tom prigovoru sud odlučuje odmah nakon što je iznesen.

(7) Sud može tijekom glavnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja svjedoku i vještaku postaviti pitanja radi razjašnjenja nejasnoća, ali ta pitanja ne smiju biti sugestivna.

(8) Oštećenik, zakonski zastupnik i opunomoćenik imaju pravo postavljati pitanja svjedoku i vještaku nakon tužitelja.

(9) Predsjednik vijeća skrbi da ispitivanje i izvođenje dokaza ostane u okvirima predmeta raspravljanja, da bude učinkovito i ekonomično te da se vještaci i svjedoci zaštite od napada na njihovu osobnu nepovredivost.

(10) U slučaju iz članka 419. stavka 1. ovog Zakona kada vijeće odluči da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao, ispitivanje svjedoka ili vještaka provodi najprije sud, zatim tužitelj, oštećenik te optuženik.«.

Članak 39.

U članku 421. stavku 2. riječi: »Predsjednik vijeća« zamjenjuju se riječju: »Vijeće«.

Članak 40.

Članak 424. briše se.

Članak 41.

Članak 477. briše se.

Članak 42.

U članku 482. broj: »469.« zamjenjuje se riječima: »476. stavak 1. ovog Zakona«.

Članak 43.

U članku 497. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Kazneni postupak u kojem je osoba osuđena u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.), a nastupila je mogućnost da joj se ponovno sudi u njezinoj prisutnosti, obnovit će se i izvan uvjeta predviđenih u članku 498. i 501. ovog Zakona, ako osuđenik ili njegov branitelj podnesu zahtjev za obnovu postupka u roku od jedne godine od dana kada je postao dostupan sudbenoj vlasti Republike Hrvatske.«.

Članak 44.

Članak 502. mijenja se i glasi:

»(1) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) kojom je poništen ili ukinut propis na temelju kojeg je bila donesena pravomoćna osuda ili ukoliko Ustavni sud utvrdi da je presuda utemeljena na povredi prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim ugovorom.

(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je u odnosu na okrivljenika utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava.«.

Članak 45.

U članku 535. stavku 3. prva rečenica mijenja se i glasi: »Ako se postupak vodi pred sucem pojedincem, optuženiku, svjedoku i vještaku pitanja prvi postavlja sudac.«.

Članak 46.

U članku 550. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

»(2) Državni odvjetnik će prije podizanja optužnice, uz prisutnost vještaka i b ranitelja, pokušati ispitati optuženika. Ako se optuženik ne može ispitati državni odvjetnik će podići optužnicu.«.

Dosadašnji stavci 2. i 3. postaju stavci 3. i 4.

Članak 47.

U članku 557. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela utvrđuje se u postupku na prijedlog tužitelja.«.

Članak 48.

Odredbe članka 49., članka 55. stavka 6., članka 65. stavka 3., članka 70. stavka 1., članka 98. stavka 3., članka 285. stavka 1. točke 1., članka 389. stavka 2., članka 464. stavka 2., članka 552. stavka 1. i članka 555. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08. i 76/09.) se primjenjuju na članove svih zajednica iz članka 18. ovog Zakona kojim se mijenja članak 202. stavak 33.

Članak 49.

Ovlašćuje se Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora izraditi pročišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku.

Članak 50.

1. rujna 2011. prestaju važiti odredbe članka 16. – 22. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.).

Članak 51.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, osim:

– članka 1. ovog Zakona koji stupa na snagu s danom pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju,

– članka 2. i članka 19.a – 19.d i članka 19.f iz članka 3. ovog Zakona, koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.,

– članka 19.e iz članka 3. ovog Zakona koji stupa na snagu 1. siječnja 2015.

Klasa: 740-02/11-01/05

Zagreb, 1. srpnja 2011.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić, v. r.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2096

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), na sjednici održanoj 19. srpnja 2012. donio je

ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) te se ukidaju:

– članak 2. stavak 5.;

– članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2.;

– članak 34. stavak 2. u dijelu koji glasi: »isključenja (članak 32. stavak 1.)«;

– članak 70. stavak 5.;

– članak 75. stavci 2. i 3.;

– članak 76. stavci 2., 3. i 4.;

– članak 86. stavak 1. u dijelu koji glasi: »najkasnije do z avršetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.)«;

– članak 97. stavak 7.;

– članak 102. stavak 1. u dijelu koji glasi: »točki 1. do 3.«;

– članak 104. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«;

– članak 106. stavak 3.;

– članak 112. stavak 2. druga do šesta rečenica koje glase: »Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«;

– članak 184. stavak 2. točka 1.;

– članak 186. stavak 1.;

– članak 217. stavci 1. i 2.;

– članak 218. stavak 3.;

– članak 229. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od ka znenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.«;

– članak 230. stavci 3., 4. i 5.;

– članak 246. stavak 1.;

– članak 247. stavci 2. i 3.;

– članak 251. stavak 1.;

– članak 272. stavak 1. u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti i«;

– članak 286. stavci 2., 3. i 4.;

– članak 298.;

– članak 326. stavci 1., 2. i 3.;

– članak 327. stavci 6. i 7.;

– članak 332. stavak 2.;

– članak 334. stavak 2.;

– članak 335. stavak 3.;

– članak 337. stavci 1. i 2.;

– članak 342. stavak 2. u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«;

– članak 353. stavci 2. i 3.;

– članak 369. stavak 2.;

– članak 377. stavak 1. druga rečenica koja glasi: »Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.«;

– članak 399. stavci 2. i 3.;

– članak 421. stavak 2. točka 1.;

– članak 442. stavak 1. u dijelu koji glasi: »Ako optuženik u tijeku rasprave u z asjedanju počini kazneno djelo ili«;

– članak 459. stavak 5.;

– članak 462. stavci 2. i 3.;

– članak 508. stavak 1.;

– članak 530. stavak 3.;

– članak 531. stavak 2.;

– članak 532. stavak 2. u dijelu koji glasi »i 526.«.

II. Odredbe ili dijelovi odredaba Zakona o ka znenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) iz točke I. ove izreke prestaju važiti na dan stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona ili novog zakona usklađenog s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci, a najkasnije 15. prosinca 2013.

III. Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02.) Ustavni sud određuje da usklađivanje Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11.) u smislu točke II. ove izreke uključuje i izvršenje pozitivnih ustavnih obveza utvrđenih u točki 246. ove odluke.

IV. Ova odluka nema učinaka na postupke koji su pokrenuti ni na radnje i mjere koje su poduzete prema Zakonu o ka znenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) za vrijeme njegova važenja.

V. Za vrijeme važenja Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) nitko se ne može pozivati na ovu od luku kao na pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 15. prosinca 2008. Za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.) taj je zakon stupio na snagu 1. srpnja 2009. Za sva ostala kaznena djela taj je zakon stupio na snagu 1. rujna 2011. Do danas je dva puta izmijenjen i dopunjen (»Narodne novine« broj 76/09. i 80/11.).

U ovom ustavnosudskom postupku razmatra se zakonski tekst koji je na snazi od 21. srpnja 2011., a koji je sadržan u pročišćenom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 121/11.).

2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti više članaka Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) i više članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.) podnijeli su:

– Odvjetničko društvo Nobilo i dr. (u daljnjem tekstu: O. d. Nobilo) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. veljače 2009.),

– odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan (u daljnjem tekstu: predlagateljice Novak i Drenški Lasan) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u U stavnom sudu 18. rujna 2009.),

– odvjetnik Zrinko Zrilić (u daljnjem tekstu: predlagatelj Zrilić) iz Zadra (prijedlog broj: U-I- 448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 3. veljače 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 9. travnja 2009.),

– odvjetnica mr. sc. Laura Valković (u daljnjem tekstu: predlagateljica Valković) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.),

– Igor Rzaunek (u daljnjem tekstu: predlagatelj Rzaunek) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I- 2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.).

U tijeku rada na predmetima zaključeno je da se svi prijedlozi objedine i o njima zajednički odluči u jednom ustavnosudskom postupku, pri čemu će se zbog opsežnosti osporenih odredaba odluka donijeti odvojeno od rješenja, ali će oba akta biti objavljena u istom broju »Narodnih novina«.

Kad se u ovoj odluci poziva na rješenje broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U- I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. s rpnja 2012. Ustavni sud koristi kraticu »rješenje broj: U-I-448/2009 i dr.« u odgovarajućem padežu.

3. Bez prijelaznih i završnih odredaba Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) ima ukupno 569 članaka. Predlagatelji su osporili ustavnost više od 150 članaka odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka, rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka ili točaka.

3.1. Zbog izrazite složenosti i osobitih obilježja kaznenog procesnog zakonodavstva te mnogobrojnih osporenih odredaba Zakona o kaznenom postupku predsjednica Ustavnog suda imenovala je na prijedlog suca izvjestitelja radnu skupinu od četiriju sudaca i triju ustavnosudskih savjetnika za obradu predmeta i periodično izvješćivanje sjednice Suda o radnjama provedenim u pripremnom dijelu ustavnosudskog postupka.

4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je očitovanje o podnesenim prijedlozima od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa). Ministarstvo pravosuđa dostavilo je 16. prosinca 2009. pisano očitovanje, klasa: 703-01/09-01/342, ur. broj: 514-05-02-01-01/09-2 od 10. prosinca 2009.

4.1. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je 5. s rpnja 2012. od D ržavnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) statističke podatke o radu državnih odvjetništava i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (u daljnjem tekstu: USKOK) u prethodnom postupku od 1. rujna 2011., to jest od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) za sva kaznena djela. DORH je te podatke dostavio u pisanom dopisu broj: A-283/12 od 6. srpnja 2012.

5. Ustavni sud zatražio je i dobio stručna mišljenja o podnesenim prijedlozima od prof. dr. sc. Zlate Đurđević (Pravni fakultet u Zagrebu)., prof. dr. sc. Berislava Pavišića (Pravni fakultet u Rijeci) i prof. dr. sc. Gorana Tomaševića (Pravni fakultet u Splitu). Zatraženo je i stručno mišljenje prof. dr. sc. Vladimira Ljubanovića (Pravni fakultet u Osijeku) koji ga nije dostavio. Dostavljena stručna mišljenja smatraju se sastavnim dijelom ustavnosudskog spisa.

6. U ovoj odluci koriste se sljedeće kratice za zakone, međunarodne ugovore i njihova tijela:

– Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst): Ustavni zakon;

– Zakon o ka znenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 115/06.): ZKP/97;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.): ZKP/08;

– Zakon o i zmjenama i dopunama Zakona o k aznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.: ZID ZKP/09;

– Zakon o i zmjenama i dopunama Zakona o k aznenom postupku (»Narodne novine« broj 80/11.), koji je stupio na snagu 21. srpnja 2011.: ZID ZKP/11;

– Zakon o k aznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11. i 121/11. – pročišćeni tekst): ZKP;

– Zakon o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 76/09., 153/09, 116/10., 145/10., 57/11. i 130/11.): ZODO;

– Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.): ZUSKOK;

– Kazneni zakon (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 125/11.): KZ;

– Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.): Konvencija;

– Europski sud za ljudska prava: Europski sud;

– Europska komisija za ljudska prava: Europska komisija.

II. MJERODAVNO PRAVO

1) Ustav Republike Hrvatske

7. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Ustava:

»Članak 3.

(...) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova ... poš tovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u s uglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.«

»Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.«

»Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

»Članak 17.

(...)

Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.«

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.«

»Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

(...)«

»Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.«

»Članak 24.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.

Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.«

»Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.

Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.«

»Članak 27.

Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.«

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok m u se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

– da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,

– da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,

– na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,

– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,

– da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,

– na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.

Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.«

»Članak 30.

Kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.«

»Članak 34.

Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.«

»Članak 35.

Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«

»Članak 36.

Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.

Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.«

2) Konvencija

8. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Konvencije:

»Članak 2.

Pravo na život

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ...

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;

b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;

c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.«

»Članak 3.

Zabrana mučenja

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

»Članak 5.

Pravo na slobodu i sigurnost

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u r azumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.«

»Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći

javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;

b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.«

»Članak 8.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mir a, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«

»Članak 13.

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.«

3) Ostalo međunarodno i domaće pravo

9. Ostalo međunarodno i domaće pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagatelja navodi se na odgovarajućim mjestima u obrazloženju ove odluke.

III. GRANICE OVLASTI USTAVNOG SUDA U KONTROLI ZKP-a

10. Zakon o ka znenom postupku jedan je od najvažnijih pravnih akata u de mokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Država kroz kaznene

procesne zakone osigurava odgovarajući pravni okvir za kazneni progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela. Njime se određuju pravila kojima se osigurava da u zakonito provedenom postupku pred nadležnim sudom nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon (načelo zakonitosti propisano člankom 1. stavkom 1. ZKP-a).

Kroz način na koji su uređeni predistražni i istražni postupci i sudski kazneni postupak (u daljnjem tekstu: kazneni proces) u pr vom se redu izražava državna kaznena politika prema sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. ZKP, KZ i ZUSKOK u tom su smislu pravni (normativni) izraz te politike. O njoj su nadležni odlučivati Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, svaki u okviru svoje nadležnosti, a ne Ustavni sud. Drugim riječima, zakonodavac u okvirima Ustava samostalno i slobodno odabire i uređuje normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesnog i materijalnog prava radi zaštite individualnih, društvenih i državnih dobara od kaznenih djela ovisno o ciljevima koje kaznenom politikom želi postići.

Sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela kaznenog procesa pretpostavlja i zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost policije te tijela kaznenog progona i kaznenih sudova, uključujući i njihov međusobni odnos.

Ustavni sud nije ovlašten miješati se u pi tanja državne kaznene politike, a s time ni u normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesa kao njegov pravni izraz. Odabir je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca.

To znači da nitko osim zakonodavca nema ovlast, primjerice, vratiti u zakonodavni poredak Republike Hrvatske tip mješovitog kaznenog postupka ili sudsku istragu koji su prije stupanja na snagu ZKP/08 tradicionalno obilježavali hrvatsko kazneno procesno pravo više od 130 godina. Osim toga, nitko osim zakonodavca nema ovlast trajno uklanjati iz kaznenog procesnog prava pravne institute predviđene u novom kaznenoprocesnom modelu kao što je, primjerice, parcijalni procesni imunitet svjedoka (članak 286. ZKP-a), ma koliko se činili stranim tradicionalnim postavkama hrvatskog kaznenog procesnog prava. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine kaznenoprocesne institute prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela kaznenog procesa odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju kaznenoprocesnih instituta uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva kaznenog procesa, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost kaznenoprocesnih normi, poštovanje prava okrivljenika i oštećenika (žrtve) koja im jamči Ustav te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u kaznenopravnim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani.

11. Pri ostvarenju svoje nadzorne ovlasti da odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom in abstracto Ustavni sud vodi se određenim pravilima.

U prvom je redu riječ o tome da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadržava i zahtjeve o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni. Iako pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava više je od samog zahtjeva za postupanje u s kladu sa

zakonom, budući da uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. U tom smislu, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje (v. odluku broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15. ož ujka 2000., »Narodne novine« broj 31/00.). U području kaznenog procesnog zakonodavstva riječ je u prvom redu o zahtjevu za pristupačnošću, određenošću i predvidljivošću kaznenih procesnih normi.

12. Drugo, pri provedbi ustavnog nadzora domaćeg zakonodavstva in abstracto mora se uzimati u obzir i ustaljena, stabilna i ujednačena sudska praksa u primjeni osporenih pravnih normi na konkretne slučajeve. Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda o ulozi i značenju sudske prakse u razvitku kaznenog zakonodavstva. Taj ga je sud izrekao u pr edmetu S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 22. studenoga 1995., zahtjev br. 20166/92) u kojem je tumačio načelo nullum crimen, nulla poena sine lege zajamčeno člankom 7. Konvencije:

»35. ... kad govori o ‘zakonu’, članak 7. upućuje na isti pojam na koji se Konvencija poziva na drugim mjestima kad koristi taj termin, pojam koji, dakle, obuhvaća i pisano i nepisano pravo i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, posebno pristupačnost i predvidljivost (...).

36. Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima. Doista, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u drugim državama Konvencije, progresivan razvoj kaznenog prava putem sudskog stvaranja prava (judicial law- making) duboko je ukorijenjen i potreban dio pravne tradicije (well entrenched and necessary part of legal tradition). Članak 7. Konvencije ne može se čitati kao da zabranjuje postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti putem sudske interpretacije od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je razvitak koji se postiže (resultant development) u suglasnosti s bićem kaznenog djela (essence of the offence) i da se može razumno predvidjeti’.«

Sukladno tome, s aspekta zaštite ljudskih prava i ostvarivanja vladavine prava u ka znenom procesnom zakonodavstvu, izgrađena, ustaljena, stabilna i ujednačena državnoodvjetnička i sudska praksa u primjeni osporene pravne norme na konkretne slučajeve relevantna je za prosudbu o ( ne)suglasnosti s Ustavom same osporene pravne norme. Naime, praksa je sposobna upotpuniti manjkavu pravnu normu, razjasniti neodređenu pravnu normu ili utvrditi opseg primjene preširoko postavljene pravne norme u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Ustava i Konvencije. Pri provedbi ustavnog nadzora nad takvom pravnom normom in abstracto praksa je uvijek ustavnopravno relevantna jer s aspekta vladavine prava i zaštite ljudskih prava dobiva kvalitetu obvezujućeg prava.

12.1. U ovom je ustavnosudskom postupku Ustavni sud dužan uzeti u obzir činjenicu da, zbog kratkog razdoblja važenja ZKP-a, ni tijela kaznenog progona i istraživanja ni kazneni sudovi do sada nisu bili u mogućnosti izgraditi, standardizirati i stabilizirati državnoodvjetničku odnosno sudsku praksu u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve koja bi se mogla smatrati obvezujućim pravom u postupcima ocjene ustavnosti ZKP-a in abstracto. Naime, članak 575. ZKP/08 propisao je da taj zakon »stupa na snagu 1. s rpnja 2009. os im: – članaka 1. – 230., 232. – 496. i 509. – 569. koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.«. Drugim riječima, 1. srpnja 2009. ZKP/08 stupio je na snagu

samo za kaznena djela iz članka 21. ZUSKOK-a. Za sva ostala kaznena djela stupio je na snagu tek 1. rujna 2011. Od 1. srpnja 2009. do 1. rujna 2011., dakle, u Republici Hrvatskoj bila su na snazi dva različita kaznenoprocesna režima. Osim toga, ZKP/08 do s ada je noveliran već dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11.

Nadalje, zbog kratkog razdoblja primjene ZKP-a u p raksi Ustavni sud do sada nije imao priliku baviti se ispitivanjem navodnih povreda ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u vezi s primjenom ZKP-a na pojedinačne pravomoćno okončane predmete. Prvi takvi postupci u povodu ustavnih tužbi mogu se očekivati tek u predstojećem razdoblju. Stoga procjenu stupnja izgrađenosti, standardiziranosti i stabiliziranosti državnoodvjetničke odnosno sudske prakse u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve još uvijek nije moguće provesti.

12.2. Treće, kazneno procesno pravo sadržano je, osim u ZKP-u, i u drugim zakonima: u pet puta noveliranom ZODO-u i u tri puta noveliranom ZUSKOK-u. Postoje i tzv. sporedni izvori kaznenog procesnog prava sadržani u »doticajnim« zakonima, kao što su zakoni koji uređuju policijsku djelatnost te zakoni o sudovima i odvjetništvu. Hrvatsko kaznenoprocesno zakonodavstvo stoga je iznimno složeno, a u posljednjih nekoliko godina i podložno stalnom noveliranju, što upućuje na zaključak da je i sam normativni okvir novog kaznenoprocesnog modela još uvijek u izgradnji.

13. Ustavni sud nadalje podsjeća da su kaznene odredbe Ustava utemeljene na više od 130 godina dugoj hrvatskoj kaznenopravnoj tradiciji koju je obilježavala sudska istraga i tripartitna podjela procesnih funkcija, a koju je zakonodavac napustio donošenjem ZKP/08. Te se odredbe Ustava u osnovi nisu mijenjale od 1990. godine.

Ustavni položaj i ustavnopravna obilježja državnog odvjetništva izmijenjena su 2000. godine, stupanjem na snagu Promjena Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 113/00.). Cjelokupno ustrojstvo državne vlasti (glava IV. Ustava) koju su dotada činili Hrvatski sabor (odjeljak 1.), predsjednik Republike (odjeljak 2.), Vlada Republike Hrvatske (odjeljak 3.) i sudbena vlast (odjeljak 4.) promijenjeno je dodavanjem u tu glavu Ustava petog odjeljka pod nazivom: Državno odvjetništvo. Time je državno odvjetništvo izdvojeno iz odjeljka 4. (sudbena vlast) odnosno iz članka 116. Ustava koji je istodobno uređivao i nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske i djelokrug i ustrojstvo sudova. Člankom 60. Promjene Ustava iz 2000. dr žavnom odvjetništvu priznata su svojstva pravosudnog tijela te institucionalna ustavna jamstva samostalnosti i neovisnosti. Članak 121.a stavak 1. Ustava danas glasi:

»Članak 121.a

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

(...)«

Prema Ustavu, funkcija suđenja u isključivoj je nadležnosti sudova. U kaznenim je postupcima riječ o kaznenim raspravnim sudovima (trial courts) koji »sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava« (članak 115. stavak 3. Ustava).

Ustavna je zadaća Ustavnog suda da razvitak nacionalnog kaznenog procesnog prava razmatra u s kladu s razvitkom demokratskog društva i u s kladu s promjenama koje taj razvitak donosi. U jezgri je hrvatskog Ustava razvitak i napredovanje. Stoga Ustavni sud prihvaća dinamičku ili evolutivnu interpretaciju »kaznenih« odredaba Ustava koja uvažava promijenjene životne okolnosti i potrebu stalnog unapređenja hrvatskog kaznenog procesnog prava u s kladu s mjerodavnim europskim pravnim standardima i suvremenom državnom kaznenom politikom čiji se ciljevi stalno usklađuju s promjenama u društvu i na nacionalnoj i na regionalnoj (europskoj) i na globalnoj razini.

14. Sve činjenice navedene u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke odredile su opseg ustavnosudskog nadzora ZKP-a u ovom postupku, ali i način ispitivanja suglasnosti s Ustavom osporenih odredaba tog zakona in abstracto.

Ustavni sud na kraju ponavlja da nije nadležan ocjenjivati suglasnost zakonodavnog modela kaznenog postupka koji je Hrvatski sabor prihvatio u ZKP/08 i novelirao u ZID-u ZKP/09 i ZID-u ZKP/11. Njegova je zadaća ispitati ispunjava li ZKP, u okviru normativnog modela koji je odabrao Hrvatski sabor, obje svoje funkcije promatrane u svjetlu dinamičke interpretacije Ustava u skladu s europskim pravnim standardima: prvo, omogućuje li djelotvoran progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela i, drugo, štiti li istodobno u dovoljnoj mjeri ustavna i konvencijska prava osumnjičenika, okrivljenika i optuženika od nezakonitih i arbitrarnih postupaka nadležnih državnih tijela.

IV. MODEL KAZNENOG POSTUPKA U HRVATSKOJ

1) Povijesni pregled (1873. – 2008.)

15. Donošenjem ZKP/08 (i njegovih novela) ostvarena je prva velika reforma hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva nakon više od 130 g odina postojanja mješovitog tipa kaznenog postupka u Hrvatskoj. Taj je tip kaznenog postupka bio uveden na hrvatskim područjima pod Austro-Ugarskom monarhijom Kaznenim postupovnikom za Hrvatsku i Slavoniju iz 1875. g odine. Uzor tom zakonu bio je Kaznenoprocesualni red (die Strafprozessordnung) utemeljen na konstruktivnim elementima francuskog zakona koji je vrijedio i z a hrvatske zemlje u sastavu austrijskog dijela Monarhije (Istru, Dalmaciju). Oslanjajući se na liberalni i pravnotehnički uređen austrijski ZKP iz 1873. godine, predviđao je tripartitnu strukturu kaznenog postupka: državno odvjetništvo obnašalo je funkciju kaznenog progona, sud je istraživao (istražni sudac prikupljao je dokaze i preliminarno utvrđivao činjenice) i sudio, a obrana je imala široka prava sudjelovanja u sudskoj istrazi i na glavnoj raspravi pred sudom. Tripartitni postupak tim je zakonom bio ugrađen u temelje hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva. To je ostao daljnjih 130 g odina odnosno tijekom svih njegovih kasnijih reformi.

16. Poslije osamostaljenja, Republika Hrvatska preuzela je 1991. godine Zakon o krivičnom postupku (1977.). Primjenjivala ga je kao državni (republički) zakon sve do donošenja ZKP/97. To je posljednji zakon u koji je bio ugrađen tradicionalni mješoviti tip hrvatskog kaznenoprocesnog poretka utemeljen na načelima sudske istrage i tripartitne strukture kaznenog postupka.

2) Model kaznenog postupka u Hrvatskoj od 2008. godine

17. Donošenjem ZKP/08 hrvatsko kazneno procesno pravo bitno se udaljilo od tradicionalnog mješovitog tipa kaznenog postupka. Zakonodavac je razdvojio istragu od kaznenog postupka, premjestio je u prethodni postupak i unutar njega spojio uloge kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika. ZKP/08 promijenio je, dakle, tijek postupanja s kaznenim stvarima.

3) Normativna obilježja kaznenog postupka prema ZKP/08

18. ZKP/08 uveo je četiri stadija redovitog postupka.

a) Tzv. prethodni postupak obuhvaća:

– kazneni progon koji se sastoji od podnoš enja kaznene prijave, ovlasti policije i državnog odvjetnika u provođenju izvida, odbačaja kaznene prijave (članci 204. do 211. ZKP-a) i dokaznih radnji prije početka postupka (članci 213. do 215. ZKP-a), i

– istragu (članci 216. do 239. ZKP-a).

Formalne dokazne radnje provode se pod zakonom propisanim pretpostavkama u oba stadija prethodnog postupka (članci 240. do 340. ZKP-a).

Slijedi stadij optuživanja koji je formalno također smješten unutar prethodnog postupka. Međutim, riječ je o odvojenom postupku uređenom u člancima 341. do 367. ZKP-a koji slijedi poslije istrage ili provođenja dokaznih radnji i koji se u pravilu promatra zajedno sa sudskom kontrolom optužnice (točka b);

b) sudska kontrola optužnice;

c) rasprava pred sudom koja započinje potvrđivanjem optužnice;

d) sudski postupak po pravnim lijekovima.

Iz prethodne je formalne klasifikacije postupaka koje uređuje ZKP vidljivo da dotadašnja tradicionalna sudska istraga, koja se provodila u okviru formalnog kaznenog postupka nakon što je utvrđena osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, više ne postoji. Za provedbu novouvedene formalne državnoodvjetničke istrage dovoljne su samo pojedine »osnove sumnje« (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke), a ne više osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela. Stupanj osnovane sumnje vremenski je premješten iz stadija formalne istrage u stadij optuživanja odnosno podizanja optužnice (osnovana sumnja iznimno se traži za određivanje istražnog zatvora – članak 123. stavak 1. ZKP-a). Stadij optuživanja u novom modelu slijedi poslije okončane istrage ili provođenja dokaznih radnji i vezuje se uz sudsku kontrolu optužnice.

19. Polazeći od članka 29. stavka 5. Ustava koji propisuje da se »kazneni postupak može ... pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja«, zakonodavac je »kaznenim postupkom« nazvao samo »raspravu pred sudom«, to jest postupak pred sudom koji započinje potvrđivanjem optužnice, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe ili d onošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 17. stavak 1. ZKP-a).

U formalnom smislu i u skladu s člankom 29. stavkom 5. Ustava prethodni postupak, dakle, nije kazneni postupak. Cilj prethodnog postupka jest provjeriti postojanje osnova sumnje o tome da je konkretna osoba počinila određeno kazneno djelo, prikupiti za to potrebne dokaze i u pozitivnom slučaju podignuti optužnicu. Povjeren je državnom odvjetniku.

Za razliku od ZKP/97 u kojemu su se uloge istraživanja i suđenja sjedinjavale u sudu, prema ZKP/08 dvije se uloge sjedinjuju u državnom odvjetniku: uloga tužitelja i uloga istražitelja (prije u r ukama istražnog suca). Državni odvjetnik je dominus litis progona i istraživanja: jednostrano odlučuje o pretpostavkama za kazneni progon, istražuje i prikuplja sve dokaze i predlaže primjenu prisilnih procesnih mjera. Sudska kontrola u pr ethodnom postupku predviđena je samo iznimno, za pojedine prisilne procesne radnje i mjere.

U novoj ulozi istražitelja državni odvjetnik odgovoran je za neovisno i nepristrano prikupljanje i dokaza koji upućuju na osnovanost optužbe i dokaza koji upućuju na nedužnost te na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti u ve zi s osumnjičenikom (članak 4. stavak 3. ZKP-a govori o duž nosti državnog odvjetništva, istražitelja i policije da s jednakom pozornošću prikupljaju »podatke o k rivnji i nedužnosti okrivljenika«). S druge strane, u kont radiktornoj raspravi pred sudom državni odvjetnik pojavljuje se u s vojstvu tužitelja, to jest protivne stranke okrivljeniku optuženom za počinjenje kaznenog djela i njegovoj obrani. Stoga postoje procesni zahtjevi za osiguravanjem nepristranosti državnog odvjetnika. Moraju biti poštovana i osigurana odgovarajuća ustavna i konvencijska postupovna jamstva zajamčena osobi koju državni odvjetnik kazneno progoni ili vezana uz postupanje koje istražuje. Zbog tih se zahtjeva na državne odvjetnike i njihovo postupanje protegnula obveza poštovanja i osiguranja odgovarajućih kaznenoprocesnih jamstava propisanih Ustavom i Konvencijom, a s time, po naravi stvari, i nadzor Ustavnog suda i Europskog suda nad njihovim radom.

19.1. Takav je položaj doveo i do bitnih promjena u odnosima državnog odvjetnika i policije. Kad je riječ o kaznenom progonu, policija odgovara državnom odvjetniku i dužna je provoditi mjere i radnje koje on naloži. Članak 208. stavak 2. ZKP-a izrijekom propisuje da »državni odvjetnik ima pravo i dužnost stalnog nadzora nad provođenjem izvida koji su naloženi policiji. Policija je dužna izvršiti nalog ili zahtjev državnog odvjetnika u provođenju nadzora nad izvidima i za taj rad odgovaraju državnom odvjetniku«. Riječ je, dakle, o novoj funkciji državnog odvjetnika: funkciji usmjeravanja rada policije i nadzora nad policijom.

19.2. S druge strane, spajajući u postupku prije suđenja zadaće kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika te ukidajući institut istražnog suca i s njim povezan oblik sudske istrage inherentne mješovitom tipu kaznenog postupka, ZKP/08 izmijenio je ulogu obrane u tom postupku, osobito kad je riječ o prikupljanju dokaza. U novom kaznenoprocesnom modelu državni odvjetnik prikuplja dokaze i u korist osumnjičenika. Branitelj okrivljenika prati kazneni progon uvidom u s pis predmeta i tako ima saznanja o dokazima kojim raspolaže državni odvjetnik. U svrhu pripremanja obrane ovlašten je poduzimati određena istraživanja i prikupljati dokaze izvođenje kojih će, međutim, u pravilu moći predlagati nakon potvrđivanja optužnice u raspravnom stadiju postupka.

19.3. Konačno, ZKP je gotovo u cijelosti vezao ulogu suda uz funkciju suđenja. U kaznenom sudskom postupku u punoj se mjeri ostvaruju tradicionalna načela tripartitnog postupka u kojem dominiraju stranke, kao što su kontradiktornost, neposrednost, javnost i usmenost. U svom glavnom stadiju (rasprava) sudski kazneni postupak utemeljen je na načelu stranačke inicijative u postupanju i načelu stranački koncipirane glavne rasprave na kojoj protustranke

(državni odvjetnik u svojstvu tužitelja i obrana) međusobno suprotstavljaju svoje argumente i dokaze.

Što se tiče prethodnog postupka, sud u tom postupku više ne istražuje nego odlučuje. ZKP/08 osnovao je nov i nstitut suca istrage koji je ovlašten provoditi postupovne radnje poslije okončanog kaznenog progona, i to:

– tijekom državnoodvjetničke istrage sudac istrage može biti sudionik te istrage kad provodi dokazno ročište (članak 235. ZKP-a),

– sudac istrage iznimno može provoditi i samu istragu na prijedlog oštećenika koji je preuzeo kazneni progon (članak 225. stavak 1. ZKP-a),

– tijekom optuživanja i rasprave kad radnja državnog odvjetnika zahvaća u prava i slobode osumnjičenika (primjerice, članak 344. stavak 4. i dr.).

Što se tiče nadzorne uloge suda, sudska kontrola prema ZKP-u osigurana je u s tadiju optuživanja (glava XIX. ZKP-a). Tijekom kaznenog progona i državnoodvjetničke istrage sudska kontrola osigurana je samo kod pojedinih istražnih radnji ili mjera, kao što su pretraga stana, pritvor, istražni zatvor ili oduzimanje predmeta. Takvom kontrolom posredno se provjerava i postojanje zakonskih pretpostavki za vođenje prethodnog postupka.

20. U prethodnoj je točki obrazloženja ove odluke prikazano formalnopravno razvrstavanje postupaka koje uređuje ZKP i njihov normativni slijed. Te postupke provode različita tijela (upravna, pravosudna i sudska), a svaki ima više faza odnosno instancija. Međutim, za ustavnosudski nadzor nije relevantna formalna klasifikacija nego funkcionalno značenje. Promatra li se ZKP u tom svjetlu, različitost tijela koja provode pojedine postupke (policija, državni odvjetnik, sud), njihova različita pravna narav (upravna, pravosudna, sudska), različitost državnoodvjetničkih i sudskih instancija, kao i samih postupaka uređenih ZKP-om nisu prepreka da ih se sagledava kao jedinstvenu cjelinu, osobito kad je to potrebno radi donošenja zaključaka o (ne)funkcionalnosti cijelog ili dijela tog normativnog sustava ili o (ne)suglasnosti s Ustavom pojedinih rješenja propisanih u ZKP-u. S tog je aspekta ustavnopravno relevantna samo jedna činjenica: da se sva ta različita tijela ili njihove instancije bave odnosno da se svi ti različiti postupci provode u istoj kaznenoj stvari.

Usporedi li se s mješovitim tipom kaznenog procesnopravnog poretka koji je na hrvatskim područjima bio prihvaćen više od 130 godina, očito je da su krucijalne promjene u ZKP-u vezane uz stadij prethodnog postupka. U sljedećim se točkama navode temeljna obilježja prethodnog postupka, to jest kaznenog progona i istrage (stadij optuživanja u pr avilu se vezuje već uz sudsku kontrolu optužnice).

a) Prethodni postupak

21. Prethodni postupak čini mreža međusobno isprepletenih neformalnih postupanja i formaliziranih radnji državnog odvjetnika (i policije po njegovu nalogu) koji nisu podvrgnuti vremenskom redoslijedu i ne ovise izravno o upi su kaznene prijave u upisnik. U okviru prethodnog postupka predviđen je samo jedan formalni postupak. Riječ je o istrazi. Ona se u praksi, međutim, provodi rijetko (v. točku 23 obrazloženja ove odluke).

22. Prema kaznenoprocesnom modelu koji je prihvatio ZKP, kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. u vezi s člancima 204. do 215. koji su sadržani u glavi XVI. ZKP-a pod nazivom: Kazneni progon).

23. Ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice državni odvjetnik može podignuti optužnicu bez provođenja istrage (članak 341. stavak 2. ZKP-a).

Istraga (glava XVII. ZKP-a pod nazivom: Istraga; članci 216. do 239. ZKP-a) obvezna je samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a fakultativna je za sva ostala djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak iz nadležnosti županijskih sudova. U njoj se prikupljaju dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano (članak 216. ZKP-a).

Izvan slučaja obvezne istrage, ZKP ne sadržava nikakve smjernice ili mjerila koja bi obvezivala državnog odvjetnika pri donošenju ocjene o tome hoće li ili neće provesti istragu. Pođe li se od prethodno navedenog mjerila iz članka 341. stavka 2. ZKP-a proizlazilo bi, argumentum a c ontrario, da državni odvjetnik može naložiti provođenje istrage ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja ne daju dovoljno osnova za podizanje optužnice.

Prema očitovanju DORH-a (v. točku 4.1. obrazloženja ove odluke) statistički podaci pokazuju da županijska državna odvjetništva provode istragu iznimno rijetko. Prema općem pravilu na koje upućuje dosadašnja praksa DORH-a, broj spisa u pravilu je prosječno za jednu trećinu manji od br oja prijavljenih osoba. Tako je, primjerice, u r azdoblju od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2012. ukupno otvoreno oko 22.400 spisa (dvije trećine od 33.601 prijavljene osobe). U istom su razdoblju provedene samo 233 istrage (cca 1%). Što se tiče rada USKOK-a, u prvih pet mjeseci 2012. ukupno je otvoreno oko 702 spisa (dvije trećine od 1.053 prijavljene osobe). Provedeno je 149 istraga, što prema istoj metodologiji izračuna znači da je istraga provedena u oko 21% zaprimljenih predmeta. USKOK u prethodnom postupku općenito provodi više istraga no redovna državna odvjetništva.

Ta je državnoodvjetnička praksa važna pri razmatranju suglasnosti ZKP-a s Ustavom in abstracto.

24. U cijelom razdoblju trajanja prethodnog postupka, od započinjanja kaznenog progona (v. točku 22. obrazloženja ove odluke) do podizanja optužnice, ZKP ne traži postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo koje se istražuje. ZKP traži postojanje pojedinih »osnova sumnje«.

Stvarna gradacija sumnje tijekom prethodnog postupka u ZKP-u nije vidljiva na razini pravnih pojmova. U ZKP-u je uvijek riječ samo o »osnovama sumnje«. Gradacijsku je promjenu u stupnju sumnje moguće uočiti tumačenjem pojedinih zakonskih izričaja. Tako je započinjanje kaznenog progona usmjereno razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. ZKP-a; v. točke 35. do 40.4. obrazloženja ove odluke). Nasuprot tome, prethodni postupak bliži se kraju onda kad prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za

podizanje optužnice (članak 341. stavak 2. ZKP-a) ili za zaključak da postupak treba obustaviti.

V. EUROPSKI PRAVNI STANDARDI VEZANI UZ POSTUPKE PRIJE SUĐENJA

25. Ustavni sud podsjeća da sve postupke koji prethode sudskom kaznenom postupku Europski sud podvodi pod zajednički pojam »predsudskog stadija« (pre-trial stage) ili »predsudskog postupka« (pre-trial proceedings), to jest postupka prije suđenja.

U postupke prije samog suđenja Europski sud općenito ubraja: – predistražni stadij ili prethodno istraživanje (pre-investigation stage, preliminary investigation) u koji ubraja i policijsko ispitivanje (police questioning) odnosno policijsko ili drugo istraživanje (police and other investigations) i različite izvide (inquiry), te – istragu (investigation). Sve te postupke promatra kao jedinstvenu cjelinu i međusobno ih ne razlikuje.

Prethodni postupak koji uređuje ZKP usporediv je s tom shemom, pri čemu su pojmovi izvida ili predistražnog postupka odnosno prethodnih istražnih radnji načelno usporedivi s početnim stadijem kaznenog progona u smislu ZKP-a (u kojem se u pravilu provode predistražne radnje neformalne naravi), a pojam istraga s istragom uređenom u glavi XVII. ZKP-a odnosno s provedbom dokaznih radnji kad se takva istraga ne provodi.

1) Postupci prije suđenja i članak 6. Konvencije

26. Prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi Europskog suda pojedini zahtjevi iz članka 6. Konvencije mogu biti relevantni i u stadijima postupka prije suđenja, poput zahtjeva za razumnim trajanjem prethodnog postupka ili za osiguravanjem prava obrane (right of the defence), budući da poštenost suđenja može biti ozbiljno narušena ako dođe do propusta u početnim fazama postupka (predmet Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07). U toj je presudi istaknuto:

»44. Sud ponavlja da, iako je primarna svrha članka 6. u mjeri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pošteno suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kaznenu optužbu’, iz toga ne proizlazi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – posebno stavak 3. – može biti mjerodavan prije nego predmet bude poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) (vidjeti Imbrioscia protiv Švicarske, 24. studenoga 1993., § 36., ..., i Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, § 50., 27. studenoga 2008.). Kao što je Sud već utvrdio u prijašnjim presudama, pravo propisano stavkom 3. točkom (c) članka 6. Konvencije element je, između ostalih, pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. (vidjeti Imbrioscia, naprijed citiran, § 37., i Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39846/98, § 45., EHCR 2001. ...).«

a) Važnost domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva u konvencijskom pravu

27. Važnu ulogu u osiguranju zahtjeva iz kaznenog dijela članka 6. Konvencije ima i domaće zakonodavstvo, a ne samo njegova primjena u praksi. Važnost ugradnje u pos tupke prije

suđenja koje uređuju domaći zakoni o kaznenom postupku odgovarajućih jamstava iz članka 6. Konvencije Europski sud posebno je jasno naznačio u slučaju Salduz protiv Turske (presuda, veliko vijeće, 27. studenoga 2008., zahtjev br. 36391/02):

»52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku. (...)

53. Ta načela ... također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma poštenog suđenja i kojih je racionalni temelj (rationale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od zlouporabe prisile od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunjavanju ciljeva članka 6., osobito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istraživanja ili progona (investigating or prosecuting authorities) i okrivljenika. (...)

54. U tom pogledu Sud naglašava važnost istražne faze (investigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi dobiveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju prikupljanje i upotrebu dokaza.«

Stajalište da su »istražni postupci od velike važnosti za pripremu suđenja jer određuju okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« i da se »ne može isključiti da će se presuda oslanjati na dokaze pribavljene u istražnom postupku« (predmet Can protiv Austrije, Europska komisija, izvješće, 12. srpnja 1984., zahtjev br. 9300/81, § 50.) u konvencijskom je pravu davno izgrađen i stabilan pravni standard.

28. Nadalje, važnost kvalitete domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva kad je riječ o lišavanju slobode osoba te obvezu da to zakonodavstvo bude usklađeno s Konvencijom Europski sud naznačio je u predmetu Mooren protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 9. srpnja 2009., zahtjev br. 11364/03; v. i točku 87. obrazloženja ove odluke):

»β) Tražena kvaliteta domaćeg zakona

76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (principle of legal certainty) (vidjeti Baranowski, ... §§ 51.-52.; Ječius, ... § 56. i Khudoyorov, ... § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i biti provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na ‘kvalitetu zakona’, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, on mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., ... i Nasrulloyev, ... § 71.).«

29. U tim okvirima, Europski sud ispituje i postojanje općih nedostataka ili s trukturalnih manjkavosti u na cionalnim zakonodavstvima i njihov utjecaj na povrede temeljnih prava

zajamčenih Konvencijom. Tako je, primjerice, u hrvatskom slučaju Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske (presuda, 15. siječnja 2009., zahtjev br. 46598/06) Europski sud uočio »manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi«, to jest nedostatke kaznenoprocesnog okvira unutar kojeg se u Hrvatskoj provodila zaštita prava na život. Utvrdio je »povredu članka 2. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu, zbog pomanjkanja odgovarajućih mjera za sprečavanje smrti M.T. i V.T.« (riječ je bila o kaznenom postupku protiv psihički oboljele osobe zbog nasilja u obitelji):

»64. (...) Sud smatra da glavni prigovor upućuje na manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi od pos tupaka opasnih kriminalaca koji su kao takvi prepoznati od mjerodavnih vlasti i postupanja prema takvim pojedincima, uključujući i pravni okvir u kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati i predviđene mehanizme (istaknuo Ustavni sud).«

2) Konstituiranje »optužbe za kazneno djelo« u konvencijskom pravu

30. Kad ocjenjuje primjenjivost jamstava iz kaznene glave članka 6. Konvencije na postupke prije suđenja ili njihove stadije Europski sud prvo utvrđuje postoji li »kaznena optužba« (engl. criminal charge, franc. ‘accusation en matière pénale’) u smislu članka 6. Konvencije. Taj pojam tumači materijalno, a ne formalno. To je naznačeno u predmetu Deweer protiv Belgije (presuda, 27. veljače 1980., zahtjev br. 6903/75):

»44. ... prominentno mjesto koje u demokratskom društvu zauzima pravo na pošteno suđenje ... navodi Sud da radije prihvati ‘materijalnu’ negoli ‘formalnu’ koncepciju ‘optužbe’ koju predviđa članak 6. stavak 1. ... Sud je dužan gledati ispod površine i istražiti zbilju postupka (realities of the procedure) o kojem je riječ.«

31. Pojam »kaznene optužbe« u smislu članka 6. Konvencije Europski sud obrazložio je u predmetu Foti i d rugi protiv Italije (presuda, 10. prosinca 1982., z ahtjevi br. 7604/76, 7719/76, 7781/77 i 7913/77):

»52. ... mora se započeti s utvrđenjem trenutka od kojeg je osoba bila ‘optužena’; to može biti prije datuma kad je slučaj došao pred raspravni sud (trial court) ... kao što su datum uhićenja, datum kad je osoba o kojoj je riječ službeno obaviještena da će biti kazneno progonjena ili datum kad su pokrenuta prethodna istraživanja (preliminary investigations) ... Dok ‘optužba’, u smislu članka 6. stavka 1. ... općenito može biti definirana kao ‘službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo’ (the official notification given to an individual by the competent authority of an allegation that he has committed a criminal offence), ona se može u nekim slučajevima preoblikovati u druge mjere koje impliciraju takvu tvrdnju i koje isto tako supstancijalno pogoršavaju situaciju osumnjičenika (take the form of other measures which carry the implication of such an allegation and which likewise substantially affect the situation of the suspect) (vidjeti, inter alia, presudu Eckle od 15. srpnja 1982., ... § 73.).«

Prema tome, optužba za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije općenito se definira kao »službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo«. Međutim, i druge mjere ili radnje mogu konstituirati optužbu za kazneno djelo u s mislu članka 6. Konvencije ako impliciraju da je osoba počinila kazneno djelo i supstancijalno pogoršavaju situaciju osobe isto kao i takva službena obavijest.

Tim se trenutkom aktiviraju i odgovarajuća procesna jamstva iz kaznene glave članka 6. Konvencije »u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe« (presuda Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07, § 44.) . Stoga je prethodni postupak od velike važnosti za pripremu suđenja jer »određuje okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« (izvješće u predmetu Can protiv Austrije, 1984., § 50.).

Primjerice, u predmetu Hozee protiv Nizozemske (presuda, 22. s vibnja 1998., z ahtjev br. 21961/93) Europski sud utvrdio je da je »optužba« nastala kad je osobna situacija podnositelja zahtjeva prvi put bila »supstancijalno pogoršana« postupkom istražnih organa. Naime, fiskalne kazne koje su bile nametnute podnositeljevoj tvrtki, a ne osobno podnositelju, upućivale su na to da nije imao razloga pretpostavljati da je pod istragom on osobno, zbog čega je njegova osobna situacija prvi put bila »supstancijalno pogoršana« tek na prvom ispitivanju u svojstvu osumnjičenika. Od tog se trenutka može govoriti o »optužbi« protiv njega u smislu članka 6. Konvencije.

32. Ostala relevantna pravna stajališta Europskog suda navode se na odgovarajućim mjestima u daljnjem tekstu obrazloženja ove odluke.

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a NESUGLASNE S USTAVOM)

1) Glava I. Uvodne odredbe (članci 1. – 18.)

33. Glava I. ZKP-a sadržava 18 uvodnih članaka. U njoj su propisana temeljna načela kaznenog postupka (načela zakonitosti dokaza, akuzatornosti, legaliteta kaznenog progona, oficijelnosti, materijalne i formalne obrane, slobodne ocjene dokaza, zaštite osobne slobode, zaštite čovjekove osobnosti i dostojanstva, zabrane diskriminacije u kaznenom postupku, uporabe hrvatskog jezika, pravičnog postupka, pravne pomoći neupućenoj osobi i ekspeditivnog vođenja kaznenog postupka).

34. U glavi I. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 2. stavka 5., članka 4., članka 6., članka 7., članka 10. stavka 3., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17. i članka 18. stavka 3. ZKP- a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 2. stavak 5. i članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP-a.

1.1.) Članak 2. stavak 5.

35. Osporena odredba glasi:

»Članak 2.

(...)

(5) Kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205. stavak 4.) ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo.

Tim se trenutkom aktiviraju i odgovarajuća procesna jamstva iz kaznene glave članka 6. Konvencije »u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe« (presuda Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. l istopada 2009., zahtjev br. 50700/07, § 44.) . Stoga je prethodni postupak od velike važnosti za pripremu suđenja jer »određuje okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« (izvješće u predmetu Can protiv Austrije, 1984., § 50.).

Primjerice, u predmetu Hozee protiv Nizozemske (presuda, 22. s vibnja 1998., zahtjev br. 21961/93) Europski sud utvrdio je da je »optužba« nastala kad je osobna situacija podnositelja zahtjeva prvi put bila »supstancijalno pogoršana« postupkom istražnih organa. Naime, fiskalne kazne koje su bile nametnute podnositeljevoj tvrtki, a ne osobno podnositelju, upućivale su na to da nije imao razloga pretpostavljati da je pod istragom on osobno, zbog čega je njegova osobna situacija prvi put bila »supstancijalno pogoršana« tek na prvom ispitivanju u svojstvu osumnjičenika. Od tog se trenutka može govoriti o »optužbi« protiv njega u smislu članka 6. Konvencije.

32. Ostala relevantna pravna stajališta Europskog suda navode se na odgovarajućim mjestima u daljnjem tekstu obrazloženja ove odluke.

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a NESUGLASNE S USTAVOM)

1) Glava I. Uvodne odredbe (članci 1. – 18.)

33. Glava I. ZKP-a sadržava 18 uvodnih članaka. U njoj su propisana temeljna načela kaznenog postupka (načela zakonitosti dokaza, akuzatornosti, legaliteta kaznenog progona, oficijelnosti, materijalne i formalne obrane, slobodne ocjene dokaza, zaštite osobne slobode, zaštite čovjekove osobnosti i dostojanstva, zabrane diskriminacije u kaznenom postupku, uporabe hrvatskog jezika, pravičnog postupka, pravne pomoći neupućenoj osobi i ekspeditivnog vođenja kaznenog postupka).

34. U glavi I. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 2. stavka 5., članka 4., članka 6., članka 7., članka 10. stavka 3., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17. i članka 18. stavka 3. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 2. stavak 5. i članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP-a.

1.1.) Članak 2. stavak 5.

35. Osporena odredba glasi:

»Članak 2.

(...)

(5) Kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205. stavak 4.) ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo.

Kazneni progon završava odustajanjem državnog odvjetnika ili drugog ovlaštenog tužitelja od progona ili sudskom odlukom.«

36. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 2. stavak 5. ZKP-a ne osigurava pravo žalbe ili drugu pravnu zaštitu protiv započinjanja kaznenog progona, što je u nesuglasnosti s člancima 18. i 29. Ustava te s člancima 6. i 13. Konvencije. Navode:

»Zakonom o kaznenom postupku, a vezano uz započinjanje kaznenog progona kako je to opisano u prvom dijelu stavka 5 članka 2 ZKP-a, a koji prema zakonu predstavlja prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda, ne osigurava se pravo žalbe niti se osigurava druga pravna zaštita protiv započinjanja kaznenog progona u odnosu na neku osobu. Tu pravnu zaštitu ne mogu zamijeniti eventualna druga pravna sredstva ili žalbe koja su predviđena Zakonom o kaznenom postupku za kasnije stadije postupka.«

Uz te su prigovore vezani i prigovori predlagateljica da odredbe članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a koje uređuju način pokretanja istrage ne osiguravaju građanima »djelotvoran pravni lijek« protiv »odluka« o provođenju istrage.

37. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da se upisom kaznene prijave u upisnik »ustanovljuju dužnosti državnog odvjetnika da poduzme određene radnje (čl. 206. i dr. ZKP 1 čl. 57.-62. Zakona o d ržavnom odvjetništvu). Državni odvjetnik je dužan o podne senoj kaznenoj prijavi postupati na način uređen zakonom i u zakonom određenim rokovima (članci 205. i 206. ZKP). Posebno je dužan postupiti prema čl. 218. Međutim, time državni odvjetnik ne donosi pojedinačni pravni akt nego osumnjičenika obavještava da prikuplja podatke povodom podnesene kaznene prijave. Dakle, upisom kaznene prijave nije odlučeno o pravu osobe protiv koje je ta prijava podnesena niti bilo koje druge osobe. Ako je u pr ethodnom postupku nadležno tijelo poduzelo radnju ili mjeru ograničenja osobnih prava i sloboda, koja je usmjerena razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, to je pojedinačni akt donesen u postupku kojega uređuje ZKP. O takvom zahvatu u prava okrivljenika odlučuje sud ili drugo nadležno tijelo. Protiv odluke nadležnog tijela predviđeno je u ZKP-u pravo žalbe (npr. čl. 98. st. 7., 112. st. 2., 127. st. 4.-6., 129. st. 5., 134. s t. 2. i dr.).« Ministarstvo pravosuđa smatra da s time što je u članku 2. stavku 5. ZKP-a određen početak kaznenog progona navedeni članak nije u nesuglasnosti ni s člankom 18. Ustava ni s člankom 13. Konvencije.

38. Ustavni sud prvo napominje da članak 2. stavak 5. (započinjanje i završetak kaznenog progona) i članak 217. stavci 1. i 2. (provođenje istrage) ocjenjuje temeljnim odredbama ZKP-a koje upućuju na okvir, značenje i ciljeve prethodnog postupka. Stoga je dužan zajedno ih razmotriti, i to s nekoliko aspekata važnih za ustavnosudsku ocjenu uređenja prethodnog postupka.

Prigovori predlagateljica upućuju na nedostatak tzv. vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage. Zakonitost (lawfulness) i zabranu arbitrarnosti (prohibition of arbitrariness) štite i Ustav i Konvencija. Stoga ih je Ustavni sud razmotrio i kao prigovore koji upućuju na strukturalne manjkavosti općeg normativnog uređenja prethodnog postupka zbog nepostojanja mehanizma sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage (v. točku 39. obrazloženja ove odluke).

Nakon toga ispitao je i kvalitetu pravne norme sadržane u članku 2. stavku 5. Z KP-a s obzirom na način na koji su određeni započinjanje i završetak kaznenog progona (v. točku 40. obrazloženja ove odluke).

Ustavni sud podsjeća da se ustavnosudski nadzor ne zadržava na formi nego zadire »ispod površine« obuhvaćajući stvarno stanje koje je nastalo uređenjem prethodnog postupka u okvirima članka 2. stavka 5. i članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a.

a) Sudska zaštita protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage

39. Zakonite predistražne i istražne radnje, uključujući postupanja policije, temeljne su pretpostavke i najbolja priprema poštenog suđenja koje poslije njih može uslijediti.

Stoga se postavlja pitanje: ima li zakonodavac ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage?

39.1. Ustavni sud primjećuje da u državama koje su prihvatile državnoodvjetničku istragu postoje oprečna zakonska rješenja kad je riječ o sudskoj kontroli kaznenoprocesnog istražnog postupka. Primjeri su njemačko i austrijsko kazneno procesno zakonodavstvo. Dok njemački zakonodavac smatra da prava okrivljenika ne mogu biti povrijeđena ni pokretanjem istražnog postupka ni posljedicama istražnih radnji, a ni odlukom da se istražni postupak ne obustavi, zbog čega osoba nema ni pravo na obavijest o postojanju sumnje da je počinila kazneno djelo, austrijski zakonodavac predviđa određena sredstva pravne zaštite i u prethodnom postupku (v. točku 39.4. obrazloženja ove odluke). (Podrobnije Đurđević, Z.: Sudska kontrola državnoodvjetničkog kaznenog progona i istrage: poredbenopravni i ustavni aspekt, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 17, broj 1/2010, str. 7.-24.).

Ni Europski sud zasada ne zahtijeva sudsku kontrolu prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, ali postavlja zahtjeve u vezi s tim postupkom, osobito kad je riječ o pravima zajamčenim člancima 2., 3., 5. i 6. Konvencije.

U tom pitanju, dakle, zasada nije stvoren europski pravni standard koji bi države članice Vijeća Europe bile dužne poštovati. To je znak da je riječ o pitanju na koje odgovor može dati samo nacionalni Ustav.

39.2. Promotri li se hrvatski Ustav u tom svjetlu, odgovor je na postavljeno pitanje pozitivan: zakonodavac ima ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke) da je počinila kazneno djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage.

Ta je obveza inherentna duhu hr vatskog Ustava. Na ovom je mjestu potrebno ponovo istaknuti: kaznene odredbe hrvatskog Ustava iz 1990. utemeljene su na više od 130 godina dugoj hrvatskoj kaznenopravnoj tradiciji sudske istrage i tripartitne podjele kaznenog postupka koju je zakonodavac napustio donošenjem ZKP/08 (v. točku 13. obrazloženja ove odluke). Cjelokupni tekst Ustava zrači jamstvima sudske zaštite. Cjelokupni katalog ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom usmjeren je prema sudskoj zaštiti. Cjelokupni

ustavni poredak utemeljen je na vladavini prava i načelu zakonitosti kojih je središnji zaštitnik sud.

Prema tome, kad je riječ o kaznenoprocesnim pravilima sadržanim u ZKP-u, granicu interpretacije Ustava čini ukupnost kaznenih ustavnopravnih normi promatranih u svjetlu fundamentalne vrijednosti sudske zaštite koja prožima cjelokupni tekst Ustava.

Zahtjevi zakonitosti i zabrane arbitrarnosti u postupanju državnih tijela u kaznenim stvarima proizlaze iz vladavine prava koja je najviša vrednota ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava) te iz načela ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava). Proizlaze i iz općih jamstava sadržanih u kaznenim dijelovima članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije (zajedno s ustavnim i konvencijskim odredbama koje štite osobu od arbitrarnog lišenja slobode) u dijelu u kojem se ta jamstva protežu i na prethodni postupak. U njihovu je središtu sud. Taj se »duh Ustava« mora poštovati.

Sukladno tome, postoji ustavna obveza zakonodavca da u no rmativnu strukturu prethodnog postupka ugradi sudski mehanizam zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage.

39.3. Što se tiče opsega zahtijevane sudske zaštite u predistražnoj i istražnoj fazi postupka, ta zaštita mora obuhvatiti temeljna pitanja zakonitosti prethodnog postupka. Sudovi moraju provoditi i kontrolu postojanja pretpostavki za kazneni progon i kontrolu zapreka za kazneni progon. To znači da bi sudska zaštita morala biti osigurana, primjerice, radi provjere:

– je li djelo koje se stavlja na teret osobi protiv koje je stvarno započeo kazneni progon (to jest za koju je državni odvjetnik utvrdio da je osumnjičenik odnosno da postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo, a koja je o tome obaviještena – v. točku 39.7. obrazloženja ove odluke) kazneno djelo, ili

– postoje li druge zakonske pretpostavke za kazneni progon, primjerice postoje li osnove sumnje da je takva osoba počinila kazneno djelo, budući da je postojanje osnova sumnje zakonska pretpostavka za kazneni progon, ili

– je li djelo koje se stavlja na teret takvoj osobi obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem odnosno postoje li druge okolnosti koje isključuju kazneni progon.

39.4. Ustavni sud nije nadležan razmatrati koje bi zakonsko rješenje bilo prikladno za ispunjenje ustavne obveze zakonodavca da osigura djelotvornu sudsku zaštitu protiv nezakonitosti (arbitrarnosti) kaznenog progona i istrage u tim slučajevima.

Stoga Ustavni sud samo podsjeća da su rješenja moguća, a u praksi drugih država koje su prihvatile državnoodvjetničku istragu već i primijenjena. Primjer daje austrijski zahtjev za obustavu (Antrag auf Einstellung; Strafprozessreformgesetz – StPO, BGBl I 2004/19, BGBl I 2007/93, Bgbl I 2007/109, BGBl I 2007/112, § 108). Riječ je o pravu okrivljenika da podnese zahtjev sudu za obustavu istražnog postupka ako smatra »da djelo nije kazneno djelo, nema pretpostavki ili postoje zapreke za kazneni progon ili je trajanje postupka nerazmjerno ... Kod ovog pravnog sredstva dolazi do punog izražaja sudska zaštita od funkcije kaznenog progona i istraživanja od strane državnog odvjetništva i kriminalističke policije. ... zadatak tog propisa je osigurati da istražni postupak traje samo tako dugo koliko je za osudu okrivljenika nužno i primjereno (§ 5 s t. 1 S tPO) odnosno dati okrivljenom pravo na individualni zahtjev da se

istraga koja zadire u subjektivna prava provodi samo u slučajevima i na način sukladno ZKP- u. Podnošenje ovog zahtjeva je ipak vremenski ograničeno. Okrivljenik ga može podnijeti najranije tri mjeseca, a ako se okrivljeniku stavlja na teret teže kazneno djelo (tzv. Verbrechen) šest mjeseci od početka kaznenog postupka (§ 108 StPO). ... Međutim, važno je istaknuti, da je sud kod kontrole rada državnog odvjetništva ... ograničen na ispitivanje onoga što je u nadležnosti sudova, a to je osiguranje provođenja načela zakonitosti i načela razmjernosti. Sud ne ispituje svrsishodnost provođenja istražnog postupka niti pojedinih istražnih radnji već samo njihovu zakonitost. Stoga, povreda subjektivnog prava ne postoji ako zakon ne sadržava obvezujući propis o ponašanju državnog odvjetništva ili kriminalističke policije već oni koriste ili ne koriste svoju diskrecijsku ovlast u smislu zakona« (Đurđević, isto, str. 13. – 15.).

39.5. Slično austrijskom zakonu, i ZKP uređuje obustavu kaznenog progona i istrage. Riječ je o članku 226. ZKP-a koji glasi:

»Članak 226.

(1) Kad sudac istrage odlučuje o nekom pitanju i ustanovi da postoje razlozi za ... obustavu istrage iz članka 224. stavka 1. točke 1.-3., donosi rješenje o ... obustavi istrage.

(2) Rješenje o ... obustavi istrage dostavlja se državnom odvjetniku, oštećeniku kao tužitelju i okrivljeniku, koji će se odmah pustiti na slobodu ako je u istražnom zatvoru.

(3) Na način određen u stavku 1. ovog članka sudac istrage postupa i kad provodi istragu na zahtjev oštećenika.«

Pretpostavke koje su propisane u članku 226. ZKP-a, međutim, sadrže personalna, supstancijalna i procesna ograničenja (v. podrobnije Đurđević, isto, str. 16. – 17.) koja onemogućuju da Ustavni sud kvalificira taj članak ZKP-a kao djelotvorno pravno sredstvo za sudsku kontrolu zakonitosti kaznenog progona i istrage. Za takvu bi kvalifikaciju bilo potrebno protezanje tog pravnog sredstva i na stadij kaznenog progona, proširenje kruga osoba ovlaštenih za podnošenje zahtjeva za obustavu (u prvom redu na osobu protiv koje se zbog utvrđenog postojanja osnova sumnje da je počinila kazneno djelo već poduzeo kazneni progon odnosno istraga) te redefiniranje zakonskih pretpostavki za podnošenje tog zahtjeva.

Bi li odgovarajuća izmjena članka 226. ZKP-a po uzoru na austrijski zahtjev za obustavu bilo rješenje prikladno za hrvatski kaznenoprocesni poredak ili bi za taj poredak bilo prikladnije neko drugo rješenje pitanje je na koje mora odgovoriti zakonodavac. Na njemu je da odredi djelotvorno pravno sredstvo zaštite (ili više njih) protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage. Koje god rješenje odabrao, postoji pridržaj ovlasti Ustavnog suda da ispita njegovu suglasnost s Ustavom.

39.6. Ustavni sud nadalje primjećuje da zbog načina na koji je u ZKP-u postavljen kazneni progon mogu postojati poteškoće pri ostvarenju tog ustavnog zahtjeva. Osim što zahtijevano pravno sredstvo ni u kom slučaju ne smije ugroziti djelotvornost ni usporiti brzinu provođenja predistražnih i istražnih radnji tijekom prethodnog postupka, poteškoće su vezane i uz određivanje trenutka u kojem bi to pravno sredstvo trebalo biti dopušteno ili okolnosti pod kojima bi trebalo bilo dopušteno.

Prema članku 2. stavku 5. ZKP-a, naime, podnošenje kaznene prijave znači formalno započinjanje kaznenog progona. Svatko može podnijeti kaznenu prijavu (policija, oštećenik, druga osoba), a državni odvjetnik u pravilu mora tu prijavu odmah upisati u upisnik. Takvo uređenje u praksi dovodi do različitih situacija. (Primjerice, policija može odmah podnijeti kaznenu prijavu, ali prvo može provoditi i kriminalistička istraživanja tijekom duljeg vremenskog razdoblja, a da ne podnosi prijavu. Mogu se provoditi i pojedine dokazne radnje kojima se zadire u temeljna ustavna prava pojedinca. Ako policija kaznenu prijavu i ne podnese odmah, to ne znači da je odmah neće podnijeti, primjerice, srodnici ubijene osobe protiv određene osobe). Državni odvjetnik mora prijavu upisati u upi snik, pa i onda kad smatra da je preuranjena jer će tek poslije samog upisa uslijediti vrijeme u kojem će provoditi izvide ili nalagati policiji daljnja istraživanja kako bi uopće mogao odlučiti postoje li osnove sumnje za nastavak postupka odnosno za odbacivanje prijave.

Prema tome, u modelu u kojem ne postoji vremenski redoslijed provođenja radnji, u trenutku upisa kaznene prijave u upisnik još ne mora biti utvrđeno ni da kazneno djelo postoji, a kamoli da postoje osnove sumnje protiv bilo koje osobe da je to navodno kazneno djelo počinila. Unatoč tome, prema formalnom određenju (članak 2. stavak 5. ZKP-a) kazneni je progon već započeo (za podrobnije objašnjenje v. točke 40.1. i 40.4. obrazloženja ove odluke).

Budući da se trenutak formalnog započinjanja kaznenog progona, to jest upis kaznene prijave u upisnik (članak 2. stavak 5. ZKP-a) može razlikovati od trenutka kad je državni odvjetnik utvrdio da stvarno postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, upis kaznene prijave u upi snik ne može se po n aravi stvari kvalificirati kao »prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda«, kao što su to istaknule predlagateljice.

39.7. Sukladno prethodnim navodima, uvođenje zahtijevanog pravnog sredstva pretpostavlja obvezu državnog odvjetnika da u trenutku kad utvrdi postojanje dostatnih osnova sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, tu osobu o tome i formalno obavijesti. U tom bi trenutku ta osoba dobila pravni status osumnjičenika, neovisno o tome što je eventualna kaznena prijava protiv nje već ranije upisana u upisnik ili se njezino ime u kaznenoj prijavi nije ni spomenulo.

U slučajevima u koj ima se provodi istraga taj je trenutak odrediv jer je državni odvjetnik dužan donijeti pisani nalog o provođenju istrage i zabilježiti ga u upisniku kaznenih prijava. Prema članku 217. stavcima 1. i 2. ZKP-a, taj se nalog donosi ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga, a sadržava opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke osumnjičenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje. Međutim, iz podataka prikazanih u točki 23.1. obrazloženja ove odluke razvidno je da se istraga u praksi provodi iznimno rijetko.

Drugačija je situacija u slučajevima u kojima se istraga ne provodi, a koji su u državnoodvjetničkoj praksi pravilo. Prema sadašnjem uređenju u ZKP-u, osumnjičenik je osoba protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se provode izvidi ili se vodi istraga ili poduzimaju dokazne radnje prije početka kaznenog postupka (članak 202. stavak 2. točka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 4. ZKP-a). Unatoč tome, pod određenim okolnostima osoba ne mora znati da je u statusu osumnjičenika sve do posljednjeg trenutka kad ju je državni odvjetnik dužan ispitati, to jest neposredno prije podizanja optužnice.

Zakonodavac je dužan, dakle, propisati obvezu da se osoba mora odmah službeno obavijestiti da je osumnjičenik i uz taj trenutak konstituirati djelotvorno pravno sredstvo zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) progona. Od tog se trenutka na tu osobu protežu i pojedina procesna jamstva iz kaznenog dijela članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije »u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe« (presuda Kuralić protiv Hrvatske, 2009., § 44.).

Prije je rečeno da prema konvencijskom pravu i praksi Europskog suda optužbu za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije konstituira i svaka mjera ili radnja države koja implicira da je osoba počinila kazneno djelo i supstancijalno pogoršava situaciju osobe isto kao i službena obavijest o takvoj optužbi (taj bi službeni akt notifikacije u sustavu ZKP-a mogao biti nalog o provođenju istrage u smislu članka 217. stavaka 1. i 2.) (v. točke 30. i 31. obrazloženja ove odluke). Hoće li zakonodavac na tom mjerilu graditi potrebno zakonsko rješenje, ili će prihvatiti vremensko mjerilo kao što je to učinio austrijski zakonodavac propisujući rokove za podnošenje zahtjeva za obustavu, ili će odabrati neko treće mjerilo, pitanje je koje pripada području njegovih suverenih ovlasti. Koje god rješenje odabrao, postoji pridržaj ovlasti Ustavnog suda da ispita njegovu suglasnost s Ustavom.

39.8. Zaključno, nedostatak vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage koji bi okruživao članak 2. stavak 5. i članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a upućuje na manjkavosti u normativnoj strukturi prethodnog postupka. Predmeti uređenja članka 2. stavka 5. ZKP-a (kazneni progon) i članka 217. stavaka 1. i 2. ZKP-a (istraga) opterećeni su strukturalnim deficitom zbog kojih se i sami ti članci moraju ocijeniti nesuglasnim sa zahtjevima sudske zaštite koji prožimaju cijeli tekst Ustava (v. točku 39.2. obrazloženja ove odluke).

Ustavni sud stoga određuje pozitivnu ustavnu obvezu zakonodavca da u skladu s prethodno utvrđenim pravnim stajalištima:

– u slučajevima kad se ne provodi istraga odredi trenutak u kojem osoba dobiva status osumnjičenika te obvezu obavještavanja osobe o toj činjenici,

– u normativnu strukturu prethodnog postupka ugradi mehanizam djelotvorne sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage od t renutka kad je osoba obaviještena da je u statusu osumnjičenika.

39.9. Navedena pravila moraju vrijediti za sve jednako (članak 14. stavak 2. Ustava). Ona su stoga primjenjiva i na osobe kojima Ustav jamči određenu vrstu imuniteta. Primjerice, članak 75. stavak 2. Ustava propisuje da se protiv zastupnika ne može »pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Hrvatskoga sabora«. Budući da se imunitet takve osobe konstituira tek od trenutka pokretanja kaznenog postupka, i takva osoba, kao i svi ostali građani, mora biti obaviještena da je u statusu osumnjičenika. I na takvu osobu moraju se protegnuti jamstva sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) progona i istrage koja započinju trenutkom kad je obaviještena da je u statusu osumnjičenika.

b) Kvaliteta pravne norme (započinjanje i završetak kaznenog progona)

40. Iz prethodnih je navoda razvidno da iz članka 2. stavka 5. Ustava proizlazi još jedan strukturalni problem koji je zakonodavac dužan riješiti. Trenutak započinjanja kaznenog progona zakonodavac je, naime, vezao uz:

– upis kaznene prijave u upisnik (formalni čin), ili

– svaku radnju ili mjeru ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (materijalni čin).

40.1. Imaju li se u vidu utvrđenja sadržana u točki 39.6. obrazloženja ove odluke čini se da oba čina koja označavaju započinjanje kaznenog progona proturječe temeljnoj koncepciji na kojoj je izgrađen model kaznenog progona u ZKP-u.

U središtu je kaznenog progona institut osnova sumnje da je neka osoba počinila kazneno djelo (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke). To je temeljni institut na kojem zakonodavac gradi stadij istraživanja počinjenog kaznenog djela. Primjerice, u članku 2. stavku 3. ZKP-a izrijekom je propisano da je dužnost državnog odvjetnika »poduzeti kazneni progon ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo ...«.

Međutim, u spornom članku 2. stavku 5. ZKP-a očito nije riječ o »poduzimanju kaznenog progona ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo«. Ni sam zakonodavac u toj odredbi ne spominje osnove sumnje. On govori o »razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo«.

U tom svjetlu, vezivanje započinjanja kaznenog progona uz ta dva čina (upis odnosno radnju ili mjeru u smislu članka 2. stavka 5. ZKP-a), a ne uz trenutak faktičnog utvrđenja da postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (to jest uz trenutak utvrđenja da je osoba stekla svojstvo osumnjičenika) znači bitno odstupanje od stanja kaznenoprocesnog poretka koji zahtijeva Ustav. Dovodi i do neprihvatljivog stupnja pravne neizvjesnosti kad je riječ o osobnoj pravnoj situaciji pojedinca protiv kojeg je podnesena kaznena prijava ili je poduzeta radnja ili mjera u smislu članka 2. stavka 5. ZKP-a, a može dovesti i do neopravdane javne osude te osobe iako nije izvjesno da će ikada doći u položaj osumnjičenika.

Posljedice tog odstupanja, dakle, mogu biti vrlo ozbiljne jer u javnosti dovode do pogrešnih kvalifikacija cjelokupnog početnog (predistražnog) stadija prethodnog postupka i do pogrešnih dojmova o osobama koje nadležna tijela u tom stadiju ispituju ili u vezi s kojima istražuju činjenice. Ozbiljnost situacije jasno potvrđuje i očitovanje Ministarstva pravosuđa koje pogrešno kvalificira članak 2. stavak 5. ZKP-a kad navodi da upisom kaznene prijave u upisnik »državni odvjetnik ... osumnjičenika obavještava da prikuplja podatke povodom podnesene kaznene prijave«. Time se ujedno stvara i pogrešna slika o f unkcioniranju kaznenog pravosuđa u početnom stadiju istraživanja činjenica vezanih uz kazneno djelo.

40.2. Osim što je odredio trenutak započinjanja, zakonodavac je u članku 2. stavku 5. ZKP-a odredio i trenutak završetka kaznenog progona. Zakonski, kazneni progon završava »sudskom odlukom«.

Takvo određenje završetka kaznenog progona dodatno potvrđuje da je pojam kaznenog progona u članku 2. stavku 5. ZKP-a nerazumljiv. O kojoj je »sudskoj odluci« riječ, u kojem se postupku ona donosi i zbog čega se neodređena sudska odluka postavlja kao trenutak završetka kaznenog progona ostaje potpuno nejasno.

Međutim, prihvati li se da je dio članka 5. stavka 2. ZKP-a koji određuje da »kazneni progon završava ... sudskom odlukom« samo omaška zakonodavca, pojam kaznenog progona i dalje

ostaje sporan za označavanje početnog (predistražnog) stadija u kojem se tek »razjašnjava« sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo kako bi se utvrdilo ima li nekih osnova za tu sumnju. Naime, nazivati preliminarna istraživanja (preliminary investigations) »kaznenim progonom« znači stvoriti izravnu i jasnu značenjsku nerazmjernost između stvarnog sadržaja koji taj pojam označava (u pravilu neformalne predistražne radnje) i snažnih značenjskih konotacija koje on sa sobom nosi. Imajući u vidu presudnu važnost jezika u pravu, a uzimajući u obzir da se pojam »kazneni progon« pojavljuje u tekstu ZKP-a 143 puta, nije isključeno da on već na pojmovnoj razini pridonosi pogrešnoj percepciji javnosti o toj početnoj fazi istraživanja događaja odnosno o osobama koje se u tom stadiju pojavljuju pred nadležnim tijelima u vezi s tim događajem.

Sažeto, snažan i jednoznačan »vanjski dojam« koji pojam kaznenog progona ostavlja u javnosti očito je nerazmjeran stvarnom stanju stvari koje on označava. Ta je nerazmjernost toliko jaka da utječe na oblikovanje pogrešne slike u javnosti o osobi koja je zbog povezanosti s događajem koji se istražuje podvrgnuta »kaznenom progonu« (stvarno protiv nje ne moraju postojati nikakve osnove sumnje da je počinila kazneno djelo). Drugim riječima, već na pojmovnoj razini dolazi do pogrešne percepcije javnosti o radnjama i mjerama koje državno odvjetništvo u tom stadiju poduzima prema pojedinim osobama. Time se također stvara pogrešna slika o funkcioniranju kaznenog pravosuđa u početnom stadiju istraživanja činjenica vezanih uz kazneno djelo.

40.3. Konačno, čini se da druga rečenica članka 5. stavka 2. ZKP-a u pravnom smislu nije ni potpuna. Propušteno je, naime, utvrditi da kazneni progon završava i odbačajem kaznene prijave ako oštećenik ne dade izjavu da preuzima progon.

40.4. Zbog svih tih razloga Ustavni sud ocijenio je članak 2. stavak 5. ZKP-a nesuglasnim i sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava (članak 3. Ustava). Riječ je o pravnoj normi koje je središnji institut (kazneni progon) višestruko proturječno određen, a sam je njegov naziv značenjski pogrešan i kad je riječ o započinjanju i kad je riječ o završetku postupka koji bi trebao označavati. Ti propusti izravno utječu na »vanjski dojam« o funkcioniranju kaznenog pravosuđa koji ne odgovara stvarnom postupanju nadležnih državnih tijela niti stvarnom položaju osoba koje se u tom stadiju pojavljuju pred nadležnim tijelima u vezi s kaznenim djelom. Pogrešan vanjski dojam o početnom stadiju istražnog procesa koji je u ovom slučaju uzrokovao pojam kaznenog progona i njegovo nerazumljivo određenje izravno narušavaju pravnu sigurnost i pravnu preglednost domaćeg kaznenoprocesnog poretka.

1.2.) Članak 10. stavak 3.

41. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 10.

(1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti su dokazi:

1) koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja,

2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom,

4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.

(3) Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz stavka 2. točke 2. ovog članka:

1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost,

2) u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela.

(4) Sudska odluka ne može se temeljiti isključivo na dokazu iz stavka 3. točke 2. ovog članka.«

42. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan te predlagatelj O. d. N obilo i predlagatelj Zrilić navode da je članak 10. stavak 3. ZKP-a u izravnoj nesuglasnosti s člankom 3., člankom 5., člankom 16., člankom 22. stavkom 1., člankom 23. stavkom 1., člankom 25. stavkom 1., člankom 29. stavcima 1., 3. i 4. i člankom 35. Ustava te s člankom 3. stavkom 1., člankom 6. stavkom 3. točkama (a), (b), (c) i (d) i člankom 8. stavkom 1. Konvencije.

Prema mišljenju predlagatelja s tim se člankom dopušta uporaba očito nezakonitog dokaza u kaznenom postupku, pa stoga osporeni članak nije u suglasnosti s Ustavom koji u člancima 3. i 5. proklamira načelo vladavine prava, dok članak 29. Ustava propisuje da dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu biti uporabljeni u sudskom postupku.

O. d. Nobilo smatra da se člankom 10. stavkom 3. ZKP-a otvara put pribavljanju dokaza davanjem iskaza bez prisutnosti odvjetnika, obmanama osumnjičenika i izbjegavanjem predočavanja što se osumnjičeniku stavlja na teret. Osporeni članak legalizira dokaze pribavljene nezakonitim prisluškivanjem ili video snimkama doma, bračne postelje i slično.

Predlagatelj Zrilić smatra da je članak 10. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s Ustavom već zbog toga što generalno dopušta legalizaciju odnosno uporabu dokaza pribavljenih povredom Ustavom zajamčenih sloboda i prava. Iz te odredbe proizlazi da bi se u određenim situacijama mogao prihvatiti dokaz pribavljen, primjerice i mučenjem. Prema njegovu mišljenju nedopustivo je zakonom ostaviti prostor za procjenu državnom odvjetniku da se neki dokaz ipak može prihvatiti povredom nekog Ustavom zajamčenog prava ili slobode, kad bi ta povreda bila »bitno manja u odnos u na težinu kaznenog djela«, kad je državni odvjetnik stranka u kontradiktornom postupku u kojemu se okrivljenik smatra nedužnim sve dok mu se pravomoćnom sudskom odlukom ne dokaže krivnja (bez obzira na težinu onoga što mu se stavlja na teret). Predlagatelj Zrilić smatra da ni državni odvjetnik ni bilo tko drugi takvu mogućnost ne smije imati niti mu je zakon smije priznati jer je sama po sebi nespojiva s pravičnim postupkom zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava.

43. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da ZKP, suprotno tvrdnji predlagateljica, ostaje na koncepciji da se nezakoniti dokazi ne mogu uporabiti u kaznenom postupku (članak 29. stavak 5. Ustava). Tvrdnje predlagatelja da je članak 10. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s tom odredbom Ustava nisu osnovane, posebno imajući u vidu da ZKP u većem broju odredaba zabranjuje uporabu dokaza pribavljenih na određeni način (primjerice, članak 6. stavak 3., članak 250., članak 281. ZKP-a).

Što se tiče prigovora predlagatelja O. d. Nobilo, Ministarstvo pravosuđa navodi da osporeni članak nije opravdanje za namjerno kršenje zakona od države. Kršenje zakona od službene osobe koja vodi postupak u i me države podliježe odgovornosti kao i svaka druga kažnjiva radnja ili propust. Nezakoniti su dokazi određeni u članku 10. ZKP-a tako što su u stavku 2. određeni pozitivno, a u stavku 3. negativno. Stavcima 2. i 3. članka 10. ZKP-a određuje se što su nezakoniti dokazi tek kad ih se sagledava u cjelini. Iz toga slijedi da stavak 3. članka 10. ZKP-a ne znači odstupanje od stajališta izraženog u zabrani propisanoj člankom 29. stavkom 4. Ustava.

Što se tiče prigovora predlagatelja Zrilića, Ministarstvo pravosuđa navodi da se svako prvo ispitivanje okrivljenika u r edovitom postupku obvezno snima uređajem za audiovideo snimanje te tom ispitivanju obvezno prisustvuje branitelj. Osim toga, okrivljeniku prije početka ispitivanja mora biti uručena pouka o pravima.

44. Ustavni sud ističe da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija suvremenog kaznenog postupka, bio on m ješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sustava nastoje održati ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obveze zaštite temeljnih ljudskih prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci određuju granice ovlasti sudaca pri odlučivanju o uporabi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok s u u un utarnjim pravnim porecima propisani u na cionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude.

Nezakoniti dokaz može se definirati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude u ka znenom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudac dokaze na kojima se ne smije temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava obrane od arbitrarnog postupanja države te o pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran kazneni progon.

44.1. Članak 10. ZKP-a razvrstava nezakonite dokaze u četiri skupine i pritom stvara svojevrsnu »gradaciju« njihove nezakonitosti.

a) Nezakoniti dokazi prema međunarodnom pravu (članak 10. stavak 2. točka 1.): u međunarodnom su pravu nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni mučenjem, okrutnim ili nečovječnim postupanjem. Izdvajanje te kategorije nezakonitih dokaza rezultat je međunarodnopravne obveze (Europska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1897.; Konvencija UN protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984.), a posebno je istaknuta u

novijoj jurisprudenciji Europskog suda utemeljenoj na članku 3. Konvencije (zabrana mučenja).

b) Nezakoniti dokazi ex iudicio (članak 10. stavak 2. točka 2.): riječ je o dokazima pribavljenim kršenjem određenih temeljnih prava, to jest dokazima pribavljenim povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kojih se dokazna (ne)zakonitost utvrđuje sudskom procjenom, ex iudicio. Novina koju je za tu kategoriju dokaza uveo ZKP jest propisivanje mjerila u članku 10. stavku 3. ZKP-a na temelju kojih će suci procjenjivati njihovu dokaznu (ne)zakonitost.

c) Nezakoniti dokazi ex lege (članak 10. stavak 2. točka 3.): riječ je o dokazima koji su pojedinačno propisani ZKP-om tako što se kod svakoga izričito navodi da se na njemu ne može temeljiti presuda. Sudovi nisu ovlašteni ocjenjivati učinak tako pribavljenog dokaza nego su ga dužni izdvojiti (tzv. pravilo isključivanja) odnosno ukinuti presudu koja se temeljila na takvom dokazu.

d) »Plodovi otrovnog voća« (članak 10. stavak 2. točka 4.): riječ je o dokazima za koje se saznalo iz drugih nezakonitih dokaza, bez obzira je li prilikom njihova pribavljanja poštovana propisana procedura ili ne. Dokazi derivirani iz nezakonitih dokaza izdvajaju se bez obzira jesu li nastali na temelju nezakonitih dokaza ex lege ili ex iudicio.

44.2. »Gradacija« nezakonitosti dokaza bitna je za razumijevanje članka 10. stavka 3. ZKP-a. Njegove se odredbe, kao što je u njemu i izričito propisano, odnose samo na kategoriju nezakonitih dokaza ex iudicio sadržanih u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a. Riječ je o nezakonitim dokazima pribavljenim povredom:

– prava obrane,

– prava na dostojanstvo, ugled i čast, i

– prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života.

Ti se dokazi neće smatrati nezakonitim iako su pribavljeni povredom tih prava ako je povreda učinjena:

1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost, ili

2) u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnos u prema težini kaznenog djela.

Prema tome, člankom 10. stavkom 3. ZKP-a sudovima se prvi put u kaznenom procesnom zakonodavstvu daje mjerilo za ocjenu dokazne (ne)zakonitosti dokaza pribavljenih povredom taksativno navedenih prava. Vodeći se s tim mjerilima, suci trebaju procjenjivati je li određeni dokaz zakonit ili nije odnosno odlučivati hoće li određeni dokaz kojim je prekršeno neko procesno pravilo biti ugrađen u supstrat (osnovicu) za donošenje presude ili će biti izdvojen.

44.3. Ustavni sud podsjeća da je u središtu rasprave o načelu djelotvornosti zaštite ljudskih prava uvijek pitanje imaju li ustavna i konvencijska prava prednost pred općim ili javnim interesom. Riječ je o vrijednostima koja su po prirodi stvari često međusobno suprotstavljena.

Načelno su moguća tri modela rješavanja sukoba među njima. Prvi je model privilegiranja prava prema kojem prava trebaju imati prednost pred javnim ili općim interesom. Drugi je model privilegiranja općeg ili javnog interesa koji treba imati prednost pred pojedinačnim pravima. Treći je model postizanja ravnoteže prema kojem svaku suprotstavljenu vrijednost treba uravnotežiti prema drugoj tako da se ne daje prednost nijednoj od nj ih sve dok s e u cijelosti ne razmotre sva relevantna obilježja konkretnog sukoba.

I Ustav i Konvencija u prvom redu prihvaćaju model privilegiranja prava odnosno model postizanja ravnoteže, ovisno o naravi prava o kojem je riječ. Međutim, pod određenim pretpostavkama ipak dopuštaju da zaštita općeg dobra (opći ili javni interes) prevlada nad pojedinačnim ustavnim i konvencijskim pravima. Iznimka su apsolutno zaštićena nederogabilna prava koja uvijek moraju imati prednost pred bilo kojim drugim pravima ili interesima, i pojedinačnim i općim ili javnim. Primjer je sadržan u članku 10. stavku 2. točki 1. ZKP-a koji bezuvjetno proglašava nezakonitim svaki dokaz pribavljen kršenjem zabrane mučenja i okrutnog ili nečovječnog postupanja koje pripada kategoriji apsolutno zaštićenih nederogabilnih prava.

Međutim, kad je riječ o relativno zaštićenim nederogabilnim i derogabilnim pravima te o kvalificiranim pravima, u određenim okolnostima ta prava i opći ili javni interesi nisu prima facie jednake varijable koje je moguće vagati radi stvaranja ravnoteže. Mjerila moraju biti podešena u korist općeg ili javnog interesa, što ovisi o okolnostima svakog konkretnog (pojedinačnog) slučaja.

Promotre li se u tom svjetlu prava navedena u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a razvidno je da gotovo sva pripadaju kategoriji relativno zaštićenih derogabilnih prava ili kategoriji kvalificiranih prava (pravo obrane, pravo na ugled i čast te pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života). S obzirom na pravnu narav tih prava zakonodavac je mogao propisati ovlast suca da u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja »stavi na vagu« jakost i narav njihove povrede, s jedne strane, i težinu kaznenog djela, s druge strane. Zaključi li sudac da je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela, pri ocjeni (ne)zakonitosti dokaza ovlašten je primijeniti model privilegiranja općeg ili javnog interesa. Takvo je zakonsko rješenje ustavnopravno prihvatljivo, posebno ima li se u vidu da članak 10. stavak 3. ZKP-a ne utječe na obvezu suca da postigne pravednu ravnotežu među sukobljenim pravima i općim ili javnim interesima u svakom konkretnom slučaju u kojem je njihovo međusobno uravnoteživanje moguće.

44.4. Ipak, jedno pravo navedeno u članku 10. stavku 2. točki 2. ZKP-a ne pripada kategorijama navedenim u prethodnoj točki. Riječ je o »pravu na dostojanstvo«.

Ustavni sud podsjeća da je ljudsko dostojanstvo apsolutno zaštićeno, nederogabilno i nekomparabilno.

Članak 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Official Journal of the European Union, C 83/389, 30. 3. 2010.) glasi: »Ljudsko je dostojanstvo nepovredivo. Mora se poštovati i š tititi.« U Europskoj uniji ljudsko dostojanstvo je prva nedjeljiva i univerzalna vrijednost.

Ustavni sud podsjeća i na Protokol br. 13 uz Konvenciju koji govori o »urođenom dostojanstvu svih ljudskih bića«. Podsjeća i na temeljnu postavku kojom se Europski sud vodi kad tumači ljudska prava, a koja je sadržana u predmetu Refah Partisi (Stranka prosperiteta) i

drugi protiv Turske (presuda, 31. s rpnja 2001., zahtjevi br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98):

»43. ... Ljudska prava čine integrirani sustav za zaštitu ljudskog dostojanstva. S tim u vezi, demokracija i vladavina prava tu imaju ključnu ulogu.«

Pri tumačenju ustavnih vrednota Ustavni sud prihvaća i pravna stajališta njemačkog Saveznog ustavnog suda da je ljudsko dostojanstvo središnja točka od koje se mora polaziti pri uravnoteživanju svih drugih ustavnih vrijednosti. To je stajalište izraženo u presudi Lebach (BVerfGE 35, 202 / Lebach/ – Urteil des Ersten Senats vom 5. Juni 1973 auf die mündliche Verhandlung vom 2. und 3. Mai 1973 – 1 BvR 536/72):

»Obje ustavne vrijednosti moraju u slučaju sukoba biti uravnotežene, koliko je to moguće; ako se to ne može postići onda će se uzimanjem u obzir tipičnih osobina i posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja odlučiti koji od interesa mora ustuknuti. Pritom se obje ustavne vrijednosti moraju promatrati u s vom odnosu prema ljudskom dostojanstvu kao središnjoj točki vrijednosnog ustrojstva Ustava.«

Ustavni sud utvrđuje da je ljudsko dostojanstvo apsolutno, nederogabilno i nekomparabilno i nije ga moguće ni ograničavati ni vagati. Pribavljanje dokaza povredom ljudskog dostojanstva čini taj dokaz nezakonitim. Odstupanje od t og pravila nije dopušteno jer nijedno drugo pojedinačno pravo ili sloboda odnosno nijedan opći ili javni interes, pa ni onaj usmjeren na uspješno procesuiranje najtežih kaznenih djela, nije dopušteno uspoređivati niti mu je dopušteno dati prednost pred ljudskim dostojanstvom. Ta je zabrana sadržana, implicite, u člancima 17. stavku 3., 23. stavku 1., 25. stavku 1. i 35. Ustava.

44.5. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da članak 10. stavak 3. ZKP-a kad se tiče dijela stavka 2. točke 2. koji glasi: »dostojanstvo,« nije u suglasnosti s navedenim odredbama Ustava.

2) Glava III. Izuzeće (članci 32. – 37.)

45. Glava III. ZKP-a uređuje izuzeće, i to u obliku isključenja (judex inhabilis) i otklona (judex suspectus) sudaca i sudaca porotnika, državnih odvjetnika, osoba koje su ovlaštene na temelju ZODO-a zastupati državnog odvjetnika u postupku, istražitelja, zapisničara, tumača i stručnih osoba te vještaka. Uređuje i uvjete pod kojima stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće, a propisuje i tko donosi odluku o zahtjevu za izuzeće i kojim aktom.

46. U glavi III. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 34. stavka 2. ZKP-a. Prigovore je Ustavni sud ocijenio djelomično osnovanim.

2.1.) Članak 34. stavak 2.

47. Osporena odredba glasi:

»Članak 34.

(...)

(2) Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, a ako su za razlog isključenja (članak 32. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.«

48. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 34. stavak 2. ZKP-a nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije jer njime propisane mogućnosti za predlaganje izuzeća krše načelo prava na branitelja i načelo jednakosti oružja. Smatraju da ta odredba isključuje mogućnost da stranke zatraže izuzeće suca na temelju članka 32. stavka 2. ZKP-a poslije započinjanja glavne rasprave, budući da izrijekom propisuje kako stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće samo do početka rasprave. Nadalje navode:

»Članak 34 st. 2 ZKP-a predviđa da stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, a ako su za razlog isključenja (čl. 32 st. 1 ZKP-a) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja. Ovdje se ponovno ukazuje da je člankom 202 st. 2 toč. 12 ZKP-a propisano da su stranke u kaznenom postupku tužitelj i okrivljenik. Kako je člankom 34 st. 2 ZKP-a predviđeno da samo stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka rasprave, takva odredba ponovno je suprotna čl. 29 Ustava RH koja okrivljeniku daje pravo na branitelja. Odredbom ovog članka branitelj okrivljenika isključen je od mogućnosti stavljanja zahtjeva za izuzeće, a time se krši načelo jednakosti oružja propisano odredbom čl. 6 ECHR.«

49. Ministarstvo pravosuđa navodi da osporena odredba nije suprotna članku 29. Ustava i načelu jednakosti oružja. Navodi da bi se glavna rasprava načelno trebala okončati na jednom zasjedanju – dakle, odvijati se u kont inuitetu te je zbog toga nužno da odredbe o r aspravi imaju u vidu taj cilj. Prema mišljenju Ministarstva pravosuđa, okrivljenik može podnijeti žalbu na presudu (članak 468. stavak 1. točka 2. ZKP-a) ako je na raspravi sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se morao izuzeti.

50. Ustavni sud podsjeća da ZKP razlikuje dvije vrste izuzeća. To su isključenje i otklon. Ti su instituti povezani s koncepcijama objektivne i subjektivne (ne)pristranosti u konvencijskom pravu.

Prema europskim pravnim standardima postoje dvije temeljne vrste pristranosti: objektivna i subjektivna. U odnosu na Republiku Hrvatsku Europski sud primijenio je test subjektivne i/ili objektivne pristranosti u predmetima Mežnarić protiv Hrvatske (presuda, 15. s rpnja 2005., zahtjev br. 71615/01), Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (presuda, 22. pr osinca 2009., z ahtjev br. 24810/06) i Olujić protiv Hrvatske (presuda, 5. veljače 2009., zahtjev br. 22330/05). Osim toga, za razliku od predmeta Mežnarić i Olujić, u predmetu Parlov-Tkalčić ispitivao je tzv. unutarnju nepristranost, to jest pritiske koji dovode u pitanje pristranost suda odnosno suca, a koji dolaze iz samog suda.

Prema ZKP-u, razlozi za isključenje taksativno su navedeni u članku 32. stavku 1. ZKP-a.

»Članak 32.

(1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:

1) ako je oštećen kaznenim djelom;

2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, žrtva, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja;

3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem, žrtvom ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja, hranjenika, smještene osobe ili udomitelja;

4) ako je u tom kaznenom predmetu u prethodnom postupku obavljao dokazne radnje, ili je odlučivao o potvrđivanju optužnice, ili je sudjelovao u pos tupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, savjetnik žrtve ili opunomoćenik oštećenika, odnosno tužitelja, ili je ispitan ili treba biti ispitan kao svjedok ili vještak, a drukčije nije propisano ovim Zakonom;

5) ako je u i stom predmetu sudjelovao u donoš enju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

(...)«

Isključenje suca ili suca porotnika obuhvaća slučajeve u kojima se po objektivnom kriteriju pretpostavlja da je sudac pristran te se u tim slučajevima ne ispituje subjektivna pristranost suda. U tim se slučajevima sudac isključuje, a stranke mogu zahtijevati izuzeće odnosno osporavati pristranost suca tijekom cijelog postupka, uz ograničenje propisano člankom 477. ZKP-a. Sudjelovanje suca koji se morao isključiti predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 2. ZKP-a).

S druge strane, otklon suca uređen je u članku 32. stavku 2. ZKP-a koji glasi:

»Članak 32.

(...)

(2) Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovog članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.

(...)«

Do otklona suca dolazi ako se izvan slučajeva isključenja (članak 32. stavak 1. ZKP-a) dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost suca. U pravilu je riječ o razlozima povezanim sa subjektivnom (ne)pristranošću: do nepovjerenja u nepristranost suca došlo je zbog osobnih odnosa suca ili zbog ponašanja suca prije ili tijekom postupka. Razlozi otklona prema ZKP-u ne izazivaju tako strogu procesnu sankciju kao razlozi isključenja. U slučaju njihova utvrđenja u žalbenom postupku može doći samo do relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

ZKP, dakle, pravi razliku između objektivnog i subjektivnog kriterija nepristranosti, propisujući bitno teže procesne sankcije za nepristranost prema objektivnom kriteriju od nepristranosti prema subjektivnom kriteriju. Za razliku od slučajeva isključenja, ZKP dopušta strankama da traže otklon suca ili suca porotnika (zbog subjektivne pristranosti) samo do početka glavne rasprave.

Članak 34. stavak 2. ZKP-a, prema ocjeni Ustavnog suda, u tom dijelu nije suglasan ni s Ustavom ni s Konvencijom. I objektivna i subjektivna pristranost suda jednako (teško) krše pravo na pošten postupak. Ako zakon mora pružiti okrivljeniku djelotvorno pravno sredstvo

za ostvarivanje prava na pošten postupak u svim njegovim aspektima, onda se vremenskim ograničavanjem prava na podnošenje zahtjeva za otklon suca ili suca porotnika do početka rasprave neosnovano uskraćuje pravo okrivljeniku da osporava subjektivnu pristranost suca ili suca porotnika zbog razloga koji su nastali poslije početka rasprave.

50.1. Stoga je ocjena Ustavnog suda da je članak 34. stavak 2. ZKP-a u dijelu koji glasi: »isključenja (članak 32. stavak 1.)« nesuglasan sa zahtjevima nepristranosti suda koji proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije.

50.2. Što se tiče tvrdnje predlagateljica da članak 34. stavak 2. ZKP-a krši pravo na obranu i načelo jednakosti oružja iz članka 6. Konvencije jer propisuje da samo stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće, a ne i branitelj okrivljenika, Ustavni sud je ocjenjuje neosnovanom. Prema članku 67. ZKP-a branitelj je ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti sam okrivljenik. Stoga je on ovlašten postaviti i zahtjev za isključenje odnosno otklon i u ime okrivljenika.

3) Glava VI. Okrivljenik i branitelj (članci 64. – 77.)

51. Glava VI. ZKP-a uređuje prava obrane okrivljenika kao glavnog subjekta kaznenog postupka, pri čemu je u članku 64. ZKP-a naveden katalog tih prava.

Pojam okrivljenika određen je u članku 202. stavku 2. točki 2. ZKP-a, a uporaba tog pojma određena je u članku 202. stavku 3. ZKP-a. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 202.

(...)

(2) Ako nije drukčije propisano, pojedini izrazi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

(...)

2) okrivljenik je osoba protiv koje je podignuta optužnica koja još nije potvrđena, osoba protiv koje je podnesena privatna tužba te osoba protiv koje je presudom izdan kazneni nalog,

(...)

(3) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, odredbe o okrivljeniku, primjenjuju se na osumnjičenika, okrivljenika, optuženika i osuđenika te na osobe protiv kojih se vode posebni postupci predviđeni ovim ili drugim zakonom.

(...)«

52. U glavi VI. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 64. stavka 1. točaka 1. i 8., članka 67. stavka 2., članka 70. stavaka 4. i 5., članka 74., članka 75. stavaka 2. i 3., članka 76. stavaka 2., 3. i 4., članka 83. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom dijelove ili pojedine aspekte članka 70. stavka 5., članka 75. stavaka 2. i 3. i članka 76. stavaka 2., 3. i 4. ZKP-a.

3.1.) Članak 70. stavak 5.

53. Osporena odredba glasi:

»Članak 70.

(...)

(5) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem odlučiti da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona. Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«

Ta odredba nije bila sadržana u ZKP/08. Unesena je u ZKP člankom 13. ZID-a ZKP/09.

54. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 70. stavak 5. ZKP-a »protuustavan obzirom da sud kršeći ustavnu kategoriju presumpcije nevinosti, a na temelju niskog stupnja – osnove sumnje, zabranjuje određenom odvjetniku da bude izabrani branitelj branjeniku«.

55. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 70. stavak 5. ZKP-a propisuje da sud odlučuje o izuzimanju branitelja na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Sud ne odlučuje o krivnji branitelja.

56. Ustavni sud prvo primjećuje da se prva rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a ne tiče prava na branitelja kao takvog. Okrivljenik ima pravo na branitelja, ali mu je ograničeno pravo njegova izbora. Konkretno, prva rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a odnosi se samo na situaciju kad postoje osnove sumnje da je konkretan odvjetnik primanjem novca ili imovine od okrivljenika »počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona«. Mora, dakle, postojati izravna i neposredna veza između okrivljenika i branitelja u obliku počinjenja kaznenog djela pranja novca.

Članak 279. KZ-a glasi:

»Prikrivanje protuzakonito dobivenog novca

Članak 279.

(1) Tko u bankarskom, novčarskom ili drugom gospodarskom poslovanju uloži, preuzme, zamijeni ili na drugi način prikrije pravi izvor novca odnosno predmeta ili prava priskrbljena novcem za koji zna da je pribavljen kaznenim djelom za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili kaznenim djelom počinjenim u sastavu grupe ili zločinačke organizacije,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko novac, predmete ili prava iz stavka 1. ovoga članka pribavlja sebi ili drugome, posjeduje ili stavlja u promet, iako je u t renutku pribavljanja znao za njihovo podrijetlo.

(3) Tko djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini kao član grupe ili zločinačke organizacije,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Tko u slučaju počinjenja djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka postupa s nehajom glede okolnosti da su novac, predmeti ili prava pribavljeni kaznenim djelom iz stavka 1. ovog a članka,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(5) Ako su novac, predmeti ili prava iz stavka 1., 2. i 4. ovoga članka pribavljeni kaznenim djelom počinjenim u stranoj državi, ta će se djela ocijeniti prema odredbama hrvatskog kaznenog zakonodavstva, ali će se na njih primijeniti odredbe članka 16. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.

(6) Novac i predmeti iz stavka 1., 2. i 4. ovoga članka oduzet će se, a prava utvrditi ništavim.

(7) Počinitelja kaznenog djela iz stavka 1., 2., 3. i 4. ovoga članka koji dragovoljno pridonese otkrivanju kaznenog djela sud može osloboditi kazne.«

56.1. Prvi međunarodni instrument protiv pranja novca donijelo je Vijeće Europe 1980. godine u Preporuci o mjerama protiv transfera i čuvanja dobara nastalih iz kriminalnih radnji (Recommendation No. R(80)10 on measures against the transfer and the safekeeping of funds of criminal origin). U toj se preporuci prvi put spominje izraz »pranje novca« (money laundering). Taj se pojam prvi put službeno spominje u S AD 1982. godine u pr esudi kolumbijskoj kokainskoj mafiji. Prvi Zakon o pranju novca (Money Laundering Act) donesen je 1986. godine u saveznoj državi Washington, SAD.

Danas se kaznena djela pranja novca povezuju i s financiranjem terorizma. Štoviše, u Republici Hrvatskoj na snazi je poseban Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (»Narodne novine« broj 87/08. i 25/12.). Članak 2. t og zakona sadržava legalne definicije pranja novca i financiranja terorizma:

1) pranje novca jest izvršavanje radnji kojima se prikriva pravi izvor novca ili druge imovine za koju postoji sumnja da je pribavljena na nezakonit način u zemlji ili inozemstvu, uključujući:

– zamjenu ili bilo kakav drugi prijenos novca ili druge takve imovine,

– prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja, kretanja, vlasništva ili prava u vezi s novcem ili drugom takvom imovinom,

– stjecanje, posjedovanje ili uporaba novca ili druge takve imovine;

2) financiranje terorizma jest osiguravanje ili prikupljanje sredstava, odnosno pokušaj osiguravanja ili prikupljanja sredstava, zakonitih ili nezakonitih, na bilo koji način, izravno ili neizravno, s namjerom da se uporabe ili sa znanjem da će biti uporabljena, u cijelosti ili dijelom, za počinjenje terorističkoga kaznenog djela, od terorista ili terorističke organizacije.

Ustavni sud utvrđuje da zbog težine stupnja ograničenja prava okrivljenika da po slobodnoj volji izabere svoga branitelja, u prvoj rečenici članka 70. stavka 5. ZKP-a mora biti strogo određeno koji oblici kaznenog djela pranja novca mogu dovesti do ograničenja tog prava. Za legitiman cilj koji se tom odredbom želi postići kazneno djelo pranja novca iz članka 279. KZ-a preširoko je postavljeno (od nehaja do članstva u zločinačkoj organizaciji). Preširok je i raspon sankcija (od oslobođenja kazne do 10 godina zatvora).

Zaključno, mjera propisana prvom rečenicom članka 70. stavka 5. ZKP-a po na ravi stvari mora biti striktno ograničena na najteže oblike kaznenog djela pranja novca koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti precizno određeni.

56.2. S druge strane, članak 70. stavak 5. ZKP-a treba razmotriti i s aspekta ograničenja prava branitelja da zastupa okrivljenika. To je ograničenje utemeljeno na institutu »sumnje«, to jest na stupnju izvjesnosti postojanja nekih činjenica koje zajedno sa spoznajama pravosudnih tijela opravdavaju primjenu kaznenopravne norme. Ni s tog aspekta nije sporan legitimni cilj članka 70. stavka 5. ZKP-a nego nerazmjernost načina na koji se taj cilj nastoji postići.

Ustavni sud prihvaća prigovor da nesuglasnost s Ustavom takvog zakonskog rješenja proizlazi iz činjenice da je pri uređenju članka 70. stavka 5. ZKP-a zakonodavac odabrao prenizak stupanj vjerojatnosti sudjelovanja branitelja u kriminalnoj djelatnosti (to jest »osnove sumnje«) da bi ga se po toj osnovi smjelo isključiti iz obrane okrivljenika.

Osnove sumnje odnose se na relativnu vrijednost početnih spoznaja o činjenicama koje se tijekom istraživanja mogu mijenjati te podliježu samo sumarnoj početnoj ocjeni. Suprotno tome, »osnovana sumnja« označava viši stupanj sumnje koji uvijek znači obvezu pokretanja progona određene osobe. Iz dosadašnje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske moguće je nazrijeti razliku osnovane sumnje i osnova sumnje. Navodi se nekoliko pravnih stajališta Vrhovnog suda:

– »Valja ustvrditi da osnovi sumnje koji su dostatni za poduzimanje izvidnih mjera predstavljaju samo prvi i najniži stupanj vjerojatnosti da bi moglo biti počinjeno kazneno djelo« (VSRH, presuda broj: I Kž-328/07, 9. rujna 2008.).

– »Pri tome nije dovoljno da iz tih podataka i dokaza proizlaze samo neki od osnova sumnje, naprotiv, potrebno je da otuda proizlaze svi osnovi sumnje, dakle oni koji zaokružuju sve objektivne i subjektivne sastojnice obilježja kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret, znači da zaključak o postojanju osnovane sumnje mora predstavljati zaokruženu cjelinu i ozbiljniju razinu sumnje« (VSRH, presuda broj: IV Kž-12/03-2, 5. ožujka 2003.).

– »A sve ono što se sada navodi u žalbi i na što žalitelj upućuje, predstavlja samo određene osnove sumnje, ili nedokazane mogućnosti, a što je daleko od osnovane sumnje da je učinjeno odnosno kazneno djelo« (VSRH, presuda broj: IV Kž-11/1999, 25. veljače 1999.).

– »Nisu dostatne puke pretpostavke kao nekakve osnove sumnje, već ... mora postojati osnovana sumnja da je neka osoba počinila kazneno djelo, a to je sasvim nešto drugo. To znači da ... trebaju već postojati i biti prikupljeni takvi podaci koji opravdavaju osnovanost sumnje« (VSRH, presuda IV Kž-104/1998, 29. travnja 1999.).

Ni u trenutku uhićenja ni u razdoblju u kojem je osoba u pritvoru osnove sumnje ne pretpostavljaju potrebu da istražne vlasti pribave dovoljno dokaza da podnesu optužbu. Ni kad

je riječ o uhićenju, dakle, nadležne vlasti ne moraju biti uvjerene da je stvarno počinjeno kazneno djelo. Europski sud istaknuo je u slučaju Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 8. veljače 1996., zahtjev br. 18731/91) da je cilj ispitivanja tijekom pritvaranja koje slijedi poslije uhićenja »napredovanje u ka znenoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojima je uhićenje zasnovano«:

»55. ... činjenice koje su poslužile kao osnova za razvoj sumnje ne moraju biti istog stupnja kao i činjenice nužne da se sumnja opravda ili čak da se podnese kaznena prijava, što nastupa kao sljedeća faza u procesu kaznene istrage.«

56.3. Ako se zakonodavac već opredjeljuje za zakonsko rješenje koje počiva na elementu »sumnje« (kao što je to učinio u članku 70. stavku 5. ZKP-a), onda mora poštovati pravilo da standard »osnova sumnje« ne bi mogao biti ustavnopravno prihvatljiv temelj za isključenje mogućnosti sudjelovanja odvjetnika kao branitelja u kaznenom postupku. Ograničenjem prava branitelja da zastupa okrivljenika zbog postojanja »osnova sumnje« u njegovu kriminalnu aktivnost opisanu u članku 70. stavku 5. ZKP-a nerazmjerno se narušava objektivno ustavno načelo procesne poštenosti koje, povezano s vladavinom prava, čini jezgru jedinstvenog koncepta djelotvornog ostvarivanja postupovnih jamstava zajamčenih Ustavom.

Konačno, ograničenjem prava branitelja da zastupa okrivljenika zbog osnova sumnje u njegovu kriminalnu aktivnost uvijek se mora imati u vidu iznimno važna uloga branitelja u kaznenom postupku (v. točku 63.1. obrazloženja ove odluke). Izvjesno je da bi primjena standarda »osnova sumnje« kao mjerila za uređivanje situacije iz članka 70. stavka 5. ZKP-a obeshrabrila odvjetnike u obavljanju njihove djelatnosti. Ustavni sud u tom smislu podsjeća na središnju ulogu pravničke profesije u upravljanju pravosuđem i provedbi vladavine prava. Sloboda pravnika da obavljaju svoju profesiju bez neosnovanih smetnji esencijalna je komponenta demokratskog društva i nužna pretpostavka za djelotvornu primjenu odredaba Ustava i Konvencije, osobito jamstava poštenog suđenja i prava na osobnu sigurnost. Obeshrabrujući učinci (chilling effect) koji se mogu pojaviti među osobama uključenim u posao obrane u kaznenim postupcima stoga pogađaju samu bit i nacionalnog i konvencijskog sustava zaštite ljudskih prava (usp. Europski sud, predmet Elci i drugi protiv Turske, presuda, 13. studenoga 2003., zahtjevi br. 23145/93 i 25091/94, §§ 669. i 714.).

56.4. Zbog navedenih je razloga Ustavni sud ocijenio nesuglasnom s Ustavom prvu rečenicu članka 70. stavak 5. ZKP-a.

Uz obvezu da u samom zakonu precizno odredi o koj im je oblicima kaznenog djela pranja novca riječ, zakonodavac je slobodan na drugačiji način urediti situaciju iz prve rečenice članka 70. stavka 5. ZKP-a i postići iste ciljeve koje je ugradio u taj članak ZKP-a, uz izbjegavanje onih mjerila koja bi cjelokupno normativno rješenje učinili ustavnopravno neprihvatljivim, kao što je to u konkretnom slučaju utvrđeno za mjerilo »osnova sumnje«.

56.5. Ustavni sud na kraju napominje da druga i treća rečenica članka 70. stavka 5. ZKP-a nisu u nesuglasnosti s Ustavom (»Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«). Međutim, zbog njihove organske povezanosti s prvom rečenicom članka 70. stavka 5. ZKP-a trebalo je i njih ukloniti iz pravnog poretka. Bez prve rečenice one nemaju nikakav pravni smisao.

3.2.) Članak 75. stavci 2. i 3. i članak 76. stavci 2., 3. i 4. ZKP-a

57. Članak 75. ZKP-a glasi:

»Članak 75.

(1) Uhićenik ima pravo slobodnog i neometanog razgovora s braniteljem čim je uhićenik imenovao branitelja, odnosno čim je donesena odluka o imenovanju branitelja.

(2) Državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire o čemu prije početka razgovora, dostavom rješenja, obavještava uhićenika i branitelja. Razgovor se može prekinuti ako:

1) uhićenik narušava sigurnost i red,

2) je usmjeren na počinjenje kaznenih djela prikrivanja (članak 236. i 279. Kaznenog zakona), ili pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela (članak 301. Kaznenog zakona),

3) je usmjeren na ometanje kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače.

(3) Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«

58. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 75. stavak 2. ZKP-a ne sadržava potrebu utvrđivanja nikakve legitimne osnove zbog koje bi se unaprijed razgovor između uhićenika i branitelja stavljao pod nadzor, a ne sadržava ni odredbu o vremenskom ograničenju tog nadzora. Smatraju da je to suprotno članku 29. Ustava i članku 6. Konvencije. Također navode da je navedeni članak u nesuglasnosti s člankom 36. Ustava i da nije jasno za koji je razgovor propisana mogućnost prekida (je li riječ o razgovoru za koji je državni odvjetnik izdao rješenje o nadzoru ili o nekom drugom) te tko je ovlašten prekinuti razgovor.

Predlagatelj Zrilić smatra da članak 75. stavci 2. i 3. ZKP-a nisu suglasni s člankom 25. stavkom 1., člankom 27., člankom 36. stavkom 1., člankom 37. stavkom 1. i posebice s člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 3. Ustava. Navodi da iz članka 75. stavka 2. ZKP-a uopće nije vidljivo pod kojim bi pretpostavkama državni odvjetnik mogao naložiti nadzor razgovora između uhićenika i branitelja. Državni odvjetnik taj nadzor može praktički odrediti proizvoljno i po svojoj volji, s ciljem koji će se tek moći opravdati u budućnosti na temelju sadržaja samog razgovora, što je neprihvatljivo i neustavno. Prema predlagatelju, takav zahvat ne smije se prepustiti ničijoj diskreciji jer je riječ o preosjetljivoj problematici koja zadire u srž ljudskih prava i sloboda vezanih uz pravično suđenje. Također navodi da se iz navedenog članka ne vidi o kakvom bi se nadzoru radilo te smatra da ZKP u tom dijelu olako propisuje krajnje neuobičajenu i drastičnu mjeru prekida razgovara između branitelja i branjenika na temelju nečije puke procjene da je ostvarena neka pretpostavka iz alineja 1. do 3. tog članka, a što otvara vrata drastičnom kršenju prava na obranu. Navodi da protiv prekida razgovora ZKP čak ne propisuje nikakvu mogućnost priziva. Ustavnopravno je sporna i nadležnost državnog odvjetnika za donošenje bilo kakvih odluka kojima se zadire u s lobodnu komunikaciju između odvjetnika i uhićenika, budući da je državni odvjetnik zadužen za progon počinitelja

kaznenih djela i da se od njega kao suprotne strane ne može očekivati nepristrana procjena i odnos prema uhićeniku.

59. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 75. stavak 2. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava jer ne dovodi u pitanje pravo na dobru obranu. Nadzor nalaže rješenjem državni odvjetnik u točno određenim situacijama te se protiv tog rješenja može izjaviti žalba.

60. Članak 76. ZKP-a glasi:

Članak 76.

(1) Ako se okrivljenik nalazi u pr itvoru ili istražnom zatvoru branitelj se može s njime dopisivati i razgovarati bez nadzora.

(2) Ako drukčije nije određeno ovim Zakonom, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može, do podi zanja optužnice, odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:

1) u postupku za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.),otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), krivotvorenja novca (članak 274.) i pranja novca (članak 279.),

2) u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počinitelju nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.

(3) Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se, prije stavljanja pod na dzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

(4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.«

Članak 76. stavak 2. izmijenjen je člankom 16. ZID-a ZKP/09. U ZKP/08 prijedlog državnog odvjetnika nije trebao biti obrazložen, a u točki 1. stavka 2. članka 76. katalog kaznenih djela bio je ponešto drugačiji.

61. Predlagateljice smatraju da je članak 76. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. i člankom 36. Ustava te s člankom 6. Konvencije, unatoč tome što je ZID ZKP/09 dopunio stavak 2.

Što se tiče članka 76. stavka 2. točke 1. ZKP-a predlagatelj Zrilić navodi da ta odredba omogućuje bezuvjetno određivanje nadzora u svim postupcima koji se vode za kaznena djela navedena u nj oj. Navodi da nije jasna svrha takvog nadzora. Zakon ne objašnjava njegovu svrhu. Ocjenjuje da je, u nedostatku izrijekom određene druge svrhe, riječ o svrsi sprečavanja poduzimanja kaznenih djela, što se može zaključiti iz točke 2. stavka 2. članka 76. ZKP-a.

Zakonodavac pritom ne daje odgovor na pitanje zašto omogućuje određivanje arbitrarnog i bezuvjetnog nadzora za kaznena djela koja navodi u tom članku jer i kod njih, kao i svih drugih, važi načelo presumpcije nedužnosti iz članka 3. stavka 1. ZKP-a.

62. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 76. ZKP-a propisuje pravilo da se s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru ili is tražnom zatvoru branitelj može dopisivati i razgovarati s njim bez nadzora. Međutim, pravilo o slobodnoj i nesmetanoj komunikaciji s braniteljem podložno je zakonskim izuzecima. Tako, samo na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika i (samo) do podizanja optužnice sudac istrage može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru. Napominje da je nadzor komunikacije okrivljenika i branitelja moguć samo za određena kaznena djela. Odluku o nadzoru donosi sudac istrage rješenjem na temelju obrazloženog prijedloga državnog odvjetnika. Dakle, prvo državni odvjetnik mora podnijeti prijedlog, a zatim sudac mora odlučiti (što znači da sud ocjenjuje opravdanost uvođenja nadzora). Naposljetku, nadzor može trajati zakonom ograničeno vrijeme odnosno najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora. Zaključno navodi da je navedena iznimka u obliku nadzora razgovora okrivljenika s braniteljem podložna određenim i jasnim uvjetima te je ograničena na određena kaznena djela, na određeno vrijeme i na određen stadij postupka.

63. Ustavni sud prvo primjećuje da članak 75. stavci 2. i 3. i članak 76. stavci 2. do 4. ZKP-a uređuju ograničenje komunikacije između osobe i njezina odvjetnika u vrijeme kad je osoba pod potpunom kontrolom državnih vlasti jer je u statusu uhićenika (članak 75.) odnosno pritvorenika ili zatvorenika (članak 76.), a nalazi se unutar odgovarajućeg zatvorenog prostora (zatvora, istražnog centra i sl.) koji je također pod nadzorom državnih vlasti.

63.1. Članak 29. stavak 2. alineja 3. Ustava izričito jamči pravo osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem. To je pravo konstitutivni dio prava na pošteno suđenje, a proteže se i na prethodni postupak ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se ta ustavna odredba poštuje.

Opseg i značenje prava na branitelja Europski sud utvrdio je u predmetu Salduz protiv Turske (2008.). Ta su pravna stajališta relevantna za sve postupke i stadije postupaka prije suđenja, neovisno o nj ihovoj formalnoj klasifikaciji u na cionalnom zakonodavstvu (to u hr vatskom kaznenom procesnom pravu znači: neovisno o tome je li riječ o kaznenom progonu ili istrazi).

»50. Sud ponavlja da iako je primarna svrha članka 6., u mjeri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pošteno suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kaznenu optužbu’, iz toga ne slijedi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – osobito njegov stavak 3. – može biti mjerodavan prije no što je predmet poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da bi se poštenost suđenja mogla ozbiljno dovesti u pitanje početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) ... Kao što je Sud već presudio u svojim prethodnim presudama, pravo predviđeno stavkom 3. točkom (c) članka 6. Konvencije jedan je od elemenata pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. ...

51. Sud nadalje ponavlja da, iako nije apsolutno, pravo svakoga optuženog (charged) za kazneno djelo da ga djelotvorno brani odvjetnik, po pot rebi i onaj imenovan po s lužbenoj dužnosti, jedno je od temeljnih obilježja poštenog suđenja (Poitrimol protiv Francuske, 23.

studenoga 1993., § 34., ... i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, § 50., 28. veljače 2008.). Neovisno o tome, članak 6. stavak 3. točka (c) ne specificira način na koji se to pravo ostvaruje. Stoga je državama ugovornicama ostavljeno da odaberu način na koji će se pobrinuti da ono bude osigurano u nj ihovim sudskim sustavima, a zadaća je Suda samo da utvrdi je li metoda koju su odabrale dosljedna zahtjevima poštenog suđenja. U tom smislu mora se zapamtiti da je Konvencija stvorena da bi ‘jamčila prava koja nisu teoretska ili prividna (illusory), nego provediva u p raksi (practical) i djelotvorna’ i da imenovanje branitelja ne osigurava samo po sebi djelotvornost pomoći koju bi on mogao osigurati okrivljeniku (Imbrioscia, ... § 38.).

52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku. U takvim okolnostima članak 6. normalno će zahtijevati da se okrivljeniku (accused) dopusti korištenje pomoći odvjetnika već u početnim fazama policijskog ispitivanja. Međutim, do sada se smatralo da bi to pravo moglo biti podvrgnuto ograničenjima iz opravdanog razloga (for good cause). Stoga je pitanje, u svakom pojedinom predmetu, je li ograničenje bilo opravdano i, ako jest, nije li u svjetlu ukupnosti postupka ono okr ivljenika lišilo poštenog ispitivanja (fair hearing), budući da do toga, u određenim okolnostima, može dovesti čak i opravdano ograničenje (vidjeti ... John Murray, § 63.; Brennan, ... § 45. i Magee, ... § 44.).

53. Ta načela, istaknuta gore u § 52., također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma poštenog suđenja i kojih je racionalni temelj (rationale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od z louporabe prisile (abusive coercion) od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunjavanju ciljeva članka 6., poglavito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istrage ili progona (investigating or prosecuting authorities) i okrivljenika.

54. U tom pogledu Sud naglašava važnost faze istraživanja (investigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi dobiveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju prikupljanje i upotrebu dokaza. U većini slučajeva, ta osobita ranjivost može se pravilno kompenzirati samo uz pomoć odvjetnika zadatak kojega je da, između ostalog, pomogne osigurati poštovanje prava okrivljenika da sam sebe ne optuži. To pravo uistinu pretpostavlja da tužiteljstvo u kaznenom predmetu nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv okrivljenika, a da ne poseže za dokazima pribavljenim metodama prisile (coercion) ili pritiska (oppression) suprotno volji okrivljenika (vidjeti Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, § 100., ECHR 2006-..., i Kolu protiv Turske, br. 35811/97, § 51., 2. kolovoza 2005.). Rani pristup odvjetniku dio je postupovnih jamstava na koja će Sud osobito paziti kad ispituje je li postupak dokinuo samu bit privilegija protiv samooptuživanja ... S tim u vezi Sud također bilježi preporuke CPT-a« (Europskog odbora za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja – op. Ustavni sud), »u kojima je Odbor opetovano izjavljivao da je pravo pritvorenika (detainee) na pristup pravnoj pomoći temeljno jamstvo protiv zlostavljanja (ill-treatment). Svaka iznimka od už ivanja tog prava mora biti jasno propisana, a njezina primjena vremenski ograničena. Ta su načela osobito potrebna u slučaju teških optužbi jer demokratska društva pri suočenju s najtežim kaznama moraju osigurati poštovanje prava na pošteno suđenje do najvišeg mogućeg stupnja.

55. S obzirom na takvu pozadinu, s ciljem da pravo na pošteno suđenje ostane dovoljno ‘provedivo u praksi i djelotvorno’ (vidjeti gore, § 51.), Sud nalazi da članak 6. stavak 1. zahtijeva da, u pr avilu, mora biti osiguran pristup odvjetniku od pr vog ispitivanja osumnjičenika (suspect) od policije, osim ako se u s vjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja pokaže da postoje uvjerljivi razlozi (compelling reasons) da se to pravo ograniči. Čak i kad ti uvjerljivi razlozi iznimno mogu opravdati zabranu pristupa odvjetniku, takvo ograničenje – bez obzira na to kakvo mu je opravdanje – ne smije neopravdano naštetiti (unduly prejudice) pravu okrivljenika iz članka 6. ... Prava obrane (rights of the defence) u načelu će biti nepovratno narušena kad se inkriminirajuće izjave dane tijekom policijskog ispitivanja koriste za osudu, a da pristup odvjetniku nije bio osiguran.«

63.2. Pravo na branitelja implicira povjerenje u odnosima između branjenika i odvjetnika. Nema djelotvorne obrane ako branjenik ne vjeruje svom odvjetniku. Jedan je od osnovnih elemenata tog odnosa povjerenja povjerljivost (tajnost) razmijenjenih informacija. Branjenik mora biti u mogućnosti povjeriti bilo koju informaciju branitelju i pritom biti siguran da ništa što je rekao branitelju neće postati poznato vlastima.

Ustav ne dopušta mogućnost ukidanja prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem osim u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda (članak 17. Ustava). Budući da je pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom inherentan dio tog ustavnog prava, ni njega nije dopušteno ukidati osim pod pretpostavkama propisanim člankom 17. Ustava.

Razmotri li se prikladnost normativne tehnike koja je primijenjena pri uređenju tog prava, odmah se zapaža da su i članak 75. i članak 76. ZKP-a pravilno normativno oblikovani: konkretno pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom prvo se priznaje (pravilo), nakon toga se propisuju njegova ograničenja (iznimka), a na kraju se protiv tih ograničenja priznaje djelotvoran i brz put pravne zaštite pred sudom. Tako formuliran normativni okvir nije ustavnopravno sporan, budući da pravo na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem i iz njega derivirano pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom pripadaju skupini relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih prava.

Sažeto, pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nije izrijekom propisano Ustavom, nego se izvodi iz ustavnog prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (članak 29. stavak 2. alineja 3. Ustava). Dakle, nije apsolutno nego je podložno ograničenjima. Istovjetno stajalište izrazio je Europski sud u predmetu Rybacki protiv Poljske (presuda, 13. siječnja 2009., zahtjev br. 52479/99):

»56. Pravo branjenika da komunicira sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe (out of hearing of a third person) dio je temeljnih zahtjeva poštenog suđenja u demokratskom društvu i slijedi iz članka 6. stavka 3. točke (c). To pravo, koje nije izrijekom propisano u Konvenciji, može biti predmet određenih ograničenja (vidjeti John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. veljače 1996., ... § 63.).«

Ta ograničenja, međutim, nikada ne smiju biti takva da naruše samu bit prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom. Narušavanje same biti tog prava, kao i svih ostalih relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih prava, najčešće uzrokuju njihova strukturalna (normativna) ograničenja, neovisno o postojanju ili nepostojanju njihove razmjernosti. Sukladno tome, mehanizmi za djelotvorno sprečavanje i

strogo kažnjavanje eventualnih zlouporaba privilegija branjenika i branitelja mogu biti propisani zbog važnih razloga (v. Preporuku Odbora ministara o e uropskim zatvorskim pravilima u točki 64.2. obrazloženja ove odluke), njihovo funkcioniranje mora biti osigurano u praksi, ali njihov učinak nikada ne smije dovoditi do narušavanja same biti prava na obranu.

To je ujedno i okvir u kojem se kreće ustavnosudski nadzor tih članaka ZKP-a.

64. Kad je riječ o predmetu koji uređuju članak 75. i članak 76. ZKP-a Ustavni sud prihvaća europske pravne standarde izgrađene u okviru Vijeća Europe.

64.1. Što se tiče prakse Europskog suda, u predmetu Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije (presuda, 19. prosinca 2006., zahtjev br. 14385/04) taj je sud iznio načelna pravna stajališta o pravu pritvorenika na komuniciranje sa svojim odvjetnikom »izvan dosega sluha treće osobe« (u konkretnom slučaju, ovlaštenog zatvorskog službenika) u svjetlu članka 6. stavka 3. točke (c) Konvencije.

»2. Povjerljivost razgovora u s obi za sastanke odvjetnika-klijenata u C entru za suzbijanje gospodarskog kriminala i korupcije (Centre for Fighting Economic Crimes and Corruption – CFECC)

145. Jedan je od ključnih elemenata u odvjetnikovu djelotvornom zastupanju interesa branjenika načelo da povjerljivost informacija (confidentiality of information) koje razmjenjuju među sobom mora biti zaštićena. Ovaj privilegij osnažuje otvorenu i iskrenu komunikaciju između klijenata i odvjetnika. Sud podsjeća da je otprije smatrao kako je povjerljiva komunikacija s odvjetnikom neke osobe zaštićena Konvencijom, kao važno zaštitno sredstvo prava obrane te osobe (vidjeti, primjerice, Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1992., ... § 46., i Preporuke /Recommendation Rec (2006)2 .../).

146. Doista, ako odvjetniku ne bi bilo moguće posavjetovati se sa svojim branjenikom i od njega primati povjerljive upute bez nadzora, njegova bi pomoć puno izgubila od svoje korisnosti, a namjera je Konvencije jamčiti prava koja su provediva u praksi (practical) i djelotvorna (vidjeti, inter alia, Artico protiv Italije, presuda od 13. svibnja 1980., ..., § 33.).

147. Sud smatra da miješanje u privilegij odvjetnik-branjenik ... ne zahtijeva nužno da stvarno dođe do presretanja ili prisluškivanja (interception or eavesdropping). Istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali moglo bi biti dostatno, prema stajalištu Suda, da ograniči djelotvornost pomoći koju bi odvjetnik mogao pružiti. Takvo bi vjerovanje neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan.«

U predmetu Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 16. listopada 2001., zahtjev br. 39846/98) iznesena su pravna stajališta Europskog suda o granicama ograničenja prava na komuniciranje s odvjetnikom »izvan dosega sluha treće osobe«.

»58. Sud je u ovoj presudi već zabilježio ... da članak 6. stavak 3. normalno zahtijeva da se okrivljeniku dopusti korištenje pomoći odvjetnika u početnim fazama ispitivanja (at the initial stages of an i nterrogation). Nadalje, okrivljenikovo pravo na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe dio je osnovnih zahtjeva poštenog suđenja i proizlazi iz članka 6. stavka 3. točke (c). (...) Međutim, sudska praksa Suda upućuje na to da

pravo na pristup odvjetniku može podlijegati ograničenjima zbog opravdanog razloga (for good cause), a u svakom se pojedinom predmetu postavlja pitanje je li zbog ograničenja, u svjetlu cjelokupnog postupka, okrivljenik lišen poštenog suđenja. Iako nije potrebno da podnositelj zahtjeva dokaže, pod pretpostavkom da bi to bilo moguće, da je ograničenje imalo štetan učinak na tijek suđenja, podnositelj zahtjeva mora biti kadar tvrditi da je izravno pogođen takvim ograničenjem u ostvarivanju prava obrane.«

64.2. Konačno, Preporuka Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o europskim zatvorskim pravilima, usvojena 11. siječnja 2006. na 952. sjednici zamjenika ministara (Recommendation Rec. (2006)2) u mjerodavnom dijelu glasi:

»Pravna pomoć (pravni savjet)

23.1. Svi zatvorenici imaju pravo na pravnu pomoć, a zatvorske vlasti osigurat će im prikladne prostorije kako bi imali pristup takvoj pomoći.

23.2. Zatvorenici se mogu konzultirati o bi lo kojoj pravnoj stvari s pravnim savjetnikom (legal advisor) prema vlastitom izboru i o svom trošku.

23.3 Kad postoji priznat način pružanja besplatne pravne pomoći, vlasti će o tome upoznati sve zatvorenike.

23.4. Savjetovanje i drugi oblici komunikacije uključujući korespondenciju o pravnim stvarima između zatvorenika i njihovih pravnih savjetnika su povjerljivi.

23.5. Sudska vlast (judicial authority) može u izvanrednim okolnostima odobriti ograničenja takve povjerljivosti radi sprečavanja teškog zločina ili ozbiljnog narušavanja sigurnosti i osiguranja zatvora.

23.6. Zatvorenici imaju pristup ili im je dopušteno imati u pos jedu dokumentaciju koja se odnosi na sudski postupak koji se vodi protiv njih.«

a) Članak 75. stavci 2. i 3.

65. Članak 75. ZKP-a uređuje pravo uhićenika na slobodan i neometan razgovor s braniteljem (stavak 1.), ograničenja tog prava (stavak 2.) i put sudske zaštite tog prava (stavak 3).

Ustavni sud prvo ponavlja da s ustavnopravnog aspekta nije sporno zakonodavčevo ovlaštenje da uredi ograničenja prava uspostavljanja veze uhićenika s njegovim braniteljem propisivanjem mjere nadzora njihove komunikacije, kao ni zakonsko uređenje prema kojem taj nadzor nalaže državni odvjetnik svojim rješenjem, sve dok je riječ o iznimci i sve dok su u zakonu precizno određena kaznena djela koja svojom težinom i stupnjem opasnosti za organizirani život u zajednici i javnu sigurnost, osobito za živote građana, opravdavaju to ograničenje. U članku 75. ZKP-a to nije učinjeno.

Nadalje, Ustavni sud prihvaća prigovore predlagatelja da u članku 75. stavku 2. ZKP-a ne postoje pretpostavke pod koj ima državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire. Taj je prigovor osnovan neovisno o tome što nije riječ o presretanju ili prisluškivanju njihovih razgovora, nego o unaprijed najavljenoj mjeri koja se

provodi unutar prostora koji kontrolira nadležna državna vlast, a u kojem je smješten uhićenik.

Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda da bi čak i »istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali (...) neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan« (v. prije citiranu presudu Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije, 2006., § 147.). U usporedbi s tom situacijom, nedvojbeno je da čvrsta i izvjesna spoznaja da se razgovor odnosno drugi oblik komunikacije nadzire sama po sebi znači težak oblik ograničavanja slobode uhićenika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem.

Ustavni sud prihvaća i prigovor predlagatelja da iz članka 75. stavka 2. ZKP-a nije jasno tko je ovlašten prekinuti razgovor između uhićenika i branitelja. Također primjećuje da nije jasna pravna priroda rokova propisanih u članku 75. stavku 3. ZKP-a (dva sata za žalbu uhićenika i šest sati za odluku suca istrage o žalbi). Budući da posljedice prekoračenja tih rokova nisu propisane, ostaje nejasno je li riječ o instruktivnim ili prekluzivnim rokovima. Ako je riječ o prekluzivnim rokovima, nisu jasne pravne posljedice koje nastaju za uhićenika kad zakasni sa žalbom odnosno kad sudac istrage zakasni s odlukom o žalbi. Konačno, nije jasno je li za nadzor svakog pojedinog razgovora potreban poseban nalog državnog odvjetnika ili je on ovlašten jednim nalogom odrediti nadzor više razgovora ili svih razgovora koji se budu održavali između uhićenika i njegova branitelja, a ako da, smije li se nalog izdati za sve razgovore tijekom cjelokupnog razdoblja u kojem branjenik ima status uhićenika ili ne. To su pitanja koja su relevantna s ustavnopravnog aspekta zaštite prava obrane uhićenika. ZKP na njih ne daje odgovore.

65.1. Sukladno tome, nepostojanje pretpostavki pod kojima bi bilo dopušteno ograničiti pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nalogom da se njihov razgovor nadzire (što uključuje i nedostatak naznake kaznenih djela u odnosu na koje bi taj nadzor bio dopušten) te uočene nepreciznosti u uređenju postupanja ovlaštenih osoba tijekom tog nadzora dovodi do zaključka da članak 75. stavak 2. ZKP-a nije u s kladu sa zahtjevima koje za zakone postavlja vladavina prava, osobito sa zahtjevima preciznosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava). Zbog nedostataka koje sadržava, članak 75. stavak 2. ZKP-a prisiljava ovlaštene službene osobe da ga tumače što je uvijek povezano s rizikom pogrešaka i pojave određenog stupnja proizvoljnog postupanja. Time se otvara i mogućnost narušavanja same biti prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom, što nije u suglasnosti s člankom 29. stavkom 2. točkom 3. u vezi s općim jamstvom prava na pošteno suđenje iz stavka 1. tog članka Ustava.

Zaključno, zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 75. stavkom 2. ZKP-a po naravi stvari mora biti striktno ograničena na najteže oblike kaznenih djela (primjerice, onih povezanih s terorizmom i organiziranim kriminalom ili djelima korupcije velikih razmjera) koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti precizno određeni. Osim toga, nužno je precizno propisati pretpostavke pod koj ima je ta mjera dopuštena, precizirati postupanje ovlaštenih osoba tijekom nadzora razgovora između uhićenika i branitelja i predvidjeti pravne posljedice prekoračenja rokova iz članka 75. stavka 3. ZKP-a. Pri propisivanju tih pretpostavki osobito se mora uvažavati činjenica da je riječ o uhićeniku, a da se držanju uhićenika u početnim fazama policijskog ispitivanja u pravilu pripisuju posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku.

65.2. Ustavni sud na kraju napominje da članak 75. stavak 3. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom (»Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«). Međutim, zbog njegove organske povezanosti s člankom 75. stavkom 2. ZKP-a trebalo je i njega ukloniti iz pravnog poretka. Bez stavka 2. odredbe sadržane u stavku 3. članka 75. ZKP-a nisu pravno egzistentne i nemaju nikakav pravni smisao.

b) Članak 76. stavci 2., 3. i 4.

66. Članak 76. ZKP-a uređuje pravo okrivljenika koji se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru na dopisivanje s braniteljem i razgovor s njim bez nadzora (stavak 1.), sudska ograničenja tog prava (stavak 2.), put sudske zaštite tog prava (stavak 3.) i najdulje trajanje nadzora (stavak 4.).

66.1. Za procjenu suglasnosti s Ustavom članka 76. ZKP-a mjerodavna su pravna stajališta Europskog suda izražena u pr edmetu Rybacki protiv Poljske (2009.). U tom je slučaju podnositelj zahtjeva imenovao svoga odvjetnika 9. svibnja 1996., dan poslije uhićenja. Kad je državni odvjetnik ispitivao podnositelja zahtjeva taj dan odvjetnik je bio prisutan, što znači da je u tom kratkom razdoblju na početku postupka imao nesmetan kontakt s braniteljem. Međutim, 17. svibnja 1996. državni odvjetnik iskoristio je svoje zakonsko pravo da može biti prisutan na svakom susretu podnositelja zahtjeva i njegova odvjetnika. Pozvao se na članak 64. (poljskog) ZKP-a koji mu je priznavao takvo ovlaštenje i o tome izdao rješenje. Mjerodavni dijelovi presude Rybacki protiv Poljske (2009.) glase:

»58. ... Sud prihvaća da je opća svrha ove odredbe bila spriječiti da optuženi omete policijsku istragu u posebnim okolnostima. Međutim, u ovom slučaju nisu postojale nikakve naznake o osnovama na kojima je odluka bila donesena, čak ni opće naravi kao primjerice potreba da se osigura pravilno provođenje istrage. Nisu dani ni konkretni razlozi koji bi pokazali da je takav nadzor, u okolnostima slučaja, bio nužan i opravdan.

59. Osobito, Sud primjećuje da nije pokazano niti se tvrdilo ... da su vlasti progona, kad su nametale mjere, razmatrale je li bilo kakvih pokazatelja koji su upućivali na rizik potajnih dogovora (risk of collusion) koji bi proizlazio iz odvjetnikovih kontakata s podnositeljem zahtjeva. Ni profesionalna etika odvjetnika ni zakonitost njegova ponašanja nisu ni u jednom trenutku bili dovedeni u pitanje (S. protiv Švicarske, presuda od 28. s tudenoga 1991., zahtjev br. 12629/87, § 49.). Sud jedino može zaključiti da nije pokazano da su postojale dostatne osnove za nametanje mjera kojima se prigovorilo.

60. Sud nadalje bilježi da su kao rezultat rješenja od 17. svibnja 1996. podnositeljevi kontakti s odvjetnikom bili, od tog datuma do 7. s tudenoga 1996., nadzirani od policijskih službenika koji su bili prisutni na njihovim susretima. Ne samo da su bili prisutni u sobi nego su i slušali razgovore između podnositelja i odvjetnika. Sud bilježi podnositeljeve tvrdnje da je tijekom posjeta njegova odvjetnika, kad god oni počeli razgovarati o predmetu, policijski službenik prekidao njihov razgovor i upozoravao ih da će, nastave li ga, posjet biti prekinut (...). Stoga se ne može reći da su podnositeljevi kontakti s njegovim odvjetnikom bili, u takvoj situaciji, kadri pomoću mu u djelotvornom izvršavanju njegovih prava obrane.

61. Konačno, Sud bilježi da nije bilo osporeno kako je poštenost postupka bila narušena zbog toga što se tužitelj oslanjao na, primjerice, inkriminirajuće izjave koje je podnositelj zahtjeva

dao u razdoblju između svibnja i studenoga, dakle u vrijeme kad podnositelj nije imao pogodnost nenadzirane pravne pomoći. Međutim, Sud ne može drugo nego primijetiti da su ograničenja o kojima je riječ bila primjenjivana više od šest mjeseci tijekom istrage koja je u cjelini trajala sedam mjeseci i d va tjedna (...). Činjenica da su vlasti aktivno pripremale optužnicu protiv podnositelja zahtjeva zajedno sa znatnom duljinom trajanja tog razdoblja ne može drugo nego pojačati zaključak da je izostanak nesmetanih kontakata s njegovim odvjetnikom tijekom tog razdoblja negativno utjecao na djelotvorno izvršenje njegovih prava obrane.

62. Uzimajući u obzir okolnosti slučaja u cjelini, Sud prema tome smatra da je došlo do povrede članka 6. stavka 3. točke (c) u vezi s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.«

66.2. Članak 76. Z KP-a ne sadržava sve nedostatke koji su uočeni u članku 75. ZKP-a. Drugim riječima, on propisuje:

– zakonsku obvezu da prijedlog državnog odvjetnika bude obrazložen,

– osiguranu žalbu sudu protiv rješenja suca istrage,

– odredbu o najduljem dopuštenom trajanju nadzora koje načelno nije nerazumno usporedi li se s najduljim dopuštenim vremenom trajanja istražnog zatvora (Ustavni sud primjećuje da prema članku 76. stavku 4. ZKP-a nadzor pisama, poruka i razgovora okrivljenika i branitelja »može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora«. Zakonodavac, međutim, ne daje odgovor na pitanje može li se taj nadzor određivati višekratno za kraća razdoblja koja ukupno, kad ih se zbroji, smiju trajati najdulje dva mjeseca ili je uvijek riječ o jednokratnoj mjeri, to jest o j ednom neprekinutom razdoblju u na jduljem trajanju od dva mjeseca. Tu je nejasnoću zakonodavac dužan otkloniti.)

Nadalje, za razliku od članka 75., ZKP sadržava u članku 76. stavku 1. točkama 1. i 2. pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi sudac istrage mogao odrediti mjeru nadzora. Tu je mjeru dopušteno propisati:

– kad je riječ o taksativno navedenim kaznenim djelima iz Kaznenog zakona, i

– u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila skupina osoba ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počinitelju nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti kazneno djelo u pokušaju ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti.

Što se tiče tih zakonskih pretpostavki, Ustavni sud dosljedno ponavlja zaključak koji je iznio u vezi s člankom 75. ZKP-a: zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 76. stavkom 2. ZKP-a mora biti ograničena na najteža kaznena djela koja predstavljaju prijetnju organiziranom životu u zajednici (primjerice, ona povezana s terorizmom i organiziranim kriminalom ili korupcijom velikih razmjera). Ta djela moraju biti navedena u samom zakonu i moraju biti precizno određena.

Široko postavljeni katalog kaznenih djela (članak 76. stavak 2. točka 1. ZKP-a), a o sobito članak 76. stavak 2. točka 2. ZKP-a, otvaraju ustavnopravno neprihvatljivu mogućnost da se

mjerom nadzora dopisivanja i razgovora okrivljenika s njegovim braniteljem nastoje postići ciljevi različiti od onih koji bi se mogli smatrati legitimnim, kao što je, primjerice, olakšavanje prikupljanja inkriminirajućih izjava okrivljenika. Na to je upozoreno u presudi Rybacki protiv Poljske (2009.).

66.3. U takvim se okolnostima mora zaključiti da odredbe članka 76. stavka 2. točaka 1. i 2. ZKP-a dovode do na rušavanja same biti prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom u smislu članka 29. stavka 2. alineje 3. u vezi sa stavkom 1. tog članka Ustava i članka 6. stavka 3. točke (c) u vezi sa stavkom 1. tog članka Konvencije.

66.4. Ustavni sud na kraju napominje da opća odredba članka 76. stavka 2. ZKP-a sama po sebi nije u ne suglasnosti s Ustavom (»Ako drukčije nije određeno ovim Zakonom, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može, do podi zanja optužnice, odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:«) jer Ustav ne zabranjuje takav nadzor u apsolutnom smislu. Međutim, bez pretpostavki propisanih u članku 76. stavku 2. točkama 1. i 2. ZKP-a kojih je svrha da taj nadzor dimenzioniraju, a koje nisu u suglasnosti s Ustavom, iz pravnog je poretka trebalo ukloniti i samu opću odredbu.

Nadalje, stavci 3. i 4. članka 76. ZKP-a također nisu sami po sebi u nesuglasnosti s Ustavom (»3. Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se, prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. 4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.«). Međutim, zbog njihove organske povezanosti s točkama 1. i 2. stavkom 2. člankom 76. ZKP-a trebalo je i njih ukloniti iz pravnog poretka. Bez stavka 2. točaka 1. i 2. odredbe sadržane u stavcima 3. i 4. članka 76. ZKP-a nisu pravno egzistentne i nemaju nikakav pravni smisao.

4) Glava VII. podnesci, elektronička isprava i zapisnik (članci 78. – 88.)

67. Glava VII. ZKP-a uređuje podneske, elektroničke isprave i zapisnik. Uz odredbe koje se općenito odnose na sve podneske, novost je elektronička isprava koja je uređena kao poseban oblik podneska. Najopsežniji dio posvećen je zapisniku, vremenu njegova pisanja, načinu sastavljanja kao konsekutivnog govornog diktata, vođenju zapisnika, pravu na čitanje i potpisivanje te izdvajanju iz zapisnika. Novina je i propisivanje snimanja postupovnih radnji (postupak snimanja, podaci koje sadržava snimka, unošenje u zapisnik, prepisivanje i čuvanje snimke).

68. U glavi VII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom dijela članka 83. stavka 1, dijela članka 86. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.Ustavni sud ocijenio je osnovanim prigovore u odnosu na dio članka 86. stavka 1. ZKP-a.

4.1.) Članak 86. stavak 1.

69. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 86.

(1) Kad je u ovom Zakonu propisano da se na nekom dokazu ne može utemeljiti sudska odluka, sudac istrage će na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti rješenjem izdvojiti taj

dokaz iz spisa najkasnije do z avršetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.). Protiv rješenja suca istrage o prijedlogu stranaka ili o izdvajanju dopuštena je posebna žalba. O žalbi odlučuje viši sud.

(2) Nakon pravomoćnosti rješenja izdvojeni se dokazi čuvaju kod tajnika suda odvojeno od ostalih spisa i n e mogu se razgledati niti se njima može služiti u pos tupku. Zapisnici o izdvojenim dokazima zatvaraju se u poseban omot i čuvaju kod tajnika suda.

(3) Nakon završene istrage, sudac istrage će postupiti prema odredbama stavka 1. i 2. ovog članka i glede svih obavijesti koje su u skladu sa člankom 208. ovog Zakona dali građani, te u odnosu na zapisnik iz članka 206. stavka 9. ovog Zakona. Ako nije provedena istraga, sudac istrage će tako postupiti nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.).

(4) Ako sudac istrage nije postupio prema stavku 1. do 3. ovog članka, izdvajanje dokaza iz stavka 1. ovog članka, te obavijesti i zapisnika iz stavka 3. ovog članka, provest će sud na način propisan ovim Zakonom.«

Uz članak 86. egzistencijalno su vezani članak 344. stavci 4. i 5. i članak 351. ZKP-a koji glase:

»2. Prethodno ispitivanje i odgovor na optužnicu

Članak 344.

(...)

(4) Ako sudac istrage ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. O žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje viši sud.

(5) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju o optužnici niti u kaznenom postupku.«

»Članak 351.

(1) Ako vijeće ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, a to nije učinio sudac istrage (članak 344. stavak 4.), donijet će rješenje o njihovu izdvajanju iz spisa. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba.

(2) Ako vijeće posumnja u zakonitost pojedinog dokaza, a bez izvođenja dodatnih dokaza o tome ne može donijeti odluku, odgodit će ročište i odmah zakazati novo na kojem će izvesti dokaze važne za utvrđivanje činjenica o zakonitosti dokaza (prethodno suđenje o zakonitosti dokaza), te najprije odlučiti o zakonitosti dokaza, a zatim donijeti odluku o optužnici.

(3) Izdvojeni dokazi ne mogu se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju u kaznenom postupku.«

70. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju članak 86. stavak 1. ZKP-a navodeći da nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava koji predviđa da dokazi pribavljeni na nezakonit način

ne mogu biti uporabljeni u sudskom postupku. Kako Ustav isključuje bilo kakvu uporabu nezakonitih dokaza u p ostupku, predlagateljice smatraju nedopustivim da se takvi dokazi nalaze u spisu predmeta odnosno da se o njima ne odlučuje odmah kad stranke predlože izdvajanje dokaza iz spisa.

71. Ministarstvo pravosuđa navodi da nezakoniti dokazi ne bi smjeli biti u spisu koji se dostavlja sudu u okvi ru ispitivanja optužnice. O tome sudac istrage ne odlučuje samo na prijedlog stranaka nego i po s lužbenoj dužnosti, a što je svakako u interesu okrivljenika. U očitovanju se navodi da je s tim člankom određeno do kada najkasnije sudac istrage izdvaja nezakonite dokaze, pa nema sumnje da to može biti učinjeno i ranije.

72. Ustavni sud prvo mora istaknuti da se njegova stajališta izražena u ovoj točki odluke odnose samo na nezakonite dokaze iz članka 86. stavka 1. ZKP-a. Riječ je najčešće o zapisnicima o pr etrazi na kojoj nisu bila prisutna dva svjedoka ili o z apisnicima o prepoznavanju ako nije poštovana procedura. To može biti i prvo ispitivanje osumnjičenika, a da mu nije priopćena pouka o pravima ili zapisnik o prvom ispitivanju u slučaju kad je obrana obvezna, a nije bilo branitelja. Riječ može biti i o dijelu nalaza vještaka psihijatra koji je u nalaz unio izjavu osumnjičenika i koja se mora izdvojiti iz nalaza zbog svojstva nezakonitog dokaza, itd. Rok za izdvajanje takvih nezakonitih dokaza iz spisa predmet je ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku.

Prema tome, ova se odluka ne odnosi i ne obuhvaća rok za izdvajanje iz spisa obavijesti koje su tijekom izvida u skladu s člankom 208. ZKP-a dali građani te zapisnika iz članka 206. stavka 9. Z KP-a (članak 86. stavak 3. ZKP-a). Radi ostvarenja pravne sigurnosti i izbjegavanja mogućih pogrešnih tumačenja tih obavijesti i zapisnika bilo bi svrsishodno, prema ocjeni Ustavnog suda, da zakonodavac razmotri mogućnost uređenja njihova izdvajanja iz spisa tako da ih ne povezuje s nezakonitim dokazima u smislu članka 86. stavka 1. ZKP-a.

72.1. Što se tiče izdvajanja iz spisa nezakonitih dokaza iz članka 86. stavka 1. ZKP-a Ustavni sud ponavlja da se njegov nadzor ne zadržava na formi nego zadire »ispod površine«. Stoga je dužan razmotriti značenje članka 86. stavka 1. ZKP-a u kontekstu stvarnog stanja uvedenog modelom kaznenog procesa koji je prihvaćen u ZKP-u.

72.2. Članak 86. stavak 1. ZKP-a predviđa izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa najkasnije do završetka istrage odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja, dakle, prije početka kaznenog postupka.

ZKP predviđa višestruki nadzor nad izdvajanjem iz spisa nezakonitih dokaza. Vijeće prvo kontrolira rad suca istrage (je li izdvojio iz spisa nezakonite dokaze), a nakon toga kontrolira ima li osim toga još i daljnjih sumnjivih dokaza u kojem slučaju slijedi prethodno suđenje o zakonitosti dokaza.

Iako bi na taj način trebalo biti spriječeno da se na nezakonitim dokazima temelji sudska odluka, postojanje tih dokaza u spisu sve do okončanja istrage ili pak do primitka optužnice na potvrđivanje uzrokuje nepotreban rizik jer bi sadržaj tih dokaza mogao prikriveno utjecati na druga procesna tijela koja odlučuju u prethodnom postupku. Time se nepotrebno otežava nužno potrebna izgradnja povjerenja javnosti u obj ektivno i nepristrano funkcioniranje kaznenog pravosuđa.

72.3. Konkretno, u članku 86. stavku 1. ZKP-a nedostaje »subjektivni« rok za izdvajanje nezakonitih dokaza, to jest rok koji započinje teći saznanjem suca istrage za njih ili o d prijedloga stranke koja traži izdvajanje iz spisa nekog dokaza.

Propisivanjem samo krajnjeg roka za izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa, koji je objektivno dug ( do završetka istrage odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja) omogućava se da materijal koji sadrži nezakonite dokaze sudac istrage koristi za donošenje daljnjih odluka tijekom prethodnog postupka kao što su odluke o mjerama osiguranja nazočnosti, oduzimanju imovinske koristi i slično. Isto vrijedi i za odluke izvanraspravnog optužnog vijeća iz članka 351. ZKP-a. Sve te odluke ulaze u spis predmeta i »onečišćene« nezakonitim dokazom – koji će možda i biti izdvojen na kraju istrage – ostaju u njemu i u kasnijim fazama postupka.

Zaključno, ne postoje ustavnopravno prihvatljivi razlozi zbog kojih nije određen rok u kojem sudac istrage mora odlučiti o izdvajanju dokaza računajući od trenutka zaprimanja prijedloga stranaka ili od vlastitog saznanja za njih. Iako nije na njemu da taj rok određuje, Ustavni sud ovlašten je ocijeniti da mora biti riječ o najkraćem roku.

72.4. Iz navedenih razloga članak 86. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi: »najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.)« nije u suglasnosti s člankom 3. i člankom 29. stavkom 4. Ustava kad je riječ o nezakonitim dokazima.

Ukinuti dio članka 86. stavka 1. ZKP-a i dalje je pravno egzistentan kad je riječ o obavijestima i zapisnicima iz članka 86. stavka 3. ZKP-a.

5) Glava I X. Mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i dru ge mjere opreza (članci 95. – 144.)

73. Glava IX. ZKP-a uređuje mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza podijelivši ih u devet odjeljaka. Članci glave IX. ZKP-a u sustavnom smislu raspoređeni su prema intenzitetu zahvata u temeljna prava.

Budući da Ustav govori o »pritvoru«, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku pod pojmom »istražni zatvor« razumijeva ustavni institut pritvora. Zakonski institut »pritvora« kojeg u smislu ZKP-a određuje državni odvjetnik naziva »pritvor kojeg određuje državni odvjetnik«.

74. U glavi IX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 97. stavka 7., članka 98. stavaka 2. točke 6. i stavaka 5. i 6., članka 102. stavka 1., članka 104. stavka 2., članka 106. stavka 3., članka 108. stavaka 1. i 3., članka 109., članka 112., članka 118., članka 123. stavka 1. točke 4., članka 125. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 127. stavka 2., članka 129. stavka 2., članka 133. stavka 1., 2., 3. i 4., članka 141. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je u cijelosti ili djelomično nesuglasnim s Ustavom članak 97. stavak 7., članak 102. stavak 1., članak 104. stavak 2. (drugu rečenicu), članak 106. stavak 3. i članak 112. stavak 2. (drugu do šestu rečenicu) ZKP-a.

5.1.) Članak 97. stavak 7.

75. Osporena odredba glasi:

»Članak 97.

(...)

(7) Policija može bez dovedbenog naloga radi provjere prebivališta, boravišta, ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, u svoje službene prostorije dovesti okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo. Dovedeni okrivljenik može se zadržati do šest sati. O zadržavanju će se sastaviti službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, poduzetim radnjama ili mje rama te vremena napuštanja službenih prostorija. Službena zabilješka se odmah dostavlja državnom odvjetniku, a nakon podizanja optužnice sudu.«

75.1. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak 97. stavak 7. ZKP-a propisuje da policija može bez dovedbenog naloga u svoje službene prostorije dovesti i zadržati do šest sati okrivljenika kojemu je određeno jamstvo, a radi provjere prebivališta, boravišta ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, što prema mišljenju predlagateljica predstavlja ograničavanje slobode koje nije suglasno s člankom 22. Ustava i s člankom 5. Konvencije. Članak 22. Ustava propisuje da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kad je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud. Smatraju da nema ustavne osnove zbog koje bi se okrivljenik kojemu je određeno jamstvo zadržavao u policiji bez naloga suda.

75.2. Ministarstvo pravosuđa smatra da nisu osnovane tvrdnje predlagateljica stoga što su razlozi dovođenja i zadržavanja u tom članku određeni, a to se posebno odnosi na svrhu zbog koje se poduzima radnja. Zadržavanje mora biti važno radi uspješnog vođenja postupka i može se odrediti samo prema okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo (koje je zamjena za istražni zatvor).

75.3. Ustavni sud podsjeća da prema članku 24. stavku 2. Ustava policija smije uhititi osobu bez sudbenoga naloga »uz obvezu da je odmah preda sudu« ako protiv nje postoji »osnovana sumnja« da je počinila teško kazneno djelo. Sličnu odredbu sadržava i članak 5. stavak 1. točka (c) Konvencije (u njoj je riječ o »razumnoj sumnji« – reasonable suspicion).

Za razmatranje suglasnosti s Ustavom i Konvencijom članka 97. stavka 7. ZKP-a relevantna su pravna stajališta Europskog suda u slučaju Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 28. listopada 1994., zahtjev br. 14310/88). Ta su stajališta utvrđena u predmetu koji se bavio terorizmom, što im daje posebnu težinu. Podnositeljicu zahtjeva uhitio je pripadnik oružanih snaga. Zadržana je na ispitivanju o umiješanosti u terorističke aktivnosti nešto preko jednog sata. Mjerodavni članak 14. zakona Sjeverne Irske iz 1978. koji je uređivao izvanredna stanja (Northern Ireland /Emergency Provisions/ Act 1978) dopuštao je zadržavanje do četiri sata. Europski sud izrijekom je utvrdio da je svako lišenje slobode koje se ne poduzima radi dovođenja osobe pred sud protivno članku 5. stavku 1. točki (c) Konvencije.

»C. Svrha uhićenja

64. ... bilo je razvidno iz okolnosti koje su okruživale (uhićenje) da ona nije bila uhićena radi toga da se dovede ‘pred nadležnu sudbenu vlast’ nego samo s ciljem da se ispita radi

skupljanja općih obavještajnih podataka (‘... it was clear from the surrounding circumstances that she was not arrested for the purpose of bringing her before a ‘competent legal authority’ but merely for the purpose of interrogating her with a v iew to gathering general intelligence’).

(...)

66. Zadatak je Suda da utvrdi jesu li pretpostavke propisane u točki (c) članka 5. stavka 1. (čl. 5-1-c), uključujući postizanje propisane legitimne svrhe (‘including the pursuit of the prescribed legitimate purpose’), bile ispunjene u okolnostima ovog slučaja.

68. ... Ono što je važno radi pridržavanja konvencijskih obveza jest sadržaj, a ne forma. Pod uvjetom da je svrha uhićenja i pritvaranja stvarno da se osoba dovede pred nadležnu sudbenu vlast, tehnika kojom se to postiže neće biti odlučujuća.«

75.4. Ustavni sud primjećuje da je u članku 97. stavku 7. ZKP-a izrijekom propisana svrha zadržavanja osobe (okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo). To su »provjera prebivališta, boravišta ili drugi razlozi važni za uspješno vođenje postupka«. Prema tome, izvjesno je da svrha zadržavanja osobe propisana člankom 97. stavkom 7. ZKP-a nije njezino dovođenje pred sud. Stoga se ne može podvesti pod dopušteno lišenje slobode u smislu članka 24. stavka 2. Ustava i članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije.

Pri tome nije ustavnopravno relevantna činjenica što je u članku 97. stavku 7. ZKP-a riječ o okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo. Naime, iz očitovanja Ministarstva pravosuđa proizlazilo bi da je takva osoba zapravo ionako u istražnom zatvoru koji je samo zamijenjen jamstvom, pa po toj osnovi dovođenje i zadržavanje takve osobe u policiji bez dovedbenog naloga radi davanja podataka važnih za uspješno vođenje postupka ima valjani ratio legis. Takvo pravno rezoniranje nije ustavnopravno prihvatljivo ne samo zbog toga što svrha članka 97. stavka 7. ZKP-a nije ustavnopravno legitimna. Neprihvatljivo je i stoga što je riječ o okrivljeniku protiv kojeg je određeno jamstvo i koji je na slobodi, što znači da je ispunio sve uvjete iz članka 102. stavka 1. ZKP-a (v. točku 76. obrazloženja ove odluke) i da je protiv njega istražni zatvor ukinut.

Ustavni sud ocjenjuje i mogućim i vjerojatnim i osnovanim postojanje potrebe da se od okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo mogu tražiti pojedini podaci i da ga se stoga može pozvati u policiju. To pozivanje odnosno prikupljanje podataka, međutim, ne smije biti provedeno tako da ga policija lišava slobode bez dovedbenog naloga. Osim toga, mora biti sukladno svrsi zbog koje se osoba poziva u policiju. Iz primjera koji su navedeni u članku 97. stavku 7. Z KP-a (provjera prebivališta i boravišta) jasna je svrha tog poziva. Ona je administrativnopravne naravi, što upućuje da i »drugi razlozi važni za uspješno vođenje postupka« moraju biti takve naravi. Svako drugo tumačenje moglo bi dovesti do legalizirane arbitrarnosti u postupanju nadležnih tijela.

75.5. S obzirom da ne sadržava ustavnopravno dopuštenu svrhu zadržavanja, Ustavni sud ocjenjuje da je članak 97. stavak 7. ZKP-a nesuglasan s člankom 24. stavkom 2. Ustava i člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Konvencije.

5.2.) Članak 102. stavak 1.

76. Osporena odredba glasi:

»5. Jamstvo

Članak 102.

(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. do 3. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.

(...)«

Članak 102. stavak 1. upućuje na članak 123. stavak 1. točke 1. do 3. ZKP-a. Taj stavak članka 123. ZKP-a ima ukupno pet točaka i glasi:

»b) Osnove za određivanje istražnog zatvora

Članak 123.

(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

1) je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),

2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,

3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,

4) je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.

(...)

77. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan u prijedlogu smatraju da je članak 102. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 14. stavkom 2., člankom 25. stavkom 3., člankom 26. i člankom 28. Ustava. U prijedlogu navode:

»Ovom odredbom zakona o ka znenom postupku, iako je jamstvo ustavna kategorija nije obuhvaćena osnova za određivanje istražnog zatvora iz čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a koja propisuje određivanje istražnog zatvora koji je nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Samo prividno proizlazi da je ova osnova izuzetno restriktivna te da se odnosi na najteže oblike kaznenih djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(...)

Obzirom da vrijedi načelo jednakosti građana pred zakonom (čl. 14 st. 2 i čl. 25 st. 3 Ustava RH), da vrijedi načelo presumpcije nedužnosti (čl. 28 Ustava RH), i da Ustavom RH institut jamstva nije ograničen na pojedine zakonske osnove temeljem kojih se može odrediti istražni zatvor (čl. 26 Ustava RH), ne postoji niti jedan razumni razlog zbog kojeg se institut jamstva ne bi mogao primijeniti i na one osobe kod kojih postoje razlozi za određivanjem istražnog zatvora u smislu čl. 123 st. 1 toč. 4.

Izostavljanjem ove kategorije osoba iz čl. 102. ZKP-a narušeno je načelo jednakosti građana i u zakon je uvedena diskriminatorna odredba, jer se bez ikakvog razloga jedna kategorija ljudi stavlja u bitno nepovoljniji položaj, a što je protivno Ustavu RH i ECRH.«

78. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da nisu osnovani navodi predlagateljica, jer suglasno toj odredbi jamstvo zamjenjuje istražni zatvor koji je određen prema članku 123. stavku 1. točkama 1. do 3. ZKP-a, i to vrijedi za sve osobe. Stoga u toj odredbi nema diskriminatornih elemenata.

79. Ustavni sud podsjeća da članak 25. stavak 1. Ustava određuje da se pritvorenik, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode. Posljednja rečenica članka 5. stavka 3. Konvencije propisuje da se puštanje na slobodu može uvjetovati »davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju«. Traženje jamčevine za pojavljivanje na suđenju mora se uvijek razmotriti kao alternativa pritvaranju, kad bi bezuvjetno puštanje na slobodu inače bilo previše rizično.

U predmetu Jablonski protiv Poljske (presuda, 21. pr osinca 2000., zahtjev br. 33492/96) Europski sud je ponovio:

»83. ... Sud primjećuje da su prema članku 5. stavku 3. vlasti, kad odlučuju treba li osobu osloboditi ili pritvoriti, obvezne razmotriti alternativne mjere osiguranja njezine prisutnosti na suđenju. Doista, taj članak propisuje ne samo pravo ‘na suđenje u razumnom roku ili oslobađanje prije suđenja’ nego također propisuje da ‘puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima pojavljivanja na suđenju’ (vidjeti, mutatis mutandis, presudu Neumeister protiv Austrije od 27. lipnja 1968., ... § 3.).«

Promotre li se u tom svjetlu točke 1. do 5. stavka 1. članka 102. ZKP-a odmah se primjećuje da posljednja točka 5. (»okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu«) mora biti isključena iz članka 102. stavka 1. ZKP-a jer izravno proturječi svrsi davanja jamstva (to jest osiguranju da će osoba pristupiti suđenju).

Međutim, takva proturječnost nije vidljiva u slučaju propisanom u točki 4. stavka 1. članka 102. ZKP-a (to jest kad je »istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora«). Nisu jasni razlozi kojima se zakonodavac vodio kad je i za tu osnovu istražnog zatvora isključio mogućnost primjene instituta jamstva, osobito stoga što je za tu osnovu istodobno predvidio mogućnost određivanja istražnog zatvora u domu i mjere opreza.

U nedostatku drugih razloga, Ustavni sud mora zaključiti da se zakonodavac pri isključivanju mogućnosti davanja jamstva najvjerojatnije vodio težinom kaznenih djela iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. Ako je to slučaj, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego ponoviti

da težina kaznenog djela sama po sebi nije ustavnopravno prihvatljiv razlog za zakonsko isključivanje jamstva.

Proizlazi da je ustavna odredba, prema kojoj se pritvorenik uz zakonsko jamstvo može pustiti da se brani sa slobode, u članku 102. stavku 1. ZKP-a razrađena tako da nije na jednak način primijenjena na sve okrivljenike u odnosu na koje je moguće postići njezinu Ustavom i Konvencijom određenu svrhu.

79.1. Zbog navedenog isključivanja jedne kategorije okrivljenika u situaciji kad isključivanje nije nužno i nije u suglasnosti sa svrhom jamstva, a zasniva se na težini djela kao nelegitimnoj osnovi njihova isključivanja, članak 102. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti s člankom 14. stavkom 1. u ve zi s člankom 25. stavkom 3. Ustava u dijelu koji glasi: »točki 1. do 3.«. Ukidanje tog dijela članka 102. stavka 1. ZKP-a povezano je s nejednakim tretmanom okrivljenika u točkama 1. do 4. stavka 1. članka 123., a ne i s onima iz točke 5. stavka 1. članka 123. ZKP-a.

5.3.) Članak 104. stavak 2. druga rečenica

80. Osporena odredba glasi:

»Članak 104.

(...)

(2) Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o određivanju jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor. Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«

Članak 104. stavak 2. izmijenjen je člankom 21. ZID-a ZKP/09. Članak 104. stavak 2. ZKP/08 glasio je prije izmjena:

»Članak 104.

(...)

(2) Ako postoji vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor.«

81. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da su citiranom odredbom povrijeđeni članci 24. i 48. Ustava. Navode kako je za određivanje istražnog zatvora potrebno postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo pa bi isti pravni standard bio potreban i za utvrđivanje činjenice da je okrivljenik postupao protivno uvjetima jamstva. U prijedlogu navode:

»Obzirom da je za određivanje istražnog zatvora kojeg jamstvo zamjenjuje potrebna osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, smatramo nužnim da isti pravni standard, slijedeći odredbu članka 24 Ustava Republike Hrvatske, treba vrijediti u situaciji kada se utvrđuju činjenice vezane za to da li je okrivljenik postupao protivno uvjetima jamstva. Vjerojatnost da

će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva je pravni standard koji je svojom kvalitetom ispod standarda osnova sumnje, a daleko ispod standarda osnovane sumnje.

Citiranom odredbom zakona o kaznenom postupku povrijeđena je i odredba čl. 48 Ustava RH kojom se jamči pravo vlasništva ali i odredba članka 1 I protokola ECHR. Jamstvo se prema čl. 103 ZKP-a sastoji u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo.

Iz ove odredbe razvidno je da jamstvo može dati okrivljenik ali i neka druga osoba za njega. Uz postojanje zakonske odredbe po kojoj se utvrđuje vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva, dovedena je u pitanje zaštita vlasništva bilo okrivljenika bilo neke treće osobe, i to iz razloga što postoji očigledni nesrazmjer između posljedice a to je naplata iznosa jamstva u kor ist državnog proračuna i utvrđivanja vjerojatnosti kao nižeg pravnog standarda u odnosu na pravni standard ‘osnovane sumnje’ koji je potreba da bi se jamstvo kao takvo uopće moglo primijeniti.«

82. Ministarstvo pravosuđa tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 104. stavka 2. ZKP- a s člancima 24. i 48. Ustava smatra neosnovanim. Navodi da je člankom 103. stavkom 1. ZKP-a propisano da je jamstvo zamjena za istražni zatvor. Stoga ukoliko okrivljenik postupi protivno uvjetima iz rješenja o određivanju jamstva, policija odmah obavještava sud koji će protiv okrivljenika odrediti istražni zatvor i rješenjem odrediti naplatu iznosa jamstva u korist proračuna. Sud može tako odlučiti, na prijedlog državnog odvjetništva, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.

83. Ustavni sud ponavlja da načelo razmjernosti zahtijeva da se istražni zatvor može odrediti samo onda kad postoje razlozi za njegovo određivanje, a ista se svrha ne može postići blažim mjerama. Iz druge rečenice članka 104. stavka 2. ZKP-a proizlazi da se njegova svrha ne može postići primjenom jamstva jer postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik prekršiti uvjete jamstva pa je potrebno ponovo odr editi istražni zatvor, a ujedno naplatiti i iznos položenog jamstva u korist proračuna.

Druga rečenica članka 104. stavka 2. ZKP-a ustavnopravno je neprihvatljiva jer se njome kumulativno određuje istražni zatvor i naplata jamstva u korist državnog proračuna u situaciji kad okrivljenik nije prekršio jamstvo (što je ustavnopravno bitna razlika u odnos u prema prvoj rečenici stavka 2. članka 104. ZKP-a). Tako se naplata jamstva zapravo pretvara u dodatnu kaznu jer se osoba uz lišavanje slobode još i dodatno novčano kažnjava, a da za to nisu ispunjeni uvjeti.

Europski sud dodatnu sankciju uz novčanu kaznu prepoznaje kao nerazmjerno miješanje u pravo vlasništva. U predmetu Gabrić protiv Hrvatske (presuda, 5. veljače 2009, zahtjev br. 9702/04) istaknuto je:

»39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije je kažnjavanje predviđena, ... a ne težini neke pretpostavljene povrede koja, međutim, nije bila utvrđena (kao primjerice djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera oduzimanja o kojoj je ovdje riječ nije bila namijenjena da bude materijalna naknada štete – budući da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporediti predmet Bendenoun protiv Francuske, 24. veljače 1994., § 47. ...). U ovom je

predmetu podnositeljici zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija nije bila dovoljna za postizanje željenog odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, prema mišljenju Suda, oduzimanje cijelog iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu kaznu, bilo nerazmjerno jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret.

40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.«

Ta su stajališta u cijelosti primjenjiva i na situaciju koju uređuje druga rečenica članka 104. stavka 2. ZKP-a.

83.1. Stoga Ustavni sud ocjenjuje drugu rečenicu članka 104. stavka 2. ZKP-a koja glasi: »Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.« nesuglasnom s člankom 16. stavkom 2. u vezi s člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

83.2. Ustavni sud ne ocjenjuje osnovanim prigovor predlagateljica da u svjetlu članka 24. Ustava (uhićenje ili pritvaranje bez sudbenog naloga) nije dovoljno da postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima jamstva nego se za to mora zahtijevati osnovana sumnja. Svrha te sudske mjere u prvom je redu odvraćajuća, što opravdava zakonodavčev pristup.

5.4.) Članak 106. stavak 3.

84. Osporena odredba glasi:

»Članak 106.

(...)

(3) Osoba spriječena u bijegu predaje se policiji i može se zadržati do dolaska policije.«

85. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je citirani članak, koji regulira tzv. »građansko uhićenje«, u suprotnosti s načelom razmjernosti iz članka 16. Ustava te s člankom 5. Konvencije. Navode:

»(...) Kako u citiranoj odredbi čl. 106 st. 3 ZKP-a nije naveden vremenski rok trajanja građanskog uhićenja već je navedeno da se osoba može zadržati do dol aska policije, to se citirana zakonska odredba ne može smatrati odredbom koja zadovoljava pravni standard iz čl. 5 ECHR niti zadovoljava pravni standard koji je naveden u članku 16 st. 2 Ustava RH.(...).

(...)

Prema odredbi čl. 106 ZKP-a uopće nije predviđeno da osoba koja liši slobode osobu koju zatekne u izvršenju kaznenog djela koje se progoni po sl. dužnosti, o tome mora obavijestiti policiju pa se prema tome može pojaviti situacija da građanin uhiti drugog građanina, drži ga lišenog slobode a da pri tome državne vlasti (policija) o tome nemaju nikakvih saznanja niti ih

moraju imati, jer ne postoji propisana obveza građanina da o činjenici uhićenja drugog građanina izvještava policiju.«

86. Ministarstvo pravosuđa smatra da su tvrdnje predlagateljica neosnovane. Navodi da se vremensko trajanje sprečavanja bijega ne može točno utvrditi. Iz same odredbe proizlazi da se zadržana osoba mora predati policiji i zadržati samo do dolaska policije.

87. Ustavni sud ističe da članak 106. stavak 1. ZKP-a ovlašćuje »svakoga« da spriječi bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti. Taj je članak sadržan u odjeljku ZKP-a pod naslovom: Uhićenje. Riječ je, dakle, o institutu tzv. građanskog uhićenja, odnosno zadržavanju osobe spriječene u bijegu do dolaska policije. Takvo zadržavanje kvalificira se kao lišavanje slobode osobe spriječene u bijegu koje čini druga fizička (privatna) osoba.

Uvažavajući prigovore predlagateljica, Ustavni sud ponavlja da kaznenopravne norme zahtijevaju preciznost. Na ovom mjestu treba ponoviti pravno stajalište Europskog suda izraženo u presudi Mooren protiv Njemačke (2009.) o standardima prema kojima se ocjenjuje kvaliteta kaznenih zakona (v. točku 28. obrazloženja ove presude):

»β) Tražena kvaliteta domaćeg zakona

76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (principle of legal certainty) (vidjeti Baranowski, ... §§ 51.-52.; Ječius, ... § 56. i Khudoyorov, ... § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i biti provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na ‘kvalitetu zakona’, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, on mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., ... i Nasrulloyev, ... § 71.).«

Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da ZKP u članku 106. stavku 3. dopušta »svakome« da liši slobode drugu osobu kako bi je spriječio u bijegu, a da istovremeno nije uspostavljena obveza »svakoga« da odmah o tome obavijesti policiju ili drugo državno tijelo. Iz izričaja članka 106. stavka 3. ZKP-a jasno je postojanje obveze da se osoba spriječena u bijegu mora predati policiji. Međutim, iz toga ne proizlazi automatski i obveza osobe koja je drugu osobu spriječila u bijegu da odmah o tome obavijesti policiju, a ni da takvu osobu odmah preda policiji. Izričaj »može se zadržati do dol aska policije«, a da istodobno nije konstituirana obveza da se policija odmah obavijesti o tome, otvara mogućnost arbitrarnog zadržavanja osobe koja je spriječena u bijegu i duže no što je to prijeko potrebno.

87.1. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da je članak 106. stavak 3. ZKP-a nesuglasan sa zahtjevima koje pred kaznene zakone postavlja vladavina prava (članak 3. Ustava). Zbog nepreciznosti pravne norme otvorena je mogućnost lišavanja slobode osobe i duže no što je to prijeko potrebno. Time se već na normativnoj razini otvara i mogućnost arbitrarnosti koja je zabranjena člancima 22. i 24. Ustava i člankom 5. Konvencije.

5.5.) Članak 112. stavak 2. druga do šesta rečenica

88. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 109.

(1) Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti.

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu teče od trenutka uhićenja, a iznosi dvadeset i četiri sata.

(...)«

»7. Pritvor

Članak 112.

(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a postoje neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1.-4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.

(3) Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.

(4) Državni odvjetnik nakon što je ispitao uhićenika, može pisanim nalogom naložiti policiji da u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje uhićenika pritvorskom nadzorniku, dovede uhićenika sucu istrage radi postupanja prema članku 118. ovog Zakona. U tom slučaju državni odvjetnik ne donosi rješenje o pritvoru.

(5) Ako u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje pritvorskom nadzorniku, protiv okrivljenika nije određen pritvor ili okrivljenik nije doveden sucu istrage prema stavku 1. ovog članka, ima se pustiti na slobodu.«

»Članak 118.

(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. stavka 2. ovog

Zakona, ili u roku iz članka 112. stavka 4. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. (...)

(2) Na temelju naloga suca istrage pritvorenik će se zadržati u pritvoru do održavanja ročišta za odlučivanje o istražnom zatvoru, a najdulje dvanaest sati, od trenutka dovođenja sucu istrage.«

»Članak 127.

(...)

(2) O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvanaest sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(...)«

Članak 127. noveliran je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Što se tiče stavka 2. članka 127. ZKP-a, člankom 32. ZID-a ZKP/09 provedena je bitna izmjena tako da su u prvoj rečenici riječi »dvadeset četiri« zamijenjene riječju »dvanaest«. Na kraju druge rečenice brisana je točka i dodane su riječi »te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu«.

89. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom zakonskog uređenja dovođenja uhićenika pred sud sadržanog u članku 109., članku 112., članku 118. i članku 127. stavku 2. ZKP-a. Smatraju da osporeni članci uređuju ukupno trajanje zadržavanja uhićene osobe protivno članku 24. Ustava. U obrazloženju navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati odnosno pet dana čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.

90. Ministarstvo pravosuđa neizravno se očitovalo o prigovorima predlagateljica kad je razmatralo članak 118. ZKP-a. Navodi da su neosnovane tvrdnje predlagateljica da vrijeme trajanja uhićenja i pritvora do odluke suca istrage nije u s kladu sa standardima Europskog suda jer standardi koje navode predlagateljice ne postoje, dok e uropska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice.

91. Ustavni sud ne smatra nesuglasnim s Ustavom sve članke ZKP-a koje osporavaju predlagateljice. Ispitao je cjelokupno zakonsko uređenje i zaključio da nesuglasnost s Ustavom proizlazi iz dijela članka 112. stavka 2. ZKP-a koji u cijelosti glasi: »(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«

Dva su razloga nesuglasnosti s Ustavom tog zakonskog rješenja. Prvo, omogućavanjem da se pritvor produlji, a da se istodobno ne predvidi obveza održavanja ročišta pred sucem istrage na kojem bi se uhićenik »predao sudu« u smislu članka 24. stavka 2. Ustava krši se ustavna obveza da se uhićenik »odmah« preda sudu odnosno konvencijska obveza da se »promptno izvede pred suca«.

Drugo, zbog nepostojanja zakonske obveze održavanja ročišta pred sucem istrage u slučaju produljenja pritvora iz članka 112. stavka 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a rok predaje uhićenika sudu produljuje se na način koji krši ustavni zahtjev »odmah«, koji – tumačen u svjetlu europskih pravnih standarda – smije iznositi najdulje četiri dana.

U sljedećoj se točki obrazlažu ti zaključci.

91.1. Članak 24. stavak 2. Ustava propisuje: »Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom«. Članak 5. stavak 3. u vezi s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Konvencije propisuje: »Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: ... c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja; ... 3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom (c) ovoga članka mora se u najkraćem roku (promptly) izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, ...«

Europski sud protumačio je u svojoj praksi da konvencijski standard »u najkraćem roku, to jest promptno« (izvesti pred suca ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti) iznosi četiri dana. U predmetu McKay protiv Velike Britanije (presuda, veliko vijeće, 3. listopada 2006, zahtjev br. 543/03) utvrđeno je:

»Promptnost

33. Sudska kontrola pri prvom pojavljivanju uhićenog pojedinca mora iznad svega biti promptna kako bi omogućila otkrivanje bilo kakvog zlostavljanja i zadržala na najmanjoj mjeri bilo kakvo neopravdano miješanje u pojedinačnu slobodu. Strogo vremensko ograničenje koje nameće ovaj zahtjev ostavlja malo fleksibilnosti za tumačenje jer bi, da je drugačije, značilo ozbiljno slabljenje procesnog jamstva na štetu pojedinca i rizik narušavanja same biti prava koje je zaštićeno tom odredbom (vidjeti Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. studenoga 1988., § 62. ... gdje su razdoblja pritvora duža od četiri dana bez pojavljivanja pred sucem smatrani povredom članka 5. stavka 3. čak i u posebnom kontekstu terorističkih istraga).

(...)

47. Radi osiguranja da zajamčeno pravo bude provedivo u praksi i djelotvorno, a ne teoretsko i prividno, nije samo stvar dobre prakse nego je u visokom stupnju poželjno radi smanjivanja kašnjenja na najmanju moguću mjeru da sudski službenik koji prvi vodi automatski nadzor zakonitosti i postojanje osnova za pritvor također ima ovlast razmotriti otpust uz jamčevinu. To, međutim, Konvencija ne zahtijeva i u načelu ne postoji razlog zbog čega stvar ne bi mogla rješavati dvojica sudskih službenika unutar potrebnog vremenskog okvira. U svakom slučaju, kad je riječ o tumačenju, ne može se zahtijevati da se ispitivanje jamčevine provodi

bilo kojom većom brzinom od one koja se zahtijeva za prvi automatski nadzor, za koju je Sud odredio da je najduže četiri dana (...).«

Ustavni sud prihvaća taj europski pravni standard i kad je riječ o tumačenju ustavnog pojma »odmah« (predati sudu) u smislu članka 24. stavka 2. Ustava.

U daljnjem tekstu koristi se ustavni izričaj »odmah predati sudu« (članak 24. stavak 2. Ustava) za koji Ustavni sud utvrđuje da je sinonim konvencijskom izričaju »promptno izvesti pred suca« (članak 5. stavak 3. Konvencije).

91.2. ZKP u članku 112. razlikuje postupak i vrijeme predviđeno da se uhićenik preda sudu ovisno o tome je li riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora ispod ili iznad dvanaest godina.

91.3. Što se tiče postupka i vremena predviđenog da se uhićenik preda sudu kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora ispod dvanaest godina, Ustavni sud utvrđuje da je ZKP u cijelosti suglasan i s člankom 24. stavkom 2. Ustava i s člankom 5. stavkom 3. Konvencije.

Riječ je o razdoblju od 48 sati. Zbog mogućnosti zakašnjenja policije s predajom uhićenika pritvorskom nadzorniku (članak 119. stavak 1. druga rečenica), a s obzirom da se od tog trenutka računa rok od 24 sata za dovođenje uhićenika sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu, u slučaju iz članka 112. stavka 4. u vezi s člankom 118. stavkom 1. ZKP-a postoji mogućnost odstupanja od zakonom propisanog roka (48 sati) za nekoliko sati.

Iako to odstupanje ne prelazi dopušteno vrijeme predaje sudu u smislu članka 24. stavka 2. Ustava, Ustavni sud ipak je dužan napomenuti da bi zakonsko uređenje prema kojem se dopušta zakašnjenje policije (članak 119. stavak 1. druga rečenica), a to zakašnjenje ima izravan utjecaj na računanje roka od daljnjih 24 sata za predaju uhićenika sudu (članak 112. stavak 4. u vezi s člankom 118. stavkom 1. ZKP-a), trebalo preispitati radi izbjegavanja bilo kakve pravne nepredvidljivosti i neizvjesnosti u pitanju konačnog roka za predaju uhićenika sudu.

91.4. Što se tiče postupka i vremena predviđenog da se uhićenik preda sudu kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina, Ustavni sud utvrđuje da ZKP nije u suglasnosti ni s člankom 24. stavkom 2. Ustava ni s člankom 5. stavkom 3. Konvencije.

Za razliku od pr vog rješenja, kod ka znenih djela za koja je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina članak 112. stavak 2. ZKP predviđa mogućnost da sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti prvotni pritvor u trajanju od 48 sati za daljnjih 48 sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina.

To produljenje pritvora do predaje uhićenika sudu ZKP nije uvjetovao zakonskom obvezom da se uhićenik u roku od 48 sati (uz mogućnost produljenja za još nekoliko sati koje bi trebalo izbjeći, što je objašnjeno u točki 91.3. obrazloženja ove odluke) preda sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu u smislu članka 118. ZKP-a.

Nepropisivanjem te obveze zakonodavac je izravno prekršio ustavni zahtjev »odmah predati sudu« iz članka 24. stavka 2. Ustava odnosno zahtjev »promptno izvesti pred suca« iz članka 5. stavka 3. Konvencije. Sam je, naime, utvrdio da ustavni zahtjev »odmah« iznosi 48 sati (uz mogućnost produljenja za još nekoliko sati koje bi trebalo izbjeći, što je objašnjeno u točki 91.3. obrazloženja ove odluke).

Produljivanjem pritvora do predaje uhićenika sudu u smislu članka 112. stavka 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a, a bez predaje uhićenika sudu u tom razdoblju, prekršen je i konvencijski pravni standard da vrijeme od časa uhićenja do časa izvođenja uhićenika pred suca smije trajati najdulje četiri dana (96 sati). Zbroje li se svi rokovi sadržani u člancima 109., 112., 118. i 127. s tavku 2. ZKP-a, produljenje pritvora u smislu članka 112. stavka 2. ZKP-a uzrokovalo je da se ukupno trajanje tog razdoblja produljilo na 4 dana i 12 sati (108 sati).

91.5. Zaključno, kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina uređenje postupka koji traje od časa uhićenja do časa predaje uhićenika sudu nije riješeno u skladu sa zahtjevima trenutnosti iz članka 24. stavka 2. Ustava (»odmah«) odnosno zahtjevima promptnosti iz članka 5. stavka 3. Konvencije. Unatoč tome što ZKP u tom (najduže propisanom) razdoblju od četiri dana i 12 sati priznaje uhićeniku čak dva puta pravo žalbe (prvi put protiv rješenja o pritvoru iz članka 112. stavka 1. ZKP-a; drugi put protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora iz članka 112. stavka 2. ZKP-a), ZKP ne konstituira obvezu da se u prvih 96 sati od časa uhićenja uhićenika preda sudu u smislu članka 24. stavka 2. Ustava odnosno izvede pred suca u smislu članka 5. stavka 3. Konvencije.

Time je zakonodavac u članku 112. stavku 2. (druga do šesta rečenica) ZKP-a uredio institut predaje uhićenika sudu (kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina) na način nesuglasan sa zahtjevima trenutnosti iz članka 24. stavka 2. Ustava odnosno zahtjevima promptnosti iz članka 5. stavka 3. Konvencije.

6) Glava XII. Odluke, dostava, razgledavanje spisa i p redmeta, kaznena evidencija, osobni podaci, pronađene i oduzete stvari (članci 163. – 190.)

92. Glava XII. ZKP-a objedinjuje različitu materiju prema mjerilu ekonomičnosti u sustavnom rasporedu jer sadržajne povezanosti nema. Rješenja su praktički preuzeta iz ZKP/97. Odredbe imaju prije svega tehničko značenje, a neke su bitne za ostvarenje prava u postupku.

93. U glavi XII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. i stavka 3., članka 186. stavaka 1. i 3., članka 187. stavka 2. točke 3. i stavaka 3. i 5., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 2. i članka 190. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 184. stavak 2. točku 1. i članak 186. stavak 1. ZKP-a.

6.1.) Članak 184. stavak 2. točka 1.

94. Osporena odredba ZKP-a glasi:

»Članak 184.

(...)

(2) Pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz, ako zakonom nije propisano drukčije ima:

1) okrivljenik i branitelj nakon što je nalog o istrazi upisan u odgovarajući upisnik, ili nakon što je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, ili je od osumnjičenika uzet uzorak biološkog materijala ili određeno vještačenje, pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.

(...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan nisu osporile suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a u tekstu koji je citiran jer je on stupio na snagu stupanjem na snagu ZID-a ZKP/11. Osporile su suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. (bivše) točke 1. ZKP-a u tekstu koji je glasio: »1) okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan« (v. točku 97. obrazloženja ove odluke). Neovisno o t ome, Ustavni sud ocijenio je da se suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a treba razmotriti, ali u odnosu na zakonodavno stanje koje postoji poslije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

95. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba zakona protivna je čl. 29 Ustava RH prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud, pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o naravi i r azlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, te da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane.

U situaciji kada okrivljenik i branitelj nemaju mogućnosti da prije ispitivanja okrivljenika razgledavaju spis i predmete koji se imaju uporabiti kao dokaz, oni nisu u faktičnoj mogućnosti da ostvare svoje ustavno pravo da pripreme obranu jer ne znaju koji dokazi uopće terete okrivljenika.

Nadalje mogućnost pripreme obrane ne može biti zadovoljena razgledavanjem spisa i predmeta bez mogućnosti da okrivljenik i branitelj izvrše preslikavanje spisa, presnimavanje dokaza ili fotografiranje predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz.

Treba istaći da se dokazi u sudskim postupcima sve više pojavljuju u tzv. elektronskoj formi i da upravo ta tehnička oprema dokaza iziskuje potrebu da i okrivljenik i branitelj imaju pravo stvarnog pristupa sadržaju navedenog dokaza, a to se može ostvariti jedino na način da im se i omogući preslikavanje, fotografiranje i presnimavanje dokaza i sve to naravno prije prvog ispitivanja okrivljenika sukladno čl. 29 Ustava RH.«

96. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je razgledavanje spisa i predmeta koji služe kao dokaz jedna od bitnih komponenti dobre obrane, pa je člankom 184. stavkom 2. ZKP-a propisano da okrivljenik i branitelj imaju pravo na razgledavanje spisa.

97. Ustavni sud prvo primjećuje da su predlagateljice osporile suglasnost s Ustavom članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a prije njegovih izmjena i dopuna. Naime, članak 184. stavak 2. ZKP/08 propisivao je:

»Članak 184.

(...)

(2) Pravo razgledavanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz, ako zakonom nije propisano drukčije ima:

1) okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan,

2) žrtva, oštećenik i opunomoćenik nakon što su žrtva i oštećenik ispitani.

(...)«

ZID ZKP/09 dopunio je članak 184. stavak 2. ZKP/08 dodavanjem radnji koje su u vezi sa spisom na dispoziciji adresata te pravne norme. Mjerodavna odredba ZKP/09 glasi:

»Članak 41.

U članku 184. stavku 2. iza riječi: »razgledavanja« stavlja se zarez i dodaju se riječi: »prepisivanja, preslikavanja i snimanja«.«

Time su otklonjeni prigovori predlagateljica da »priprema obrane ne može biti zadovoljena razgledavanjem spisa i predmeta bez mogućnosti da okrivljenik i branitelj izvrše preslikavanje spisa, presnimavanje dokaza ili fotografiranje predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz«.

Prije je već rečeno i da je ZID ZKP/11 izmijenio cijelu točku 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a suglasnost s Ustavom koje su osporile predlagateljice (»okrivljenik i branitelj nakon što je okrivljenik ispitan«). Mjerodavna odredba ZID-a ZKP/11 glasi:

»Članak 16.

U članku 184. stavku 2. točka 1. mijenja se i glasi:

»1) okrivljenik i branitelj, nakon što je nalog o istrazi upisan u odgovarajući upisnik, ili nakon što je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, ili je od osumnjičenika uzet uzorak biološkog materijala ili određeno vještačenje, pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom,«.«

97.1. Članak 184. stavak 2. točka 1. ZKP-a uređuje vremenska i stvarna (»predmetna«) ograničenja prava obrane na razgledavanje, prepisivanje, preslikavanje i snimanje spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz (u daljnjem tekstu: pravo korištenja spisom predmeta) sve do podizanja optužnice.

Ta se odredba, međutim, ne smije promatrati odvojeno od drugih odredaba ZKP-a koje su relevantne za utvrđivanje pravog stanja stvari kad je riječ o pojedinim pravima koja zajedno čine pravo na korištenje spisa kaznenog predmeta u prethodnom postupku.

U tom je smislu važno naglasiti da su ZID-om ZKP/11 dodana u članak 213. i dva nova stavka 4. i 5. koja su egzistencijalno povezana s člankom 184. stavkom 2. (novom) točkom 1. ZKP-a kad je riječ o pravu osumnjičenika na uvid u spis predmeta (prema terminologiji ZKP- a: pravo razgledavanja spisa). Novi stavci 4. i 5. članka 213. ZKP-a glase:

»4. Dokazne radnje prije početka postupka

Članak 213.

(...)

(4) Ako je protiv osumnjičenika podnesena kaznena prijava ili je obavljena pretraga osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi, ili je od osumnjičenika privremeno oduzet predmet, izvršeno prepoznavanje, ili je od osumnjičenika uzet otisak prstiju i drugih dijelova tijela, ili je uzet uzorak biološkog materijala, ili je određeno vještačenje osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona, osumnjičenik može od državnog odvjetnika zahtijevati prvo ispitivanje u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave ili obavljanja pretrage osumnjičenika, njegova doma ili drugih prostorija koje koristi ili pokretne stvari koju koristi ili privremenog oduzimanja predmeta od osumnjičenika, obavljanja prepoznavanja osumnjičenika ili uzimanja otisaka prstiju i drugih dijelova tijela od osumnjičenika, uzimanja uzorka biološkog materijala ili određivanja vještačenja osumnjičenika prema članku 325. ili 326. ovog Zakona. Ako državni odvjetnik prihvati prijedlog osumnjičenika, ispitat će ga u tom roku.

(5) Ako državni odvjetnik nije ispitao osumnjičenika u roku iz stavka 4. ovog članka, osumnjičenik po isteku tog roka ima pravo razgledavanja spisa.«.«

97.2. Ustavni sud podsjeća da se pravo uvida u spis predmeta (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa), kao inherentni dio prava na obranu, izvodi iz članka 29. stavka 2. alineje 1. Ustava (»U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili o ptuženik ima pravo: – da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete«). To se pravo također izvodi iz članka 6. stavka 3. točke (a) Konvencije (»Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega«). Iako u članku 29. stavku 2. alineji 1. Ustava nije izrijekom spomenuto (Ustav jamči pravo osobe da bude obaviještena o optužbi i o dokazima na kojima se optužba temelji, dok Konvencija jamči procesni minimum, to jest samo obavještavanje o optužbi), pravo uvida u spis predmeta smatra se pravom koje je implicitno sadržano u tim ustavnim i konvencijskim odredbama.

Pravo uvida u spis predmeta i pravo na predlaganje i izvođenje dokaza osnove su prava obrane u kaznenom postupku. Uvid u spis predmeta omogućava spoznaju o tome što se okrivljeniku stavlja na teret, koji su dokazi za to pribavljeni i druge informacije. Bez prava uvida u s pis predmeta pravo na obranu je nudum ius. Djelotvornim ostvarenjem tog prava osumnjičenik odnosno okrivljenik dobiva aktivnu ulogu i prelazi iz »objekta istrage« u subjekt kaznenog postupka. O tom pravu u velikoj mjeri ovisi poštenost kaznenog postupka i funkcioniranja pravne države u okvirima kaznenog pravosuđa.

97.3. Od stupanja na snagu ZID-a ZKP/11, članak 184. stavak 2. (nova) točka 1. i članak 213. (novi) stavci 4. i 5. ZKP-a relevantni su za utvrđivanje pravog stanja stvari kad je riječ o pojedinim pravima koja zajedno čine pravo korištenja spisom predmeta u pr ethodnom postupku.

Promatrane zajedno, te su nove odredbe supstancijalno izmijenile osobnu situaciju osumnjičenika usporedi li se njegov položaj s onim koji je imao prema ZKP/08 i ZID ZKP/09. Osumnjičeniku je danas priznato pravo od dr žavnog odvjetnika zahtijevati prvo ispitivanje u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave ili poduzimanja prve mjere ili radnje navedene u članku 213. stavku 4. ZKP-a (riječ je o istim mjerama i radnjama koje su navedene i u članku 184. stavku 2. (novoj) točki 1. ZKP-a).

To znači da najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja kaznene prijave (ali i prije toga ako je prva mjera ili radnja iz članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a provedena prije podnošenja kaznene prijave) osumnjičenik stječe pravo razgledavanja spisa odnosno pravo korištenja spisom predmeta. Dvije se pravne situacije trebaju razlikovati.

Prvo, ako državni odvjetnik prihvati prijedlog osumnjičenika da ga ispita, tada po sili članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a osumnjičenik u navedenom roku od 30 dana stječe pravo korištenja cjelokupnim spisom predmeta, što znači pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz.

Drugo, ako državni odvjetnik to ne učini, tada po sili članka 213. stavka 5. ZKP-a osumnjičenik stječe ex lege pravo na razgledavanje spisa, ali ne i na prepisivanje, preslikavanje i snimanje spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz. Ta će prava korištenja spisom dobiti odmah nakon što bude ispitan.

O činjenici da je osumnjičenik ispitan tako ostaje ovisno samo ostvarenje sekundarnih prava korištenja spisom, to jest prava prepisivanja, preslikavanja te snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz. Ta prava Ustav ne jamči. S ustavnopravnog je aspekta relevantna činjenica da primarno pravo uvida u spis (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa) u praksi mora biti djelotvorno ostvarivo.

Čini se nespornim da će rješenjima sadržanim u članku 184. stavku 2. točki 1. u vezi s člankom 213. stavcima 4. i 5. ZKP-a zakonodavac ostvariti taj ustavni zahtjev kad unutarnju strukturu prethodnog postupka uskladi s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci i tako ispuni pozitivne obveze navedene u točki 39.8. obrazloženja ove odluke.

97.4. U tim se okvirima može ocijeniti ustavnopravno prihvatljivim dio točke 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a koji glasi: »pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom«. Budući da je člankom 213. (novim) stavcima 4. i 5. ZKP-a pravo osumnjičenika na uvid u spis predmeta (to jest pravo razgledavanja spisa)

»drugačije propisano«, i to na način koji zadovoljava minimum ustavnopravnih zahtjeva, Ustavni sud ocjenjuje da su prigovori predlagateljica u tom aspektu postali opsoletni.

97.5. Međutim, Ustavni sud istodobno primjećuje da nije jasan materijalni aspekt pojma »prethodno ispitan« u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a.

Riječ je o problemu vezanom uz tumačenje postupanja osumnjičenika kad on na ispitivanju pred državnim odvjetnikom odluči šutjeti. Zakonodavac nije jasno definirao značenje te šutnje tijekom ispitivanja osumnjičenika u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a i n jezin utjecaj na djelotvorno ostvarenje prava osumnjičenika na korištenje spisom predmeta.

Ustavni sud naglašava da šutnja osumnjičenika tijekom ispitivanja mora značiti da je osumnjičenik ispitan u smislu članka 184. stavka 2. točke 1. ZKP-a i da odmah poslije završetka ispitivanja (tijekom kojeg je šutio) ima pravo korištenja spisom predmeta.

Budući da to ustavnopravno važno pitanje zakonodavac nije uredio, Ustavni sud s tog je aspekta ocijenio točku 1. stavka 2. članka 184. ZKP-a nesuglasnom sa zahtjevima procesne poštenosti zajamčenim člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

6.2.) Članak 186. stavak 1.

98. Osporena odredba glasi:

»Članak 186.

(1) Policija, državno odvjetništvo i sud prikupljaju, pohranjuju i obrađuju osobne podatke građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka, vodeći računa o tome da je to primjereno naravi potrebe za takvim podacima u konkretnom slučaju. Za svaku zbirku osobnih podataka ta tijela uspostavljaju i vode evidenciju prema posebnim propisima.

(...)«

99. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da članak 186., članak 187., članak 188. i članak 189. ZKP-a koji uređuju prikupljanje, korištenje i zaštitu osobnih podataka za potrebe kaznenog postupka nisu u suglasnosti s ustavnim jamstvima iz članaka 35. i 37. Ustava. Kad je riječ o članku 186. stavku 1. ZKP-a navode:

»Odredba čl. 186 st.1 arbitrarna je jer dozvoljava državi (policija, državno odvjetništvo, sud) prikupljanje, pohranjivanje i obradu osobnih podataka građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka vodeći računa o tome da je to primjereno naravi potrebe za takvim podacima u konkretnom slučaju.

Ovako široko i neprecizno postavljen okvir koji dozvoljava prikupljanje osobnih podataka svih građana u svezi sa čak najbagatelnijim kaznenim djelima, za koje je moguće izreći sudsku opomenu ili novčanu kaznu, ne odgovara prethodno ustanovljenim Siracuza principima.«

100. Ministarstvo pravosuđa navodi da nisu osnovane tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 186. stavka 1. ZKP-a s Ustavom jer podatke koji se prikupljaju za kazneni postupak zakon uređuje polazeći od Ustavom zajamčene zaštite osobnih podataka. To je prema

mišljenju Ministarstva pravosuđa posebna kategorija podataka (članak 6. Europske konvencije o međunarodnoj pravnoj pomoći u odnosu na zamolnice za presretanje telekomunikacija). Posebna pravila uređuju Zakon o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine« broj 103/03.), Zakon o tajnosti osobnih podataka (»Narodne novine« broj 79/07.) i Zakon o informacijskoj sigurnosti (»Narodne novine« broj 79/07.).

101. Ustavni sud primjećuje da ZKP u članku 186. stavku 1. ne čini razliku između raznih vrsta osobnih podataka koji se prikupljaju. Nema kategorizacije prema jačini zadiranja u osobni integritet i privatnost (intimu) ili p rema vrsti odnosno težini kaznenog djela ili okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno, a u odnosu na koje su ti podaci prikupljeni. Opće mjerilo prema kojem je riječ o podacima »važnima za svrhe kaznenog postupka« općenit je i nedefiniran te ostavlja prostora za oportune interpretacije, tim više što je životno i logično da svi prikupljeni osobni podaci nemaju jednaku činjeničnu i dokaznu vrijednost ovisno o konkretnom slučaju.

Također primjećuje da ZKP ne razlikuje osobne podatke pribavljene DNK analizom i podatke pribavljene na drugi način. Podaci pribavljeni DNK analizom nemaju potrebnu jaču pravnu zaštitu. Tako propisan način prikupljanja genetskih podataka i njihova korištenja bez jasno utvrđenih mjerila nije suglasan s Ustavom. Naime, zakonodavac je kao jedino ograničenje naveo da su ti podaci važni za kazneni postupak, što stipulaciju osporenog članka usmjerava na sve osobne podatke, pa i na one koji su prikupljeni zadiranjem u privatnost (intimu) pojedinca. To ima za posljedicu jaču povredu ljudskih prava od korištenja, primjerice podataka o zaposlenju i osobnom dohotku ili obiteljskom statusu. Ustavni sud ocjenjuje da se ti podaci, s obzirom na način kako su prikupljeni, ne mogu prema intenzitetu povrede ljudskih prava izjednačiti s ostalim osobnim podacima prikupljenim u razgovoru s okrivljenikom ili pribavljanjim od raznih državnih tijela ili pravnih osoba. Stoga, prikupljanje osobnih podataka putem DNK analize mora biti kritički uređeno i mora podlijegati strogo propisanim mjerilima.

101.1. Nadalje, odredbe ZKP-a o zaštiti osobnih podataka moraju biti usklađene s Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije od 27. s tudenoga 2008. o z aštiti osobnih podataka prikupljenih u okvi ru policijske i pravosudne suradnje u ka znenim stvarima (Council Framework Decision 2008/977/JHA of 27 November 2008 on the protection of personal data processed in the framework of police and judicial cooperation in criminal matters, Official Journal L350, 30. 12. 2008, 60-71). Ta se odluka primjenjuje na podatke koji su prikupljeni ili obrađeni (gathered or processed) od nadležnih tijela radi sprečavanja, istraživanja, otkrivanja ili progona kaznenih djela (prevention, investigation, detection or prosecution of criminal offences) ili izvršenja kaznenih sankcija (točka 6. Okvirne odluke).

Članak 186. stavak 1. ZKP-a koji sadržajno zadire u područje zaštite osobnih podataka nije usklađen s mjerodavnim odredbama Okvirne odluke. On ne zadovoljava standarde koji su u njoj postavljeni, osobito u pogledu:

– svrhe prikupljanja osobnih podataka jer ta svrha u ZKP-u nije specificirana, eksplicitna i definirana u pogledu legitimnog cilja;

– obrade podataka jer ta obrada u ZKP-u nije ograničena samo na svrhu zbog koje su podaci prikupljeni, a nije ni precizirano za koje je druge svrhe takva obrada podataka dopuštena, pod kojim je okolnostima dopuštena te kad je nužna i razmjerna toj drugoj svrsi, uz propisana odgovarajuća jamstva;

– nedostatka pravila o tome koliko redovito se pohranjeni osobni podaci moraju provjeravati;

– nedostatka pravila o tome da osobe čiji se podaci prikupljaju moraju o toj mjeri biti obaviještene te u kojim se slučajevima može ograničiti pristup prikupljenim informacijama;

– nedostatka pravila o tome da se osobni podaci koji otkrivaju rasno ili etničko porijeklo osobe, političko mišljenje, religijska ili filozofska vjerovanja, članstvo u sindikatu ili zdravlje te seksualni život načelno ne mogu koristiti te da njihovo korištenje može biti dopušteno samo ako je osobito nužno i kad postoje odgovarajuća jamstva.

101.2. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da članak 186. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3. Ustava) u vezi s jamstvom poštovanja i pravne zaštite privatnog života pojedinca (članak 35. Ustava i članak 8. Konvencije).

Ustavni sud ujedno upućuje na obrazloženje vezano uz odredbe članka 327. stavaka 6. i 7. ZKP-a koje uređuju pohranu i čuvanje podataka prikupljenih molekularno-genetskom analizom (v. točku 155. do 158.4. obrazloženja ove odluke).

7) Glava XVII. Istraga (članci 216. – 239.)

102. Glava XVII. ZKP-a sastavni je dio njegova drugog dijela pod nazivom: Redoviti postupak, unutar kojeg je smještena u posebnu cjelinu »A.« pod nazivom: Prethodni postupak. Ta glava slijedi iza odredaba o kaznenom progonu. U njoj se uređuje državnoodvjetnička istraga.

103. U glavi XVII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 216. stavaka 1. i 2., članka 217. stavaka 1. i 2., članka 218. stavaka 1. i 3., članka 219. stavka 1., članka 222. stavka 2., članka 225. stavka 3., članka 229. stavka 2., članka 230. i članka 239. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 217. stavke 1. i 2., članak 218. stavak 3., članak 229. stavak 2. (drugu rečenicu) i članak 230. stavke 3., 4. i 5. ZKP-a.

7.1.) Članak 217. stavci 1. i 2.

104. Osporene odredbe glase:

»Članak 217.

1) Državni odvjetnik donosi nalog o provođenju istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga. Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik donosi u r oku od de vedeset dana od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava (članak 205. stavak 4.). Izdavanje naloga o provođenju istrage zabilježit će se u upisniku kaznenih prijava.

(2) Nalog o provođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke osobe osumnjičenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje.

(...)«

Te su odredbe izmijenjene člankom 46. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. riječ »izdaje« zamijenjena je riječju »donosi«. U stavku 2. riječ »okrivljenika« zamijenjena je riječju »osumnjičenika«.

105. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 2 stavak 5 ZKP-a; propisano je da kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik (članak 205 st. 4) ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je rješavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo.

Ova odredba protivna je članku 18 Ustava Republike Hrvatske koji kaže da se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita.

Pravo na pravni lijek univerzalno je konstitucionalno i zakonsko pravo čovjeka i građanina. Univerzalnost toga prava ogleda se u činjenici što ga poznaju gotovo sva suvremena zakonodavstva u svijetu, što je ugrađeno i u brojne međunarodne dokumente.

Tako npr. čl. 13 Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu skraćeno; ECHR) propisuje da svatko čija se prava i slobode ustanovljene tom Konvencijom ugrožavaju ili povređuju ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred tijelima državne vlasti.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966 g. također sadrži više odredbi kojima se građaninu priznaje pravo na djelotvorni pravni lijek, a identičnu odredbu sadrži i Opća deklaracija o pravima čovjeka.

Zakonom o kaznenom postupku, a vezano uz započinjanje kaznenog progona kako je to opisano u prvom dijelu stavka 5 članka 2 ZKP-a, a koji prema zakonu predstavlja prvi akt kojim se određena osoba stavlja pod kazneni postupak koji sam po svojoj suštini predstavlja određenu vrstu ograničenja temeljnih prava i sloboda, ne osigurava se pravo žalbe niti se osigurava druga pravna zaštita protiv započinjanja kaznenog progona u odnosu na neku osobu. Tu pravnu zaštitu ne mogu zamijeniti eventualna druga pravna sredstva ili žalbe koja su predviđena Zakonom o kaznenom postupku za kasnije stadije postupka.

Vezano uz naprijed navedeno, odnosno vezno uz odredbu čl.16 Ustava Republike Hrvatske, toj odredbi Ustava RH protivna je i odredba članka 217 st. 1 i 2 ZKP-a po koj oj državni odvjetnik izdaje nalog o provođenju istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se ima provesti istraga.

Prema članku 216 ZKP-a istraga se mora provesti za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a stavkom 2 istog članka predviđeno je da se istraga može provesti za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak.

Člankom 217 st. 2 ZKP-a propisano je da nalog o provođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnost iz kojih proizlaze osnove sumnje, ime i prezime i osobne podatke okrivljenika, ako su poznati, te kratko obrazloženje.

U slučaju provođenja istrage i to kako u situaciji njene obligatornosti kod kaznenih djela zapriječenih kaznom dugotrajnog zatvora, tako i u slučaju fakultativne istrage, građanima dakle nije osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek protiv navedenih odluka.

Nalog o provođenju istrage ne sadrži naime uputu o pravnom lijeku te građani nemaju osigurano pravo na žalbu protiv pojedinačnog pravnog akta donesenog u postupku prvog stupnja pred sudom ili d rugim ovlaštenim tijelom. Nijednim zakonom nije osigurana druga pravna zaštita protiv citiranog naloga državnog odvjetnika o provođenju istrage, odnosno protiv upisa kaznene prijave u upisnik.

Prema koncepciji novog ZKP-a ovlašteni tužitelj pokreće i provodi postupak pred samim sobom, a ne pred sudom

Odredba članka 5 st. 2 ZKP-a prema kojoj kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik koji se vodi kod nadležnog državnog odvjetnika, odredba čl. 217 st. 2 ZKP-a, te odredba čl.219 ZKP-a po kojoj istragu provodi državni odvjetnik, protivne su odredbi čl. 29 Ustava Republike Hrvatske prema kojoj se kazneni postupak može pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.«

106. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o prigovorima upućenim članku 217. stavcima 1. i 2. ZKP-a.

107. Ustavni sud podsjeća da je članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a razmotrio zajedno s člankom 2. stavkom 5. ZKP-a.

Budući da je razloge zbog kojih članak 2. stavak 5. i članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a ocjenjuje nesuglasnim s Ustavom već prije obrazložio, Ustavni sud ne smatra potrebnim ponavljati ih na ovom mjestu. Stoga upućuje na obrazloženje sadržano u točkama 35. do 39.9. obrazloženja ove odluke.

7.2.) Članak 218. stavak 3.

108. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 218.

(1) Nalog o provođenju istrage se dostavlja osumnjičeniku u roku od osam dana od dana izdavanja, zajedno s poukom o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona, osim ako osumnjičenik nije poznat.

(...)

(3) Državni odvjetnik može odgoditi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana ako bi se dostavom ugrozio život ili tijelo ili imovina velikih razmjera. Razloge za odgodu dostave naloga o provođenju istrage, državni odvjetnik upisuje službenom zabilješkom u upisnik iz članka 205. stavka 4. ovog Zakona.

(...)«

Članak 218. ZKP-a izmijenjen je člankom 47. ZID-a ZKP/09. U stavcima 1., 2. i 4. riječ »okrivljenik« u odgovarajućem padežu zamijenjena je riječju »osumnjičenik«.

109. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba čl. 218 st. 3 ZKP-a protivna je pravima koje pripadaju okrivljenicima a koja su sadržana u čl.29 Ustava RH i čl.6 ECHR. Naime ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se državnom odvjetništvu trebala dati mogućnost odgode dostave naloga o provođenju istrage za daljnjih mjesec dana nakon što istekne rok od 8 dana kako je to predviđeno čl. 218 st.1 ZKP-a i to bez ikakve kontrole sudbene vlasti.

Nalog za provođenje istrage je dakle izdan, istraga se provodi a osoba protiv koje se ona provodi o tome nema nikakvih saznanja niti je upoznata sa svojim pravima u skladu sa čl. 239 st.1 ZKP-a Prava navedena u čl. 239 ZKP-a a koja su pobrojana u pouci o pr avima okrivljenika nisu kozmetičke naravi i nisu iluzorna i teorijska već ista moraju biti praktična i učinkovita. Okrivljenik koji ne zna da se protiv njega istraga provodi ne može ostvariti pravo na razgledavanje spisa, pravo na saznanje o os novama sumnje, pravo da nije dužan ništa iznositi, pravo na predlaganje provođenja određenih dokaznih radnji kao niti sva druga prava iz čl.239 ZKP-a.

Odredbom čl. 218 st. 3 ZKP-a krši se stoga pravo na ‘pristup sudu’, pravo na razumni rok, kao i pravo na učinkovitu jednakost stranaka u postupku. Izostanak sudske kontrole rada državnog odvjetnika koji se odnosi na odlučivanje o nedostavi naloga kroz period od mjesec dana nakon prethodnih 8 dana ukazuje na opravdanu sumnju u moguću arbitrarnost rada državnog odvjetnika.«

110. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 218. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Dokazne radnje u istrazi protiv počinitelja koji nije poznat poduzimaju se prema ZKP-u. Zahvat u prava osobe može se poduzeti samo pod uvjetima koje propisuje ZKP. I kad bi se u toj situaciji imenovao branitelj ne može se isključiti da okrivljenik (ili drugi ovlaštenik) imenuje drugog branitelja, pa bi se i tad postavilo pitanje valjanosti radnji branitelja koji je zastupao »obranu«, ali ne okrivljenika jer potonji uopće nije poznat. Napominje da se nalog o provođenju istrage prema članku 218. stavku 2. ZKP-a obvezatno dostavlja okrivljeniku čim se utvrdi njegov identitet.

111. Ustavni sud ne može prihvatiti prigovore predlagateljica kao ustavnopravno prihvatljive. Ipak, prihvaća da je u prvoj rečenici članka 218. stavka 3. ZKP-a inače legitiman cilj koji se tom odredbom nastoji postići s ustavnopravnog aspekta preširoko i neodređeno postavljen (sprečavanje ugrožavanja života ili tijela ili imovine velikih razmjera).

Prema tome, nije ustavnopravno neprihvatljivo da zakonodavac propiše odgodu dostave naloga o provođenju istrage do mjesec dana. Za takvu ovlast državnog odvjetnika, međutim, potrebno je precizirati i jasno odrediti katalog kaznenih djela za koje bi odgoda dostave naloga o provođenju istrage mogla biti ustavnopravno opravdana.

Ustavni sud ocjenjuje, naime, da bi se ta ovlast državnog odvjetnika mogla ustavnopravno opravdati samo za najteža kaznena djela koja prijete organiziranom životu u zajednici ako se u konkretnom slučaju procijeni da postoji opasnost za život ili tijelo ili imovinu velikih razmjera. Njihov je katalog zakonodavac dužan precizno odrediti u samom zakonu.

111.1. Zaključno, dio prve rečenice stavka 3. članka 218. ZKP-a koji glasi: »ako bi se dostavom ugrozio život ili tijelo ili imovina velikih razmjera« nesuglasan je sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava, osobito sa zahtjevima pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava) u vezi s pravom na pošteno suđenje zajamčenim člankom 29. Ustava.

Što se tiče preostalog dijela prve rečenice stavka 3. članka 218. ZKP-a Ustavni sud utvrdio je potrebu da se i on ukine (iako sama ovlast državnog odvjetnika da odgodi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana pod ustavnopravno prihvatljivim pretpostavkama nije sporna). Naime, bilo je potrebno ukinuti cijelu prvu rečenicu stavka 3. članka 218. ZKP-a jer bez dijela za koji je utvrdio da je nesuglasan s Ustavom ona mijenja pravni smisao i postaje bezuvjetna. Ona bi u tom slučaju glasila: »Državni odvjetnik može odgoditi dostavu naloga o provođenju istrage do mjesec dana«. Takva bi odredba bila ustavnopravno nedopuštena.

Ni druga rečenica stavka 3. članka 218. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom (»Razloge za odgodu dostave naloga o provođenju istrage, državni odvjetnik upisuje službenom zabilješkom u upisnik iz članka 205. stavka 4. ovog Zakona.«). Međutim, zbog njezine organske povezanosti s prvom rečenicom stavka 3. članka 218. ZKP-a trebalo je i nju ukloniti iz pravnog poretka. Bez prve rečenice, naime, i ona mijenja pravni smisao čita li je se zajedno s člankom 218. stavkom 1. ZKP-a.

7.3.) Članak 229. stavak 2. druga rečenica

112. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 229.

(1) Nakon završene istrage državni odvjetnik je dužan u r oku od pe tnaest dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Taj rok može viši državni odvjetnik produljiti na prijedlog državnog odvjetnika najviše za još petnaest dana, a u pos ebno složenim predmetima za još dva mjeseca.

(2) Ako niti nakon produljenja roka iz stavka 1. ovog članka, optužnica nije podignuta i dostavljena sudu, smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.

(...)«

113. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbama čl. 229 i 230 ZKP-a predviđeni su rokovi u kojima državni odvjetnik nakon završene istrage mora podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Rokovi koji se navode u člancima 229 st.1 – 15 dana plus 15 dana plus 2 mjeseca predugi su.

Nerazumljiva je odredba čl. 229 st.2 ZKP-a sa aspekta suđenja u razumnom roku, a koja predviđa situaciju u kojoj optužnica nije podignuta i dostavljena sudu nakon praktično isteka 3 mjeseca, koja kaže da će se smatrati da je u toj situaciji državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. U istoj odredbi navodi se nadalje da se u svakom slučaju smatra da je

državni odvjetnik odustao od ka znenog progona ako optužnica nije podignuta 6 mjeseci nakon završetka istrage.

Rok od 6 mjeseci tako je praktično ostavljen državnom odvjetniku za podizanje optužnice, jer se prije isteka tog roka od 6 mjeseci a n akon završene istrage u stvarnosti istraga ne može obustaviti zbog toga što državni odvjetnik nije podigao optužnicu. Prekluzija nepodizanja optužnice u vidu obustave istrage u stvarnosti tako nastupa tek 6 mjeseci nakon što je istraga završena.

Časom završetka istrage državni odvjetnik raspolaže svim pravno relevantnim podacima kako činjenične tako i pravne naravi i ne postoji niti jedna zapreka zbog koje ne bi mogao ili postupak obustaviti ili podići optužnicu.

Rokom od 6 mjeseci koji je ostavljen državnom odvjetniku na dispoziciju građani se stavljaju u neprimjereno tešku situaciju u kojoj ne znaju što će se s njima dogoditi odnosno hoće li biti optuženi ili ne.«

114. Ministarstvo pravosuđa u dostavljenom očitovanju smatra da članak 229. stavak 2. ZKP- a nije u nesuglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Navodi da je rok od šest mjeseci apsolutni rok nakon isteka kojeg se smatra da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona.

115. Ustavni sud primjećuje da u članku 229. stavcima 1. i 2. ZKP-a zakonodavac nije poštovao pravne standarde pri vremenskom određivanju trajanja pravne radnje koja ima utjecaja na individualne pravne situacije osoba o kojima je riječ (u konkretnom slučaju pri određivanju rokova za podizanje optužnice).

Zakonodavac je slobodnom pravnom voljom odredio da je nakon završene istrage državni odvjetnik dužan u roku od petnaest dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu. Taj je rok postavio kao opće pravno pravilo kad je riječ o podizanju optužnice. Ustavni sud tom roku nema što prigovoriti. Njegova je obveza da taj redoviti rok prihvati kao objektivno početno mjerilo i u us poredbi s njegovom duljinom ocijeni prihvatljivost iznimaka, to jest prihvatljivost trajanja dopuštenih produljenja tog roka.

Promatraju li se pravila o njegovim dopuštenim produljenjima u tom svjetlu, odmah se zapaža da ne postoji razuman odnos razmjernosti između redovitog roka od 15 dana i konačnog roka od šest mjeseci (to jest cca 180 dana) za podizanje optužnice. Dopuštena produljenja koja dovode do roka čak 11 puta duljeg od redovitog u cijelosti poništavaju učinke koje u pravu impliciraju kratki rokovi.

Ostaje da se razmotre uzroci takvog nerazmjernog produljenja redovitog roka za podizanje optužnice. Redoviti je rok za podizanje optužnice 15 dana. Taj se rok može produžiti za još 15 dana, a u pos ebno složenim predmetima za još dva mjeseca. Ako državni odvjetnik ne podigne optužnicu u tom najduljem dopuštenom roku od tri mjeseca, to jest u roku koji već uključuje jedno produljenje (uz dva moguća trajanja: 15 dana odnosno dva mjeseca) smatra se da je odustao od kaznenog progona.

Ustavni sud takvo pravilo ne ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim, iako napominje da je riječ o pravilu kojim se trajanje redovitog roka doslovno udvostručuje (pa produljenje traje isto koliko i sam redovni rok) odnosno učetverostručuje (pa produljenje traje četiri puta dulje

od samog redovnog roka). U tom je smislu dužan upozoriti da se iz propisanih pravila može nazrijeti da je riječ o objektivno prekratko određenom redovitom roku ili pak o namjeri da se određivanjem redovitog roka u kratkom trajanju formalno zadovolje pretpostavljeni zahtjevi promptnosti i brzine, a da se propisivanjem mogućnosti njihova produljenja državnom odvjetništvu dade stvarno potrebno vrijeme za administrativnu pripremu (pisanje) optužnog akta i podizanje optužnice.

115.1. Međutim, s ustavnopravnog aspekta problem nastaje kad u drugoj rečenici stavka 2. članka 229. ZKP-a zakonodavac dodaje još daljnje pravilo: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od ka znenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.«

Druga rečenica članka 229. stavka 2. ZKP-a koja propisuje rok od šest mjeseci za podizanje optužnice u c ijelosti poništava svrhu, smisao i ciljeve prethodno postavljenih pravila o kratkom redovitom roku za podizanje optužnice (15 dana) i njegovim dopuštenim produljenjima (za 15 dana odnosno dva mjeseca).

Štoviše, korištenje izraza »u svakom slučaju« u drugoj rečenici članka 229. stavka 2. ZKP-a, u svjetlu predmeta koji taj članak uređuje, jasno upućuje da prethodno postavljeni rokovi nemaju nikakvo praktično pravno značenje jer državni odvjetnik »u svakom slučaju« ima na raspolaganju šest mjeseci za podizanje optužnice.

Na kraju, kad bi se pretpostavilo da je zakonodavac smatrao kako državnom odvjetniku treba dati još i poseban rok za pripremu (pisanje) formalnog optužnog akta, ni u tom se slučaju rok od šest mjeseci ne može ocijeniti objektivno opravdanim za ostvarenje te zadaće, koliko god optužnica bila opsežna. Ustavni sud podsjeća da je država odgovorna omogućiti državnom odvjetništvu primjerene uvjete rada, uključujući dovoljan broj osoba zaposlenih u stručnim službama koje moraju biti osposobljene i kadre pripremati i najsloženije pravne akte iz njegove nadležnosti u najkraćim rokovima. Problemi materijalnih uvjeta rada državnog odvjetništva ne smiju se rješavati na štetu okrivljenika.

Zaključno, promatrajući način na koji su u članku 229. stavcima 1. i 2. ZKP-a uređeni rokovi za podizanje optužnice u cjelini, Ustavni sud mora zaključiti da je zakonodavac odabrao način koji na okrivljenike proizvodi učinak obuhvaćen pojmom procesne nepoštenosti. Takav rok osobito je procesno nepošten prema okrivljeniku u istražnom zatvoru. Ustavni sud podsjeća da prema članku 228. stavku 2. ZKP-a državni odvjetnik završava istragu kad je stanje stvari u istrazi dovoljno razjašnjeno da se može podignuti optužnica ili obustaviti postupak. To je stanje od kojeg treba polaziti pri određivanju rokova za podizanje optužnice.

Zakonodavac je ovlašten propisati opći rok za podizanje optužnice koji smatra primjerenim kad je riječ o najvećem broju predmeta. Ovlašten je propisati i iznimne mogućnosti njegova razumnog produljenja kad je riječ o složenim odnosno izrazito složenim predmetima (ili je riječ o nekom drugom ustavnopravno opravdanom razlogu) odnosno kad je riječ o tome da zbog objektivnih razloga ili zbog više sile optužnica nije bila predana u roku pa postoji javni interes da sud iznimno odobri podizanje optužnice. Nije, međutim, ovlašten sva ta prethodna pravila poništavati daljnjim propisivanjem četvrtog (jednokratnog i najduljeg) roka koji stvarno zadobiva sve pravne značajke onog prvotnog općeg roka.

115.2. Ustavni sud stoga ocjenjuje da posljednja rečenica članka 229. stavka 2. ZKP-a koja glasi: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako

optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.« nije u suglasnosti s općim jamstvom kaznenih dijelova članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije. Ta rečenica nije u suglasnosti ni sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, osobito onima koji se tiču pravne izvjesnosti, pravne sigurnosti i pravne dosljednosti (članak 3. Ustava).

115.3. Prijedlog da se stavci 1. i 2. članka 229. ZKP-a ukinu u c ijelosti Ustavni sud nije prihvatio zbog njegove neosnovanosti. Razlozi su sadržani u prethodnim točkama.

7.4.) Članak 230. stavci 3., 4. i 5.

116. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 230.

(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i teškim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest mjeseci.

(3) Okrivljenik i oštećenik mogu se uvijek obratiti pritužbom višem državnom odvjetniku zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.

(4) Viši državni odvjetnik ispitat će navode u pritužbi, a ako je podnositelj zahtijevao, obavijestit će ga o tome što je poduzeto.

(5) Ako istragu provodi sudac istrage okrivljenik i oštećenik kao tužitelj mogu se obratiti pritužbom predsjedniku suda zbog odugovlačenja postupka i drugih i drugih nepravilnosti u tijeku sudske istrage. Ako je podnositelj zahtijevao, predsjednik suda će ga obavijestiti o tome što je poduzeto.«

117. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 230. ZKP-a protivan standardima suđenja u razumnom roku zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Također smatraju da pritužba iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a nije djelotvorno domaće pravno sredstvo u smislu članka 13. Konvencije. Navode:

»Rokovima predviđenim u čl. 230 ZKP-a regulirana je pravna situacija kada se istraga ne završi u r oku od 6 m jeseci. U složenim predmetima Viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika istragu produljiti za još 6 mjeseci a u pos ebno složenim i teškim predmetima Glavni državni odvjetnik ovaj rok može produljiti za 12 mjeseci.

Rokovi predviđeni u čl. 230 protive se Ustavnom pravu na suđenje u razumnom roku a okrivljeniku i oštećeniku je člankom 230 st. 3 dano samo pravo pritužbe zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.

Pravo pritužbe ne može se smatrati efikasnim pravnim sredstvom u borbi protiv ‘suđenja koje se ne odvija u razumnom roku’ jer nije predviđena sankcija za postupanje koje bi se moglo tumačiti odugovlačenjem postupka i nepravilnostima u tijeku istrage.«

118. Ministarstvo pravosuđa ne smatra osnovanim te prigovore: »Neosnovano nadalje tvrde predlagateljice da je odredba čl. 230. ZKP protivna čl. 29. Ustava. Time nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pravo na pritužbu u čl. 230. st. 3. ZKP je u odnosu na čl. 11. ZKP odredba koja se izričito odnosi na postupanje državnog odvjetnika i drugih tijela koja vode prethodni postupak. Protivno tvrdnji predlagateljica time nipošto nije povrijeđen Ustav«.

119. Kad je riječ o članku 230. ZKP-a predlagateljice su navele dva različita prigovora. Prvi se odnosi na razumnu duljinu trajanja istrage (stavci 1. i 2. članka 230. ZKP-a), a drugi na kvalitetu pritužbe (stavci 3., 4. i 5. članka 230. ZKP-a).

Iako prvi prigovor nije osnovan, zbog cjelovitosti obrazloženja i taj se prigovor razmatra na ovom mjestu.

120. Ustavni sud primjećuje da je pitanje trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija u ZKP-u riješeno tako da su za njihovo trajanje propisani zakonski rokovi.

Člankom 68. stavcima 2. i 4. ZODO-a propisani su redoviti rokovi trajanja skraćenog postupka (treći dio pod nazivom: Skraćeni postupak, članci 520. do 539. ZKP-a) te mogućnost njegova produljenja. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 68.

(...)

(2) Ako je kaznena prijava podnesena za kazneno djelo za koje državni odvjetnik ne može naložiti provođenje istrage (skraćeni postupak), državni odvjetnik je dužan u r oku od š est mjeseci od upi sa kaznene prijave u upi snik kaznenih prijava donijeti odluku o ka znenoj prijavi.

(...)

(4) Viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 2. ovoga članka produljiti za još šest mjeseci.«

Člankom 217. stavkom 1. ZKP-a propisan je rok za donošenje naloga o provođenju istrage. Mjerodavna odredba glasi:

»Članak 217.

(1) ... Nalog o provođenju istrage državni odvjetnik donosi u roku od devedeset dana od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava (članak 205. stavak 4.). ...

(...)«

Konačno, osporenim člankom 230. stavcima 1. i 2. ZKP-a propisani su rokovi za završetak istrage.

Ustavni sud ocjenjuje pravilnom zakonodavčevu odluku da odredi rokove trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija jer zakonski rokovi osiguravaju pravnu predvidljivost trajanja prethodnog postupka i s time pridonose pravnoj sigurnosti. Ujedno ocjenjuje da su prethodno navedeni rokovi ustavnopravno prihvatljivi. Zakonski rokovi, ako su ustavnopravno prihvatljivi, ujedno su i razumni.

Prema tome, zbog postojanja zakonskih rokova koji izrijekom određuju trajanje prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije koja zahtijevaju postupanje u »razumnom roku« nisu primjenjiva na taj postupak. Razumni rokovi (to jest takvi kojih nema jer nisu propisani, pa se prihvatljivost duljine trajanja postupka ocjenjuje po načelu razumnosti) pravni su standard koji je na europskom kontinentu razvio Europski sud za sudske postupke trajanje kojih nije vezano zakonskim rokovima. Postojanje djelotvornog pravnog sredstva protiv nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka Europski sud postavio je kao europski pravni standard 2000. godine (predmet Kudła protiv Poljske, presuda, veliko vijeće, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96).

120.1. Budući da ukupni rok za završetak istrage (godina i pol dana), u koji su uključeni i rokovi za produljenje istrage o kojim je produljenjima nadležan odlučivati viši državni odvjetnik odnosno glavni državni odvjetnik, a kojem predlagateljice prigovaraju, ne pripada kategoriji razumnog roka, nego je riječ o ustavnopravno prihvatljivom zakonskom roku, te njihove prigovore Ustavni sud ocjenjuje neosnovanima.

120.2. S druge strane, Ustavni sud dužan je primijetiti da ZKP nije pravno dosljedan kad je riječ o svim rokovima u redovitom postupku. Naime, zakonodavac nije propisao rokove za rješavanje prijave (odbačaj, optuženje) u slučajevima kad se ne provodi istraga.

Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da je radi zahtjeva koje postavljaju načela pravne predvidljivosti i pravne sigurnosti nužno propisati rokove i u slučajevima kad se ne provodi istraga. Takav zahtjev nije novina u pravnom poretku budući da su ZODO-om na sličan način određeni rokovi za rješavanje prijave u skraćenom postupku (v. članak 68. ZODO-a u točki 120. obrazloženja ove odluke).

120.3. Budući da je u članku 230. ZKP-a riječ o zakonskom roku (godina i pol dana za završetak istrage) može se govoriti samo o odugovlačenju predistražnih i istražnih radnji unutar tog ustavnopravno prihvatljivog zakonskog roka. Takvo odugovlačenje, međutim, nije pitanje zakonitog nego nepravilnog rada državnog odvjetnika ili suca istrage. Odugovlačenje unutar ustavnopravno prihvatljivog zakonskog roka nije predmet sudske nego instancijske kontrole unutar državnog odvjetništva (za državne odvjetnike) odnosno suda (za suce istrage).

I kao takvo, međutim, odugovlačenje može biti ustavnopravno relevantno s aspekta djelotvornosti provođenja prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, osobito kad je riječ o kaznenim djelima koja se tiču prava na život (članak 21. stavak 1. zasebno i u vezi s člankom 17. stavkom 2. Ustava i članak 2. Konvencije) i zabrane zlostavljanja (članak 23. i članak 25. stavak 1. zasebno i u vezi s člankom 17. stavkom 2. Ustava i članak 3. Konvencije). U tom su smislu predlagateljice u pravu kad navode da domaći pravni poredak mora imati djelotvorno pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti prethodnog postupka.

Stoga je obveza Ustavnog suda da u nastavku ispita sadržava li ZKP mehanizam za osiguranje djelotvornosti prethodnog postupka u skladu s europskim pravnim standardima.

121. Praksa Europskog suda jasno pokazuje da nedjelotvornost predistražnih i istražnih postupaka, utvrdi li se da je postojala, uvijek dovodi do povr ede konvencijskih prava podnositelja zahtjeva.

Danas postoji određeni minimum zajedničkih europskih pravnih standarda vezanih uz djelotvornost postupaka prije suđenja, neovisno o njihovoj formalnoj nacionalnoj klasifikaciji. Zahtijeva se da neovisan i nepristran kazneni progon i istraživanje moraju biti djelotvorni (sveobuhvatni, temeljiti, brzi, revni, pažljivi i smisleni) tako da mogu dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. Moraju biti:

– sposobni dovesti do utvrđivanja i kažnjavanja počinitelja kaznenih djela, pri čemu obveza provesti djelotvorno istraživanje znači »obvezu načina/sredstava, a ne rezultata (an obligation not of result but of means): svako istraživanje ne mora nužno biti uspješno ili dovesti do zaključka koji se podudara s opisom događaja podnositelja kaznene prijave, ali treba u načelu biti prikladno da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se dokaže da su navodi istiniti, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih;

– detaljni i brižljivi;

– promptni i odlučni (zahtjev promptnosti i razumne brzine implicitan je djelotvornim istražnim radnjama, iako se uvažava da mogu postojati prepreke i teškoće koje sprečavaju napredak u istraživanju u određenoj situaciji);

– nepristrani i neovisni, pod čime se osobito razumije zahtjev da istražne vlasti ne smiju biti povezane s osobama uključenim u događaje koji se istražuju ni hijerarhijski, ni institucionalno, ni stvarno;

– uvijek pred očima javnosti (»transparentni«) u smislu da postoji dovoljno elemenata javne provjere (public scrutiny) istraživanja te njihovih rezultata koji dovode do povjerenja javnosti u neovisnost i nepristranost nadležnih državnih tijela, a time i do uvj erenja da su ta tijela privržena vladavini prava i da ne postoje tajni dogovori ili službena tolerancija nezakonitih čina. Ti su zahtjevi izraz doktrine tzv. vanjskog dojma neovisnosti i nepristranosti istraživanja.

121.1. Europski sud do sada je donio niz presuda protiv Republike Hrvatske u kojima je utvrdio nedjelotvornost predistražnih i/ili istražnih postupaka u pojedinačnim slučajevima zbog toga što su policija, državni odvjetnik ili (bivši) istražni sudac propustili poštovati jedan ili više tih standarda. To je uvijek značilo povredu nekog materijalnog konvencijskog prava s njegova proceduralnog aspekta. Najčešće je riječ o člancima 2. i 3. Konvencije (proceduralni aspekt). Oba ta članka Konvencije u određenoj mjeri korespondiraju s člankom 21. stavkom 1., člankom 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava.

Te ustavne i konvencijske odredbe dovode do pozitivne obveze države da u slučajevima nasilnih smrti, nestanaka osoba, zlostavljanja svih vrsta te drugih kaznenih djela protiv integriteta osobe provede djelotvornu službenu istragu (v. Europski sud, predmet Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda, 28. listopada 1998., zahtjev br. 24760/94, § 102.). Primjerice, u slučaju Đurđević protiv Hrvatske (presuda, 19. srpnja 2011., zahtjev br. 52442/09) utvrđena je povreda pozitivne obveze Republike Hrvatske da provede djelotvoran kazneni progon odnosno istragu. Druga podnositeljica zahtjeva i treći podnositelj zahtjeva podnijeli su prigovor Europskom sudu da ih je 16. lipnja 2009., oko 22.30 sati, zlostavljala policija i da je

službena istraga tog zlostavljanja bila nedjelotvorna. Pozvali su se na članak 3. Konvencije (§ 58. presude).

»88. Sud ... primjećuje da je državno odvjetništvo u konačnici odgovorno pobrinuti se da se obavi djelotvorna istraga o pr igovorima druge podnositeljice zahtjeva. Nakon što je bilo obaviješteno o n avodu podnositeljice zahtjeva i o njezinim medicinskim nalazima, državno odvjetništvo imalo je obvezu pobrinuti se da se obavi prethodno istraživanje (preliminary investigation) i da se pribave potrebni dokazi, kao što je otkrivanje navodnih počinitelja i izjave očevidaca. Nadalje, državno odvjetništvo nije bilo vezano pravnom karakterizacijom (legal characterisation) navodnog kaznenog djela, kako je ona navedena u kaznenoj prijavi podnositeljice zahtjeva, nego je imalo obvezu pokrenuti kazneni progon i tražiti provođenje istražnih mjera ako je postojala razumna sumnja (reasonable suspicion) da je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta zlostavljanju od policije.

89. Međutim, u ovom je predmetu postupanju državnog odvjetništva nedostajala potrebna transparentnost i vanjski dojam neovisnosti (vidjeti, mutatis mutandis, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, § 131., ECHR 2001-III, i Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 123., ECHR 2001-III (izvadci)). Sud u tom pogledu primjećuje da je državno odvjetništvo temeljilo svoju odluku da odbaci kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva samo na izvješćima koja je dostavila policija.

90. Državni odvjetnik nije poduzeo neovisne korake, kao što je obavljanje razgovora s drugom podnositeljicom zahtjeva, s policijskim službenicima koji su sudjelovali i s očevicima, nije naložio forenzično ispitivanje ozljeda druge podnositeljice zahtjeva, i tako dalje (vidjeti, kao suprotno, Berliński protiv Poljske, br. 27715/95 i 30209/96, §§ 69. i 70., 20. lipnja 2002.). Nema nikakvih naznaka da je državni odvjetnik na bilo koji način bio pripremljen da izvrši strogu kontrolu policijske verzije događaja u odnosu na taj izgred. (...)

95. Sud nalazi da nedostaci istrage o navodnom policijskom nasilju, koji se odnose na njezinu djelotvornost i nedostatak neovisnosti tijela vlasti koja su sudjelovala, predstavljaju povredu zahtjeva iz članka 3. Konvencije. Stoga je došlo do povrede postupovne obveze iz članka 3. Konvencije.«

U istom su predmetu Đurđević protiv Hrvatske (2011.) istaknuti bitni zahtjevi koji se postavljaju kad je riječ o uređenju normativnog okvira države radi ispunjenja pozitivnih obveza iz članka 3. Konvencije, uključujući kaznena djela koja čine ne samo predstavnici države nego i privatne osobe:

»51. ... taj članak traži primjenu odgovarajućeg mehanizma kaznenog prava (vidjeti Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 6 9., ECHR 2009-... (izvadci), s daljnjim referencijama). S tim u vezi, članak 3. od država zahtijeva da donesu djelotvorne kaznenopravne odredbe koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv integriteta osobe, u potporu kojih će se uspostaviti provedbeni mehanizmi za sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba (vidjeti A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., § 22., ... t e Nachova i ostali protiv Bugarske [VV], br. 43577/98 i 43579/98, § 96., E CHR 2005-VII), a ta se obveza proširuje i na zlostavljanje koje vrše privatne osobe (vidjeti Šečić, ... § 53.). S druge strane, samo se po sebi razumije da se obveza države iz članka 1. Konvencije ne može protumačiti tako da je država obvezna kroz svoj pravni sustav jamčiti da jedna osoba prema drugoj nikada ne postupa na nečovječan i ponižavajući način niti da, u slučaju da tako i postupa, kazneni postupak nužno treba imati kao posljedicu nametanje određene sankcije. Da

bi se država mogla smatrati odgovornom, mora se, prema mišljenju Suda, dokazati da domaći pravni sustav, a osobito kazneno pravo primjenjivo na okolnosti predmeta, ne pruža u praksi provedivu i djelotvornu zaštitu prava zajamčenih člankom 3. (vidjeti X. i Y. protiv Nizozemske, 26. ožujka 1985., § 30., ...).«

Te činjenice određuju okvir u kojem se s ustavnopravnog aspekta moraju razmatrati normativna rješenja sadržana u ZKP-u kad je riječ o nadzornim mehanizmima nad djelotvornošću kaznenog progona i istrage prihvaćanje kojih od Republike Hrvatske zahtijeva Europski sud.

121.2. Člankom 230. stavcima 3., 4. i 5. ZKP-a predviđeno je pravno sredstvo protiv »odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u pos tupku istrage«. Predlagateljice osporavaju njegovu suglasnost s člankom 13. Konvencije jer nije riječ o djelotvornom domaćem pravnom sredstvu.

Člankom 230. stavcima 3., 4. i 5. ZKP-a uređuje se instancijski nadzor pravilnosti rada državnog odvjetnika odnosno suca istrage kojemu je cilj poduzimanje odgovarajućih mjera za ispravljanje propusta u njihovu radu u okvirima općih upravljačkih i nadzornih ovlasti višeg državnog odvjetnika nad nižim odnosno predsjednika suda nad sucem istrage.

121.3. Činjenica da je riječ o pravnom sredstvu nesudskog karaktera nije relevantna ni s ustavnog ni s konvencijskog stajališta sve dok s e to sredstvo može smatrati djelotvornim. Također nije relevantno što je djelomice riječ o pravnom sredstvu u rukama nesudskog tijela (državnog odvjetništva). U predmetu Kudła protiv Poljske (presuda, veliko vijeće, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96) Europski sud je utvrdio:

»157. Kao što je Sud utvrdio mnogo puta, članak 13. Konvencije jamči da na nacionalnoj razini postoji raspoloživo pravno sredstvo koje će dovesti do primjene konvencijskih prava i sloboda u kojem god obliku se oni mogu osigurati u domaćem pravnom poretku. Učinak je članka 13., prema tome, taj što on zahtijeva odredbu kojom će se uvesti domaće pravno sredstvo koje će se baviti supstancijom ‘tužbi o kojima se može raspravljati’ na temelju Konvencije (‘arguable complaint’ under the Convention) i koje će osigurati davanje primjerene zadovoljštine ...

Okvir obveza država ugovornica na temelju članka 13. v arira ovisno o naravi prigovora podnositelja; ipak, pravno sredstvo koje se zahtijeva po članku 13. Konvencije mora biti ‘djelotvorno’ i u praksi i u pravu (‘effective’ in practice as well as in law) ...

‘Djelotvornost’ ‘pravnog sredstva’ u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda sudskog postupka za podnositelja. Ni ‘vlast’ na koju se referira u toj odredbi ne mora nužno biti sudska vlast; ali ako ona to nije, njezine su ovlasti i jamstva koja pruža relevantni za određivanje je li pravno sredstvo pred njom djelotvorno.«

Načelno pravno stajalište Europskog suda, sadržano u posljednjoj rečenici (»Ni ‘vlast’ na koju se referira u toj odredbi ne mora nužno biti sudska vlast; ali ako ona to nije, njezine su ovlasti i jamstva koja pruža relevantni za određivanje je li pravno sredstvo pred njom djelotvorno«), Ustavni sud smatra ustavnopravno relevantnim.

Ujedno ocjenjuje da se, s obzirom na ustavni položaj državnog odvjetništva (v. točku 13. obrazloženja ove odluke) državni odvjetnik može smatrati nesudskim tijelom s ustavnim

ovlastima i jamstvima dostatnim za utvrđenje da bi se pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti predistražnih i is tražnih radnji »pred njim« moglo smatrati djelotvornim pravni sredstvom u smislu članka 13. Konvencije.

Na pravilnost tog zaključka upućuje i sam predmet kontrole koja se ovdje razmatra. Prema riječima Europskog suda to je »praktična zbilja istražiteljskog rada« (the practical realities of investigation work) (predmet Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, presuda, 20. siječnja 2011., zahtjev br. 16212/08, § 77.) koju po naravi stvari najbolje poznaje samo državno odvjetništvo. Zbog svoga hijerarhijski postavljenog ustrojstva ujedno ima i učinkovite instrumente za provedbu te kontrole.

Sukladno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da se državno odvjetništvo ima smatrati pravosudnim tijelom s ustavnim ovlastima i jamstvima koji ispunjavaju zahtjeve iz članka 13. Konvencije.

Što se tiče predsjednika sudova, Ustavni sud ocjenjuje da se i uz te upravnosudske funkcije mogu vezati ovlasti i jamstva koja su kadra osigurati da pravno sredstvo protiv nedjelotvornosti rada suca istrage »pred njima« bude djelotvorno u smislu članka 13. Konvencije. To ovisi o zakonskom uređenju njihovih ovlasti.

U sljedećim će točkama biti riječ o instancijskoj kontroli djelotvornosti predistražnih i istražnih radnji unutar državnog odvjetništva. Ta se utvrđenja odgovarajuće odnose i na suca istrage kad njegov rad kontrolira predsjednik suda u smislu članka 230. stavka 5. ZKP-a.

121.4. Čini se, naime, da konkretno uređenje samog pravnog sredstva protiv »odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u postupku istrage«, sadržano u članku 230. stavku 3. ZKP-a, ne ispunjava zahtjeve iz članka 13. Konvencije.

121.5. Ustavni sud prvo primjećuje da se instancijsko pravno sredstvo iz članka 230. stavka 3. ZKP-a, kojemu je svrha omogućiti kontrolu pravilnosti rada državnog odvjetnika, ograničava samo na istragu koja se u velikom broju slučajeva u praksi ne provodi (v. točku 23.1. obrazloženja ove odluke). Suprotno tome, isključeno je kad je riječ o predistražnom stadiju prethodnog postupka i tijekom provedbi dokaznih radnji koji se u svim slučajevima i uvijek provode.

Ustavni sud u tom je smislu dužan utvrditi: kad je zakonodavac svojom slobodnom voljom odlučio priznati pravo instancijske pritužbe u prethodnom postupku, to pravo mora biti uređeno tako da ne ovisi o težini kaznenog djela za koje se osoba sumnjiči ili okrivljuje. Istraga je, treba ponoviti, obvezna samo kad postoje osnove sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Samo bi takvim osobama, dakle, pravo pritužbe bilo zakonski zajamčeno i osigurano. Ostalima ne bi. Takvo razlikovanje među osobama kao mjerilo priznavanja prava pritužbe u prethodnom postupku nema ni objektivnog ni razumnog opravdanja. Formalna klasifikacija prethodnog postupka nije ustavnopravno prihvatljiv razlog za takav nejednak tretman.

121.6. Drugo, nema razloga za a priori sumnju da je pritužba iz članka 230. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a načelno sposobna proizvesti u praksi zadovoljavajuće učinke u smislu otklanjanja uočenih nepravilnosti u radu državnog odvjetnika ili suca istrage koje utječu na djelotvornost prethodnog postupka. Nedvojbeno je, međutim, da ona nije kadra pružiti stranci primjerenu zadovoljštinu za povrede koje je pretrpjela nepravilnim radom državnog odvjetnika ili suca

istrage do t renutka njihova otklanjanja (primjerice, za povrede koje su joj nanesene odugovlačenjem postupka istrage). Stoga to pravno sredstvo, kako je danas koncipirano u članku 230. stavcima 3. do 5. ZKP-a, samo po sebi ne zadovoljava taj zahtjev iz članka 13. Konvencije.

Ni zbog tog se razloga, međutim, pritužba iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a ne bi mogla smatrati nedjelotvornom s aspekta Konvencije kad bi uz nju postojalo još jedno pravno sredstvo ili više njih kojih bi zajednički učin ispunjavao ustavne i konvencijske zahtjeve djelotvornosti. Europski sud utvrdio je u predmetu Sürmeli protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 8. lipnja 2006., zahtjev br. 75529/01):

»Djelotvornost pravnog sredstva u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva. Isto tako, čak i ako jedno pravno sredstvo samo po sebi ne zadovoljava u cijelosti zahtjeve iz članka 13., skup za to propisanih pravnih sredstava (aggregate of remedies) to bi mogao činiti. Stoga je potrebno odrediti u svakom predmetu je li pravno sredstvo, dostupno stranci u domaćem pravu, ‘djelotvorno’ bilo u smislu sprečavanja navodne povrede ili njezina trajanja, bilo (u smislu) propisivanja primjerenog obeštećenja (redress) za bilo koju povredu koja je već nastala ...«

ZKP, međutim, ne ispunjava ni te zahtjeve.

121.7. Ustavna je obveza zakonodavca (članak 134. Ustava) da pravno sredstvo iz članka 230. stavaka 3. do 5. ZKP-a uskladi sa zahtjevima koji proizlaze iz Konvencije do mjere do koje sudska praksa Europskog suda može imati implikacije na konkretne (pojedinačne) kaznene predmete na koje se ZKP primjenjuje. Ustavni sud podsjeća da presuda u kojoj Europski sud utvrdi povredu konvencijskih prava u kaznenim stvarima može dovesti do obnove kaznenog postupka pred domaćim sudovima. Mjerodavne odredbe članka 502. ZKP-a propisuju:

»Članak 502.

(...)

(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je u odnosu na okrivljenika utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava.«

U tom svjetlu treba ponoviti da se cjelokupno hrvatsko pravo mora tumačiti u skladu s pravnim standardima koje u svojoj sudskoj praksi stvara Europski sud sve dok je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, što znači sve dok je dio svoje sudbene jurisdikcije vlastitom suverenom odlukom prenijela na Europski sud.

121.8. Sukladno prethodnim navodima, način uređenja pritužbe iz članka 230. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za djelotvorna domaća pravna sredstva postavlja članak 13. Konvencije. Tako uređen institut pritužbe ne omogućuje da instancijska kontrola višeg državnog odvjetnika u odnosu na državnog odvjetnika odnosno predsjednika

suda u odnos u na suca istrage ispuni zahtjeve djelotvornosti koje zahtijeva Europski sud u primjeni članka 13. Konvencije.

122. Ustavni sud zaključno utvrđuje da postoje pozitivne obveze zakonodavca:

a) propisati rokove za rješavanje prijave (odbačaj, optuženje) u slučajevima kad se ne provodi istraga (točka 120.2. obrazloženja ove odluke).

b) ukloniti strukturalne manjkavosti u normativnom uređenju djelotvornosti prethodnog postupka (članak 230. stavci 3., 4. i 5. ZKP-a), to jest:

– u okviru državnog odvjetništva urediti instancijsko pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u radu državnih odvjetnika koje dovode do nedjelotvornosti prethodnog postupka odnosno pojedinih predistražnih i istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije,

– u okviru suda urediti odgovarajuće pravno sredstvo protiv odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u r adu sudaca istrage koje dovode do ne djelotvornosti istražnog postupka odnosno pojedinih istražnih radnji i mjera tako da to sredstvo ispunjava zahtjeve djelotvornog domaćeg pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije.

8) Glava XVIII. Dokazne radnje (članci 240. – 340.)

123. U glavi XVIII. ZKP-a propisana su pravila o doka znim radnjama. Te su radnje razvrstane prema svrsi kojoj služe.

124. Od ukupno dva naest dokaznih radnji, osam ih je preuzeto iz ZKP/97 (pretraga osobe, pretraga doma i drugih prostorija, pretraga pokretnih stvari, privremeno oduzimanje predmeta, ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, očevid, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela), a nove su dokazne radnje: dokaz snimkom, dokaz ispravom, elektronički dokaz i posebne dokazne radnje.

125. U glavi XVIII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 242. stavaka 1. i 3., članka 243. stavka 1., članka 244., članka 245. stavaka 1. i 2., članka 246. stavka 1., članka 247. stavaka 2. i 3., članka 251., članka 252. stavka 3., članka 257. stavka 1., članka 260. stavka 1., članka 262. stavka 1. točaka 3. i 4., stavka 2. točke 1. i stavaka 3., 4. i 5., članka 263., članka 265. stavaka 2. i 5., članka 266., članka 271. stavka 1., članka 272. stavka 1., članka 273. stavka 3., članka 274., članka 281., članka 283., članka 285. stavka 4., članka 286., članka 289. stavaka 3. i 6., članka 292. stavka 3., članka 295. stavaka 1., 3., 4. i 9., članka 297. stavka 5., članka 298., članka 301. stavaka 4., 6. i 7., članka 309. stavka 2., članka 311. stavka 2., članka 325. stavka 2., članka 326., članka 327. stavaka 6. i 7., članka 332. stavaka 2., 4. i 7., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 1. točaka 2. i 3. i stavka 2., članka 335. stavaka 1., 3., 4. i 6., članka 336. stavka 1., članka 337. stavaka 1., 2., 4., 5. i 7., članka 338. stavaka 2., 3. i 4., članka 339. i članka 340. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 246. stavak 1., članak 247. stavke 2. i 3., članak 251. stavak 1., članak 272. stavak 1., članak 286. stavke 2., 3. i 4., članak 298., članak 326. stavke 1., 2. i 3., članak 327. stavke 6. i 7., članak 332. stavak 2., članak 334. stavak 2., članak 335. stavak 3. i članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a.

8.1.) Članak 246. stavak 1.

126. Osporena odredba glasi:

»Članak 246.

(1) Pretragu može obaviti bez naloga, državni odvjetnik, istražitelj ili policija kad provodi očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, odmah, a najkasnije osam sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, osim ako se radi o pretrazi doma ili prostora iz članka 256. ovog Zakona.

(...)«

127. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba je protuustavna iz razloga što ne osigurava nikakve procesne garancije građanima u zaštiti njihovih prava koja su im dana Ustavom RH. Člankom 34 Ustava RH predviđena je mogućnost da policija može obaviti pretragu doma i drugih prostorija i bez naloga tj. ostavljena je iznimka za točno određene situacije postupanja bez naloga. U tom normama Ustava nigdje nije predviđen očevid kao razlog obavljanja pretrage bez naloga. U članku 246 nije navedena legitimna svrha zbog koje bi se dozvolila pretraga mjesta počinjenja kaznenog djela u situaciji kada je potrebno obaviti očevid. Člankom 304 ZKP-a očevid je predviđen kao radnja putem kojeg se činjenice u postupku utvrđuju ili razjašnjavaju opažanjem vlastitim osjetilima i njihovim pomagalima.

Osporenom odredbom ZKP-a državnom odvjetniku, istražitelju ili policiji daje se mogućnost da bez ograničenja, svaki puta kada provode očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progon vrši po službenoj dužnosti izvrše i pretragu i to bez ikakvih zakonskih ograničenja. Neodređivanjem legitimne svrhe zbog koje se takova ovlast daje državnom odvjetniku istražitelju ili policajcu, ostavlja se prostor za arbitrarno postupanje državnih tijela u ograničenju ustavnih prava građana, a svako ograničenje ustavnih prava građana mora imati legitimnu svrhu i mora biti razmjerno naravi potrebe radi koje se provodi (čl.16 st.2 Ustava RH).

Člankom 246 st. 2 toč. 5 ZKP-a propisano je da kada policija obavi pretragu bez naloga, dužna je zapisnik o pretrazi i izviješće odmah predati nadležnom državnom odvjetniku. ZKP- om nisu predviđene nikakve daljnje obveze državnog odvjetnika u pravcu utvrđivanja valjanosti obavljene pretrage i smislu ovog člana zakona, niti prema ovom članku zakona postoji kontrola zakonitosti obavljene radnje od suca istrage, pa proizlazi da je radnja pretrage bez naloga koju poduzima policija u svakoj situaciji ex lege zakonita.

Takvo ovlaštenje dano policiji ne samo da je suprotno ovlaštenjima koja je sam ZKP u članku 245 dao državnom odvjetniku, navodeći katalog kaznenih djela za koje državni odvjetnik može sam naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza, a koje za posljedicu ima temeljem čl. 250 ZKP-a nezakonitost pribavljenog dokaza ukoliko je isti pribavljen suprotno čl. 245 st. 3 ZKP-a, već je suprotan i članku 19 st. 2 Ustava RH kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koje imaju javne ovlasti.

Podnositelji naime smatraju da ovu odredbu Ustava RH nije moguće restriktivno tumačiti već upravo suprotno u cilju usklađenosti zakona sa načelima razrađenim u Ustavu, ustavnu normu je potrebno ekstenzivno tumačiti te na taj način ostvariti slobode i prava propisana Ustavom.«

128. Ministarstvo pravosuđa navodi da je u članku 246. stavku 1. ZKP-a riječ o posebnom slučaju pretrage mjesta počinjenja kaznenog djela. Očevid mjesta počinjenja kaznenog djela ključna je djelatnost za razjašnjenje kaznenog djela i po naravi uključuje pretragu. Bez pretrage očevid nema smisla. Ta pretraga je vremenski ograničena i ne može se provesti u domu ili u prostorijama iz članka 246. stavka 1. ZKP-a. Ministarstvo također smatra da članak 246. stavak 5. ZKP-a nije suprotan članku 19. stavku 2. Ustava. Pretragu provode redarstvene vlasti u skladu sa zakonom odnosno u skladu s člankom 246. ZKP-a jer sud dokaze pribavljene takvom pretragom cijeni kao i druge dokaze u smislu članka 9. stavka 1. ZKP-a.

129. Ustavni sud primjećuje da članak 246. stavak 1. ZKP-a sadržava pravnu normu koja nije jasno i precizno oblikovana. Njome se dopušta državnom odvjetniku, istražitelju ili policiji da kad provodi očevid mjesta počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti odmah, a najkasnije osam sati nakon što je kazneno djelo otkriveno, obavi bez naloga i pretragu tog mjesta. Ta mogućnost ne postoji ako je riječ o pretrazi doma ili o pretrazi prostora iz članka 256. ZKP-a, to jest ako su posebnim zakonom propisani posebni uvjeti poduzimanja pretrage u određenom prostoru.

Predlagateljice pravilno navode da u članku 246. stavku 1. ZKP-a nije navedena legitimna svrha zbog koje bi se dopustila pretraga mjesta počinjenja kaznenog djela u situaciji kada je potrebno obaviti očevid. Stoga tako oblikovana pravna norma može uzrokovati različita tumačenja i nejednaku primjenu u praksi. Navode se dva primjera mogućih tumačenja te pravne norme.

129.1. Prvo, zbog nedostatka jasno izraženog legitimnog cilja iz te bi se pravne norme moglo zaključiti da se pretraga o kojoj je u njoj riječ faktički ne razlikuje od pregleda. Ustavni sud je u odluci broj: U-l-266/2002 (»Narodne novine« broj 78/06.), u kojoj je ocjenjivao suglasnost s Ustavom Zakona o pol iciji (»Narodne novine« broj 129/00.), odredio razlike između radnje pregleda koja se provodi tijekom očevida i radnje pretrage. Mjerodavni dijelovi glase:

»Sve odredbe članka 34. Ustava odnose se na radnju pretrage. Nadalje, sve se odnose na dom ili drugi prostor. Pojedine odredbe članka 34. Ustava sadrže iznimne slučajeve poduzimanja pretrage doma ili drugih prostora bez sudskog naloga, kada je cilj pretrage hvatanje odnosno uhićenje počinitelja kaznenog djela ili otklanjanje znatnije opasnosti po život, zdravlje ili imovinu većeg opsega.

Osporena odredba članka 48. točke 1. Zakona o policiji odnosi se na radnju pregleda i to na pregled poslovnog prostora i dokumentacije, s ciljem pronalaženja počinitelja kaznenog djela, prijestupa ili prekršaja.

Podnositelj, kako je razvidno iz navoda prijedloga, ne razlikuje radnju pretrage od radnje pregleda.

Kaznenopravna teorija, mjerodavno kazneno postupovno pravo i sudska praksa razlikuju radnju pregleda od radnje pretrage, te je, u tom smislu, za potrebe ovog obrazloženja dostatno navesti temeljna obilježja tog razlikovanja.

Prethodno valja napomenuti da je, prema Ustavu Republike Hrvatske, jedino dom kategorija ustavnopravno zaštićena od zadiranja redarstvenih vlasti. Pod određenim pretpostavkama ta se zaštita može protezati i na druge prostorije povezane s domom, kao prostor privatnosti u širem smislu, pa u tom kontekstu i na vozila i druge prostore, pri čemu doseg te zaštite može biti samo predmetom prosudbe in concreto. Stoga Ustav i mjerodavno zakonodavstvo u odnosu na dom, kao Ustavom zaštićenu vrednotu, i u odnosu na kazneni postupak u užem smislu (jer u kaznenom postupku može doći do najozbiljnijih povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda), utvrđuju zahtjevnije kriterije za slučaj ograničavanja prava građana. U tom smislu dom može biti podvrgnut isključivo radnji pretrage.

Radnja pretrage sadrži viši stupanj zadiranja u privatnost građana od radnje pregleda, pa pretraga može biti provedena samo u zakonom propisanoj formi odnosno na način koji postupanje redarstvenih tijela podvrgava sudskoj kontroli. Stoga pretraga može biti poduzeta samo na temelju sudskog naloga, a iznimno bez njega, u točno određenim slučajevima koji po svojoj naravi ne trpe odgodu.

Pretraga razumijeva zadiranje i u zatvorene prostore, koji nisu ‘na prvi pogled’ vidljivi (što se odnosi jednako na prostorije, kao i na vozila, prtljagu, druge predmete, odjeću i obuću, tjelesne šupljine), pa i uporabom sile, demontiranjem dijelova vozila odnosno drugih predmeta, kao i snimanjem unutrašnjosti tijela medicinsko-tehničkim sredstvima.

Pregled je ‘vanjskog’ karaktera, u opsegu koji je u danom trenutku dostupan osjetilima vida, opipa, sluha i mirisa, uz dopušteno korištenje tehničkih pomagala za vanjski pregled i dresiranih životinja, bez uporabe sile i bez zadiranja u zatvorene prostore, osim u slučaju dragovoljnog pristanka osobe čije su prostorije, vozilo, predmeti ili tijelo podvrgnuti pregledu.

Pretraga je po svojoj pravnoj prirodi formalna istražna radnja s ciljem pronalaženja predmeta, tragova, osoba odnosno podataka od važnosti za kazneni postupak. Uvjet za poduzimanje pretrage je prethodno postojanje osnovane sumnje (relativno visokog stupnja) da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, te se na pretragu mogu nadovezati druge formalne procesne radnje, a rezultati svih tih radnji mogu biti upotrebljivi u s udskom postupku samo ako su radnje poduzete zakonito.

Pregled je neformalna, nerijetko preventivna radnja – radnja izvida, ne mora nužno imati za polazište osnovanu niti bilo kakvu sumnju da je počinjeno kazneno djelo, budući da nema za cilj otkrivanje i prikupljanje podataka u svezi s kaznenim djelom i počiniteljem. Međutim, u tijeku pregleda ta sumnja može nastati, pa tako i dovesti do provođenja istražne radnje pretrage, time da osoba koja provodi pregled mora u takvom slučaju zastati i poduzeti korake za pribavljanje sudskog naloga za provođenje pretrage odnosno o takvoj potrebi izvijestiti nadležno tijelo. Pregledom se, dakle, ne prikupljaju dokazi niti utvrđuju činjenice, nego samo otkrivaju okolnosti koje kasnije mogu biti i predmetom istražnih radnji.

Pritom valja istaknuti da se radnja pregleda, osim na temelju postupovnih odredaba kaznenog prava u užem smislu, može provoditi i na temelju upravnih i prekršajnih propisa.«

Prethodno prikazano (moguće) tumačenje članka 246. stavka 1. ZKP-a (odnosno primjena te norme u praksi na temelju takvog tumačenja) značilo bi ustavnopravno neprihvatljivo »izvrtanje ovlaštenja i procedure« (détournement de pouvoir et de procédure) jer bi se pod plaštem očevida mogle neograničeno provoditi pretrage bez sudskog naloga. Riječ bi bila o

tzv. legaliziranoj samovolji (arbitrarnosti) suprotnoj svim temeljnim postulatima ustavnog poretka Republike Hrvatske.

129.2. S druge strane, zbog nedostatka jasno izraženog legitimnog cilja ta bi se pravna norma mogla tumačiti i restriktivnije, na način da je pretraga bez naloga dopuštena samo ako se tijekom provedbe očevida mjesta izvršenja kaznenog djela (primjerice ubojstva) na tom mjestu pronađu dokazi počinjenja drugog kaznenog djela (primjerice droga). U tom bi se slučaju članak 246. stavak 1. ZKP-a mogao tumačiti na način da se pretraga odnosi na drugi slučaj povezan s drogom, a ne na očevid mjesta počinjenja kaznenog djela ubojstva.

Iako se takvo tumačenje članka 246. stavka 1. ZKP-a čini prihvatljivijim od prvog, ni ono ne može objasniti činjenicu da zakonodavac nije propisao potreban sudski nalog za provedbu pretrage mjesta počinjenja kaznenog djela (sada) povezanog s drogom (ne više s ubojstvom), a iz same pravne norme ne proizlazi nikakav legitimni cilj koji bi tu pretragu mogao ustavnopravno opravdati.

129.3. Nije zadaća Ustavnog suda u ovom ustavnosudskom postupku tragati za pravilnom pravnom svrhom članka 246. stavka 1. ZKP-a. Njegova se zadaća iscrpljuje u utvrđenju da sporna odredba nije jasno i precizno određena i da se iz nje ne može uopće ili ne može jednoznačno protumačiti njezin legitimni cilj. Zakonodavac je dužan taj cilj jasno naznačiti u pravnoj normi.

Ustavni sud također utvrđuje da je zakonodavac dužan propisati pravilo da su u situacijama koje bi mogao obuhvatiti članak 246. stavak 1. ZKP-a državni odvjetnik, istražitelj i policija dužni ishoditi sudski nalog prije no što započnu pretragu na mjestu počinjenja kaznenog djela na kojem provode očevid.

Konačno, smatra li zakonodavac da zbog važnih razloga javnog interesa od tog pravila moraju postojati iznimke dužan ih je jednoznačno, precizno i jasno odrediti, poštujući činjenicu da je riječ o pretrazi bez sudskog naloga koja uvijek može značiti i zadiranje u osobni život pojedinca. Stoga se te iznimke moraju temeljiti na načelu nužnosti (principle of neccessity), to jest isključivo obuhvatiti slučajeve u kojima bi protek vremena za ishođenje sudskog naloga mogao naštetiti interesima otkrivanja počinitelja kaznenog djela.

Tijela koja su ovlaštena da iznimno, bez sudskog naloga, provode pretragu moraju u cijelosti biti vezana pravnom normom. Mogućnost bilo kakvog slobodnijeg postupanja u tom području ne smije postojati.

129.4. Budući da ne ispunjava prethodno navedene pretpostavke, članak 246. stavak 1. ZKP-a nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava (članak 3. Ustava) zasebno i u vezi s člankom 35. Ustava u dijelu koji svakome jamči poštovanje i pravnu zaštitu njegova ili njezina osobnog života.

8.2.) Članak 247. stavci 2. i 3.

130. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 247.

(1) Pretraga se obavlja danju, od sedam do dvadeset dva sata.

(2) Pretraga se može obaviti noću ako:

1) je danju započeta, a nije dovršena,

2) se radi o pretrazi prema članku 245. stavku 1. i 246. ovog Zakona,

3) osoba kod koj e se pretraga obavlja ili koja se pretražuje, to sama zatraži što se odmah upisuje u zapisnik o pretrazi uz potpis te osobe.

(3) Sudac istrage može na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika odobriti pretragu izvan vremena iz stavka 1. ovog članka i kad postoji vjerojatnost da će:

1) se traženi predmeti ili tragovi uništiti ili sakriti,

2) se tražena osoba sakriti ili pobjeći,

3) tražena osoba počiniti kazneno djelo,

4) biti ugrožena sigurnost osoba, ako se pretraga ne izvrši izvan vremena iz stavka 1. ovog članka.«

131. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 247 ZKP-a stavkom 1 kao i osnovno pravilo propisano je da se pretraga obavlja danju od 7 do 22 sata. Iznimkama koje su predviđene u stavcima 2 i 3 istog zakonskog članka osnovno pravilo navedeno u članku 247 st. 1 ZKP-a derogirano je u tolikoj mjeri da je zapravo postalo bespredmetno. Ako se pažljivo analiziraju situacije koje su predviđene za obavljanje pretrage tokom noći u stavku 2. odnosno izvan vremena iz stavka 1., kako to predviđa članka 247 u stavku 3. razvidno je da se zapravo pretraga može obavljati u stvarnosti kroz 24 sata tijekom dana.

Odredbom čl. 35 Ustava RH štiti se osobni i obiteljski život svakog građanina. Dozvoljavanje pretrage u tako širokom obimu suštinski znači izvrgavanje ustavnih normi kojima se štiti osobni i obiteljski život iz čl. 35 Ustava RH i članka 8 ECHR. Odredbom čl. 16 Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Iznimke predviđene u čl. 247 ZKP-nisu u r azmjeru sa naravi i potrebom ograničavanja ljudskog prava štićenog člankom 35 Ustava RH.«

132. Ministarstvo pravosuđa smatra da navedeni članak nije u nesuglasnosti s člancima 16. i 35. Ustava.

133. Ustavni sud prvo naglašava da iznimke od pravila propisanog u članku 247. stavku 1. ZKP-a mogu postojati i da sama činjenica njihova postojanja nije ustavnopravno sporna.

Međutim, ustavnopravno je neprihvatljiv način na koji je zakonodavac u članku 247. stavcima 2. i 3. ZKP-a uredio te iznimke.

Razmotri li se pažljivo normativna metoda koju je primijenio zakonodavac, uočava se da je u stavku 2. članka 247. ZKP-a prvo propisana jedna skupina široko postavljenih iznimki, da bi u

stavku 3. članka 247. ZKP-a zakonodavac posegnuo za drugom skupinom također široko postavljenih »iznimki od iznimki«.

Pođe li se, dakle, od stvarnog stanja stvari i promotre li se iznimke (članak 247. stavci 2. i 3. ZKP-a) »ispod površine«, mora se zaključiti da su one tako široko postavljene da je granicu između njih i onoga što bi trebalo biti pravilo (članak 247. stavak 1. ZKP-a) stvarno nemoguće povući.

133.1. S druge strane, razmotre li se zasebno pojedine iznimke, odmah se uočava da su pojedine tako široko postavljene da gotovo nema slučaja u kojem ne bi bila dopuštena pretraga noću. Primjerice, pretraga koja se može obaviti noću ako je započeta danju, a nije završena (članak 247. stavak 2. točka 1. ZKP-a), stvarno se može primijeniti u s vim slučajevima pretrage. Nadalje, članak 247. stavak 2. točka 2. ZKP-a dopušta obavljanje pretrage noću uvijek kad su državni odvjetnik i policija ovlašteni provesti pretragu stana bez sudbenog naloga, sukladno člancima 245. stavku 1. i 246. ZKP-a.

133.2. Zaključno, zbog svoje širine i prekomjernosti iznimke predviđene člankom 247. stavcima 2. i 3. Z KP-a ne mogu se smatrati iznimkama s aspekta zahtjeva koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3. Ustava), osobito zahtjeva pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti. Prekomjerni učinci članka 247. stavaka 2. i 3. ZKP-a generalno narušavaju ustavna jamstva poštovanja i pravne zaštite osobnog i obiteljskog života.

Slijedom navedenog, unatoč tome što iznimke od pravila propisanog u članku 247. stavku 1. ZKP-a mogu postojati i što sama činjenica njihova postojanja nije ustavnopravno sporna, širina njihova uređenja u članku 247. stavcima 2. i 3. ZKP-a nesuglasna je s člankom 16. u vezi s člancima 34. i 35. Ustava te s člankom 8. Konvencije.

8.3.) Članak 251. stavak 1.

134. Osporena odredba glasi:

»b) Pretraga osobe

Članak 251.

(1) Pretraga osobe obuhvaća pretraživanje odjeće, obuće, površine tijela, pokretnih stvari koje osoba nosi ili su u njezinom posjedu, prostor u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage i sredstvo prijevoza kojim se koristi u vrijeme pretrage.

(...)«

135. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovom odredbom zakona državnim tijelima date su ovlasti da osim pretrage osobe naprave i pretragu prostora u kojem se osoba nalazi i pokretnog sredstva kojim se osoba koristi. Ovako koncipirana odredba članka 251 st. 1 ZKP-a protivna je odredbi članka 34 Ustava RH jer dozvoljava da se uz pretragu osobe izvrši i pretraga doma i to bez nazočnosti svjedoka.

Naime za pretragu osobe nužno je prema odredbama ZKP-a pribavljanje naloga uz sve već prethodno opisane iznimke ali ne i nazočnost svjedoka. Sudski nalog za obavljanje pretrage i nazočnost svjedoka predstavljaju jamstva kojima se građani štite od arbitrarnog postupanja državnih vlasti. Nema niti jednog zakonskog razloga zbog kojeg ukoliko bi to bilo opravdano i nužno u nekoj situaciji, osobe koje obavljaju pretragu, ako smatraju nakon pretrage osobe nužnim da izvrše i pretragu prostorija u koj ima se ona nalazi ili prijevoznog sredstva, ne bi mogle zatražiti nalog odnosno osiguranje svjedoka za provođenje daljnje radnje koja se tiče pretrage prostora odnosno prijevoznog sredstva.«

136. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 251. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 34. Ustava. Pretraga osobe obuhvaća prostor u kojem se osoba nalazi (area within immediate control) ili sredstvo prijevoza. S time se ne zaobilaze ni uvjeti za pretragu doma ni tzv. dokazne pretrage.

137. Ustavni sud utvrđuje da osporeni dio stavka 1. članka 251. ZKP-a prema kojem pretraga osobe obuhvaća pretraživanje sredstva prijevoza kojim se osoba koristi u vrijeme pretrage nije nesuglasan s Ustavom, budući da je člankom 34. Ustava obuhvaćen samo »dom«.

Što se tiče zakonske mogućnosti da se uz pretragu osobe izvrši i pretraga prostora u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage, Ustavni sud primjećuje da »prostor u kojem je osoba zatečena« ne mora značiti da je osoba zatečena u svom domu u smislu članka 34. Ustava. Ako se osoba u vrijeme poduzimanja pretrage nalazi u nekom drugom prostoru koji se ne može smatrati njezinim domom, pretraživanje tog prostora na način propisan člankom 251. stavkom 1. Z KP-a u suglasnosti je s Ustavom. Međutim, ako je riječ o poduzimanju pretrage doma moraju se poštovati ustavna jamstva koja vrijede za pretragu doma.

137.1. Ustavni sud primjećuje da zakonodavac nije učinio tu ustavnopravno relevantnu distinkciju u članku 251. stavku 1. ZKP-a. Stoga je dio stavka 1. članka 251. ZKP-a koji glasi: »prostor u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja« nesuglasan s člankom 34. Ustava i člankom 8. Konvencije u dijelu u kojem se odnosi na dom.

138. S obzirom da je ustavna kategorija »doma« (članak 34. Ustava) relevantna za uređenje kaznenog instituta pretrage, Ustavni sud dužan je upozoriti na sljedeće: iz članka 252. stavka 1. ZKP-a može se zaključiti da se pod domom razumije »jedna ili više prostorno povezanih prostorija koje osoba koristi kao svoj dom, te prostori koje su s domom povezani prostorno i istom svrhom korištenja«.

Međutim, osim izraza »dom« ZKP istodobno uporablja i izraz »stan« (članak 82. stavak 2., 98. stavak 3. ZKP-a). To je pravno nedosljedno ako se pod t im izrazom treba razumjeti »dom«. ZKP ne sadržava mjerilo razlikovanja između tih dviju pravnih pojmova. U zakonskom se tekstu sreću i izrazi »prostorije« (primjerice, članak 332. stavak 5. ZKP-a), a u slučaju iz članka 251. stavka 1. ZKP-a koji se ovdje razmatra također i »prostor«. Ni u tim slučajevima nije jasno obuhvaćaju li ti pojmovi dom ili ne.

Taj je problem zakonodavac dužan riješiti.

138.1. Nadalje, Ustavni sud skreće pozornost da zakonodavac pri uređenju radnji, postupaka ili mjera koje se tiču »doma« osobe mora uvažavati sudsku praksu Europskog suda jer je ona relevantna za pravilno izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije. Podsjeća da je u smislu članka 8. Konvencije (pravo na poštovanje

doma) Europski sud prihvatio autonomno značenje pojma »dom« koje može imati implikacija i u nacionalnom kaznenom pravu. Tako je u predmetu Paulić protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 3572/06) ponovio:

»33. ... ‘Dom’ je autonoman pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava. Tvore li određene prostorije ‘dom’, koji štiti članak 8. stavak 1., ovisit će o činjeničnim okolnostima, primjerice, o postojanju dostatnih i trajnih veza s određenim mjestom (vidjeti Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., ... §§ 52. – 54., i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., § 63; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenoga 1986., § 46., ...; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978. ..., str. 40.; Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, § 36., E CHR 2004-XI /izvadci/). Prema tome, hoće li imovina biti kvalificirana kao ‘dom’ činjenično je pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja u okviru domaćeg prava (vidjeti McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, § 46., 13. svibnja 2008.).«

U slučaju Oluić protiv Hrvatske (presuda, 20. svibnja 2010., zahtjev br. 61260/08) razvidan je vrlo širok opseg autonomnog konvencijskog pojma »dom«:

»44. Članak 8. Konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje ... njegova doma ... Dom će obično biti mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i obiteljski život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svoga doma, što znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na tiho uživanje tog prostora. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne fizičke povrede, kao što je neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja. Ozbiljna povreda može dovesti do povrede prava neke osobe na poštovanje njezina doma ako je sprečava u uživanju u udobnosti njezina doma ...«

Ustavni sud u tom smislu podsjeća da se Europski sud bavio pretragom, primjerice, odvjetničkog ureda i da je taj ured podveo pod pojam »doma«. U slučaju Niemietz protiv Njemačke (presuda, 16. prosinca 1992., zahtjev br. 13710/88) utvrdio je:

»30. Što se tiče riječi ‘dom’ koja se pojavljuje u engleskom tekstu članka 8., Sud primjećuje da određene države stranke, naročito Njemačka ..., prihvaćaju da taj izraz obuhvaća i poslovne prostorije. Takvo je tumačenje, štoviše, u potpunoj suglasnosti s francuskim tekstom jer riječ ‘domicile’ ima širu konotaciju nego riječ ‘dom’ i može se proširiti, primjerice, na nečiji poslovni ured.

Ni u ovom kontekstu nije uvijek moguće napraviti jasnu razliku jer se aktivnosti vezane uz profesiju ili posao mogu dobro obavljati i iz nečijih privatnih prostorija, a aktivnosti koje nisu na njih toliko vezane mogu se sasvim uspješno obavljati iz službenih ili poslovnih prostorija. Usko tumačenje riječi ‘dom’ i ‘domicile’ na taj bi način prouzročilo opasnost od neravnopravnog postupanja jednako kao i usko tumačenje pojma ‘privatnog života’ ...

31. Općenitije, tumačiti riječi ‘privatni život’ i ‘dom’ tako da uključuju određene profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije bilo bi u skladu s osnovnim ciljem i svrhom članka 8., to jest zaštititi pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti (vidjeti, primjerice, presudu od 13. l ipnja 1979. Marckx protiv Belgije, ... § 31.). Takvo tumačenje ne bi neopravdano smetalo državama ugovornicima zato što bi zadržale svoju ovlast da se ‘miješaju’ do granice dopuštene stavkom 2. članka 8.; ta ovlast može isto tako biti šira kad je riječ o profesionalnim ili poslovnim aktivnostima ili prostorijama nego što bi inače bio slučaj.

(...)

33. Prethodni razlozi uzeti zajedno doveli su Sud do m išljenja da je pretraživanje ureda podnositelja zahtjeva predstavljalo miješanje u njegova prava iz članka 8.«

Pod pojam »dom« Europski sud podveo je na temelju istog mjerila i s jedišta tvrtki, njihove podružnice ili druge poslovne prostorije (predmet Société Colas Est i drugi protiv Francuske, presuda, 16. pr osinca 2002., zahtjev br. 37971/97), ali i pokretnine kao što su prikolice (Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 18. siječnja 2001., zahtjev br. 27238/95).

Ustavna je obveza zakonodavca (članak 134. Ustava) da te činjenice uzme u obzir kad uređuje kaznenopravni institut pretrage doma do mjere do koje sudska praksa Europskog suda može imati implikacije na konkretne (pojedinačne) kaznene predmete na koje se ZKP primjenjuje.

Ustavni sud u tom smislu ponovo podsjeća da se cjelokupno hrvatsko pravo mora tumačiti u skladu s pravnim standardima koje u s vojoj sudskoj praksi stvara Europski sud sve dok je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, što znači sve dok je dio svoje sudbene jurisdikcije vlastitom suverenom odlukom prenijela na Europski sud.

8.4.) Članak 272. stavak 1.

139. Osporena odredba glasi:

»Članak 272.

(1) Kad se okrivljenik prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, zanimanje, zvanje, zaposlenost i koje je škole završio, osobni identifikacijski broj, obiteljske prilike, ima li vojni čin, je li odlikovan, kakva je imovna stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik.

(...)«

140. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju nesuglasnim s Ustavom članak 272. stavak 1. Z KP-a s obzirom na identifikacijski podatak okrivljenika u ka tegoriji narodnosti. Smatraju prekršenim pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava koji zahtijeva poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života. Pozivaju se i na članak 26. Ustava prema kojoj su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim tijelima te na članak 14. Ustava kojim se svakome u Republici Hrvatskoj priznaju prava i slobode neovisno o nacionalnom ili socijalnom podrijetlu.

141. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 272. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člancima 14., 26. i 35. Ustava. Okolnost da se okrivljenika prije prvog ispitivanja pita i koje je narodnosti nije povreda prava na privatnost. Eventualna (ne)pripadnost narodnosti identifikacijski je podatak koji je u cijelosti irelevantan. Time nije povrijeđena jednakost osobe pred zakonom niti je to osnova diskriminacije. Zabranu diskriminacije propisuje članak 6. stavak 1. ZKP-a.

142. Ustavni sud prvo napominje da je članak 272. ZKP-a prvi u trećoj skupini dokaznih radnji (glava XVIII. ZKP-a) koja nosi naziv: Ispitivanje okrivljenika.

Podaci o rasnom i etničkom podrijetlu te o vjerskoj pripadnosti pripadaju osobnosti pojedinca i ne služe utvrđivanju njegova identiteta.

Ustavni sud dužan je podsjetiti da u r ješenju broj: U-I-425/2001 od 21. prosinca 2005. ni je prihvatio prigovor da je podatak o narodnosti diskriminatorno postupanje po osnovi etničkog podrijetla u smislu članka 14. stavka 1. Ustava. U tom je rješenju naveo: »4. ... Naznačena odredba ne nameće obvezu okrivljeniku izjašnjavati se o svojoj narodnosti. Odluka o tome hoće li se tijekom ispitivanja okrivljenik izjasniti o svojoj narodnosti ovisi o njegovoj volji. ... Osporene zakonske odredbe ne dovode do di skriminacije okrivljenika ni po koj oj osnovi. Njima se ne nameću obveze ili tereti koji bi mogli dovesti do ugrožavanja osobe okrivljenika ili njegovog pravnog položaja, odnosno do ugrožavanja vrijednosti vezanih uz osobna stanja okrivljenika te njegovih prava u kaznenom postupku, zajamčenih Ustavom.«

To utvrđenje Ustavnog suda nema utjecaja na odluku vezanu uz podatak o narodnosti u ovom ustavnosudskom postupku, budući da se taj dio članka 272. stavka 1. ZKP-a ovdje razmatra s procesnog aspekta članka 35. Ustava.

142.1. Ustavni sud podsjeća na Okvirnu odluku Vijeća Europske unije od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka prikupljenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (v. točku 101.1. obrazloženja ove odluke). Članak 6. Okvirne odluke propisuje:

»Članak 6.

Obrada posebnih kategorija podataka

Obrada osobnih podataka koji otkrivaju rasno ili etničko podrijetlo, politička mišljenja, religijska ili filozofska vjerovanja ili članstvo u sindikatima te obrada podataka koji se tiču zdravlja ili seksualnog života dopušteni su samo kad je to strogo nužno (strictly necessary) i kad nacionalno pravo osigurava prikladna zaštitna sredstva (adequate safeguards).«

Članak 272. stavak 1. ZKP-a predviđa prikupljanje podataka o etničkom porijeklu okrivljenika u s vim kaznenim postupcima i za sva kaznena djela, a ne kad je to »strogo nužno«. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoji legitimni cilj koji bi opravdao takav generalni i bezuvjetni zakonski pristup prikupljanju tog podatka. Konačno, ZKP ne spominje nikakva »zaštitna sredstva«, to jest procesna jamstva za zaštitu tih podataka koja uvijek moraju postojati ako postoji obveza njihova prikupljanja i obrade.

142.2. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da članak 272. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti« nije u suglasnosti s člankom 35. Ustava (procesni aspekt).

8.5.) Članak 286. stavci 2., 3. i 4.

143. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 286.

(1) Svjedok nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog rođaka kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome će tijelo koje vodi postupak poučiti svjedoka.

(2) Ako je svjedok uskratio odgovor na pitanja iz stavka 1. ovog članka jer bi time izložio sebe ili svoga bliskog rođaka kaznenom progonu, državni odvjetnik može izjaviti da neće poduzeti kazneni progon i predložiti prekid radnje radi davanja izjave u smislu stavka 4. ovog članka.

(3) Izjavu iz stavka 2. ovog članka državni odvjetnik može dati ako je odgovor na određena pitanja važan za dokazivanje težeg kaznenog djela druge osobe za koje je propisana kazna zatvora u t rajanju od de set ili više godina. Svjedok može prije davanja izjave državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka radi zaštite svojih prava i interesa imati savjetnika iz reda odvjetnika.

(4) Izjava državnog odvjetnika iz stavka 2. ovog članka mora biti pisana i ovjerena pečatom i potpisom višeg državnog odvjetnika. Državni odvjetnik predaje izjavu svjedoku. Protiv svjedoka i osobe iz stavka 2. ovog članka ne može se poduzeti kazneni progon za kazneno djelo na koje se odnosi izjava, ali se može progoniti za kazneno djelo davanja lažnog iskaza.«

144. Predlagateljica Valković smatra da su osporene odredbe neodređene i neprecizne jer ne propisuju ni granice, ni način postupanja državnog odvjetnika s osumnjičenikom. Diskrecija državnog odvjetnika može obuhvatiti nepoduzimanje kaznenog progona i za najteža kaznena djela. Navode da se istovremeno ignorira žrtvu i oštećenika koji takvim nepoduzimanjem progona za najteža djela gube prava na zadovoljštinu u kaznenom postupku. Također smatra da nepoduzimanje kaznenog progona prema članku 286. ZKP-a krši načelo jednakosti građana pred zakonom propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava. Navodi da takozvani »tužiteljski oprost« u potpunosti isključuje sud i njegovu ulogu u kaznenom postupku, a osumnjičenik postaje dokazno sredstvo u rukama optužbe te ostaje bez prava na obranu pred sudom i prava na pristup sudu. Smatra da je narušeno i načelo procesne ravnopravnosti (načelo jednakosti oružja) pod kojim se razumije jednak tretman stranaka u postupku. Osporenim odredbama povrijeđeno je i načelo zakonitosti kaznenog postupka jer državni odvjetnik može odustati od ka znenog progona te je upitno što je s imovinskom koristi ostvarenom kaznenim djelom. Smatra da osporeni članak nije u suglasnosti s člankom 30. Ustava. Nadalje navodi da je navedena odredba izvan granica europske kaznene tradicije jer su »pogađanje, pregovaranje i opraštanje« od kaznenog progona mogući za sva kaznena djela i u svim stadijima postupka, a predmet je pregovora potpuni oprost od kaznenog progona i kazne. Pogrešno je tumačenje te odredbe na način da se državnim odvjetnicima daje ovlast na davanje oprosta jer ta odredba govori o svjedoku, a ne o osumnjičeniku, pa tako osobu za koju postoji sumnja da je počinila kazneno djelo državni odvjetnik ne može pozvati kao svjedoka već samo kao osumnjičenika, navodi predlagateljica. Podsjeća da je člankom 286. stavkom 5. ZKP-a izrijekom određeno da se prema okrivljeniku ne smiju uporabiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja. Međutim, zakonodavac u odredbama o ispitivanju svjedoka nije naveo uporabu sile, prijetnje ili drugih sličnih sredstava za zabranu mučenja ili nečovječnog postupanja, što za posljedicu ima iznuđivanje iskaza. Stoga to što zakon ne sadržava identičnu odredbu o ispitivanju svjedoka kakva postoji za ispitivanje okrivljenika predstavlja povredu članka 3. Ustava o vladavini prava. Predlagateljica smatra povrijeđenim i članak 23. Ustava koji uređuje zabranu svakog oblika zlostavljanja, liječničkih ili znanstvenih pokusa te članak 3. K onvencije koji propisuje zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

145. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o prigovorima predlagateljice. U svom očitovanju ne spominje članak 286. ZKP-a.

146. Ustavni sud prvo napominje da članak 286. Z KP-a pripada četvrtoj skupini dokaznih radnji (glava XVIII. ZKP-a) koja nosi naziv: Ispitivanje svjedoka.

Članak 286. ZKP-a uređuje poseban oblik parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka. Iako nije dio hrvatske kaznenoprocesne tradicije, taj pravni institut sam po s ebi nije nesuglasan s Ustavom. U sebi sadržava elemente dva važna procesna imuniteta koja se vezuju uz članak 29. stavak 3. U stava (»Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.«) i kaznenu glavu članka 6. Konvencije. To su pravo osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika da se »brani šutnjom« i njegov privilegij da sam sebe ne izloži optužbi. Međutim, oblik imuniteta iz članka 286. ZKP-a od njih se bitno razlikuje u jednom elementu: kod oblika parcijalnog procesnog imuniteta propisanog člankom 286. ZKP-a osoba je u statusu svjedoka u postupku protiv druge osobe, a ne u statusu osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika da je sama počinila kazneno djelo, sa svim pravnim posljedicama koje iz te pravno relevantne razlike proizlaze.

Pravna relevantnost statusa osobe u svojstvu svjedoka u postupku protiv druge osobe u smislu članka 286. ZKP-a možda je najočitija usporedi li se s institutom »krunskog svjedoka« (članak 36. do 47. ZUSKOK-a). Članak 36. stavak 1. ZUSKOK-a propisuje:

»Članak 36.

(1) Glavni državni odvjetnik može od suda iz članka 31. stavka 1. ovoga Zakona zahtijevati donošenje rješenja o ispitivanju kao svjedoka osobe koja je postala pripadnik zločinačke organizacije:

1. protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se vodi kazneni postupak za kazneno djelo iz članka 21. ovoga Zakona počinjeno u okvirima zločinačke organizacije i ako postoje okolnosti na temelju kojih se prema kaznenom zakonu pripadnik zločinačke organizacije može osloboditi kazne ili olakotne okolnosti na temelju kojih se kazna može ublažiti,

2. ako je iskaz te osobe razmjeran težini počinjenoga kaznenog djela i važnosti iskaza te osobe za otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela počinjenih u okvirima zločinačke organizacije ili n jihovih počinitelja, odnosno za otkrivanje i sprječavanje kaznenih djela zločinačke organizacije.

(...)«

Glavni državni odvjetnik podnosi izjavu da protiv krunskog svjedoka odustaje od kaznenog progona najkasnije do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka protiv pripadnika zločinačke organizacije ako nije već ranije odbacio protiv njega kaznenu prijavu (članak 45. stavak 3. ZUSKOK-a). Prema tome, krunski svjedok uvijek je osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik protiv kojeg državni odvjetnik ima nesporne dokaze da je počinio kazneno djelo i protiv kojeg je već podnesena kaznena prijava ili se vodi kazneni postupak. U takvim okolnostima postoji obveza državnog odvjetnika da taj institut ne primjenjuje u slučajevima taksativno navedenim u članku 39. ZUSKOK-a (to jest ako je krunski svjedok počinio jedno ili više kaznenih djela ubojstva, teškog ubojstva, međunarodnog terorizma, ugrožavanja sigurnosti osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, otmica zrakoplova ili broda,

morskog i zračnog razbojništva, silovanja, spolnog odnošaja s nemoćnom osobom i spolnog odnošaja s djetetom; ako je organizator zločinačke organizacije; ako je poticatelj na počinjenje kaznenog djela iz članka 21. ZUSKOK-a u cilju da protiv potaknute osobe bude pokrenut postupak za to djelo).

Za razliku od krunskog svjedoka, za osobu u statusu svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a državni odvjetnik nema dokaza da je počinila kazneno djelo. Ona nije u statusu osumnjičenika, protiv nje nije podnesena kaznena prijava niti je pokrenut kazneni postupak. Riječ je o tome da će odgovorima na pitanja u svojstvu svjedoka u postupku protiv druge osobe ta osoba optužiti samu sebe i to će biti prvi i jedini dokazi protiv nje.

Drugim riječima, postoje li bilo kakvi dokazi da je osoba u statusu svjedoka u postupku protiv druge osobe u smislu članka 286. ZKP-a počinila kazneno djelo automatski postoji i zakonska zabrana primjene tog članka ZKP-a. Kad bi se u tom slučaju takav dokaz primijenio, riječ bi bila o nezakonitom dokazu u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP-a.

146.1. Zakonski su uvjeti za primjenu tog oblika parcijalnog procesnog imuniteta: – da se dokazuje kazneno djelo druge osobe zapriječeno kaznom zatvora od deset godina ili više; – da je riječ o uskraćivanju odgovora svjedoka koji su važni za dokazivanje tog kaznenog djela druge osobe; – da je kazneno djelo te druge osobe teže od kaznenog djela za koje svjedok zna da je počinjeno (ili ga je počinio on osobno ili njegov bliski rođak), a koje bi on priznao ili razotkrio tijelima progona odgovorima na postavljena pitanja i s time izložio sebe ili svog bliskog rođaka kaznenom progonu.

Ispune li se navedene zakonske pretpostavke državni odvjetnik može odustati od ka znenog progona takvog svjedoka radi pribavljanja njegovih odgovora u postupku protiv druge osobe. Takvi odgovori postaju dokaz optužbe protiv te druge osobe. Kod tog oblika parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka riječ je, dakle, o dogovoru između državnog odvjetnika koji postupa u predmetu i samog svjedoka. O davanju izjave iz članka 286. stavka 2. Z KP-a (kolokovijalno nazvane »oprosnica«) odlučuje državni odvjetnik. Sudska zaštita nije predviđena.

146.2. Ustavni sud takav normativni okvir posebnog oblika parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim.

Istodobno, međutim, ne može ocijeniti suglasnim s Ustavom način na koji je u ZKP-u uređen taj kaznenoprocesni institut.

Prvo, prema članku 286. ZKP-a jedina je pretpostavka za primjenu tog instituta da je kazneno djelo u odnosu na koje svjedok treba dati odgovore teže od onog zbog kojeg njemu samom ili njegovu bliskom rođaku prijeti kazneni progon. Prema sadašnjem uređenju, nisu pravno relevantni ni težina ni pravna narav kaznenog djela u odnos u na koje svjedoku ili njegovu bliskom rođaku prijeti kazneni progon ako odgovori na pitanja.

Takvo uređenje Ustavni sud ne može ocijeniti suglasnim s Ustavom. U tom pitanju zakonodavac mora postaviti jasnu i preciznu granicu s obzirom na narav i težinu kaznenih djela koja bi mogla opravdati nepoduzimanje kaznenog progona zbog zaštite javnog interesa u demokratskom društvu koje počiva na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava, to jest zbog javnog interesa da se razotkriju, djelotvorno progone i procesuiraju zločini velike javne, pa i ustavne važnosti. Drugim riječima, zakonodavac je dužan precizno odrediti razinu javnog

interesa za progon i kažnjavanje osobe koja je osumnjičena, okrivljena ili optužena za počinjenje kaznenog djela zbog kojeg je dopušteno ne poduzeti kazneni progon druge osobe (svjedoka) za koju bi se također moglo otkriti da je počinila kazneno djelo. Kad toga ne bi bilo, moglo bi se govoriti o tome da su, suprotno načelu legaliteta kaznenog progona i istrage, državnom odvjetniku povjerene preširoke diskrecijske ovlasti u upr avljanju prethodnim postupkom.

Tehnika koju će odabrati zakonodavac za ispunjenje ove ustavne obveze (pozitivno ili negativno propisivanje preciznog kataloga djela koja su toliko važna da je zbog njih ustavnopravno prihvatljivo na svjedoka primijeniti institut parcijalnog procesnog imuniteta, opće mjerilo sa ili bez navođenja primjera ili dr.) nije predmet o kojem je nadležan odlučivati Ustavni sud. On pridržava pravo nadzora nad ustavnošću konkretnog zakonskog rješenja.

Drugo, Ustavni sud primjećuje da u članku 286. stavku 1. ZKP-a zakonodavac govori o »pojedinim pitanjima« i »odgovoru«. Zbog važnosti održavanja instituta uređenog člankom 286. ZKP-a u okvi rima Ustava zakonodavac ima obvezu precizno urediti taj »odgovor« svjedoka kako bi bilo razvidno da je svjedok dao potpun i cjelovit iskaz koji je podoban da bude dokaz optužbe protiv druge osobe i kao takav pravna osnova za nepoduzimanje kaznenog progona samog svjedoka.

Treće, Ustavni sud primjećuje da primjena članka 286. stavka 1. ZKP-a otvara mogućnost da se presuda protiv »druge osobe« temelji na zapisniku državnog odvjetnika ili istražitelja o ispitivanju svjedoka kojemu je priznat procesni imunitet, a da ne postoji mogućnost da tog svjedoka okrivljenik ispita (bez obzira na razlog uskrate tog prava okrivljenika, primjerice u slučaju iz članka 369. stavka 2. ZKP-a). Ustavni sud podsjeća da se čitanjem zapisnika ili presude o činjenici koja je utvrđena na temelju iskaza osobe umjesto njezina ispitivanja na raspravi uskraćuje okrivljeniku pravo obrane da ispita takvog svjedoka optužbe. Nadalje, činjenično stanje iz presude utemeljeno na sporazumu stranaka ili priznanju u tom slučaju ne bi bilo utvrđeno u skladu s procesnim jamstvima poštenog postupka, prava obrane i pravilima o utvrđivanju činjeničnog stanja u kaznenom postupku. Slijedom toga, sud u ka znenom postupku koji vodi protiv »druge osobe« u smislu članka 286. stavka 3. ZKP-a u t om se slučaju ne bi smio pouzdavati u njihovu istinitost već bi morao samostalno utvrđivati sve pravno relevantne činjenice neposrednim izvođenjem dokaza na raspravi.

Ta je pitanja potrebno razriješiti radi ostvarenja unutarnje usklađenosti i pravne dosljednosti kaznenoprocesnog poretka. Ustavni sud u tom smislu također podsjeća da se na institut parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka u smislu članka 286. ZKP-a nužno mora primijeniti pravilo »jedinog ili odlučujućeg dokaza« (rule of sole or decisive evidence) koje je u svojoj sudskoj praksi izgradio Europski sud (v. Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06).

146.3. Zbog uočenih nedostataka u uređenju instituta parcijalnog procesnog imuniteta svjedoka stavci 2., 3. i 4. članka 286. ZKP-a u nesuglasnosti su s člankom 29. stavkom 2. točkom 6. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije.

8.6.) Članak 298.

147. Članak 298. ZKP-a glasi:

»Članak 298.

Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može biti utemeljena isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i 297. ovog Zakona.«

Članak 296. i članak 297. ZKP-a na koje se poziva osporeni članak 298. ZKP-a bave se institutom anonimnog svjedoka. Mjerodavni dijelovi glase:

»Članak 296.

(1) Ako se posebni način ispitivanja zaštićenog svjedoka odnosi samo na prikrivanje podataka, ispitivanje će se provesti pod pseudonimom bez navođenja ostalih podataka iz članka 288. stavak 2. ovog Zakona. U ostalom dijelu, ispitivanje zaštićenog svjedoka provest će se prema općim odredbama ovog Zakona o ispitivanju svjedoka.

(2) Nakon završenog ispitivanja zaštićeni svjedok će potpisati zapisnik pseudonimom.«

»Članak 297.

(1) Ako se posebni način ispitivanja i sudjelovanja zaštićenog svjedoka u postupku odnosi osim na prikrivanje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje će se obaviti posredstvom audio-video uređaja. Audio-video uređajem rukuje stručna osoba. Lik svjedoka i glas će se tijekom ispitivanja izmijeniti. Svjedok će se tijekom ispitivanja nalaziti u pr ostoriji koja je prostorno odvojena od pr ostorije u koj oj se nalaze sudac istrage i druge osobe koje su prisutne ispitivanju. Ispitivanje će se provesti prema članku 292. stavka 3. ovog Zakona.

(2) Sudac istrage može odrediti da se ispitivanje zaštićenog svjedoka snimi uređajem za audio-video ili audiosnimanje. ...

(...)«

148. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 298. ZKP-a nerazumljiv odnosno da je potpuno nejasan dio koji govori o ocjeni nezakonitosti dokaza. Nije jasno na što se uopće odnosi taj dio članka 298. ZKP-a. Navode da je zakonitost dokaza pravno pitanje. Smatraju da je osporeni članak nesuglasan s člancima 5. i 29. Ustava.

149. Ministarstvo pravosuđa navodi da tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti s Ustavom članka 298. ZKP-a nisu osnovane.

150. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud ustanovio pravilo »jedinog ili odlučujućeg dokaza« kao test za ispitivanje dopuštenosti dokaza (sole or decisive rule as a test of admissibility of evidence) na pretpostavci da osuđujuća presuda, koja se u cijelosti ili u odlučujućem dijelu temelji na iskazu svjedoka kojeg obrana nije osobno ispitala, ne bi bila sigurna, a time ni suglasna Konvenciji, jer su neispitani dokazi (untested evidence) općenito nepouzdani i opasni. To pravilo obuhvaća iskaze i anonimnih svjedoka (anonymous witnesses) i odsutnih svjedoka (absent witnesses).

Europski sud bavio se anonimnim svjedocima u predmetu Ellis i Simms i M artin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka, 10. t ravnja 2012., zahtjevi br. 46099/06 i 46699/06). Iako probleme vezane uz anonimne svjedoke treba razlikovati od oni h vezanih uz odsutne svjedoke, te dvije situacije u načelu se ne razlikuju, budući da svaka od njih potencijalno

štetno djeluje na optuženika. Stoga su i načela za procjenu povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) Konvencije u obje te pravne situacije slična. Ta je stajališta Europski sud izrazio u presudi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06):

»127. Sud nadalje primjećuje da se, u ovim predmetima, ne bavi svjedočenjem koje je na raspravi dao svjedok identitet kojega je skriven od optuženika (anonimno svjedočenje). Iako problemi vezani uz anonimne i odsutne svjedoke nisu istovjetni, te dvije situacije u načelu se ne razlikuju, budući da svaka od njih potencijalno štetno djeluje na optuženika, kao što je to potvrdio i Vrhovni sud. Osnovno je načelo da branjenik u kaznenom postupku mora imati djelotvornu mogućnost osporiti dokaze protiv sebe. To načelo zahtijeva da branjenik mora ne samo poznavati identitet osoba koje su ga optužile kako bi bio u pol ožaju osporiti njihovu ispravnost i vjerodostojnost već i da bude u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost njihovih dokaza tako da ih se usmeno ispituje u njegovoj prisutnosti, bilo u v rijeme kad svjedok daje iskaz ili u nekom kasnijem stadiju postupka. (The underlying principle is that the defendant in a criminal trial should have an effective opportunity to challenge the evidence against him. This principle requires not merely that a defendant should know the identity of his accusers so that he is in a position to challenge their probity and credibility but that he should be able to test the truthfulness and reliability of their evidence, by having them orally examined in his presence, either at the time the witness was making the statement or at some later stage of the proceedings.)«

Europski sud ponovio je temeljno pravilo konvencijskog prava kad je riječ o načelu kontradiktornosti postupka i ispitivanju svjedoka: pravo na ispitivanje svjedoka iz članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije temelji se na načelu da se, prije izricanja osuđujuće presude, svi dokazi moraju iznijeti na javnoj raspravi u p risutnosti optuženog kako bi ih on m ogao osporiti. Iz tog načela proizlaze dva zahtjeva. Prvo, mora postojati dobar razlog (good reason) da svjedok ne dođe na ročište. Drugo, osuda (conviction) koja se u cijelosti ili u odlučujućem dijelu temelji na iskazu anonimnog ili odsutnog svjedoka u pravilu se smatra nesuglasnom sa zahtjevima poštenosti iz članka 6. Konvencije. Međutim, takva osuda neće automatski dovesti do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. Tu će povredu uzrokovati samo onda kad ne postoje dostatni čimbenici protuteže koji uključuju snažna postupovna zaštitna sredstva (sufficient counterbalancing factors, including the existence of strong procedural safeguards) koja dopuštaju pravednu i pravilnu procjenu pouzdanosti tih dokaza (§ 119. i 147. presude Al- Khawaya, 2011.).

Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza stvoreno je in favorem okrivljenika kako bi se uravnotežio položaj obrane i tužiteljstva odnosno kompenzirali nedostaci za obranu koji nastaju anonimizacijom ili odsutnošću svjedoka.

150.1. Članak 294. ZKP-a koji uređuje institut ugroženog svjedoka ne traži izričito da mora postojati »dobar razlog« zbog kojeg bi bilo dopušteno da svjedok ne dođe na ročište (§ 119. presude Al-Khawaja, 2011.). Ne govori ni o »strogoj potrebi« koja mora postojati u t om slučaju. U predmetu Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske (presuda, 23. t ravnja 1997., zahtjevi br. 21363/93, 21364/93, 21427/93 i 22056/93) Europski sud razmatrao je opravdanost mjere da se tajnog agenta (prema hrvatskoj pravnoj terminologiji, prikrivenog istražitelja) proglasi anonimnim svjedokom radi zaštite njega osobno i članova njegove obitelji te da se ne onemogući njegovo sudjelovanje u daljnjim tajnim operacijama. Utvrdio je:

»58. Uzimajući u obzir mjesto koje pravo na pošteno upravljanje pravdom (right to a f air administration of justice) zauzima u de mokratskom društvu, bilo koje mjere koje ograničavaju prava obrane moraju biti strogo nužne (strictly necessary). Ako manje restriktivna može biti dostatna, mora se primijeniti ta mjera.«

Ustavni sud utvrđuje da se u tim okvirima mora tumačiti članak 294. stavak 1. ZKP-a koji »vjerojatnost ozbiljne opasnosti« ugrožavanja temeljnih prava propisuje kao mjerilo dopuštenosti korištenja instituta ugroženog svjedoka. (Članak 294. stavak 1. ZKP-a propisuje: »Kad postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti po ž ivot, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega (ugroženi svjedok), on može uskratiti iznošenje podataka iz članka 288. stavka 2. ovog Zakona, davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini, dok se ne osigura zaštita svjedoka.«).

150.2. Članak 298. ZKP-a propisuje da »presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može biti utemeljena isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i 297. ovog Zakona«.

Prvo, pravilo da se presuda ne može temeljiti isključivo na iskazu svjedoka pribavljenog prema članku 296. i članku 297. ZKP-a u načelu je nesporno. Važno je zbog toga što potvrđuje da se prije izricanja osuđujuće presude svi dokazi moraju iznijeti na javnoj raspravi u prisutnosti optuženog kako bi ih on mogao osporiti.

Međutim, uređenje tog općeg pravila u članku 298. ZKP-a bitno odstupa od e uropskog pravnog standarda. Europski sud, naime to pravilo vezuje samo uz osuđujuću presudu (conviction). Suprotno tome, ZKP u članku 298. ne pravi takvu razliku, pa se to pravilo primjenjuje i kad je riječ o oslobađajućoj presudi.

Drugo, kad je riječ o ocjeni nezakonitog dokaza, zakonodavac člankom 298. ZKP-a institut anonimnog svjedoka iz članka 296. i članka 297. Z KP-a postavlja na štetu okrivljenika. Člankom 298. ZKP-a uvodi se, naime, »antidokazna« zabrana. Njime se apsolutno zabranjuje da se nezakonitost određenog dokaza utvrdi samo na temelju iskaza anonimnog svjedoka. Takvo ograničenje Ustavni sud smatra nesuglasnim s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije koji jamče pošteno suđenje.

Naime, dokazne zabrane, koje u načelu postoje u korist okrivljenika, djeluju nakon što se pred sudom pokažu činjenice o povredi neke norme u pribavljanju ili izvođenju nekog dokaza. Kad, dakle, u slučaju spora o (ne)zakonitosti nekog dokaza nema drugih dokaza različitih od iskaza anonimnog svjedoka kojima bi se pokazala njegova nezakonitost, članak 298. ZKP-a apsolutno zabranjuje da presuda bude donesena samo na iskazu anonimnog svjedoka u korist okrivljenika. Time se znatno ograničava doseg opće zabrane utemeljenja presude na nezakonitom dokazu (članak 10. stavak 1. ZKP-a).

150.3. Dosljedno tome, Ustavni sud smatra da je članak 298. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije jer njegovo uređenje odstupa od ustavnih i europskih pravnih standarda koje je Ustavni sud prethodno obrazložio. Usmjereno je na štetu okrivljenika.

8.7.) Članak 326. stavci 1., 2. i 3.

151. Osporene odredbe glase:

»Članak 326.

(1) Tjelesni pregled okrivljenika, poduzet će se i bez njegova pristanka ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihova pristanka poduzeti samo ako se mora utvrditi nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na njihovu tijelu.

(2) Tjelesni pregled se provodi i kod pretraga tijekom kojih se ulazi u tjelesne šupljine ili se od tijela odvajaju nadomjesci ili pomagala organa pričvršćeni uz tijelo ili kad to nalažu posebna svojstva ili zdravstveno stanje osobe koja se pretražuje.

(3) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti i bez okrivljenikove privole ako zbog toga ne bi nastupila šteta po njegovo zdravlje.

(...)«

Članak 326. ZKP-a mijenjan je dva puta: člankom 68. ZID-a ZKP/09 i člankom 27. ZID-a ZKP/11. Izmjene se, međutim, nisu odnosile na prva tri njegova stavka.

152. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositeljice ovdje ukazuju i na odredbu čl. 326 ZKP-a koja govori o tjelesnom pregledu okrivljenika koji se može provesti i bez njegovog pristanka ali i o tjelesnom pregledu drugih osoba koji se također može provesti bez njihovog pristanka, s time što te druge osobe uopće ne moraju imati neku procesnu ulogu u samom kaznenom postupku.

Odredba čl. 326 ZKP-a u direktnoj je suprotnosti sa odredbom čl. 8 ECHR te odredbom čl. 35 Ustava RH koje jamči zaštitu osobnog života, dostojanstva ugleda i časti. Odredbe stavka 3 čl. 326 koje govore o uzimanju uzoraka krvi i drugim liječničkim radnjama u suštini govore o medicinskim tretmanima te se ustanovljuju kriteriji po kojima se i protivno volji i pristanku okrivljenika i drugih osoba takvi medicinski tretmani nad njima provode.

Onemogućavanje medicinskog tretmana će na jednak način kao i prisiljavanje ljudi na medicinski tretman, potaknuti pitanje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja pa u obzir dolazi i kršenje odredbe čl. 3 ECHR.

Podredno podnositelji žele istaći da su citirane odredbe zakona i u direktnoj suprotnosti sa odredbama ZKP-a kojima su regulirana prava žrtve kaznenog djela, posebice kod ž rtve kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa koja prema čl. 45 st. 1 toč. 3 ZKP-a ima pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve, ali prema čl. 326 st. 1 ZKP-a nad njom se može obaviti tjelesni pregled bez njezinog pristanka.

Potrebno je navesti da Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda istakao da je pravo na privatni život usko povezano sa pojmom osobnog integriteta.

Stoga svako miješanje u fizički integritet neke osobe mora biti propisano zakonom i mora biti razmjerno legitimnoj svrsi radi koje se provodi te zahtijeva pristanak te osoba. U suprotnom bi osoba u slabijem položaju, kao što je to osoba lišena slobode, bila bez zakonskih jamstava protiv samovoljnog postupanja. Sud je u svjetlu navedenog utvrdio povredu iz čl. 8 ECHR u

predmetu Y.F. protiv Turske iz 2003. g. s obzirom na obvezan ginekološki pregled supruge podnositelja zahtjeva za vrijeme dok j e bila lišena slobode. Ovdje se ukazuje i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Jalloh protiv Njemačke iz 2006.«

153. Ministarstvo pravosuđa smatra da navedeni članak nije nesuglasan s Ustavom. Tim člankom precizno su određeni uvjeti pod kojima se može poduzeti tjelesni pregled i druge radnje u odnosu na različite osobe.

154. Ustavni sud djelomice prihvaća prigovore predlagateljica.

154.1. Načelne pravne standarde za postupanje pri tjelesnom pregledu osumnjičenika ili okrivljenika radi otkrivanja i osiguravanja tragova kaznenih djela Europski sud utvrdio je u presudi Jalloh protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 11. srpnja 2006., zahtjev br. 54810/00). Mjerodavni dijelovi glase:

»69. Što se tiče liječničkih zahvata kojima je pritvorena osoba izložena protiv svoje volje članak 3. Konvencije nameće državi obvezu da zaštiti dobro tjelesno stanje (physical well- being) osoba lišenih slobode, primjerice tako da im osigura potrebnu medicinsku pomoć. Unatoč tome, osobe o kojima je riječ ostaju pod zaštitom članka 3. zahtjevi kojeg ne dopuštaju derogaciju (...). Terapeutski nužna mjera promatrana s gledišta ustanovljenih načela medicine ne može se u načelu smatrati nečovječnom i ponižavajućom (vidjeti, primjerice, Herczegfalvy protiv Austrije, 24. rujna 1992., § 82., ...). To se može reći, primjerice, za prisilno hranjenje kojim se spašava život određenog pritvorenika koji svjesno odbija uzimati hranu. Međutim, Sud se ipak mora uvjeriti da je uvjerljivo pokazano da doista postoji medicinska nužnost i da postoje postupovna jamstva za odluku, primjerice o pr isilnom hranjenju te da se ona poštuju (vidjeti Nevmerzhitsky protiv Ukrajine, br. 54825/00, § 94., ECHR 2005-II.).

70. Čak i kad nije motivirano razlozima medicinske nužnosti, članci 3. i 8. Konvencije sami po sebi ne zabranjuju poduzimanje medicinskog zahvata (medical procedure) protivno volji osumnjičenika u cilju pribavljanja od njega dokaza o njegovoj upletenosti u počinjenje kaznenog djela. Tako su konvencijska tijela u nekoliko navrata utvrdila da uzimanje uzoraka krvi ili sline protivno volji osumnjičene osobe u cilju istrage kaznenog djela nije povrijedilo te članke u okolnostima slučajeva koje su ispitivala (vidjeti, inter alia, X protiv Nizozemske, br. 8239/78, odluka Komisije od 4. prosinca 1978., i Schmidt protiv Njemačke (odluka), br. 32352/02, 5. siječnja 2006.).

71. Međutim, bilo kakvo poduzimanje prisilnog medicinskog zahvata u cilju pribavljanja dokaza zločina mora biti uvjerljivo opravdano činjenicama konkretnog slučaja. To je posebno važno kad je postupak poduzet s namjerom da se iz tijela pojedinca prikupi materijalni dokaz (real evidence) zločina za koji se ta osoba sumnjiči da je počinila. Osobito invazivna priroda takvog čina zahtijeva strogu provjeru svih okolnosti slučaja. S tim u vezi potrebno je voditi računa o težini kaznenog djela o kojem je riječ. Vlasti također moraju pokazati da su u obzir uzele alternativne metode izvlačenja (recovering) dokaza. Nadalje, postupak ne smije pratiti nikakav rizik trajnog oštećenja zdravlja osumnjičenika (...).

72. Štoviše, kao i kod zahvata koji se poduzimaju u terapeutske svrhe, način na koji se osoba podvrgava prisilnom medicinskom postupku u c ilju prikupljanja dokaza iz njezina tijela ne smije prijeći minimalnu razinu težine (minimum level of severity) utvrđenu u sudskoj praksi Suda u odnosu na članak 3. Konvencije. Konkretno, u obzir je potrebno uzeti je li osoba o

kojoj je riječ pretrpjela veliku tjelesnu bol ili patnju zbog prisilnog medicinskog zahvata (vidjeti Peters protiv Nizozemske, br. 21132/93, odluka Komisije od 6. travnja 1994. ...).

73. Još je jedna važna okolnost u takvim slučajevima jesu li prisilni medicinski postupak naložili i proveli liječnici (medical doctors) i je li osoba o kojoj je riječ bila pod neprekidnim medicinskim nadzorom (vidjeti, primjerice, Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, odluka Komisije od 20. listopada 1997., neobjavljena).

74. Daljnji je relevantan čimbenik je li zbog prisilnog medicinskog zahvata došlo do bi lo kakvog pogoršanja njegova ili njezina zdravlja i je li imao trajne posljedice za njegovo ili njezino zdravlje (vidjeti naprijed navedenu presudu Ilijkov, i mutatis mutandis, Krastanov protiv Bugarske, br. 50222/99, § 53., 30. rujna 2004).«

154.2. Ustavni sud utvrđuje da ni Ustav u načelu ne zabranjuje poduzimanje prisilne medicinske intervencije radi otkrivanja i osiguravanja dokaza u i strazi kaznenih djela. Međutim, s aspekta članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije bilo kakvo miješanje u tjelesni integritet osobe provedeno radi pribavljanja dokaza mora biti predmet rigorozne provjere (the subject of rigorous scrutiny). U tom su smislu posebno relevantni sljedeći čimbenici: stupanj do kojeg je prisilni medicinski zahvat bio nužan za pribavljanje dokaza, opasnost po zdravlje osumnjičenika, način na koji je procedura zahvata provedena i fizička bol i psihička patnja koju je zahvat prouzročio, stupanj liječničkog (medicinskog) nadzora koji je dostupan i učinci na zdravlje osumnjičenika (§ 76. pr esude Jalloh protiv Njemačke, 2006.).

Ustavni sud ne vidi da odredbe članka 326. stavaka 1., 2. i 3. ZKP-a sadrže mehanizme koji bi osiguravali djelotvorno ostvarivanje tih pretpostavki u praksi. Također primjećuje da ZKP ne sadržava izričit zahtjev da se tjelesni pregled bez pristanka osobe u smislu članka 326. stavaka 1., 2. i 3. smije provoditi samo ako ne postoji druga blaža mjera kojom je moguće postići isti rezultat (načelo stroge nužnosti – principle of strict necessity).

Na koji će se način osigurati »rigorozna provjera« zadiranja u tjelesni integritet osobe koje se poduzima radi pribavljanja dokaza u slučajevima iz članka 326. ZKP-a, što uključuje i razmjernost mjere i procjenu njezine stroge nužnosti, nije pitanje na koje je nadležan odgovoriti Ustavni sud. To je ustavna zadaća zakonodavca.

154.3. Sukladno tome, Ustavni sud utvrđuje da nisu u suglasnosti s Ustavom pretpostavke koje su propisane u članku 326. stavku 1. prvoj rečenici (»ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak«) i drugoj rečenici (»samo ako se mora utvrditi nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na njihovu tijelu«), članku 326. stavku 2. (»kad to nalažu posebna svojstva ili zdravstveno stanje osobe koja se pretražuje«), te članku 326. stavku 3. ( »ako zbog toga ne bi nastupila šteta po nj egovo zdravlje«). Zbog svoje nedostatnosti te pretpostavke ne zadovoljavaju prethodno navedene zahtjeve, ne uvažavaju načelo razmjernosti i načelo stroge nužnosti te nisu praćene razrađenim mehanizmom liječničkog (medicinskog) nadzora kao predmetima moguće sudske kontrole.

154.4. Uvažavajući činjenicu da bez dijelova rečenica u stavcima 1., 2. i 3. članka 326. ZKP-a za koje je Ustavni sud utvrdio da su nesuglasni s Ustavom preostali dijelovi rečenica mijenjaju ili gube pravni smisao, Ustavni sud ukinuo je članak 326. stavke 1., 2. i 3. ZKP-a u cijelosti.

8.8.) Članak 327. stavci 6. i 7.

155. Osporene odredbe glase:

»Članak 327.

(...)

(6) Podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju se i čuvaju u pravilu dvadeset godina nakon završetka kaznenog postupka.

(7) Ministar nadležan za pravosuđe u suglasnosti s ministrima nadležnima za zdravstvo, unutarnje poslove i obranu, propisuje uvjete pod kojima se podaci iz stavka 6. ovog članka mogu čuvati duže vrijeme od vremena utvrđenog stavkom 6. ovog članka, uvjete brisanja podataka, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohranu, obradu, čuvanje te o nadzoru nad pohranom, obradom i čuvanjem.«

156. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan iznose istovjetne prigovore koje su iznijeli uz članak 186. i članak 187. ZKP-a. Navode da se podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju i čuvaju u pravilu 20 godina nakon završetka kaznenog postupka, a prema članku 327. stavku 7. ZKP-a i d ulje. Naglašavaju da nije riječ isključivo o molekularno-genetskim podacima o okrivljenoj osobi već i o trećim osobama koje u kaznenom postupku ne moraju imati ni svojstvo svjedoka. Nesuglasnost osporenih odredaba s člankom 37. Ustava i člankom 8. Konvencije posebno je vidljiva u činjenici da se rok od 20 godina odnosi na sve odluke državnog odvjetnika i suda donesene u kaznenom postupku.

157. Ministarstvo pravosuđa smatra da su tvrdnje predlagateljica neosnovane jer je člankom 327. stavcima 6. i 7. ZKP-a propisano pod koj im se uvjetima molekularno-genetska analiza određuje i kako se uzimaju uzorci od pojedinih kategorija osoba. Smatra da nije osnovan navod predlagateljica da se sporni uzorci mogu uzeti i od trećih osoba.

158. Ustavni sud prvo primjećuje da prema članku 327. ZKP-a tijelo koje vodi postupak može odrediti molekularno-genetsku analizu ako postoji vjerojatnost da će se tom analizom pribaviti podaci korisni za dokazivanje kaznenog djela. Uzimanje uzoraka biološkog materijala s mjesta počinjenja i drugog mjesta na kojemu su tragovi kaznenog djela od okrivljenika, od žrtve i od druge osobe (pod uvjetom da nije riječ o biološkom uzorku te osobe, osim ako drugačije nije propisano ZKP-om) radi prikupljanja podataka korisnih za dokazivanje kaznenog djela može se odrediti prije i tijekom kaznenog postupka za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Riječ je, dakle, o prikupljanju osobnih podataka dobivenih molekularno-genetskom analizom koji potpadaju pod zaštitu članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije. Ustavni sud opetovano ponavlja da odredbe ZKP-a o zaštiti osobnih podataka moraju biti usklađene s Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka korištenih u okvirima policijske i sudske suradnje u kaznenim stvarima. Budući da je temeljna stajališta o tome iznio u točki 101.1. obrazloženja ove odluke, ne smatra potrebnim ponovo ih obrazlagati u ovoj točki.

158.1. Ustavni sud dužan je uz članak 327. stavke 6. i 7. ZKP-a istaknuti drugi problem: nužni opseg zakonskog uređenja postupanja s osobnim podacima prikupljenim molekularno- genetskom analizom.

U članku 327. stavku 1. ZKP-a propisano je da se podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju i čuvaju u pravilu dvadeset godina nakon završetka kaznenog postupka. Time je zakonodavac prepustio nadležnim ministrima da svojim aktima uređuje pohranu i čuvanje tih osobnih podataka (svatko u svom upravnom resoru) i dulje od 20 godina, a da istodobno nije propisao nikakva bliža mjerila kojima bi se oni morali voditi.

158.2. Ustavni sud podsjeća na komparativni pregled zakonodavstava europskih država u tom pitanju, koje je Europski sud proveo u predmetu S. i Marper protiv Velike Britanije (presuda, veliko vijeće, 4. prosinca 2008., zahtjevi br. 30562/04 i 30566/04):

»B. Zakonodavstvo i praksa država članica Vijeća Europe

45. Prema informaciji koje su dale države članice ili koje su na neki drugi način dostupne Sudu, u kontekstu kaznenog postupka većina država članica Vijeća Europe dopušta obvezno uzimanje otisaka prstiju i uzoraka tkiva. Barem 20 država članica ima odredbu o uzimanju DNK podataka i njihove pohrane u n acionalnoj bazi podataka ili u n ekom drugom obliku (Austrija, Belgija, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Latvija, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Njemačka Poljska, Španjolska, Švedska i Švicarska). Ta brojka je u stalnom porastu.

46. U većini tih država (uključujući Austriju, Belgiju, Finsku, Francusku, Irsku, Italiju, Luksemburg, Mađarsku, Nizozemsku, Norvešku, Njemačku, Poljsku, Španjolsku i Švedsku) uzimanje DNK podataka u kontekstu kaznenog postupka nije sustavna već je ograničena na neke specifične okolnosti i/ili teža kaznena djela, osobito ona za koje je zapriječena kazna zatvora u određenom trajanju.

47. Ujedinjeno Kraljevstvo jedina je država članica Vijeća Europe koja izrijekom dopušta sustavno i neograničeno čuvanje DNK profila i uzoraka tkiva osoba koje su oslobođene ili u odnosu na koje je kazneni postupak obustavljen. U pet država (Belgija, Irska, Italija, Mađarska i Švedska) ti uzorci se moraju ex officio uništiti nakon oslobađajuće presude ili obustave kaznenog postupka. Deset država primjenjuje isto opće pravilo s određenim ograničenim iznimkama: Luksemburg, Nizozemska i Njemačka dopuštaju čuvanje tih podataka ako je osoba i dalje sumnjiva ili ako postoji potreba za daljnjom istragom u odvojenom slučaju; Austrija dopušta čuvanje podataka ako postoji opasnost da će osoba počiniti opasno kazneno djelo, Poljska ga također dopušta u odnosu na određena teška kaznena djela; Norveška i Španjolska dopuštaju čuvanje profila ako je optužena osoba oslobođena zbog nedostatka kaznene ubrojivosti; Finska i Danska dopuštaju čuvanje jednu, odnosno deset godina u slučaju oslobađanja, a Švicarska jednu godinu u slučaju obustave kaznenog postupka. U Francuskoj se DNK profili mogu čuvati 25 godina nakon oslobađanja ili odsluženja kazne; tijekom tog razdoblja državni odvjetnik može narediti ranije brisanje, bilo na njegov ili njezin vlastiti poticaj, ili po zahtjevu, ako njihovo čuvanje više nije potrebno u svrhu identifikacije povezane s kaznenom istragom. Čini se da i Estonija i Latvija dopuštaju čuvanje DNK profila osumnjičenih osoba neko vrijeme nakon oslobađanja.

48. DNK profili osuđenih osoba u pravilu se mogu čuvati neko ograničeno vrijeme nakon osuđujuće presude ili nakon smrti osuđenika. Stoga se čini da je i u ovom slučaju Ujedinjeno

Kraljevstvo jedina zemlja članica Vijeća Europe koja dopušta sustavno i neograničeno čuvanje kako profila tako i uzoraka tkiva osuđenih osoba.

49. U odnosu na odluke o uzimanju staničnih uzoraka ili DNK profila u većini država članica postoje žalbeni mehanizmi putem tijela za nadzor zaštite podataka i/ili putem sudova.

C. Europska unija

50. Direktiva 95/46/EC od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom prijenosu takvih podataka propisuje da je cilj nacionalnih zakona o obradi osobnih podataka prije svega zaštita prava na privatnost zajamčenog člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i općim načelima komunitarnog prava. Direktiva utvrđuje brojna načela u svrhu jačanja načela navedenih u Konvenciji o zaštiti podataka Vijeća Europe. Sukladno njezinim odredbama zemlje članice mogu usvojiti propise o ograničavanju opsega određenih obveza i prava iz Direktive kada takvo ograničenje predstavlja u prvom redu nužnu mjeru za sprečavanje, istragu, otkrivanje i gonjenje kaznenih djela (članak 13.).

51. Konvencija iz Prüma o jačanju prekogranične suradnje, posebno u vezi s borbom protiv terorizma, prekograničnog kriminala i ilegalnih migracija, koju je 27. svibnja 2005. potpisalo nekoliko članica Europske Unije, sadrži pravila o dostavljanju otisaka prstiju i DNK podatka drugim zemljama potpisnicama i njihovo automatsko uspoređivanje u mjerodavnim bazama podataka. Konvencijom je između ostalog propisano:

‘Članak 35. – Svrha

2. ... Zemlja potpisnica koja obrađuje slučaj može obrađivati isporučene podatke (...) isključivo ako je to nužno za usporedbu, dobivanje automatskih odgovora na pretragu ili snimanje. ... Isporučeni podaci moraju se izbrisati odmah nakon dobivanja rezultata usporedbe ili automatskih odgovora na pretragu osim ako je daljnja obrada nužna za ostvarenje naprijed navedene svrhe.’

52. Članak 34. jamči razinu zaštite osobnih podataka koja je jednaka zaštiti koju pruža Konvencija o zaštiti podatka i od država ugovornica zahtijeva da vode računa o Preporuci R(87)15 Odbora ministara Vijeća Europe.

53. Okvirna odluka Vijeća od 24. lipnja 2008. o zaštiti osobnih podataka obrađivanih u okviru policijske i sudbene suradnje u kaznenim stvarima između ostalog propisuje:

‘Članak 5.

Rokovi za brisanje i preispitivanje

Utvrđuju se odgovarajući rokovi za brisanje osobnih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za njihovom pohranom. Poštivanje tih rokova osigurat će se postupovnim mjerama’.«

158.3. U članku 327. stavku 2. ZKP-a zakonodavac je u cijelosti prepustio ministrima uređivanje i svih drugih elemenata postupanja s podacima prikupljenim molekularno- genetskom analizom (uvjete brisanja podataka, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohranu, obradu, čuvanje te nadzor nad pohranom, obradom i čuvanjem).

Zbog ustavnopravne važnosti tih podataka s aspekta zaštite ljudskih prava Ustavni sud ocjenjuje takvu zakonodavnu delegaciju ovlasti na čelnike upravnih resora nedopuštenom. Naime, nesporno je riječ o predmetu zakonskog uređenja. Ustavni sud ne smatra potrebnim u ovom postupku razmatrati ustavnopravnu prihvatljivost uredbenog reguliranja te materije. Dostatno je zadržati se na utvrđenju da uvjeti brisanja podataka prikupljenih molekularno- genetskom analizom, način uzimanja uzoraka biološkog materijala, pohrana, obrada, čuvanje te nadzor nad pohranom, obradom i čuvanjem tih uzoraka ne može biti predmet pravilničkog reguliranja, a da prije toga za to nije osiguran nužan zakonodavni okvir.

158.4. Zbog navedenog su razloga stavci 6. i 7. članka 327. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 3. (kršenje zahtjeva koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava) u vezi s člankom 37. Ustava i s člankom 8. Konvencije.

8.9.) Članak 332. stavak 2.

159. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 332.

(1) Ako se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 334. ovog Zakona, pisanim, obrazloženim nalogom odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, i to:

1) nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu,

2) presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka,

3) ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija,

4) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,

5) uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika,

6) simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine,

7) pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova,

8) nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela.

(2) Iznimno, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog iz stavka 1. ovog članka, prije početka istrage na vrijeme od dvadeset četiri sata može izdati državni odvjetnik. Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od osam sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako odobri nalog državnog odvjetnika postupit će prema stavku 1. ovog članka. Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(...)«

160. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovom odredbom uvodi se arbitrarnost u postupanju državnih tijela koja nije dozvoljena kod ograničavanja ustavnih prava građana. Kao što je već u više navrata u ovoj ustavnoj tužbi istaknuto zakonske norme kojima se ograničavaju temeljna ljudska prava moraju biti jasne i precizne bez ostavljanja mogućnosti bilo kavom arbitrarnom, tumačenju. Valjanost istaknutih argumenata ni na koji način nije umanjena naknadnom sudskom konvalidacijom naloga državnog odvjetnika jer zahvat u s lobode i prava građanina državni odvjetnik poduzima samoinicijativno.«

161. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je članak 332. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s Ustavom. Propisuje iznimku koja se može primijeniti samo pod određenim uvjetima (kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah). Iznimka koja se sastoji u tome da se s posebnim dokaznim radnjama započinje odmah na temelju naloga državnog odvjetnika uvijek je podložna »konvalidaciji« suca istrage. Tom odredbom ne uvodi se arbitrarnost nego predviđa da tijelo koje obavlja kazneni progon i vodi prethodni postupak iznimno pod zakonskim uvjetima može naložiti određene radnje, pri čemu o kratkom roku o zakonitosti naloga odlučuje sud. Prema očitovanju Ministarstva pravosuđa, uvažavanje iznimnih okolnosti nije arbitrarnost.

162. Ustavni sud ponavlja da je člankom 332. stavkom 2. ZKP-a ovlašten državni odvjetnik da iznimno, prije početka istrage i »kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«, pisanim obrazloženim nalogom odredi posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana. Te radnje mogu trajati najduže 24 sata.

Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od osam sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako ga odobri, sudac istrage zamjenjuje nalog državnog odvjetnika svojim (sudskim) nalogom.

Ustavni sud tako propisan postupak ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim budući da se sudski nadzor provodi odmah, a konstituira se u kr atkom roku (osam sati od i zdavanja naloga). Odobravanjem naložene mjere nalog državnog odvjetnika zamjenjuje se sudskim nalogom.

162.1. Daljnji postupak, međutim, nije jasno i jednoznačno uređen, osobito s obzirom na učinke koje odbijanje naloga državnog odvjetnika ima za provedbu same dokazne radnje. Posljednje dvije rečenice članka 332. stavka 2. ZKP-a glase: »Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.« Dakle, nije sporna sama procedura. Ustavnopravno je sporna nepredvidljivost i neodređenost pravnih učinaka do kojih dovodi sudsko neodobravanje naloga državnog odvjetnika. Konkretno, ima li to neodobravanje učinak zabrane daljnje provedbe naloga državnog odvjetnika ili se provedba dokazne radnje, unatoč sudskom neodobravanju tog naloga, nastavlja preostalih (najmanje) 16 s ati? Ako se ne nastavlja, propisani pravni lijek koji je priznat državnom odvjetniku predstavlja samo privid, a njegova zakonska ovlast da određuje dokaznu radnju na vrijeme od 24 sata samo je normativni vremenski okvir bez ikakvog učinka. Ako se pak nastavlja, privid postaje propisani sudski

nadzor jer pravorijek sudskog vijeća o žalbi državnog odvjetnika vremenski slijedi pri kraju ili poslije isteka 24 sata u kojima je već provedena naložena dokazna radnja.

Nije na Ustavnom sudu da u ovom ustavnosudskom postupku nagađa o odgovoru na postavljena pitanja. Njegova je ustavna obveza takve neodređene i nejasne pravne norme s neizvjesnim učincima ukloniti iz ustavnopravnog poretka. Na zakonodavcu je da sporno zakonsko rješenje preispita i preoblikuje tako da zadovoljava zahtjeve pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti te da istodobno osigura dostatnu razinu zaštite ustavnih prava građana koji se nađu u situaciji da se mjere iz članka 332. stavka 1. ZKP-a imaju primijeniti na njih.

162.2. Ustavni sud također primjećuje da je pretpostavka pod kojom državni odvjetnik iznimno može naložiti provedbu dokazne radnje (»kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«) nije dostatno određena i precizna da bi mogla zadovoljiti zahtjeve koji za zakone proizlaze iz vladavine prava. Taj normativni izričaj upućuje na zaključak da je riječ o subjektivnoj procjeni ovlaštene osobe koja ne treba biti zasnovana ni na jednom objektivnom odnosno provjerljivom elementu.

Takvo zakonsko uređenje mjera koje ograničavaju ustavna prava građana općenito nije ustavnopravno prihvatljivo, neovisno o kojem je tijelu državne vlasti riječ (državnom odvjetništvu, sudstvu ili pak izvršnoj odnosno upravnoj vlasti).

162.3. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je u članku 332. stavku 1. točki 3. ZKP-a riječ o »ulasku u prostorije radi provođenja nadzora i tehničkog snimanja prostorija«. Opetovano ponavljajući da je dom pod jačom zaštitom Ustava i Konvencije od svih ostalih »prostorija«, Ustavni sud mora zaključiti da je zakonodavac propustio jasno naznačiti obuhvaćaju li »prostorije« u smislu članka 332. stavka 1. točke 3. ZKP-a i dom te ovisno o odgovoru na primjeren način urediti to pitanje. Nije na Ustavnom sudu da u ovom ustavnosudskom postupku nagađa o tom odgovoru. I ovdje vrijede sve prijašnje napomene o zahtjevima koji za zakone proizlaze iz vladavine prava.

162.4. Zbog neodređenosti i nejasnoća u njihovu sadržaju odnosno nejasnih i nepredvidljivih učinaka koje proizvode Ustavni sud ocijenio je nesuglasnima sa zahtjevima pravne određenosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti kao sastavnim dijelovima vladavine prava (članak 3. Ustava) zasebno i zajedno s člankom 34. Ustava:

– članak 332. stavak 1. točku 3. (»ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija«) kad je riječ o domu,

– dio članka 332. stavka 2. ZKP-a koji glasi: »kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah«, i

– posljednje dvije rečenice u članku 332. stavku 2. ZKP-a koje glase: »Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik, može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.«

162.5. Uvažavajući činjenicu da bez navedenih dijelova članka 332. stavka 2. ZKP-a za koje je Ustavni sud utvrdio da su nesuglasni s Ustavom preostali dijelovi mijenjaju ili gube pravni smisao, Ustavni sud ukinuo je članak 332. stavak 2. ZKP-a u cijelosti.

8.10.) Članak 334. stavak 2.

163. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 334.

(1) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

1) protiv Republike Hrvatske (Glava XII.), protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (Glava XIV.) i protiv oružanih snaga Republike Hrvatske (Glava XXVI.), a za koja je propisana kazna zatvora od pet ili više godina,

2) ubojstva (članak 90.), otmice (članak 125.), podvođenja (članak 195.), dječje pornografije na računalnom sustavu ili mreži (članak 197.a), razbojništva (članak 218. stavak 2.), povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podatka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a), prijevare na štetu Europskih zajednica (članak 224.b), iznude (članak 234.), ucjene (članak 235.), teških kaznenih djela protiv opće sigurnosti (članak 271.), krivotvorenja novca (članak 274.), pranja novca (članak 279.), primanja mita u g ospodarskom poslovanju (članak 294.a), davanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.b), izbjegavanja carinskog nadzora (članak 298.), sprječavanja dokazivanja (članak 304.), prisile prema pravosudnom dužnosniku (članak 309.), udruživanja za počinjenje kaznenog djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari (članak 335.), zlouporabe položaja i ovlasti (članak 337.), zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti (članak 338.), protuzakonitog posredovanja (članak 343.), primanja mita (članak 347.) i davanja mita (članak 348.),

3) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporaba tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža,

4) za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti i za kaznena djela počinjena na štetu djece ili maloljetnika.«

164. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan i predlagatelj Rzaunek upozoravaju na nesuglasnost s Ustavom članka 334. stavka 2. ZKP-a. Smatraju da se tom odredbom ograničenje ustavnih prava i sloboda koje je u svim zakonodavstvima predviđeno kao iznimka u postupanju pretvara u pravilo. Naime, široki katalog nabrojanih kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje doveo je do toga da su ograničenja ustavnih prava i sloboda, koja su u svim zakonodavstvima predviđena kao iznimka u postupanju, pretvorena u pravilo postupanja. Kao primjer navode kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209. Kaznenog zakona.

165. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da je smisao osporenog članka 334. stavka 2. ZKP-a u nastojanju zakonodavca da se osigura pojačana zaštita djece i maloljetnika te smatra da predlagateljice neosnovano navode postojanje njegove nesuglasnosti s Ustavom.

166. Ustavni sud prihvaća prigovor predlagatelja. Način na koji je oblikovana pravna norma u članku 334. stavku 2. ZKP-a ustavnopravno je nedopušten. Iako je osporena odredba smještena odmah ispod kataloga najtežih kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje (članak 334. stavak 1. ZKP-a), ona se zapravo ne odnosi na taj katalog. Odnosi se na sva kaznena djela.

Jedina poveznica između stavka 1. i stavka 2. članka 334. jest članak 332. stavak 1. ZKP-a. To znači: i kad je riječ o taksativno navedenim najtežim kaznenim djelima (članak 334. stavak 1. ZKP-a), ali i kad je riječ o svim kaznenim djelima koja su »počinjena na štetu djece ili maloljetnika« (članak 334. stavak 2. ZKP-a) dopušteno je odrediti posebne dokazne radnje. Drugim riječima, protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu »počinjenom na štetu djece ili maloljetnika« dopušteno je odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana. Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 334. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

Ustavni sud podsjeća da gotovo ne postoji kazneno djelo za koje se ne bi moglo reći da nije počinjeno »na štetu djece ili maloljetnika« ako je u okolnosti konkretnog slučaja uključeno i neko dijete ili maloljetnik. Predlagatelji su se u tom smislu poslužili dobrim primjerom.

166.1. Ustavni sud na kraju napominje da se iz članka 334. stavka 2. ZKP-a jasno raspoznaje njezin legitimni cilj: ispunjenje ustavne obveze države da štiti djecu i mladež u smislu članka 62. Ustava.

To se nastojanje zakonodavca ovom odlukom nikako i ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje. Sam Ustav upućuje na obvezu provođenja kaznene politike koja polazi od nulte tolerancije svih postupanja koja bi mogla štetiti djeci. U području kaznenog procesnog prava, međutim, ta se ustavna obveza ne može ostvarivati tako da se u ka znenoprocesni poredak istodobno unose elementi nerazmjernosti, prekomjernosti i skrivene arbitrarnosti. Tako oblikovana pravna norma štetna je za sve, u konačnici i za one koje bi trebala štititi.

166.2. Zaključno, neovisno o legitimnom cilju koji jasno prožima članak 334. stavak 2. ZKP- a ostaje činjenica da je preko te odredbe u kaznenoprocesnom poretku Republike Hrvatske otvorena mogućnost poduzimanja posebnih dokaznih radnji za gotovo sva kaznena djela navedena u KZ-u jer u praktičnom pravnom životu gotovo da nema kaznenog djela koje ne bi moglo biti počinjeno i na štetu nekog djeteta ili maloljetnika.

Pravna norma oblikovana na način na koji je to učinjeno u članku 334. stavku 2. ZKP-a ne ispunjava zahtjeve koji za zakone proizlaze iz vladavine prava (članak 3.), osobito zahtjeve pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti. Time je u s amu njezinu strukturu ugrađena nerazmjernost i skrivena arbitrarnost (nesuglasnost s člankom 16. u vezi s člankom 35. Ustava).

8.11.) Članak 335. stavak 3.

167. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 335.

(1) U nalogu iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona navode se raspoloživi podaci o osobi protiv koje se posebne dokazne radnje primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja te rok trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja radnje. Radnje izvršava policija. Službene i odgovorne osobe koje sudjeluju u postupku odlučivanja i izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona dužne su kao tajnu čuvati sve podatke koje su saznale u svezi s radnjama.

(2) Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija koji obavlja tehničku koordinaciju s davateljem telekomunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj kao i davatelji telekomunikacijskih usluga, dužni su policiji osigurati potrebnu tehničku pomoć. ...

(3) Posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje šest mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti iz važnih razloga za još šest mjeseca. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih šest mjeseci. Ako odbije prijedlog državnog odvjetnika za produljenje radnje, sudac istrage donosi rješenje protiv kojeg državni odvjetnik može podnijeti žalbu u roku od osam sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(4) Čim prestanu pretpostavke iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, sudac istrage je dužan odrediti obustavu poduzetih radnji. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona, odnosno ako podaci i obavijesti pribavljeni primjenom poduzetih radnji nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se pod nadzorom suca istrage, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik.

(5) Nalog iz stavka 1. ovog članka čuva se u posebnom omotu. Nakon prestanka radnje, a ako to probici postupka dopuštaju i prije, nalog se na njezin zahtjev, može dostaviti osobi protiv koje je radnja bila određena.

(...)«

Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 335. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje

simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

Članak 334. ZKP-a u kojem su propisana kaznena djela koja omogućuju provođenje posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 2. i u rokovima iz članka 335. stavka 3. ZKP-a citiran je u točki 163. obrazloženja ove odluke.

168. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema odredbi članka 335 st. 3 ZKP-a posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje 6 mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti za još 6 mjeseci. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih 6 mjeseci, što znači da ukupno trajanje mjera može iznositi 1 godinu i 6 mjeseci.

Ovako dugi vremenski period trajanja mjera ni u kom slučaju ne može se smatrati razmjernim rokom u odnosu na narav i potrebu za ograničavanjem ustavnih prava. Navođenjem u ovom zakonskom članku pojma ‘važnih razloga’ i ‘posebno složenih predmeta’ povrijeđeno je i ustavno načelo vladavine prava te prava na pravično suđenje, jer zakon nije jasan i transparentan i ostavlja mogućnost arbitrarnog tumačenja i postupanja tijela pred kojima se vodi postupak. Istovremeno ovakvim normiranjem u cijelosti je izbjegnuta sudska kontrola jer se nalozi o produženju ne mogu kasnije ispitati u svim fazama postupka.«

169. Ministarstvo pravosuđa smatra da su za sve dokazne radnje propisana primjerena razdoblja tako da rok propisan člankom 335. stavkom 3. ZKP-a nije predugo razdoblje. Također smatra da pojmovi »važni razlozi« i »posebno složeni predmeti« nisu arbitrarni. Ministarstvo pravosuđa napominje da sudac istrage određuje i produljuje posebne dokazne radnje. Sukladno tome, kad su ispunjeni uvjeti iz članka 335. stavka 4. ZKP-a dužan je odrediti obustavu poduzetih radnji.

170. Ustavni sud primjećuje da kod članka 335. stavka 3. ZKP-a postoje dva ustavnopravna problema povezana s djelima taksativno navedenima u članku 334. ZKP-a. Prvi se tiče ustavnopravne prihvatljivosti propisanih neodređenih pravnih pojmova, a drugi ustavnopravne prihvatljivosti propisane duljine trajanja dokaznih radnji.

170.1. Prvo, u drugoj rečenici članka 335. stavka 2. ZKP-a sadržana je ovlast suca istrage da provođenje dokaznih radnji produlji za šest mjeseci »iz važnih razloga«. U trećoj rečenici članka 335. stavka 2. ZKP-a sadržano je ovlaštenje suca istrage da produlji radnje za daljnjih šest mjeseci »u posebno složenim predmetima«. Neodređeni pravni pojmovi »iz važnih razloga« i »u posebno složenim predmetima« ujedno su i pretpostavke i mjerila, različita po svojoj prirodi, kojima se sudac istrage vodi kad se koristi tom zakonskom ovlašću.

Što se tiče sadržaja tih pojmova (pretpostavki), Ustavni sud primjećuje da za procjenu »važnosti razloga« nisu postavljene nikakve normativne granice. S druge strane, nije siguran da »složenost predmeta« bez ikakvog bližeg određenja može biti opravdanje za ograničenje ustavnih prava građana na privatnost.

Nesporna je činjenica da će dulje trajanje posebnih dokaznih radnji biti nužno kad je riječ o dokazivanju kaznenih djela terorizma ili djela vezanih uz terorizam, najtežih djela povezanih s međunarodnim pravom i najtežih oblika korupcije odnosno organiziranog kriminala, osobito trgovanja ljudima, narkoticima i oružjem jer samo izvršenje tih djela ponekad može trajati

jako dugo. Međutim, kao i u nizu drugih odredaba ZKP-a, ni u članku 335. stavku 3. ZKP-a nije napravljena nužna distinkcija između tih djela i onih koja nemaju ta obilježja i na koja se produljivanje rokova objektivno ne treba odnositi. Neodređeni pravni pojmovi »važnost razloga« i složenost predmeta« ne mogu poslužiti kao mjerilo te distinkcije. Ona treba biti jasno i precizno naznačena u samom zakonu.

Budući da to nije tako, ocjena o tome jesu li ispunjene zakonske pretpostavke (uobličene u neodređene pravne pojmove »važnost razloga« i složenost predmeta«) prepuštena je u cijelosti diskrecijskoj ocjeni suca u svakom konkretnom (pojedinačnom) slučaju. Takvo uređenje nikada ne može jamčiti ujednačenost sudske prakse. Ono uzrokuje pravnu nepredvidljivost, pravnu neizvjesnost, a s time i pravnu nesigurnost.

170.2. Drugo, s obzirom da je riječ o ograničenjima ustavnih prava građana (članak 332. ZKP-a), činjenica da sudac ima diskrecijske ovlasti kad tumači te neodređene pravne pojmove (to jest pretpostavke »važnosti razloga« i složenosti predmeta«) i na toj osnovi produljuje trajanje propisanih prikrivenih mjera postavlja pred zakonodavca jasan zahtjev: navedena produljenja smiju biti samo iznimna i smiju se provoditi samo ako se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način koji je blaži za građane odnosno kojim se manje zadire u ustavna prava građana (načelo stroge nužnosti). Iako je priznao diskrecijske ovlasti sucu, ZKP nije vezao članak 335. stavak 2. ZKP-a uz to načelo. Prema sadašnjem uređenju, dakle, s određivanjem prikrivenih mjera može se započeti odmah te ih se može nastaviti primjenjivati i poslije proteka šest mjeseci (još dva puta po šest mjeseci), a da prethodno ne postoji obveza suca da razmotri jesu li stvorene okolnosti koje omogućuju primjenu drugih metoda pribavljanja dokaza kojima se ne zadire ili se manje zadire u temeljna ljudska prava.

170.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je nepoštovanje načela stroge nužnosti zajedno s ukupnom duljinom trajanja posebnih dokaznih radnji kojima se ograničavaju ustavna prava građana na privatnost (jedna i pol godina) u svjetlu diskrecijske ovlasti suca utemeljene na pojmovno neodređenim pretpostavkama za produljenje rokova iz članka 335. stavka 3. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 16. stavkom 2. u vezi s člankom 34., člankom 35. i člankom 36. Ustava.

Kao što je rečeno, mjerila za produljenje rokova provođenja posebnih dokaznih radnji trebala bi biti objektivizirana »gradacijom« težine nezakonitosti pojedinih djela kod s vakog produljenja.

8.12.) Članak 337. stavci 1. i 2.

171. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 337.

(1) Radnje iz članka 332. ovog Zakona izvršava policija. O tijeku izvršenja radnji policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju dostavlja državnom odvjetniku, na njegov zahtjev.

(2) Po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage u kojem navodi:

1. vremenski početak i završetak radnje,

2. broj i identitet osoba obuhvaćenih radnjom.

(...)

(4) Uporaba prikrivenih istražitelja uključuje pravo prikrivenog istražitelja na ulazak u nečiji dom ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga.

(...)

(6) Primjena radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona prestaje čim prestanu razlozi radi kojih su bile određene. Državni odvjetnik i sud po službenoj dužnosti paze na postojanje razloga iz kojih je radnja određena.

(7) Ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona.«

Članak 332. stavak 1. na koji se poziva članak 337. ZKP-a citiran je u točki 159. obrazloženja ove odluke, a odnosi se na posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela).

172. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je uređenje posebnih dokaznih radnji nesuglasno s Ustavom stoga što nije predviđen pravni mehanizam kojim bi se osigurala sudska kontrola nad vršenjem posebnih dokaznih radnji. Navode da sud odlučuje o početku primjene radnji, no navode da je osporenom odredbom propisano da po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i s uca istrage i te k tada sudac istrage dobiva potpunu informaciju o rezultatima provođenja posebnih dokaznih radnji. Predlagateljice navode da sudac istrage nakon određivanja početka primjene tih radnji nije u mogućnosti nadzirati postoji li i dalje potreba za provođenjem tih radnji budući da zakon sucu istrage ne nalaže obvezu traženja dnevnih ili periodičnih izvješća od policije koja provodi posebne dokazne radnje niti policiji nalaže obvezu samoinicijativnog dostavljanja takvih izvješća sucu istrage, pa ni državnom odvjetniku, iako prema članku 337. stavku 1. ZKP-a policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa.

173. Ministarstvo pravosuđa za ove odredbe nije dostavilo očitovanje.

174. Ustavni sud ocjenjuje da predlagateljice pravilno upućuju da nije propisana obveza policije dostavljati dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa sucu istrage. Ne postoji ni obveza dostavljanja tih dokumenata državnom odvjetniku po službenoj dužnosti nego samo na njegov zahtjev. Sudac istrage obavlja kontrolu daljnjeg provođenja radnji prilikom odlučivanja o zahtjevu državnog odvjetnika za produljenje primjene posebnih dokaznih radnji. Najdulji rok na koji primjena tih radnji može prvim rješenjem biti određena jest šest

mjeseci. Međutim, u pravilu je riječ o kraćim rokovima. Prema ZKP-u mjeru određuje sudac istrage na šest mjeseci, a zatim može produljiti za još dva puta po šest mjeseci.

174.1. Europski sud smatra da je kontrolu tajnih mjera nadzora poželjno povjeriti sudu jer sudska kontrola pruža najbolja jamstva neovisnosti, nepristranosti i poštovanja procedure. Tako je u predmetu Rotaru protiv Rumunjske (presuda, veliko vijeće, 4. svibnja 2000., zahtjev br. 28341/95) izrekao i stajalište da kontrola mora slijediti vrijednosti demokratskog društva što je moguće vjernije, osobito vladavinu prava.

»47. Iako Sud priznaje da obavještajne službe (intelligence services) mogu legitimno postojati u demokratskom društvu, on ponavlja da se ovlasti tajnog nadgledanja (secret surveillance) građana mogu tolerirati na temelju Konvencije samo u mjeri koja je strogo nužna (strictly necessary) za zaštitu demokratskih institucija (...).

(...)

59. (...) Da bi sustavi tajnog nadgledanja (systems of secret surveillance) bili suglasni s člankom 8. Konvencije moraju sadržavati zaštitna sredstva osnovana zakonom koja se primjenjuju za nadzor relevantnih obavještajnih aktivnosti (safeguards established by law which apply to the supervision of the relevant services’ activities). Postupci nadzora moraju slijediti vrijednosti demokratskog društva što je moguće vjernije, osobito vladavinu prava na koju se izrijekom poziva preambula Konvencije. Vladavina prava implicira, inter alia, da miješanje izvršnih vlasti (interference by the executive authorities) u prava pojedinca mora biti podvrgnuto djelotvornom nadzoru koji bi normalno trebalo provoditi sudstvo, u najmanju ruku u posljednjem stupnju, budući da sudska kontrola daje najbolja jamstva neovisnosti, nepristranosti i pravilne procedure (...).

60. U ovom slučaju Sud bilježi da rumunjski sustav prikupljanja i pohranjivanja informacija ne osigurava takva zaštitna sredstva niti je Zakon br. 14/1992 propisao postupak nadzora bilo za vrijeme dok je naložena mjera na snazi ili poslije toga.

61. U takvoj situaciji, Sud smatra da domaće pravo ne upućuje s razumnom jasnoćom na okvir i način izvršenja relevantne diskrecijske ovlasti koja je povjerena javnim vlastima.

(...)

63. Dosljedno tome, došlo je do povrede članak 8.«

174.2. Čini se da se slični prigovori mogu uputiti i načinu na koji je u članku 337. stavcima 1. i 2. Z KP-a uređen sudski nadzor nad primjenom posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana.

Europski sud zahtijeva sudski nadzor nad mjerama tajnog nadgledanja »u najmanju ruku u posljednjem stupnju«. Normativno uređenje posebnih dokaznih radnji u ZKP-u oblikovano je tako da je nadzor nad provedbom dokaznih radnji moguće postaviti i ranije, tijekom same njihove provedbe, što doprinosi djelotvornosti te kontrole.

Međutim, problem je u tome što zakonodavac nije predvidio pravnu mogućnost da se i sucu istrage, na njegov zahtjev, dostavljaju relevantni podaci, a nije predvidio ni način kontrole dokaznih radnji od suca istrage koje se provode duže vrijeme.

Nedostatak tih mogućnosti narušava samu bit cijelog instituta sudskog nadzora koji je u t u svrhu postavljen u ZKP-u. Naime, u članku 337. stavku 6. ZKP-a propisano je da »državni odvjetnik i sud po službenoj dužnosti paze na postojanje razloga iz kojih je radnja određena.« Nije jasno, međutim, što u praksi znači taj nadzor (»paziti«) koji sudac istrage mora provoditi ex offo ako ne postoji zakonska mogućnost da on tijekom cijelog postupka primjene posebne dokazne radnje ima uvid u poda tke relevantne za ocjenu o osnovanosti njezina daljnjeg provođenja.

Čini se da je dostava mjerodavnih podataka jedini djelotvoran način koji omogućuje donošenje zaključka o tome jesu li prestali razlozi radi kojih su radnje bile određene i moraju li se stoga prekinuti. U tom je svjetlu izvjesno da obveze policije iz članka 337. stavaka 1. i 2. ZKP-a koje određuju da »o tijeku izvršenja radnji policija sastavlja dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju dostavlja državnom odvjetniku, na njegov zahtjev«, a da »po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage« nisu dostatne za ostvarenje tog cilja.

174.3. Ustavni sud stoga utvrđuje da sudac istrage mora imati zakonsko ovlaštenje u svako doba tijekom provedbe posebnih dokaznih radnji zahtijevati da mu državni odvjetnik dostavi izviješće o tijeku radnji i osnovanosti njihova daljnjeg provođenja ili kad to ocijeni potrebnim radi ocjene osnovanosti daljnjeg provođenja radnji zahtijevati od policije dostavu dnevnih izvješća i dokumentacije tehničkog zapisa u opsegu i mjeri koju je sam ovlašten odrediti.

Međutim, ako je riječ o dokaznim radnjama koje se provode dulje vrijeme (što se razumije pod »duljim vremenom« mora odrediti zakonodavac uvažavajući načelo razmjernosti) mora postojati zakonska obveza suca istrage da periodično, u razdobljima koje određuje zakon i na način propisan zakonom provodi kontrolu provedbe dokaznih radnji koje su u tijeku.

174.4. Ustavni sud primjećuje da je člankom 337. stavkom 7. ZKP-a ovlašten ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donijeti propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ZKP-a. Ustavni sud ocjenjuje da činjenica što postoje propisana pravila sama po sebi ništa ne znači ako nema precizno propisanog nadzora za djelotvornu kontrolu primjene tih pravila.

S obzirom da je riječ o pravilima koja uređuju način izvršenja posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, djelotvorna kontrola primjene tih pravila ne isključuje nadzor državnog odvjetnika (članak 337. stavak 1. ZKP-a), ali u konačnici mora biti u nadležnosti suda, a postupak te kontrole mora biti precizno uređen zakonom (ZKP-om). Taj zahtjev uključuje i jasno uređenje odnosa između tih dvaju mehanizama kontrole (državnoodvjetničkog i sudskog), kako je to naznačeno u točki 174.3. obrazloženja ove odluke.

174.5. Zbog manjkavosti u uređenju državnoodvjetničkog i sudskog mehanizma nadzora nad primjenom posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, Ustavni sud ocijenio je članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a nesuglasnim s člankom 34., člankom 35. i člankom 36. Ustava i člankom 8. Konvencije.

9) Glava XIX. Optuživanje (članci 341. – 367.)

175. Glava XIX. ZKP-a uređuje optuživanje, to jest podizanje optužnice, prethodno ispitivanje optužnice i podnošenje prigovora, postupak pred optužnim vijećem, potvrđivanje

optužnice, očitovanje okrivljenika, donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, povlačenje i izmjenu optužnice, potvrđivanje optužnice i upućivanje optužnice na suđenje.

176. U glavi XIX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 342. stavka 1. točke 1. i stavka 2., članka 344. stavka 3., članka 345. stavka 1., članka 349. stavaka 2. i 4., članka 353. stavaka 2. i 3., članka 355., članka 365. stavka 2., članka 366. stavka 5. i 367. stavka 3. ZKP- a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 342. stavak 2. te članak 353. stavke 2. i 3. ZKP-a.

9.1.) Članak 342. stavak 2.

177. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 342.

(1) Optužnica sadrži:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima (članak 272. stavak 1.) kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja optužnice pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji optužnica,

5) obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari.

(2) Državni odvjetnik će uz optužnicu, osim dokaza navedenih u stavku 1. točki 4. ovog članka, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom, ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili p redstavljaju olakotne okolnosti.

(3) Državni odvjetnik nije dužan obavijestiti okrivljenika o:

1) identitetu zaštićenog svjedoka,

2) dokazima čije bi otkrivanje povrijedilo obvezu čuvanja isprava s oznakom tajnosti.

(...)«

178. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost članka 342. ZKP-a s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Navode:

»Odredbom čl. 342 ZKP-a propisan je obvezni sadržaj optužnice, a u stavku 2 je navedeno da će državni odvjetnik uz optužnicu koja se prema čl. 343 dostavlja sucu istrage, osim dokaza navedenih u članku 342 st.1 toč. 4 ZKP-a, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom ako ukazuju na nedužnost i na manju stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.

Ova odredba zakona u direktnoj je suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR. Naime pravičnost postupka kao što je to već naznačeno u nekoliko navrata vezana je za sve stadije postupka a n e samo za moment kada je podignuta optužnica kao formalni pravni akt.

Obzirom da se radi o konceptu državno odvjetničke istrage za koju se tvrdi da zadovoljava kriterije pravičnosti to bi bilo logično da je obveza državnog odvjetnika sa jednakom pažnjom i na jednaki način te pod istim uvjetima prikupljati dokaze koji terete okrivljenika ali i one koji ga ekskulpiraju od krivnje.

Ukoliko državni odvjetnik posjeduje dokaze koji ukazuju na nedužnost okrivljenika po načelu prava na pravično suđenje on ih mora podastrijeti sudu kao što mora podastrijeti sudu i dokaze koji ukazuju na manji stupanj krivnje, ali i one koji predstavljaju olakotne okolnosti. Dostavljanjem samo popisa takovih dokaza izbjegava se načelo pravičnog suđenja.

Ovdje se pridodaje činjenica da se istraga kao obvezna provodi samo za najteža kaznena djela, da će najveća većina optužnica biti podignuta bez provođenja istrage i da okrivljenici neće imati stručnu pomoć branitelja jer ista po zakonu nije obveza, čime se ozbiljno ugrožava jednakost ljudi pred sudovima i zakonom.«

178.1. Predlagatelj Zrilić predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 342. stavka 2. ZKP-a u di jelu koji glasi: »ako ukazuju na nedužnost i manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«. Smatra da je članak 342. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člancima 5. i 29. stavkom 1. Ustava. Navodi da je riječ o odredbi koja sa sobom potencijalno nosi velike opasnosti i rizike, budući da zakon državnom odvjetniku, stranci u kontradiktornom postupku, daje ovlast da procjenjuje značenje dokaza koje ima na raspolaganju te da u popis dokaza ne uključuje one za koje smatra da ne ukazuju »na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«, a koji nisu od značenja za optužbu. Dalje navodi da državni odvjetnik takve ovlasti ne bi smio imati. Zakon bi mu trebao naložiti objavu svakog dokaza koji ima na raspolaganju tako da se s njim može upoznati i obrana te procijeniti njegovu važnost. Takve ovlasti može imati samo sud. Taj dio članka 342. s tavka 2. ZKP-a stoga narušava načela jednakosti oružja i pravičnog postupka iz članka 29. Ustava.

179. Ministarstvo pravosuđa u dostavljenom mišljenju smatra da članak 342. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Taj se članak odnosi na dokaze koji se imaju izvesti na glavnoj raspravi. Navodi da članak 4. stavak 3. ZKP-a obvezuje državno odvjetništvo, istražitelja i policiju da neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Ta su tijela dužna s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika. Državni odvjetnik dužan je dostaviti popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom, ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti. Time se ne izbjegava načelo pravičnog suđenja već se naprotiv za ispitivanje optužnice državni odvjetnik obvezuje na konkretno postupanje slijedom načelne

dužnosti iz članka 4. stavka 3. ZKP-a. Ministarstvo također navodi da je prema članku 66. ZKP-a, usporedi li ga se sa ZKP/97, proširen krug slučajeva obvezne obrane. Članak 342. stavak 2. ZKP-a ne smatra nesuglasnim s člankom 28. i člankom 29. Ustava.

180. Ustavni sud prvo primjećuje da nije jasno što predlagateljice predlažu kad navode: »Ukoliko državni odvjetnik posjeduje dokaze koji ukazuju na nedužnost okrivljenika ... on ih mora podastrijeti sudu kao što mora podastrijeti sudu i dokaze koji ukazuju na manji stupanj krivnje, ali i one koji predstavljaju olakotne okolnosti. Dostavljanjem samo popisa takovih dokaza izbjegava se načelo pravičnog suđenja.«

Ako predlagateljice pod tim razumiju da bi zakonodavac trebao nametnuti pozitivnu obvezu državnom odvjetniku da pred sudom izvodi dokaze koji ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti (u daljnjem tekstu: dokazi u korist okrivljenika), onda takav prijedlog Ustavni sud ne može prihvatiti. To nije zadaća državnog odvjetnika u kaznenom postupku pred sudom.

U ovoj se odredbi možda najbolje izražava dualna pravna priroda državnog odvjetnika kao istražitelja i državnog odvjetnika kao tužitelja. U ulozi istražitelja državni je odvjetnik dužan neovisno i nepristrano razjašnjavati sumnju o ka znenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti te s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika (članak 4. stavak 3. ZKP-a). Iz te njegove uloge, međutim, ne proizlazi i njegova obveza da u pos tupku u kojem sudu predstavlja svoju optužnicu izvodi dokaze u korist osobe koju optužuje, a kojima nije poklonio vjeru.

Riječ je o iznimno osjetljivom pravnom području u kojem zakonodavac mora pronaći pravednu ravnotežu između tužitelja (koji prikuplja sve dokaze, ali pred sudom po na ravi stvari izvodi samo one na kojima temelji optužnicu) i obrane (koja mora imati na raspolaganju sve dokaze koje je državni odvjetnik pribavio te procesni položaj koji joj omogućuje da djelotvorno koristi one koji su pribavljeni u korist okrivljenika).

U tom se svjetlu mora ispitati i članak 342. stavak 2. ZKP-a.

180.1. Čini se da je svrha članka 342. stavka 2. ZKP-a u prvom redu pružiti obrani podatke o dokazima u kor ist okrivljenika. U modelu koji je prihvatio ZKP obrana ne provodi vlastitu istragu već samo izvide, to jest prikuplja određene informacije o dokazima. Također ima pravo predlagati izvođenje dokaza i održavanje dokaznog ročišta koji provodi sudac istrage ako je potrebno ispitati svjedoka iz članka 292. i članka 293. ZKP-a, ako svjedok neće moći biti ispitan na raspravi, ako je svjedok izložen utjecaju koji dovodi u pitanje istinitost iskaza ili se drugi dokaz neće moći kasnije izvesti (članak 235. i članak 236. ZKP-a).

Nadalje, obrana u prethodnom postupku ima pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se imaju uporabiti kao dokaz (tzv. pravo korištenja spisom). Izvršenjem ove odluke to će pravo biti pravodobno i djelotvorno osigurano svim osumnjičenicima (v. točke 94. do 97.5. obrazloženja ove odluke).

180.2. Prema članku 342. stavku 2. ZKP-a državni odvjetnik uz optužnicu mora dostaviti samo popis dokaza kojima raspolaže, koje ne namjerava izvoditi pred sudom, a koji dokazi ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili p redstavljaju olakotne okolnosti. Državni odvjetnik podliježe stegovnoj odgovornosti ako zlouporabi položaj i ne postupi po članku 342. stavku 2. ZKP-a. Članak 137. stavak 3. točka 3. ZODO-a glasi:

»Članak 137.

(...)

(3) Zlouporaba položaja postoji osobito ako:

(...)

3. uz optužnicu ne dostavi popis dokaza kojima raspolaže, koje ne namjerava izvoditi pred sudom, a koji dokazi ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti.«

Kad je riječ o ostalim dokazima koje je državni odvjetnik pribavio mjerodavan je članak 141. Poslovnika Državnog odvjetništva (»Narodne novine« broj 156/09., 61/11.) koji glasi:

»Članak 141.

Prije dovršetka istrage, a ako istraga nije vođena prije podizanja optužnice državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika sačinjava popis provedenih dokaznih radnji i popis isprava, snimaka i drugih spisa koji se mogu upotrijebiti kao dokaz. Dokazi su u popi su svrstani kronološki po r edoslijedu primitka i podbrojevima pod koj ima su uneseni u popi s pismena bilo u istražnom ili osnovnom spisu.

Nakon podizanja optužnice u s lužbenoj bilješci koja je dio popisa iz prethodnog stavka državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika će navesti koji su dokazi u optužnici navedeni kao dokazi na kojima se temelji optužnica, koji su uneseni u popi s dokaza koje državni odvjetnik ne namjerava izvoditi pred sudom, a ukazuju na nedužnost ili na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti. Za druge dokaze iz popisa na kojima se ne temelji optužnica, odnosno koji ne ukazuju nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili ne predstavljaju olakotne okolnosti u bilješci će se kratko navesti razlozi zbog čega ih se ne namjerava koristiti. Popis i službena bilješka dio su osnovnog spisa i ne dostavljaju se uz optužnicu.

Na zahtjev okrivljenika ili njegovog branitelja popis će im se dati na uvid.«

Čini se ipak da se pravedna ravnoteža između državnog odvjetnika u svojstvu tužitelja i obrane okrivljenika ne može postići, a da ne postoji zakonska obveza državnog odvjetnika da uz optužnicu priloži sve dokaze koje je pribavio u svojstvu istražitelja i na taj način sve dokaze predoči obrani i sudu.

Pravo na uvid u t aj popis koje okrivljenik i njegov branitelj danas imaju ako ga zatraže (članak 141. stavak 3. Poslovnika Državnog odvjetništva) u tom se smislu ne čini dostatnim.

180.3. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da članak 342. stavak 2. ZKP-a u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti« ne osigurava do us tavnopravno prihvatljivog stupnja procesnu ravnopravnost stranaka u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

To konkretno znači da popis svih provedenih dokaznih radnji i popis isprava, snimaka i drugih spisa koji se mogu uporabiti kao dokaz u smislu članka 141. Poslovnika Državnog

odvjetništva državni odvjetnik treba dostavljati sudu uz optužnicu po sili zakona. Ukidanjem stavka 2. članka 342. ZKP-a u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«, članak 342. stavak 2. ZKP-a ispunjava tu ustavnopravnu svrhu. Bez tog dijela glasi: »(2) Državni odvjetnik će uz optužnicu, osim dokaza navedenih u stavku 1. točki 4. ovog članka, dostaviti i popis dokaza kojima raspolaže, a ne namjerava ih izvoditi pred sudom.«

Konačno, službena bilješka, koja je u smislu članka 141. Poslovnika Državnog odvjetništva dio popisa dokaza, nema ustavnopravno značenje. Stoga je eventualna obveza njezine dostave sudu (uz optužnicu) stvar procjene zakonodavca, a ne ustavnopravno pitanje.

9.2.) Članak 353. stavci 2. i 3.

181. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 353.

(1) O novim dokazima koji su naknadno otkriveni u prethodnom postupku obavijestit će se protivna stranka najkasnije u roku od osam dana od saznanja za njihovo postojanje.

(2) Ako bi obavještavanje o pojedinom dokazu važnom za obranu moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika, vijeće će na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobriti odgodu obavještavanja.

(3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka vijeće će donijeti i ako postoje okolnosti iz članka 294. ovog Zakona.

(4) Odgoda o obavještavanju o dokazima iz stavka 2. ovog članka mora prestati prije završetka dokaznog postupka, dok odgoda iz stavka 3. ovog članka može trajati do odluke o položaju svjedoka.«

182. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je citirani članak nesuglasan s člankom 29. Ustava. Navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je »pravo svakog optuženika na suđenje u razumnom roku koje je razrađeno u pravu da okrivljenik u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete«. Smatraju da se rok od osam dana propisan u stavku 1. članka 353. ZKP-a ne može smatrati »najkraćim rokom« u smislu članka 29. Ustava. Predlagateljice navode da stavak 2. članka 353. predstavlja posebno tešku povredu, budući da je riječ o dokazima koji idu u kor ist okrivljeniku. Odgodom obavještavanja obrane o takvim dokazima zbog probitaka istrage u nekom drugom kaznenom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika zakonodavac stavlja u neopravdano težak položaj konkretnu osobu protiv koje se vodi postupak te krši njezino pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Smatraju da se s time (protivno zabrani zlouporabe ovlaštenja od stranaka u postupku iz članka. 11. stavka 2. ZKP-a) legalizira mogućnost zlouporabe prava od j edne stranke u pos tupku – državnog odvjetnika, time što se privid legaliteta želi postići naknadnom »konvalidacijom« postupanja državnog odvjetnika od optužnog vijeća, a na štetu druge strane.

Predlagateljice ukazuju da u slučajevima koje uređuju stavci 2. i 3. članka 353. ZKP-a (odgoda obavještavanja o poj edinom dokazu važnom za obranu kojeg bi otkrivanje obrani

moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika) optužno vijeće neće moći obustaviti postupak iako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke iz članka 355. stavka 1. točke 2. ZKP-a jer će se morati čekati kraj dokaznog postupka, a izvođenje navedenog dokaza rezervirano je za raspravnu fazu postupka.

183. Ministarstvo pravosuđa smatra da tvrdnje predlagateljice nisu osnovane jer je riječ o precizno određenom roku. Odgoda obavještavanja o dokazu važnom za obranu prema članku 353. stavku 2. ZKP-a mora prestati prije završetka dokaznog postupka.

184. Ustavni sud ističe da načelo jednakosti oružja, kao konstitutivni element prava na pošten postupak iz članka 6. Konvencije, u kaznenom postupku pretpostavlja jednak tretman stranaka, u smislu da okrivljenik ne smije biti prikraćen u svojim temeljnim procesnim pravima u odnosu prema tužitelju. Pri tome nije nužno da zakonodavac strankama unaprijed jamči potpunu ili apsolutnu jednakost oružja već ujednačene mogućnosti utjecanja na odvijanje i rezultate kaznenog postupka. Jednakost oružja zahtijeva da svakoj stranci mora biti dana razumna mogućnost da predstavi svoj predmet, uključujući dokaze, pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu prema njezinu protivniku.

184.1. ZKP predviđa strogi procesni režim za okrivljenika u pogledu razotkrivanja dokaza odnosno obavještavanja druge strane o dokazima koje će izvesti na raspravi. Ustavni sud u tom smislu ne prihvaća prigovor predlagateljica da je rok od osam dana iz članka 353. stavka 1. ZKP-a ustavnopravno neprihvatljiv. Ustavni sud ne vidi razloge zbog kojih su predlagateljice taj rok podvele pod zahtjev »najkraćeg roka u smislu članka 29. Ustava«. Zbog neobrazloženosti prigovora vezanih uz stavak 1. članka 353. ZKP-a Ustavni ga sud nije dalje razmatrao, a sam nije utvrdio nikakve razloge njegove ustavnopravne neprihvatljivosti.

184.2. Razlog za skrivanje dokaza predviđen je u članku 353. stavku 2. ZKP-a: sud će na prijedlog državnog odvjetnika dopustiti odgodu obavještavanja o pojedinom dokazu važnom za obranu ako bi se mogla nanijeti šteta istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika. Odgoda obavještavanja može trajati do pos ljednjeg trenutka do koj eg postoji mogućnost za izvođenje tog dokaza. Dakle, taj dokaz mora biti izveden, ali se njegovo izvođenje može vremenski pomjeriti do pred kraj dokaznog postupka.

Međutim, cijelo to vrijeme, sve do njegova izvođenja, sud zna za taj dokaz. Sud je također ocijenio sve okolnosti na kojima je utemeljio svoju odluku da odgodi obavještavanje obrane o njemu.

184.3. U takvim okolnostima prigovori predlagateljica ne mogu se prihvatiti kao osnovani u cijelosti. Istodobno, međutim, Ustavni sud ocjenjuje da oni jasno upućuju na manjkavost u normativnoj strukturi članka 353. stavka 2. ZKP-a.

Prethodno je već u više točaka obrazloženja ove odluke Ustavni sud implicitno naznačio da odredbe ZKP-a nisu na dosljedan, jasan i precizan način prilagođene dvjema bitno različitim kategorijama kaznenih djela kojih je razlikovanje postalo nužno u suvremenom društvu.

U prvu kategoriju pripadaju zločinačka djela koja razaraju samu supstanciju društva. Riječ je o terorizmu i organiziranom terorizmu, organiziranom kriminalu velikih razmjera i s teškim posljedicama koji u pravilu provode zločinačke organizacije (primjerice, pranje novca koje može biti povezano i s financiranjem terorizma i s trgovanjem ljudima i s trgovanjem narkoticima ili oružjem i s drugim oblicima teškog kriminala, često međunarodnih razmjera)

te o složenim gospodarskim kaznenim djelima velikih razmjera, uključujući korupciju, koja se u pravilu vezuju uz državni i javni sektor, itd. Riječ je u načelu o djelima koja su danas u nadležnosti USKOK-a (članak 21. ZUSKOK-a). U ovoj se odluci takva djela nazivaju »djelima koja prijete organiziranom životu u zajednici«.

U drugu kategoriju pripadaju »klasična« kaznena djela kojih je većina oduvijek postojala i postojat će sve dok postoji ljudski rod.

To je razlikovanje, proizašlo iz stvarnosti života u suvremenim europskim društvima, dovelo i do postupnog razlikovanja kaznenoprocesnih standarda kad je riječ o prvoj odnosno drugoj kategoriji kaznenih djela. U ZKP-u, međutim, ta razlika nije dosljedno, precizno i jasno provedena. To je posebno razvidno u člancima ZKP-a koji sadrže ograničenja prava na obranu i prava obrane te, primjerice, ograničenja ustavnih prava u slučaju poduzimanja posebnih dokaznih radnji. Obuhvaćajući jedinstvenim zakonskim rješenjem u okviru jedne pravne norme obje kategorije kaznenih djela ZKP je uzrokovao njezinu nesuglasnost s Ustavom, iako bi se takva pravna norma u pravilu mogla ustavnopravno opravdati s obzirom na prvu kategoriju kaznenih djela. Međutim, ne bi se mogla ustavnopravno opravdati kad je riječ o klasičnim kaznenim djelima jer, kad je riječ o njima, dovodi do prekomjernog zadiranja u ustavna prava obrane osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika.

Iz tih se općih pravnih stajališta nikako ne smije zaključiti da Ustavni sud zahtijeva stvaranje dviju paralelnih sustava kaznene procesnopravne zaštite ili, ilustrativno, dva paralelna ZKP-a. Ustavni sud inzistira na jedinstvenosti normativnog modela kaznenog procesa u R epublici Hrvatskoj i na jedinstvenosti načela na kojima se taj model temelji. U njegovoj unutarnjoj strukturi, međutim, može i mora doći do većeg uvažavanja razlika s obzirom na pravnu narav, težinu i posljedice prve u odnos u prema drugoj kategoriji kaznenih djela te do veće dosljednosti i jasnoće u uređivanju kaznenoprocesnih instituta koji su za njih prikladni i u propisivanju primjerenog stupnja ograničenja procesnih prava osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika koji su s njima povezani.

Drugim riječima, načelo vladavine prava i zaštita ljudskih prava na kojima počivaju suvremena demokratska društva zahtijevaju da opći kaznenoprocesni poredak bude prilagođen i uređen prema standardima primjerenim »klasičnim« kaznenim djelima, a s va odstupanja od t ih standarda koja bi bila opravdana za prvu kategoriju kaznenih djela koja prijete organiziranom životu u zajednici u načelu bi morala biti propisana u obliku iznimaka od općeg pravila.

Prethodno navedeno stajalište vezano je uz više odredaba ZKP-a i obuhvaća njegov cjelokupni kaznenoprocesni poredak. Stoga postoji ustavna obveza zakonodavca da uravnoteži nacionalni kaznenoprocesni poredak tako da dosljedno počiva na određenim, preciznim i predvidljivim općim pravilima, pri čemu sva odstupanja od tih pravila moraju činiti jasno naznačene iznimke iz kojih je razvidna njihova ustavnopravna opravdanost.

184.4. Razmatrajući članak 353. stavak 2. ZKP-a (sudska odgoda obavještavanja obrane o pojedinom dokazu važnom za obranu) u tom svjetlu, to bi značilo: nije sporna ustavnopravna opravdanost takvog rješenja kad je riječ o prvoj kategoriji kaznenih djela koja prijete organiziranom životu u zajednici, ali i nemogućnost ustavnopravnog opravdanja tog istog rješenja kad je riječ o drugoj kategoriji »klasičnih« kaznenih djela. Prema ocjeni Ustavnog suda, razlozi za takav postupak kad je riječ o »klasičnim« kaznenim djelima nisu legitimni i krše načelo jednakosti oružja zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

Ustavnopravno je neprihvatljivo kod tih djela odstupati od načela jednakosti oružja u jednom postupku zbog nanošenja štete istrazi u drugom kaznenom postupku. Kod te kategorije djela, naime, nije riječ o iznimno važnim javnim interesima koji svojom važnošću konkuriraju pravima obrane, kao što su nacionalna sigurnost ili zaštita života ili tijela drugih osoba.

184.5. Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom i članak 353. stavak 3. ZKP-a. Tom se odredbom dopušta sudu da na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobri odgodu obavještavanja obrane o dokazu važnom za nju i u slučaju iz članka 294. ZKP-a koji uređuje institut ugroženog odnosno zaštićenog svjedoka.

Takva bi odredba mogla biti ustavnopravno prihvatljiva samo u slučaju kad bi njezina primjena bila uvjetovana činjenicom da bi se dostavom dokaza ugrozio život drugih osoba (svjedoka, prikrivenog istražitelja). Budući da za primjenu članka 353. stavka 3. ZKP-a nisu propisane te ustavnopravno prihvatljive pretpostavke, ni ta odredba članka 353. ZKP-a nije u skladu s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

10) Glava XX. Pripreme za raspravu i okončanje kaznenog postupka prije otvaranja rasprave (članci 368. – 386.)

185. Glava XX. ZKP-a uređuje pripremu za glavnu raspravu i okončanje kaznenog postupka prije otvaranja rasprave. Odredbe obuhvaćaju pripremno ročište, što je kao cjelina bitno za koncentrirano uređenje i kontradiktornost akuzatornih postupaka.

186. U glavi XX. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 369. stavka 2., članka 370. stavka 2., članka 376. stavka 2., članka 377. stavka 1., članka 379. i članka 383. stavka 2. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 369. stavak 2. i članak 377. stavak 1. (drugu rečenicu) ZKP-a.

10.1.) Članak 369. stavak 2.

187. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 369.

(1) O ispitivanju svjedoka ili vještaka čije ispitivanje su stranke predložile, a ne mogu doći na raspravu zbog bolesti ili zbog drugih opravdanih razloga odlučuje predsjednik vijeća. Svjedoka ili vještaka ispitat će predsjednik vijeća ili sudac istrage na čijem se području svjedok odnosno vještak nalazi. O vremenu i mjestu ispitivanja obavijestit će se stranke, branitelj i oštećenik.

(2) Ako je optuženik lišen slobode, o pot rebi njegove prisutnosti ispitivanju svjedoka ili vještaka, odlučuje predsjednik vijeća.

(3) Kad su stranke i oštećenik prisutni ispitivanju imaju prava kao i kod odgovarajuće radnje prije podizanja optužnice.«

Taj je članak izmijenjen člankom 81. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. trećoj rečenici iza riječi »stranke« dodan je zarez i riječ »branitelj«. U stavku 3. riječi »u istrazi« zamijenjene su riječima »prije podizanja optužnice«.

188. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba zakona protivna je čl. 29 Ustava RH te čl. 6 ECHR. Povrijeđeno je pravo optuženika koji je lišen slobode na pristup sudu jer mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke i vještake. Kako se radi o osobama koje na raspravu ne mogu doći zbog bolesti ili drugih opravdanih razloga evidentno je da će se iskazi tih svjedoka i vještaka na raspravi morati pročitati. Kako optuženik nije imao mogućnosti postavljanja pitanja svjedocima i vještacima, to je prikraćen u svojim pravima. Ovdje se podnositeljice pozivaju na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Kovač protiv RH iz 2007. g., Bönisch protiv Austrije iz 1985, Perna protiv Italije 2003.).

Argument više u prilog svojih tvrdnji podnositelji vide i u odredbi čl. 450 st. 1 ZKP-a, kojom je predviđeno da sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi.«

189. Ministarstvo pravosuđa navodi da okrivljenik koji je lišen slobode mora imati branitelja koji se jednako kao i okrivljenik obavještava o vremenu i mjestu ispitivanja. Obrani je u tom slučaju omogućeno postavljanje pitanja odnosno aktivno sudjelovanje u radnji, slijedom čega navode predlagateljica smatra neosnovanim.

190. Ustavni sud ističe da je pravo na ispitivanje svjedoka optužbe osnovno pravo branjenika u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

Pravo okrivljenika da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe izričito je sadržano u članku 29. stavku 2. točki 6. Ustava.

Članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije propisuje da svatko optužen za kazneno djelo ima pravo »da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe«.

Treba podsjetiti da je u presudi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2011.) Europski sud utvrdio osnovno načelo kaznenog postupka u konvencijskom pravu kad je riječ o pravu branjenika pred sudom: »127. ... Osnovno je načelo da branjenik u kaznenom postupku mora imati djelotvornu mogućnost osporiti dokaze protiv sebe. To načelo zahtijeva da branjenik mora ne samo poznavati identitet osoba koje su ga optužile kako bi bio u položaju osporiti njihovu ispravnost i vjerodostojnost već i biti u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost njihovih dokaza tako da ih se usmeno ispituje u nj egovoj prisutnosti, bilo u vrijeme kad svjedok daje iskaz ili u ne kom kasnijem stadiju postupka« (v. točku 150. obrazloženja ove odluke).

Opće je pravilo, dakle, da se branjeniku prizna odgovarajuća i primjerena mogućnost osporavati i ispitivati svjedoka protiv sebe bilo kad svjedok daje iskaz ili u kasnijem stadiju postupka. lako postoje iznimke od tog pravila, kao što je korištenje iskaza iz predraspravnog stadija postupka, one ne smiju povrijediti samu bit prava obrane.

Ustavni sud upozorava da nitko, pa ni sud, ne smije imati diskrecijsku ovlast odlučivati »o potrebi« prisutnosti optuženika na raspravi pred sudom. Unatoč tome što ima branitelja, optuženik uvijek ima pravo biti prisutan na raspravi i to mu pravo nitko ne smije uskratiti ili oduzeti protivno njegovoj volji ili mimo njegove volje, a ponajmanje neovisni i nepristrani sud koji odlučuje o njegovoj krivnji. Činjenica da je riječ o optuženiku lišenom slobode u tom je smislu potpuno irelevantna.

Prema tome, smatra li zakonodavac da postoje objektivni, legitimni i ustavnopravno opravdani razlozi zbog kojih postoji potreba da se zakonom posebno uredi prisustvovanje optuženika lišenog slobode na raspravi pred sudom, dužan je u s amom zakonu odrediti te iznimke na objektivan i jednoznačan način uz istodobno propisivanje obveznog prisustvovanja branitelja takvog odsutnog optuženika. Bilo kakva sloboda procjene suda ili bilo kojeg drugog državnog ili javnog tijela u tom pitanju nije dopuštena.

U tom je svjetlu zakonodavac dužan podrobnije razraditi i zakonsku obvezu da se okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru na prikladan način mora omogućiti praćenje audio- video konferencije te postavljanje pitanja preko suda i iznošenje primjedaba (članak 193. stavak 1. ZKP-a). Naime, taj način sudjelovanja okrivljenika na raspravi odnosno postavljanja pitanja iznimno je i moguć i dopušten, ali se ne može smatrati ekvivalentnom zamjenom za osobnu nazočnost okrivljenika na raspravi te izravno i neposredno iznošenje njegovih primjedaba tijekom rasprave.

190.1. Iz navedenih je razloga Ustavni sud ocijenio članak 369. stavak 2. ZKP-a nesuglasnim s člankom 29. stavkom 2. alinejom 5. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije.

10.2.) Članak 377. stavak 1. druga rečenica

191. Osporena odredba glasi:

»Članak 377.

(1) Predsjednik vijeća pozvat će stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.

(...)«

Ovaj je članak izmijenjen člankom 85. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. u prvoj rečenici riječi »prijedloge dokaza« zamijenjene su riječima »dokazni prijedlozi«.

192. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 377 st.1 ZKP-a propisano je da će predsjednik vijeća pozvati stranke i oštećenika da obrazlože prijedloge dokaza koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. ... već na pripremnom ročištu od okrivljenika (se) traži da iznese obrazložene prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na raspravi s time što se nameće prekluzija, jer predsjednik vijeća

upozorava stranke i oštećenika da na raspravi neće izvesti one dokaze za koje su stranke znale ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile.

Pravo na obranu šutnjom, pravo okrivljenika da sam sebe nije dužan inkriminirati, kao i pravo da se okrivljenik brani na način i u trenutku za koji smatra da je za njega najpovoljniji, predstavlja srž prava na pravično suđenje. O tim pravima donesene su mnogobrojne odluke Europskog suda za zaštitu ljudskih prava pa se ovdje podnositelji pozivaju na odluke suda u predmetima Jalloh protiv Njemačke iz 2006, i J.B. protiv Švicarske iz 2001 g., te Allan protiv Ujedinjene Kraljevine 2003.

Ovdje valja ukazati na činjenicu da se odredbom čl. 377 st. 1 ZKP-a okrivljenik stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika s obzirom da prema odredbi čl. 353 st. 2 Z KP-a državni odvjetnik sve do okončanja dokaznog postupka na raspravi može obrani zatajiti dokaze važne za nju, ako mu je to od interesa za neki drugi kazneni postupak ili za nekog drugog okrivljenika, a istovremeno se okrivljenika sili da već na pripremnom ročištu iznese sve svoje dokazne prijedloge i to obrazloženo, kao i sva očitovanja o spornim i nespornim činjenicama čime praktički razotkriva koncepciju i taktiku obrane.

Ovime je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku i narušeno načelo jednakosti oružja. Europski sud za ljudska prava u okviru prava na pravično suđenje iz čl.6 st.1 ECHR zauzeo je stav da kada je riječ o procjeni ‘pravičnosti kaznenog postupka’ ono što je važno nije usklađenost domaćih nadležnih tijela sa formalnim pravilima domaćeg postupka u prikupljanju dokaza i postupanju s njima, već manjak naznaka da su korištenjem tih dokaza za osudu prekršena autonomna načela ‘pravilnosti’ u značenju čl. 6 – akuzatorni postupak, jednakost oružja kao i odsutnost navođenja na kazneno djelo i neprimjerenog pritiska da se odustane od prava na šutnju.«

193. Ministarstvo pravosuđa iznosi skupno očitovanje na prigovore vezane uz članke 376. stavak 2., 377. stavak 1. i 379. te uz članke 421. stavak 2. točku 1. i članak 440. stavak 1. ZKP-a. Navodi da je pripremno ročište namijenjeno pripremi rasprave. To ročište nije rasprava. Predsjednik vijeća u cilju da rasprava teče neometano i u kontinuitetu poziva okrivljenika koji poriče djelo ili njegova branitelja da odrede koji dio optužbe poriču i iz kojih razloga. Zatim poziva stranke i oštećenike da obrazlože dokazne prijedloge te će ih upozoriti da se neće izvesti dokazi za koje su stranke znale, ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. Stranka se očituje o prijedlozima protivne stranke i oštećenika. U članku 377. ZKP-a Ministarstvo pravosuđa ne vidi nesuglasnost s Ustavom i Konvencijom.

194. Ustavni sud primjećuje da su odredbe o pripremnom ročištu u ZKP-u detaljno propisane. Cilj je pripremnog ročišta pravilno odrediti i ograničiti raspravljanje o spornim okolnostima te omogućiti koncentraciju dokaza na raspravi. Međutim, članak 337. stavak 1. i s njim povezan članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a ugrožavaju pravo okrivljenika da se brani na način koji smatra najpovoljnijim.

Zakonodavac daje ovlast sudu da osim neprikladnih, nevažnih i nedopuštenih dokaznih prijedloga odbije izvođenje i onih koji bi mogli biti važni za odlučivanje, ali nisu prethodno bili predloženi na pripremnom ročištu (članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a, v. točke 202. do 205. obrazloženja odluke).

Kad interesi okrivljenikove obrane zahtijevaju da ne iznosi dokazne prijedloge u tako ranoj fazi postupka, okrivljenik ih kasnije neće moći izvesti iako bi mogli biti važni za pravilno

donošenje odluke i razjašnjenje spornih pitanja. Okrivljenik je stoga prisiljen iznijeti ih već na pripremnom ročištu i tako razotkriti koncepciju svoje obrane na početku samog postupka. Osim toga, članak 377. stavak 1. ZKP-a ograničava iznošenje novih činjenica što se ne čini pravno logičnim kad se, primjerice, poslije pravomoćno okončanog postupka u povodu zahtjeva za obnovu dopušta iznošenje novih činjenica i dokaza, bez obzira jesu li ranije bili poznati stranci ili ne.

Takvo zakonsko ograničenje okrivljenikova prava na obranu ne može se opravdati interesima ekonomičnog i konsekutivnog postupanja.

Pravo je optuženika i njegova branitelja da se opredijele za koncepciju obrane za koju smatraju da će dokazati njegovu nedužnost odnosno osporiti navode tužiteljstva o počinjenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, a obveza je zakonodavca da mu to pravo djelotvorno omogući. Članak 377. stavak 1. i članak 421. stavak 1. točka 1. ZKP-a, promatrani zajedno, to okrivljenikovo pravo prekomjerno ograničavaju.

194.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da druga rečenica stavka 1. članka 377. ZKP-a koja glasi: »Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.« nije u suglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

11) Glava XXI. Rasprava (članci 387. – 447.)

195. Glava XXI. ZKP-a uređuje raspravu. Riječ je o glavnom, središnjem stadiju kaznenog postupka i postupanja u vezi s kaznenim djelom u cjelini. Rasprava označava suđenje u užem smislu riječi koje je usmeno, kontradiktorno i u pravilu javno.

196. U glavi XXI. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 395. stavka 1., članka 396. stavka 3., članka 399. stavaka 2. i 3., članka 402. stavka 4., članka 404. stavka 3., članka 421. stavka 2. točke 1., članka 422. stavka 2., članka 423. stavka 5., članka 440. stavka 1. i članka 442. stavka 1. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom u cijelosti ili djelomično članak 399. stavke 2. i 3., članak 421. stavak 2. točku 1. i članak 442. stavak 1. ZKP-a.

11.1.) Članak 399. stavci 2. i 3.

197. Osporene odredbe glase:

»Članak 399.

(...)

(2) Ako tijekom rasprave u zasjedanju druga osoba počini kazneno djelo, vijeće može prekinuti raspravu i prema usmenoj optužbi tužitelja suditi o počinjenom kaznenom djelu odmah, a može za to djelo suditi nakon završetka započete rasprave.

(3) Ako postoje osnove sumnje da je svjedok ili vještak na raspravi dao lažni iskaz, ne može se za to djelo odmah suditi. U takvu slučaju predsjednik vijeća može narediti da se o iskazu

svjedoka, odnosno vještaka sastavi poseban zapisnik, koji će se dostaviti državnom odvjetniku. Taj će zapisnik potpisati ispitani svjedok, odnosno vještak.

(...)«

198. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 399 st. 2 ZKP-a propisano je da ako tijekom rasprave u zasjedanju druga osoba, različita od optuženika počini kazneno djelo, vijeće može prekinuti raspravu i prema usmenoj optužbi tužitelja suditi o počinjenom kaznenom djelu odmah, a može za to djelo suditi nakon završetka započete rasprave.

Ovom odredbom ZKP-a povrijeđen je čl. 6 ECHR i 29 Ustava RH jer se radi o povredi prava na neovisan i nepristran sud. Osobe koje su nazočile izvršenju kaznenog djela u suštini predstavljaju svjedoke jer imaju neposredna saznanja o činjenicama važnim za kazneni postupak koje su se dogodile u samoj sudnici pa se stoga ne mogu niti smatrati neovisnim i nepristranim sudom.

Odredba čl. 399 st. 3 ZKP-a govori o situaciji kada postoje osnove sumnje da je svjedok ili vještak na raspravi da lažan iskaz i kada se ne može za to djelo odmah suditi. U takvoj situaciji predsjednik vijeća može narediti da se o iskazu svjedoka odnosno vještaka sastavi poseban zapisnik, koji će se dostaviti državnom odvjetniku. Taj će zapisnik potpisati ispitani svjedok odnosno vještak.

Činjenicom da se od svjedoka odnosno vještaka za koje postoje osnove sumnje da su dali lažni iskaz traži potpisivanje zapisnika povrijeđeno je ustavno načelo iz čl. 29 Ustava RH te čl. 6 ECHR kojim se garantiraju prava obrane, a jedno od njih je i pravo da osoba sama sebe ne inkriminira (presuda Europskog suda za ljudska prava; Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1996, I.J.L. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2000, M agge protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2000 g.).«

199. Ministarstvo pravosuđa smatra da osporene odredbe članka 399. stavaka 2. i 3. ZKP-a nisu u nesuglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Kazneno djelo počinjeno na raspravi za sud je flagrantno kazneno djelo. Za to kazneno djelo sud može odmah suditi, što je kao rješenje preuzeto iz članka 342. stavka 1. ZKP/97. Neovisnost i nepristranost suda nije dovedena u pitanje time što je kazneno djelo počinjeno u sudnici. Ta činjenica, prema očitovanju Ministarstva pravosuđa, olakšava dokazivanje.

200. Ustavni sud primjećuje da kad tijekom rasprave neka osoba počini kazneno djelo pred sudskim vijećem, suci pred kojima se dogodilo to kazneno djelo dobivaju svojstvo svjedoka, što bi ih kao suce u istom predmetu činilo objektivno pristranima.

Europski sud utvrdio je u pr edmetu Kyprianov protiv Cipra (presuda, 27. siječnja 2004., zahtjev br. 73797/01) da je riječ o povredi zahtjeva za nepristranošću suda jer konfuzija uloga između podnositelja, svjedoka, tužitelja i suca može izazvati objektivno opravdane bojazni da će biti prekršeno načelo: nitko ne smije biti sudac u vlastitoj stvari (nemo iudex in causa sua).

Pravilno bi u opisanom slučaju bilo dostavljanje predmeta tužitelju radi suđenja pred drugim vijećem. Budući da osporeno zakonsko uređenje ne poštuje taj standard, članak 399. stavak 2.

ZKP-a nesuglasan je s jamstvima poštenog suđenja (članak 29. Ustava i članak 6. Konvencije).

201. Ustavni sud ocjenjuje da je i članak 399. stavak 3. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. On krši privilegij od samooptuživanja. Nalaže obvezu da se svjedoku odnosno vještaku dade da potpiše poseban zapisnik s vlastitim iskazom. Taj se zapisnik onda dostavlja državnom odvjetniku kao dokaz koji ga tereti da je počinio kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

11.2.) Članak 421. stavak 2. točka 1.

202. Osporena odredba glasi:

»Članak 421.

(...)

(2) Vijeće će odbiti izvođenje dokaza:

1) za koje su stranke znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),

(...)«

Ta je točka izmijenjena člankom 96. ZID-a ZKP/09. Prije je članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP/08 glasio:

»Članak 421.

(...)

(2) Predsjednik vijeća će odbiti izvođenje dokaza:

1) za koje su stranke znale tijekom pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.),

(...)«

203. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je člankom 421. stavkom 2. točkom 1. ZKP/08 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije jer krši pravo okrivljenika na šutnju, privilegij od samooptuživanja kao i pravo da se brani na način koji smatra najpovoljnijim. U navedenom članku okrivljenik se prisiljava da iznese svoju obranu, svoje dokazne prijedloge odnosno da razotkrije koncepciju i taktiku obrane prije rasprave.

204. Ministarstvo pravosuđa u skupnom je očitovanju (v. točku 193. obrazloženja ove odluke) navelo da je pripremno ročište namijenjeno pripremi rasprave i nije rasprava. Predsjednik vijeća u cilju da rasprava teče neometano i u kontinuitetu poziva okrivljenika koji poriče djelo ili njegova branitelja da odrede, koji dio optužbe poriču i iz kojih razloga. Zatim poziva stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge te će ih upozoriti da se neće izvesti

dokazi za koje su stranke znale, ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. Stranka se očituje o prijedlozima protivne stranke i oštećenika. Navedeno nije protivno pravu na pošteno suđenje, a osporena odredba uvrštena je u ZKP s ciljem osiguranja neometanog i kontinuiranog odvijanja rasprave i preciznog usmjerenja na određeni predmet raspravljanja, što nije protivno načelu pravičnog postupka. S navedenim je i u skladu nastojanje da se ne izvode dokazi za koje je stranka znala, ali ih iz neopravdanih razloga nije predložila.

205. Članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a izravno je vezan uz članak 377. stavak 1. ZKP-a. Budući je Ustavni sud tu odredbu ocijenio nesuglasnom s Ustavom, to je isto učinio i kad je riječ o članku 421. stavku 2. točki 1. ZKP-a. Ustavni sud upućuje na obrazloženje sadržano u točki 194. ove odluke.

11.3.) Članak 442. stavak 1.

206. Članak u cijelosti glasi:

»Članak 442.

(1) Ako optuženik u t ijeku rasprave u z asjedanju počini kazneno djelo ili ako se u tijeku rasprave otkrije prije počinjeno optuženikovo kazneno djelo, vijeće će u pravilu prema optužbi ovlaštenog tužitelja, koja može biti i usmeno iznesena, proširiti raspravu i na to djelo.

(2) Radi pripremanja obrane sud može u takvu slučaju odgoditi raspravu, a može nakon ispitivanja stranaka odlučiti da se za djelo iz stavka 1. ovog članka posebno sudi, u kojem slučaju će optužnicu za novo kazneno djelo dostaviti sucu istrage nadležnom za njezino potvrđivanje.«

207. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Istovremeno pak drugim dijelom čl. 442 st. 1 ZKP-a propisano je da će vijeće u pravilu prema optužbi ovlaštenog tužitelja koja može biti i u smeno iznesena proširiti raspravu i na djelo optuženika koje je počinjeno prije faze glavne rasprave, a za koje se sazna u tijeku glavne rasprave.

Proširivanjem optužbe na glavnoj raspravi na ranije počinjeno kazneno djelo optuženika, pa čak i usmenim iznošenjem nove optužbe prekršene su odredbe čl. 29 Ustava RH jer je optuženik prikraćen u ustavnom pravu na nepristran i neovisan sud. Takav stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi Kyprianou protiv Cipra 2005.«

208. Ministarstvo pravosuđa smatra da su prigovori predlagateljica neosnovani, osobito uzimajući u obzir članak 442. stavak 2. ZKP-a.

209. Ustavni sud ocjenjuje da je članak 442. stavak 1. ZKP-a u dijelu koji glasi »Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili« nesuglasan s člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije iz istih razloga koje je već obrazložio uz članak 399. stavke 2. i 3. ZKP-a. Stoga upućuje na obrazloženje sadržano u točki 200. ove odluke.

12) Glava XXII. Presuda (članci 448. – 462.)

210. Glava XXII. ZKP-a uređuje institut presude kao zaključne odluke koju donosi samo sud. Samo se presudom može utvrditi kazneno djelo, krivnja i izreći kazna. Presuda se u pravilu donosi od započinjanja rasprave do okončanja kaznenog postupka, a u zakonom predviđenim slučajevima presuda se donosi prije početka rasprave, u pos tupku po izvanrednim pravnim lijekovima te u posebnim postupcima.

211. U glavi XXII. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 459. stavka 5. i članka 462. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 459. stavak 5. i članak 462. stavke 2. i 3. ZKP-a.

12.1.) Članak 459. stavak 5.

212. Osporena odredba glasi:

»Članak 459.

(...)

(5) Sud će samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a izložiti iz kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

(...)«

213. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U Zakonom o kaznenom postupku NN 110/97 postojala je obveza suda da prilikom izrade pisanog otpravka presude u obrazloženju mora između ostalog navesti iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, te iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz ili pisani nalaz pročitao.

Novi Zakon o k aznenom postupku suzio je dakle elemente koje prvostupanjski sud mora obrazložiti u pisanom otpravku presude. Zbog navedenog podnositelji smatraju da je odredba čl. 459 st. 5 protivna odredbi čl.29 Ustava RH te čl. 6 ECHR, s obzirom na pravo na pravično suđenje koje se štiti navedenim odredbama.

Prema čl. 6 ECHR te prema praksi Europskog suda za ljudska prava pravo na pravično suđenje uključuje zahtjev da sud objavi obrazloženu presudu. To je pravo utemeljeno u općenitijem načelu uključenom u Konvenciju, koje štiti pojedinca od samovolje, jer odgovor suda treba u dovoljnoj mjeri odgovoriti na osnovne elemente činjeničnih ili pravnih okolnosti na koje su se stranke pozivale tijekom postupka.«

214. Ministarstvo pravosuđa navodi da je člankom 459. stavkom 5. ZKP-a kraće i sažetije propisan sadržaj razloga pisane presude nego je to bilo u članku 359. stavku 7. ZKP/97.

Napominje da treba imati u vidu članak 420. stavak 1. ZKP-a koji propisuje da stranke imaju pravo pozivati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze, dok j e prema ZKP/97 sve dokaze izvodio sud. Novost je u tome što se nesporne činjenice samo navode, dok za sporne činjenice sud mora iznijeti razloge zašto ih je našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika te pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Smatra da članak 459. stavak 5. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom.

215. Ustavni sud napominje da je pravo na obrazloženu sudsku presudu element načela poštenog postupka zajamčenog Ustavom i Konvencijom.

Europski sud davno je utvrdio obvezu nacionalnih sudova da s dostatnom jasnoćom izlože razloge na kojima su temeljili svoju odluku, što je nužna pretpostavka uspješnog korištenja okrivljenikova prava na pravno sredstvo.

Pravo na pošteno suđenje nalaže i sadrži obvezu da sud navede razloge za svoju presudu. Presuda može biti zakonita i pravedna samo ako je u potpunosti obrazložena. Presuda koja nema obrazloženja nije nužno arbitrarna, ali izgleda kao takva. Obrazloženje mora obuhvatiti sva važna pitanja, kao što su ocjena dokaza, utvrđivanje činjenica, pravni argumenti i procesna pitanja (predmet Higgins i drugi protiv Francuske, presuda, 19. veljače 1998., zahtjev br. 20124/92). Sudovi također moraju s dovoljnom jasnoćom navesti razloge na kojima su utemeljili svoju odluku jer time omogućuju stranci da koristi postojeće pravo žalbe (predmet Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda, 16. prosinca 1992., zahtjev br. 12945/87).

215.1. Rasprava i dokazni postupak prema ZKP-u koncipirani su na stranačkoj inicijativi. Odluka suda o dokazima stranaka ključna je za utvrđivanje činjeničnog stanja. Međutim, kad se dokazna inicijativa suda reducira, njegova zadaća u obrazloženju primjene procesnih pravila o dokazivanju mora biti pojačana, a ne ponovo reducirana.

Predlagateljice pravilno navode da je zakonitost odluka o dokaznim prijedlozima važno pravo obrane prema ZKP-u jer sud ima ovlast odbiti izvođenje dokaza koji je predložen bez opravdanog razloga. Sud odluku o odbijanju dokaznih prijedloga donosi obrazloženim rješenjem (članak 421. stavak 3. ZKP-a) protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba nego samo žalba na presudu. Stoga u p resudi moraju biti obrazloženi razlozi odluke o doka znim prijedlozima stranaka. Odluka suda o odbijanju dokaznog prijedloga stranaka i načinu izvođenja dokaza (posredno ili neposredno) ključna je za sve žalbene osnove, osobito za bitnu povredu odredaba kaznenog postupka te za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom da Konvencija zahtijeva da obrazloženje sadržava sve elemente koji su nužni stranci da koristi postojeće pravo žalbe, sud je dužan u obrazloženju presude navesti razloge svojih odluka o dokaznim prijedlozima stranaka i načinu izvođenja dokaza.

215.2. Ustavni sud ocjenjuje da je članak 459. stavak 5. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (b) Konvencije jer nije propisao obvezu suda da u obrazloženju presude navede razloge za odluku o dokaznim prijedlozima stranaka i o načinu izvođenja dokaza.

12.2.) Članak 462. stavci 2. i 3.

216. Osporene odredbe glase:

»Članak 462.

(...)

(2) Ako postoji nesuglasje između napisane presude i njezina izvornika glede podataka iz članka 455. stavka 2. ovog Zakona, rješenje o ispravku dostavit će se osobama navedenim u članku 458. ovog Zakona.

(3) U slučajevima iz prethodnih stavaka, rok za žalbu protiv presude teče od dana dostave rješenja o ispravku protiv kojega posebna žalba nije dopuštena.«

217. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba protivna je u suštini i čl. 18 ustava RH kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom jer se naknadnim rješenjem (aktom manje pravne snage) mijenja sadržaj presude koja je pisano izrađena i dostavljena strankama. Na ovaj način izbjegava se žalba kao efikasno pravno sredstvo u situaciji kada je razvidno da bi drugostupanjski sud zbog nesuglasnosti napisane presude sa izvornikom istu morao ukinuti zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka odnosno zbog povrede kaznenog zakona.«

218. Ministarstvo pravosuđa u svom očitovanju iznosi da je u odnosu na članak 361. stavak 2. ZKP/97 razlika u tome što je u osporeni članak uključena i točka 6., to jest ispravak odluke o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i izdržane kazne. Ministarstvo primjećuje da se, prema navodima predlagateljica, osporena odredba odnosi ne samo na pogreške u imenima i brojevima i na druge očite pogreške ili propuste u pisanju i računanju, već i na nedostatke u obliku same presude, kao i na uočene nesuglasnosti napisane presude s izvornikom. Smatra da se navodi predlagateljica ne odnose na sadržaj koji je predmet pobijanja žalbom na temelju članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, a ni da je riječ o povredi zakona iz članka 469. točke 6. ZKP-a. Iz očitovanja Ministarstva proizlazi da članak 462. ZKP-a ne izbjegava pravo na žalbu jer rok za žalbu prema stavku 3. tog članka teče od dana dostave rješenja o ispravku.

219. Člankom 462. ZKP-a daje se ovlast sudu da rješenjem ispravlja pogreške koje predstavljaju osnovu za pobijanje presude i o kojima bi trebao odlučivati drugostupanjski sud u povodu žalbe. Na taj način prvostupanjski sud rješenjem osnažuje presudu koja bi u povodu žalbe trebala biti ukinuta. Štoviše, nije dopuštena posebna žalba na rješenje o ispravku.

Ustavni sud naglašava da nije sporno pravo suda da rješenjem ispravlja očite pogreške i propuste u pisanju i računanju te nedostatke i nesuglasnosti presude i izvornika. Međutim, to pravo suda ne smije ograničiti pravo stranaka na žalbu. Tim više što zakon ne propisuje rok u kojem sud može provesti navedene ispravke, a koje se mogu odnositi i na izreku presude i na njezino obrazloženje. Iz članka 462. stavka 3. ZKP-a proizlazi da to može biti i nakon što je presuda dostavljena strankama i stranka je protiv nje već izjavila žalbu. Prema tome, nije precizno određen postupak za ispravljanje presuda rješenjem.

219.1. Pravo stranaka na obrazloženu presudu u smislu članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (b) Konvencije odnosno pravo na žalbu iz članka 18. Ustava također nije poštovano jer se sud prema članku 462. stavku 2. ZKP-a obvezuje dostaviti ovlaštenicima prava na žalbu ispravljenu presudu samo ako se ispravak odnosi na izreku presude, ali ne i ako se odnosi na obrazloženje presude. Međutim, obrazloženje presude temelj je za žalbu. Stoga okrivljenik

mora biti ovlašten na primitak izvornog, originalnog i konačnog prijepisa cijele presude. Ustavni sud utvrđuje da članak 462. stavci 2. i 3. ZKP-a onemogućuju ostvarenje prava na žalbu protiv presude.

219.2. Članak 462. stavci 2. i 3. ZKP-a stoga ne ispunjavaju zahtjeve pravne sigurnosti kao sastavnog dijela vladavine prava (članak 3. Ustava), a prema ocjeni Ustavnog suda nesuglasni su i s člankom 18. Ustava i člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (b) Konvencije.

13) Glava XXIV. Izvanredni pravni lijekovi (članci 497. – 519.)

220. Glava XXIV. ZKP-a sadržava odredbe o tri izvanredna pravna lijeka usmjerena zaštiti od pogrešaka u kaznenom postupku utvrđenih i nakon njegova pravomoćnog okončanja.

221. U glavi XXIV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 498. stavka 5., članka 503. stavka 1. točke 1., članka 508. stavka 1., članka 509. i članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a.

Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 508. stavak 1. ZKP-a.

13.1.) Članak 508. stavak 1.

222. Osporena odredba glasi:

»Članak 508.

(1) Za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prijašnjem postupku.

(…)«

223. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 508. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije:

»Odredbom čl. 508 ZKP-a propisano je da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka vrijede iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari.

Podnositelji smatraju da je ova odredba u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja u razumnom roku koje se štiti odredbom čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR, i to u odnosu na obnovu kaznenog postupka koja se može iznimno obnoviti na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija u smislu čl. 503 ZKP-a.

Naime ukoliko odredbe o a psolutnoj zastari kaznenog progona ne bi vrijedile u novom postupku koji bi se obnovio na štetu okrivljenika, tada bi se okrivljenik zapravo čitav život mogao nalaziti u situaciji da ponovno bud e izvrgnut kaznenom postupku a što predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Ovdje se posebno ukazuje na činjenicu da je primjerice odredbom čl. 503 st. 1 toč. 1 ZKP-a do presude kojom je optužba odbijena došlo zbog stvarne nenadležnosti suda. Sud je dužan voditi računa o svojoj stvarnoj i mjesnoj nadležnosti a ovlašteni tužitelj podnosi optužni akt kod stvarno i mjesno nadležnog suda. U ovoj situaciji propust ovlaštenog tužitelja i propust suda koji je doveo do pravomoćne presude kojom je optužba odbijena može se obnavljati na štetu optuženika ukoliko ne bi vrijedile odredbe o zastari praktički sve do smrti okrivljenika, a to je neopravdan teret koji se ne smije stavljati građanima.«

224. Ministarstvo pravosuđa smatra navode predlagateljica neutemeljenima jer je pitanje obnove postupka i u korist i na štetu optuženika uređeno člancima 12. i 503. ZKP-a. Smatra da članak 508. stavak 1. ZKP-a isključuje mogućnost nastupanja štetnih posljedica.

225. Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice u svojim prigovorima navele primjer koji jasno ukazuje na nedorečenost i nepotpunost članka 508. stavka 1. ZKP-a kad je riječ o primjeni pravila o zastari. U primjeru koji su navele (stvarna nenadležnost suda) odredbe o zastari nedvojbeno bi se morale primijeniti. Međutim, to u članku 508. stavku 1. ZKP-a nije jasno rečeno. Odredba je ostala nedorečena i zbog toga može uzrokovati različita tumačenja i neujednačenu sudsku praksu. Iz dijela članka 508. stavka 1. ZKP-a koji glasi: »osim odredaba o zastari« nije dovoljno jasan njegov legitimni cilj. To izravno narušava pravnu sigurnost objektivnog kaznenoprocesnog poretka i s ustavnopravnog aspekta nije prihvatljivo.

225.1. Ustavni sud stoga ocjenjuje da je članak 508. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 3. Ustava jer uređivanje instituta zastare u tom članku ne zadovoljava zahtjeve koje pred zakone postavlja načelo vladavine prava, osobito pravnu sigurnost objektivnog kaznenoprocesnog poretka.

Zakonodavac je stoga dužan razjasniti legitimni cilj ukinutog dijela članka 508. stavka 1. ZKP-a tako da ga dopuni. Drugim riječima, u taj je stavak dužan dodati pravilo da u novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prijašnjem postupku, a ako je dopuštena obnova kaznenog postupka na zahtjev tužitelja na temelju članka 503. stavka 1. ZKP-a primjenjuju se i odredbe o zastari.

14) Glava XXV. Skraćeni postupak (članci 520. – 539.)

226. Glava XXV. ZKP-a uređuje skraćeni postupak. U tom je postupku bitno drugačije (šire) u odnosu prema redovitom postupku uređeno postupanje državnog odvjetnika po načelu svrsishodnosti (oportuniteta). U skraćenom postupku postoje dvije vrste optužnih akata: optužnica i privatna tužba. Državni odvjetnik može odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina.

227. U glavi XXV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 521., članka 526. stavaka 2. i 4., članka 530. stavka 3., članka 531., članka 532. stavka 2., članka 533. stavka 3., članka 534. stavka 1., članka 535. stavaka 2. i 3. i članka 539. ZKP-a.